REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] F 5

Poslovni broj: Us I-358/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničara Vanje VIdakovića u upravnom sporu tužitelja FD (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kojega zastupa opunomoćenica Sandra Vanjak, odvjetnica u Puli, Mletačka 12/II, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: OIB: 36162371878, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi prestanka službe u Ministarstvu unutarnjih poslova, s pravom na mirovinu, 29. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova KLASA: UP/I- 112-02/25-07/43, URBROJ: 511-01-149-25-4 od 24. veljače 2025. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak, u kojem je tuženik dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda izraženim u obrazloženju ove presude.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak ovog upravnog spora u iznosu od 2.000,00 € (slovima: dvije tisuće eura) u roku od 30 dana od dana primitka pravomoćne odluke o troškovima spora, dok se u preostalom dijelu do iznosa od 3.030,20 eura odbija zahtjev tužitelja za nadoknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-112-02/25-07/43, URBROJ: 511-01-149-25-4 od 24. veljače 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za prestanak službe u Ministarstvu unutarnjih poslova s pravom na mirovinu.

2. Osporavajući zakonitost rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-112-02/25-07/43, URBROJ: 511-01-149-25-4 od 24. veljače 2025. tužitelj je pravovremeno podnio tužbu, koja je kod ovog Suda zaprimljena 1. travnja 2025. pod gore navedenim poslovnim brojem, zbog povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U svezi s tim tužitelj je u tužbi u bitnome naveo, da je 2. siječnja 1992. primljen u službu kao pripadnik policije u radni odnos na neodređeno vrijeme, a sudjelovao u Domovinskom ratu. Rođen je **.**.1971. i policijski je službenik raspoređen u Policijsku upravu Primorsko-goransku, Policijsku upravu Rab na radno mjesto policijskog službenika za sigurnost i preventivu cestovnog prometa te je podnio tuženiku zamolbu da mu se temeljem članka 6. Zakona o mirovinskom osiguranju djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba ("Narodne novine", broj 128/99, 129/00, 16/01, 22/02 i 41/08,97/12, 118/12 u nastavku teksta Zakon) budući, za to već dulje vrijeme ima ispunjene zakonske pretpostavke, da mu se odobri prestanak službe i omogući ostvarenje prava na starosnu mirovinu, jer ima preko 46 godina ukupnog mirovinskog staža, od čega preko 33 godine stvarno provedenih na poslovima policijskog službenika, a također da je i od neposredno nadređene osobe ishodio suglasnost za prestanak službe. Istaknuo je, da je od tuženika 27. siječnja 2025. zaprimio dopis u kojem mu je priopćeno da potrebe službe ne zahtijevaju prestanak službe tužitelju u 2025., zbog čega da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu članka 6. spomenutog Zakona, nakon čega je tužitelj 18. veljače 2025. zatražio da se u svezi njegove zamolbe donese rješenje sukladno odredbama ZUP-a, što je tuženik i učinio te 24. veljače 2025. donio ovdje osporavano rješenje kojim je odbio zahtjev tužitelja za prestanak službe u Ministarstvu unutarnjih poslova s pravom na mirovinu Nadalje, tužitelj ukazuje da su uvod i izreka osporavanog rješenja neodređeni i paušalni te u protivnosti s obrazloženjem rješenja i odredbama članka 98. stavak 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09 i 110/21; u nastavku teksta ZUP). Ističe da osporavano rješenje ni po čemu ne predstavlja odluku donesenu u granicama ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana. Napominje, da u razdoblju od 2013. do 2018. na radno mjesto tužitelja nije bio zaposlen niti jedan izvršitelj i da to nije utjecalo na obavljanje i organiziranje službenika u Policijskoj upravi Primorsko-goranskoj ni u Policijskoj postaji Rab. Smatra da osporavano rješenje tuženik nije mogao donijeti bez da je prethodno saslušao tužitelja u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Ističe da u osporavanom rješenju nisu navedeni razlozi zbog kojih je ministar zbog potrebe službe uskratio pravo na mirovinu tužitelju i nije jasno koje su to potrebe službe koje priječe da tužitelj ostvaruje svoje stečeno pravo na mirovinu, čime da je povrijeđena odredba članka 98. st. 5. ZUP-a. Smatra da je tuženik trebao na jasan način obrazložiti da bi prestankom njegove službe bila dovedena u pitanje potreba službe, odnosno da je unatoč ispunjenom uvjetu mirovinskog staža konkretna služba tužitelja, tuženiku toliko od značaja da zasad ne može udovoljiti njegovom zahtjevu, zbog čega tužitelj tvrdi da osporavano rješenje tuženika ni po čemu ne predstavlja odluku donesenu u granicama ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana te da mu je poznato da je dijelu identičnih zamolbi ostalih policijskih službenika tuženik udovoljio, slijedom čega da je prilikom donošenja rješenja te odlučujući o zahtjevu tužitelja, tuženik bio dužan uzeti u obzir odredbu članka 15. Zakona o policiji pa je tužitelj u tužbenom zahtjevu predložio da se poništi osporavano rješenje tuženika i predmet vrati tuženiku na ponovan postupak, uz nadoknadu troška upravnog spora.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 12. svibnja 2025., u bitnome, naveo da u cijelosti ostaje kod svih navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja, jer da se iz odredbe članka 6. navedenog Zakona jasno vidi da prestanak službe nije pravo policijskog službenika te može, a ne mora nastupiti zbog potreba službe, o čemu odlučuje nadležni ministar te se u konkretnom slučaju radi o pravu ministra da sukladno diskrecijskoj ocjeni odluči o tome u granicama dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ta ovlast dana, dok da je u obrazloženju osporavanog rješenja tuženika obrazložena potreba službe, odnosno razlozi zbog kojih nije udovoljeno tužiteljevom zahtjevu za prestanak službe s pravom na mirovinu pa je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

