Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-89/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EU, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, Ante Starčevića 43, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 17. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012209913 koji su 5. siječnja 2007. sklopili tužitelj EU kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 4,15 % godišnje.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012209913 koji su 5. siječnja 2007. sklopili tužitelj EU kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju EU isplati iznos od 798,36 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 15,19 € počam od 31.10.2008.g.,

- na iznos od 2,63 € počam od 30.11.2008.g.,

- na iznos od 16,03 € počam od 31.12.2008.g.,

- na iznos od 18,08 € počam od 31.01.2009.g,

- na iznos od 18,98 € počam od 28.02.2009.g.,

- na iznos od 16,16 € počam od 31.03.2009.g.,

- na iznos od 16,60 € počam od 30.04.2009.g.,

- na iznos od 12,93 € počam od 31.05.2009.g.,

- na iznos od 9,79 € počam od 30.06.2009.g.,

- na iznos od 10,49 € počam od 31.07.2009.g.,

- na iznos od 12,30 € počam od 31.08.2009.g.,

- na iznos od 12,10 € počam od 30.09.2009.g.,

- na iznos od 10,37 € počam od 31.10.2009.g.,

- na iznos od 13,60 € počam od 30.11.2009.g.,

- na iznos od 15,96 € počam od 31.12.2009.g.

- na iznos od 19,75 € počam od 31.01.2010.g.

- na iznos od 18,76 € počam od 28.02.2010.g.,

- na iznos od 23,64 € počam od 31.03.2010.g,

- na iznos od 22,58 € počam od 30.04.2010.g,

- na iznos od 24,81 € počam od 31.05.2010.g ,

- na iznos od 39,62 € počam od 30.06.2010.g.

- na iznos od 36,46 € počam od 31.07.2010.g.,

- na iznos od 45,00 € počam od 31.08.2010.g.,

- na iznos od 42,25 € počam od 30.09.2010.g.,

- na iznos od 36,44 € počam od 31.10.2010.g.,

- na iznos od 47,68 € počam od 30.11.2010.g.,

- na iznos od 61,68 € počam od 31.12.2010.g.,

- na iznos od 52,03 € počam od 31.01.2011.g.,

- na iznos od 55,53 € počam od 28.02.2011.g.,

- na iznos od 50,83 € počam od 31.03.2011.g.,

- na iznos od 20,09 € počam od 30.04.2011.g., sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju EU isplati zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena na iznos od 4.008,22 eur i to:

- na iznos od 31,44 € od 30.04.2011.g. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 70,24 € od 31.05.2011.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 71,50 € od 30.06.2011.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 87,64 € od 31.07.2011.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 79,81 € od 31.08.2011.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 71,18 € od 30.09.2011.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 70,11 € od 31.10.2011.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 69,34 € od 30.11.2011.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 73,13 € od 31.12.2011.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 77,12 € od 31.01.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 77,42 € od 29.02.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 74,75 € od 31.03.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 76,07 € od 30.04.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 77,32 € od 31.05.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 75,34 € od 30.06.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 76,01 € od 31.07.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 74,89 € od 31.08.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 72,05 € od 30.09.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 75,05 € od 31.10.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 76,70 € od 30.11.2012.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 76,12 € od 31.12.2012.g. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 69,70 € od 31.01.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 75,17 € od 28.02.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 75,44 € od 31.03.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 73,14 € od 30.04.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 67,01 € od 31.05.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 66,85 € od 30.06.2013.g. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 68,17 € od 31.07.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 70,64 € od 31.08.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 74,43 € od 30.09.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 72,48 € od 31.10.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 73,60 € od 30.11.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 74,88 € od 31.12.2013.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 73,43 € od 31.01.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 75,07 € od 28.02.2014.g. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 74,57 € od 31.03.2014.g. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 72,65 € od 30.04.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 71,86 € od 31.05.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 72,07 € od 30.06.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 74,56 € od 31.07.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 76,37 € od 31.08.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 75,96 € od 30.09.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 77,69 € od 31.10.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 78,90 € od 30.11.2014.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 78,26 € od 31.12.2014.g. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 79,12 € od 31.01.2015.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 79,12 € od 28.02.2015.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 79,12 € od 31.03.2015.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 79,12 € od 30.04.2015.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 79,12 € od 31.05.2015.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 79,12 € od 30.06.2015.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 79,12 € od 31.07.2015.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 79,12 € od 31.08.2015.g. do 30. 9. 2015.,