4. U podnesku zaprimljenim kod ovog Suda 29. svibnja 2025. tužitelj je u cijelosti ustrajao kod navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva.

5. U ovom upravnom sporu, 29. svibnja 2025. održano je ročište za raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i službene osobe tuženika pa je strankama u skladu sa odredbama čl. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24; u nastavku teksta ZUS), data mogućnost izjasniti se o svim zahtjevima I navodima te činjeničnim pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje ovog pravnog spora. Na istom ročištu za raspravu stranke su u cijelosti ostale kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku ovog upravnog spora, nakon čega su odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja predloženi u tužbi iz razloga obrazloženih u nastavku ove presude pa je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i u onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ovaj Sud je nakon provedene rasprave te nakon uvida u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka, utvrdio, da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Naime, odredbom članka 6. Zakona propisano je, da na temelju rješenja nadležnog ministra, odnosno čelnika tijela sigurnosno-obavještajnog sustava o prestanku službe zbog potrebe službe, osiguranik može ostvariti pravo na starosnu mirovinu, bez obzira na godine života kada navrši mirovinski staž od najmanje 30 godina od toga najmanje 15 godina mirovinskog staža na dužnostima, odnosno poslovima na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem prema odredbama navedenog Zakona i drugih propisa kojima je bila uređena djelatna vojna služba, služba policijskih službenika i ovlaštenih službenika osoba pravosuđa.

8. U predmetnom upravnom sporu nije sporno da je tužitelj 26. kolovoza 2024. podnio tuženiku zamolbu za prestanak službe s pravom na mirovinu kako bi mu se s danom 31. ožujka 2025. odobrio prestanak službe s pravom na mirovinu sukladno članku 6. Zakona.

9. Nije sporno da postoji mogućnost ostvarivanja prava na mirovinu, nakon što ministar utvrdi da potrebe službe zahtijevaju da policijskom službeniku prestane služba, da to ne ovisi o volji policijskog službenika i nije njegovo pravo te za primjenu tog propisa nije odlučna njegova zamolba i ispunjen uvjet staža, već odluka ministra da se u konkretnom slučaju radi o pravu ministra da sukladno diskrecijskoj ocjeni o tome odlučuje u granicama dane ovlasti i sukladno sa svrhom radi koje ta ovlast dana.

10. Međutim, u rješenju kojim se odlučuje o zahtjevu tužitelja, odnosno policijskih službenika s pravom na mirovinu, tuženik je dužan navesti konkretne razloge o potrebama službe u odnosu na tužitelja, odnosno navesti razloge zbog kojih bi se otežao kontinuitet obavljanja i organiziranja službe udovoljavajući zahtjevu tužitelja.

11. Po mišljenju ovog Suda, obrazloženje osporavanog rješenja tuženika nije sastavljeno u skladu sa odredbom čl. 98. st. 5. ZUS-a, jer u istom nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama bitnim za rješavanje ove upravne stvari, obzirom da se u istom ne navodi činjenično stanje vezano uz podneseni zahtjev tužitelja, kao primjerice koliko tužitelj ima ukupno ostvarenog mirovinskog staža i mirovinskog staža na poslovima policijskog službenika te na kojem radnom mjestu je tužitelj raspoređen niti ispunjava li tužitelj uvjet glede ostvarenog mirovinskog staža propisanog u čl. 6. Zakona, niti su navedeni konkretni razlozi o potrebama službe u odnosu na tužitelja, odnosno nije pojašnjeno zbog čega bi se znatno otežao kontinuitet obavljanja i organiziranja službe, odnosno na koji bi način prestanak službe tužitelja utjecao na redovito i kontinuirano funkcioniranje službe u Policijskoj upravi Primorsko-goranskoj i zbog čega, a to tim više, imajući u vidu navode tužitelja iz tužbe kojima ističe da u razdoblju od 2013. do 2018. na radno mjesto tužitelja nije bio zaposlen niti jedan izvršitelj, a što tada nije utjecalo na obavljanje i organiziranje službe u Policijskoj upravi Primorsko-goranskoj, niti u Policijskoj postaji Rab.

12.Slijedom navedenog, imajući u vidu da u obrazloženju osporavanog rješenja tuženika nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama bitnim za rješavanje ovog upravnog spora, te da pri takvom stanju stvari, zasad se ne može pouzdano utvrditi svrhovitost primjene slobodne ocijene od strane tuženika u predmetnom slučaju, to je na temelju čl. 117. st. 1. ZUS-a, valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

13. Stoga će tuženik, vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda, u roku od 30 dana od dana primitka ove presude, saslušati tužitelja vezano za podnesenu zamolbu, odnosno zahtjev za prestanak službe s pravom na mirovinu sukladno članku 6. Zakona, nakon čega će biti u mogućnosti u roku od 30 dana od dana primitka ove presude ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, a pri tome će paziti da novo doneseno rješenje bude sastavljeno u skladu sa odredbom čl. 98., a njegovo obrazloženje u skladu s čl. 98. st. 5. ZUP-a.

14. Odredbom članka 147. stavak 1. ZUS-a propisano je, da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora ako Zakonom nije drukčije propisano pa su tužitelju priznati troškovi zastupanja putem njegovog opunomoćenika sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23, u nastavku teksta Tarifa) i to sukladno Tbr. 27. i 52. Tarife pa je tužitelju valjalo priznat trošak sastava tužbe, te pristupa na ročište održano kod ovoga Suda 29. svibnja 2025., za svaku radnju iznos od 1.000,00 eura, što ukupno iznosi 2.o00,00 eura, kojeg je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju, u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora, dok se u preostalom dijelu do iznosa od 3.030,20 eura odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 20. svibnja 2025., jer u istom nije navedeno ništa, što već nije spomenuto u tužbi pa ovaj Sud trošak navedenog podnesaka smatra neopravdanim, kao i trošak puta, jer pravo je tužitelja da ga zastupa opunomoćenik / opunomoćenica kojega će sam izabrati. Međutim, uzevši u obzir članak 144. stavak 1. ZUS-a, ima mjesta primjeni stajališta ovog i drugih sudova (npr. odluka Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-3770/04 od 12. rujna 2007.), prema kojem trošak zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi spor na teret protivne stranke može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu suda koji vodi spor. Zbog toga je, u skladu sa člankom 144.. i člankom 148. ZUS-a, odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci, 29. svibnja 2025.

Sutkinja

Marija Renner Jakovljević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv odluke u tč. I. izreke ove presude nije dopuštena žalba.

Protiv odluke u tč. II. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

Dostaviti:

- opunomoćenici tužitelja Sandri Vanjak, odvjetnici u Puli, Mletačka 12/II

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, uz spis upravnog postupka