- na iznos od 79,12 € od 30.09.2015.g. do 30. 9. 2015., sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja EU u dijelu radi isplate iznosa od 4.008,22 eur, kao neosnovan.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja EU u dijelu radi isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 4.008,22 eur preko iznosa dosuđenog toč. IV. izreke presude, kao neosnovan.

VII. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju EU naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 565,56 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj EU podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor sklopili 5. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 9012209913 (u daljnjem tekstu: Ugovor) . Isto tako, 2. prosinca 2015. stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9012209913 ( u daljnjem tekstu: Dodatak ). Člankom 11. ugovoreno je da je za eventualne sporove iz Ugovora o kreditu nadležan sud prema sjedištu podružnice tuženika. Obzirom na ugovornu odredbu, za rješavanje spora stvarno i mjesno je nadležan Općinski sud u Sisku. Ugovorom je tužitelju odobren kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 45.222,80 CHF koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 180 mjeseci. Odredbom čl. 7. Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih II-tuženika Privredne banke Zagreb d.d., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom pod točkom II. izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g. a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u točki 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Privredna banka d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj je temeljem odredbe čl. 7. Ugovora bio dužan otplaćivati glavnicu u iznosu od 45.222,80 CHF i kamatu iz čl. 4. Ugovora u 180 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećoj na dan plaćanja. Obzirom da je utvrđeno navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 4.782,00 eur/ 36.029,98 kn, pa je po pojedinim mjesecima nastala razlika koja je iskazana pod točkom III izreke tužbenog zahtjeva. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 ) ( u daljnjem tekstu: Zakon ) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je 2. prosinca 2015.g. s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. 9. 2015. koja je iznosila 14.982,60 eur /112.886,37 kn. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019.g., slučaj E. Prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. dan 30.09.2015.g. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu ( prvotno ugovorenu ) i početni tečaj (na dan isplate kredita) što je iznosilo 13.554,54 eur /102.126,69 kn, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 14.982,60 eur /112.886,37 kn. Prema tome, nastala je razlika u glavnicama u iznosu od 1.428,06 eur /10.759,68 kn iz čega je razvidno kako tužitelj nije u potpunosti obeštećen.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Navodi da su tvrdnje tužitelja neosnovane jer je provedena konverzija u skladu s pravom Europske unije, Ustavom RH, stajalištem Vrhovnog suda RH i zakonom. Presudom Suda EU C-567/2020 od 5.5.2022. određeno je i potvrđeno da je sadržaj dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je provedena konverzija u potpunosti određen ZID ZPK, da odredbe dodatka ugovora o kreditu temeljem kojih je provedena konverzija su odraz odredaba ZID ZPK koje kao odredbe nacionalnog prava imaju obveznu prirodu, da je ZID ZPK uspostavljena ravnoteža između svih prava i obveza ugovornih strana od strane zakonodavca te da na postupke pred nacionalnim sudovima povodom konvertiranih CHF kredita, pa tako i u ovom postupku nije primjenjiva presuda Suda EU Dunai C- 118/17 jer je konverzija kredita provedena na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, odnosno u okviru ponude tuženika učinjene u skladu sa odredbama ZID ZPK. ZID ZPK je Ustavni sud RH ocijenio usklađenim sa Ustavom RH u svojem Rješenju broj U-I-3685/2015 od 4.4.2017. te je u svojoj odluci istaknuo da su tim zakonom uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita, da navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je konverzija razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Vrhovni sud RH je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos- 1/2019 Rješenjem od 4.3.2020. godine riješio, odnosno zauzeo sljedeće pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik napominje da je odredbom članka 502.n st. 1. ZPP propisano da su sudovi nižeg stupnja vezani pravim shvaćanjem Vrhovnog suda RH iz oglednog postupka, pa navodi i ostale bitne zaključke u predmetu Gos-1/2019: ZID ZPK je donesen radi uspostave narušene ravnoteže u odnosima trgovaca i potrošača, kreditne institucije, zajedno s tuženikom, bile su dužne postupati po ZID ZPK, dok je na korisnicima kredita i tužitelju počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma o konverziji ili će zadržati važeće ugovorene uvjete, ZID ZPK je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, stoga ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, odnosno nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl., uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa - sporazuma koji su sklopljeni suglasno ZID ZPK, pravomoćnim presudama hrvatskih sudova kojima su utvrđene nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanom uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije utvrđeno da bi zbog utvrđenih povreda bili ništetni osnovni ugovori u cijelosti, uz napomenu da se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti (argumentum a contrario, sve ostale odredbe osnovnog ugovora o kreditu su valjane i proizvode pravne učinke) te utvrđenja iz presude Suda EU Dunai C-118/17 nisu primjenjiva u ovoj pravnoj stvari. Konačno, tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog ZID ZPK te ističe da sukladno odredbi članka 19.b ZID ZPK, konverzijom se izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, pravna posljedica navedenog zaključka je da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom, tužitelj je kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, pa bi tužitelj usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženik bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate te svako eventualno dodatno obeštećenje potrošača s konvertiranim CHF kreditom dovodi do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s EUR kreditom. Stoga, inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije. S obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, pa ne postoji osnova po kojoj bi Sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF jer se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja te ističe da je odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. uženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Tuženik ističe da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje. Kako odredba članka 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni kamatne stope odlukom tuženika, tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes tražiti da se odredba članka 4. Ugovora o kreditu utvrdi ništetnom. Naime, primarno bi tužitelj imao pravni interes tražiti utvrđenje predmetne odredbe ništetnom, ako bi imao pravo na isplatu. Međutim, tužitelj pravo na isplatu više nema, odnosno pravni interes tužitelja za utvrđenjem odredbe ništetnom ne postoji jer je za kondemnatorni zahtjev nastupila zastara, a sukladno recentnom stavu VSRH od 1.3.2022. Vezano za navode tužitelja o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, tuženik ističe da je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, pa se moraju uzeti u obzir svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita te na način promjene kamatne stope. Takvi elementi su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji bilo koje od banaka, pa tako niti tuženika, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima Hrvatske narodne banke, zatim o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Nadalje, nesporno je da su na visinu kamate utjecali realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak. Dakle, radi se o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. Tuženik dalje ističe da je odredbom članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje: ZPK), točnije izmjenom ZPK-a 2014. određeno da je kamatna stopa spoj parametra i fiksnog dijela. Sukladno navedenom, tuženik do stupanja izmjene ZPK-a nije niti imao zakonske obveze u pogledu izmjena i usklađivanja odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu u smislu obveze definiranja parametara promjenjivosti. Međutim, tuženik ističe da je svoje obveze propisane svim važećim propisima ispunio, kako u pogledu promjena visine kamatne stope, tako i u pogledu obavještavanja svih korisnika kredita, uključujući i ovdje tužitelja. Sukladno svemu navedenom i temeljem važećih zakonskih propisa, banka je, ovdje tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali je bila dužan postupati sukladno odredbama važećih propisa. Zaključno, tuženik ističe da se kamatna stopa mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Prema navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž- 6632/17, presuda Pž-7129/13 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu. Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije (Sud EU) u presudi broj C-81/19 (Presuda C- 81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Gore navedeno je Sud EU opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Naime, Sud EU istaknuo je da je odredbom članka 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da se u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 45.222,80 CHF. Nadalje, odredbom članka 12.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita ovdje tužitelj i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj ima saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik je već gore istaknuo da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 8- 16 spisa), otplatnu tablicu (str. 17-20 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu (str. 21- 27 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 28-45 spisa), konverzija kredita s prijedlogom dodatka ugovora (str. 46-52 spisa), izračun konverzije (str. 53 spisa), izvadak otvorenih stavaka (str. 54 spisa), pregled uplata po kreditu (str. 55-58 spisa), plan otplate (str. 59-61 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Tužitelj EU je iskaza da je kredit iz 2007. podigao kako bi otplatio ranije podignuti kredit kojeg je ugovorio sa APN i Splitskom bankom u svrhu kupnje stana, koji je služio i još uvijek služi isključivo za njegove osobne potrebe, odnosno stanovanje. To je učinio iz razloga što je procijenio da je taj raniji kredit bio nepovoljan, ugovorena kamata mu je bila previsoka te se obratio tuženiku, obzirom da je dugogodišnji klijent tuženika. Ističe da mu je u banci, odnosno kod tuženika, ponuđen isključivo kredit u valuti CHF i ta ponuda mu se učinila povoljnom, obzirom da je bila dosta niža kamatna stopa. Ističe da je taj ugovor o kreditu iz 2007. sastavljen od strane tuženika i on nije utjecao na sadržaj istoga. Navedeni ugovor nije čitao prije potpisivanja te zapravo nije niti znao da je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu, o istoj mu u banci nije nitko ništa pojašnjavao te je očekivao da će ugovorena kamatna stopa tijekom cijele otplate kredita biti ista. Zna što znači valutna klauzula i da je otplata kredita vezana za istu, no nitko mu nije pojašnjavao u banci uslijed kojih razloga dolazi do eventualne promjene tečaja pa tako i otplate rate kredita. Nitko mu nije ukazivao na rizičnost takve vrste kredita već upravo suprotno u banci mu je taj kredit prezentiran kao povoljan zbog visine kamatne stope, te nije bilo uopće govora o tome da bi se kamatna stopa mogla mijenjati i pod kojim okolnostima. Ističe da je taj kredit u konačnici konvertirao u kredit u valuti euro jer su rate kredita postale ogromne i to mu je postalo problem otplaćivati. Sada se više ne može sjetiti da li mu je u konverziji priznat kakav iznos preplate. Smatra da konverzijom nije obeštećen u cijelosti jer je bila ogromna razlika između rata ugovorenih na početku i kasnijih rata kredita. Ističe da je dobio ponudu banke za konverziju kredita, a koju je prihvatio jer je u tom beznađu vidio da će mu buduće rate otplate kredita biti manje. Mora priznati da nije uspoređivao ostatak glavnice za otplatu u CHF u odnosu na glavnicu konvertiranog kredita u EUR jer je samo vidio da će moći otplaćivati manje rate kredita.

6. Podneskom od 12. 3. 2024. tužitelj je, nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjeva u dijelu radi isplate, toč. III., na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 4.806,58 eur, sa zateznim kamatama.

7. Temeljem svih izvedenih dokaza kao i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu od 5. 1. 2007., broj ugovora 9012209913 (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika te tuženika kao banke, utvrđeno je da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 45.222,80 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit odobrava za adaptaciju stambenog objekta i vraćanje ranije odobrenih stambenih kredita u Splitskoj banci i RH Agencija za pravi promet i posredovanje nekretninama (čl. 2. Ugovora), zatim, da je rok otplate 180 mjeseci te da se kredit u iznosu od 45.222,80 CHF i kamata iz čl. 4. Ugovora otplaćuju u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (čl. 7. Ugovora), te je odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,15 % godišnje, koja kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

9. Nadalje, između stranaka nije sporno da je kamatna stopa ugovorena odredbom čl. 4. Ugovor o kreditu od 5. 1. 2007., broj ugovora 9012209913, tijekom perioda otplate kredita, mijenjana od strane tuženika.

10. Nije sporno niti da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 2. 12. 2015. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012209913 (dalje: Dodatak) kojim ugovorne strane suglasno utvrđuju da su 5. 1. 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012209913 na iznos od 45.222,80 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kredita, uvećano za pripadajuće kamate, naknade i troškove, zatim, konstatiraju da se ovaj Dodatak sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, Narodne novine br. 102/2015 (čl. 1. Dodatka), te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. 9. 2015. izračunatim sukladno čl. 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i izvod otvorenih stavaka po kreditu na dan 30. rujna 2015. (čl. 2. Dodatka).

11. Prema odredbi čl. 3. Dodatka, ugovorne strane suglasno utvrđuju da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. 9. 2015. iznosi 14.791,04 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke, da iznos preplate iznosi 3.902,33 EUR, a koji iznos se sukladno čl. 19c. st 1. toč.5. Zakona o potrošačkom kreditiranju preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. 9. 2015. i iznosi 29.804,05 kn. Nadalje, prema odredbi čl. 4. Dodatka ugovorne strane suglasno utvrđuje da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. 9. 2015. do dana sklapanja ovog dodatka vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom u CHF te potpisom ovog dodatka utvrđuju da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđenog novim otplatnim planom iznosi 105,89 EUR te se smatra preplatom. Odredbom čl. 5. Dodatka ugovorne strane suglasno utvrđuju da ukupni iznos preplate iz čl. 3. i 4. ovog dodatka iznosi 4.008,22 EUR što preračunato u kune sukladno Zakonu po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. 9. 2015. iznosi 30.612,78 kn te će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka.

12. Ugovorne stranke Dodatka odredbom čl. 6. suglasno utvrđuju da na dan sklapanja Dodatka, a nakon obračuna učinka konverzije uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 14.463,62 EUR, preostali iznos glavnice uvećano za kamatu (5,46 % godišnje, promjenjiva, čl. 7. Dodatka) korisnik kredita obvezuje se platiti u preostalih 74 mjesečnih anuiteta, a mjesečni anuitet na dan sklapanja Dodatka iznosi 230,64 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

14. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. 11. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

15. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

16. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 5. 1. 2007., broj ugovora 9012209913, u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

17. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

18. U odnosu na odredbu čl. 4. Ugovora o kreditu od 5. 1. 2007., broj ugovora 9012209913, u dijelu u kojem je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti i kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, za zaključiti je da se radi radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

19. Naime, tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takvih ugovornih odredaba o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

20. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu od 5. 1. 2007., broj ugovora 9012209913, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužitelja, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

21. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su navedene odredbe ugovora odnosno dodataka dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koje tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

22. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

23. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu od 5. 1. 2007., broj ugovora 9012209913, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

24. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.

25. Nadalje, činjenica što je između stranaka sklopljen Dodatak kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice te kojim su se ugovorne stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 5. 1. 2007., broj ugovora 9012209913, konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

26. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 E od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

27. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

28. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništenosti.

29. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Dragani Bubalo koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 19. 2. 2024. iskazala da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita sveukupno iznose 4.806,58 €, od čega se iznos od 4.806,58 € odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita te u utuženom razdoblju nije bilo smanjenja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, odnosno nije postojala negativna razlika. Nadalje, navela je da je tužitelj je 2.12.2015. sklopio s tuženikom Dodatak broj 9012209913 koji se sklopio između ugovornih strana radi provedbe postupka konverzije denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015). Navedenim ugovorom prema izračunu konverzije na dan 30. 9. 2015. utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 22.549,50 CHF(102.869,35 HRK), da neotplaćena glavnica kredita u EUR iznosi 14.791,04 (112.886,37 HRK), te vještakinja navodi da razlika u glavnicama iznosi 10.017,02 HRK (1.329,49 €, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije, 1€=7,5345 HRK).

30. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. 4. 2025. vještakinja Dragana Bubalo je navela da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja od 19. 2. 2024. te da je, iako punomoćnik tuženika ne navodi određeno što smatra pod efektima konverzije, izračunala razliku u glavnicama koja je posljedica konverzije, što je bio i zadatak vještačenja.

31. Stranke nisu imale prigovora nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo te ga sud u cijelosti prihvaća kao stručno i obrazloženo.

32. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta odnosno preplata temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 5. 1. 2007., broj ugovora 9012209913, u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, iznosi 4.806,58 eur.

33. Nadalje, prema odredbi čl. 5. Dodatka, a nije niti sporno između stranaka, utvrđen je iznos preplate od 4.008,22 eur, te stranke Dodatkom sporazumno utvrđuju da se iznos preplate koristi za sukcesivno namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, dok se preplata u potpunosti ne iskoristi (čl. 5. Dodatka).

34. Dakle, tužitelj kao korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja je korisniku kredita priznata Dodatkom o konverziji (a radi se o razlici ukupno uplaćenih iznosa radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po ugovoru o kreditu primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na ukupni iznos anuiteta s valutnom klauzulom u EUR) i preplatu koja proizlazi iz nepoštene i ništetne Ugovora o kreditu od 5. 1. 2007., broj ugovora 9012209913, u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, do dana konverzije, nego ima pravo na razliku, te je stoga tužitelju, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, točkom III. izreke presude dosuđena razlika između iznosa od 4.806,58 eur (po osnovi preplate koja proizlazi iz Ugovora o kreditu od 3. 1. 2007., broj ugovora 9012205564) i iznosa preplate od 4.008,22 eur (utvrđenog Dodatkom o konverziji) i to u iznosu od 798,36 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz toč. III. izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo i to prema redu uračunavanja temeljem odredbe čl. 171. st. 2. ZOO odnosno redom kako su obveze dospijevale, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos iz toč. III. izreke presude dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO, sukladno zahtjevu tužitelja, a imajući u vidu da su datum dospijeća i datum plaćanja pojedinog anuiteta sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo istog dana, u kojem dijelu također nije bilo prigovora stranaka.

35. Tužitelj, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO, ima pravo i na isplatu zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 4.008,22 eur, i to od datuma dospijeća/plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana konverzije 30. 9. 2015. Ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev tužitelja na ime preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 5. 1. 2007., broj ugovora 9012209913, u dijelu radi isplate iznosa od 4.008,22 eur, iako utvrđen nalazom i mišljenjem vještakinje Dragane Bubalo, odbijen kao neosnovan jer je u tom iznosu korisniku kredita već priznata preplata Dodatkom o konverziji, dok Dodatkom o konverziji nije obuhvaćena i zatezna kamata.

36. Konačno, iako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da prema Dodatku o konverziji neotplaćena glavnica u CHF u prvotnoj ugovorenoj, početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita iznosi manje od neotplaćene glavnice konvertiranog kredita na dan konverzije (za iznos od 1.329,49 eur), isto nije od utjecaja na ishod ovog spora jer su tužitelj i tuženik sklapanjem Dodatka o konverziji utvrdili svoja prava i obveze, i ubuduće, pa tako i u odnosu na iznos preostale glavnice za otplatu, a koji Dodatak je u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15) sklopljen i izvršen te izaziva pravne učinke.

37. Stoga je odlučeno kao u toč. III. i IV. izreke presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate odbijen je kao neosnovan (toč. V. i VI. izreke presude).

38. Nadalje, prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 5. 1. 2007., broj ugovora 9012209913, u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, podnesena sudu 31. 5. 2023., za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 225. ZOO, nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

39. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

40. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužitelj je po osnovi uspio 100%, a po visini 17 %, pa je u konačnici uspio u omjeru od 58,5 % (100%+17%=117%:2). Nastavno, tuženik je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 83 %, odnosno u konačnici 41,5 % (83%:2). Stoga uspjeh tužitelja iznosi 17% (58,5%-41,5%).

41. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 31. 1. 2024. i 17. 4. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podnesaka od 3. 11. 2023. i 12. 3. 2024. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 275,00 eur, ukupno 1.375,00 eur, no obzirom na uspjeh tužitelja u sporu od 17 % dosuđen mu je parnični trošak u iznosu od 233,75 eur te trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eur u cijelosti, sveukupno 565,56 eur.

42. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 29. svibnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku