REPUBLIKA HRVATSKA

P-1056/2024

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik iz Zagreba, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik iz Zagreba, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 13. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj 3211148416 sklopljenog 15. listopada 2007. između tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelaćića 10, OIB 92963223473 kao kreditora i CI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 565,65 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. studenog 2007. do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 727,31 eura u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.092,91 eura, kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 812,50 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 15. svibnja 2024. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su CI i tuženik **.**.2007. sklopili ugovor o kreditu. Navodi da je čl. 2. ugovora pod nazivom kamate i naknade određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Korisniku kredita je 31. listopada 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 565,65 eura (4.261,86 kn). Navodi da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva. Navodi da tuženik nije informirao korisnika kredita o tome koje je značenje i smisao ove odredbe. Navodi i da je tuženik obračunavao kamate na cjelokupan iznos kredita iako je korisniku faktički isplatio manji iznos kredita, umanjen za 565,65 eura. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač. Istaknuo je prigovor zastare. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi i da je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita na način da su službenici banke s korisnikom kredita jasno komunicirali da postoji obveza, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Osporava tijek zateznih kamata.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao dodatak ugovoru o kreditu (list 9- 14 spisa), izjavu CI (list 15-16 spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 17-21 spisa), ugovor o namjenskom kreditu (list 22-34 spisa), dopise (list 35, 36 spisa), uputu (list 122-123 spisa), dopis (list 200 spisa), saslušan je svjedok CI (list 213-214 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita.

6. Nije sporno da su tuženik i CI sklopili ugovor o kreditu 15. listopada 2007.

7. Iz ugovora o namjenskom kreditu broj 3211148416 od 15. listopada 2007. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita CI nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Čl. 6. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja stana i parking mjesta. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Iz iskaza svjedoka CI proizlazi da je kredit podigao za rješavanje svog stambenog pitanja. Prema tome, radi se o korištenju stana za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka CI jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu koji je u spisu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je CI predmetnu nekretninu koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

8. Čl. 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 194.594,40 CHF.

9. Čl. 2. st. 5. ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

10. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su CI i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 30. svibnja 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da CI ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 3211148416 sklopljenog između CI i tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

11. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

12. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

14. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

15. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

16. Svjedok CI iskazao je da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane banke, da mu banka nije objasnila na koje konkretne troškove se odnosi naknada za obradu kredita te da o uvjetima te naknade nije razgovarao s nikim iz banke, niti mu je išta objašnjeno u vezi te naknade.

17. Iz iskaza svjedoka CI ne proizlazi da mu je tuženik dao bilo kakve informacije o tome na koje konkretne troškove se odnosi naknada za obradu kredita i kako će se određivati, odnosno da mu nije dao nikakve informacije prema kojima je mogao procijeniti kakve financijske posljedice proizlaze za njega iz te odredbe. Također, u odnosu na tu odredbu korisnik kredita nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja, kao niti o ostalim odredbama ugovora jer se radilo o tipiziranom ugovoru koji mu je ponuđen.

18. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka CI jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Tuženik niti ne iznosi činjenicu koji zaposlenik banke je vodio pregovore s potrošačem oko sklapanja ugovora.

19. Iz upute tuženika svojim zaposlenicima (list 122-123 spisa) ne proizlazi da je tuženik u konkretnom slučaju dao bilo kakve informacije korisniku kredita u pogledu predmetne naknade, a niti da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Navedena uputa predstavlja internu uputu tuženika njegovim zaposlenicima.

20. Ništetna je odredba čl. 2. st. 5. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva na način da je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

21. Iz dopisa Zagrebačke banke d.d. od 20. veljače 2024. proizlazi da je korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 31. listopada 2007. u iznosu od 4.261,86 kn (što sada iznosi 565,65 eura prema fiksnom tečaju konverzije).

22. Sud je odbio tužiteljev prijedlog za izvođenjem financijskog vještačenja sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer nije bio važan za odluku s obzirom na to da se iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva može utvrditi iz potvrde tuženika pa nije potrebno vještačenjem utvrđivati činjenicu plaćanja naknade.

23. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

24. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

25. Iz iskaza svjedoka CI proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

26. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti mu je dala bilo kakve informacije o predmetnoj naknadi, pa tako niti bilo kakve informacije iz kojih bi korisnik kredita kao potrošač mogao zaključiti o financijskim posljedicama navedene odredbe. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade s obzirom na to da niti ne iznosi činjenice sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a o tome na koji način se određuje visina predmetne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da se određuje prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Nadalje, korisnik kredita iz ugovorne odredbe nije mogao niti zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da konkretna visina nije određena ugovorom, već je navedeno da se plaća prema odluci banke o tarifi usluga. Tuženik nije dokazao da je korisniku kredita prezentirao predmetnu odluku prema kojoj će se određivati visina naknade.

27. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, kao i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

28. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

29. Prema odredbi čl. 96. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

30. Odredba o naknadi za obradu kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za obradu kredita. Tužitelj je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

31. Zbog toga je i odredba čl. 2. st. 4. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 96., 97. i 102. st. 1. ZZP-a.

32. Nadalje, odredba o naknadama je ništetna i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 – dalje: ZOO).

33. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

34. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

35. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

36. Odredbe čl. 2. st. 4. ugovora o kreditu protivna je odredbi čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. st. 1. ZOO-a jer činidba naknade za obradu kreditnog zahtjeva u toj odredbi nije određena niti odrediva. Naime, tom odredbom ugovoreno je da korisnik kredita plaća naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, bez navođenja o kojim konkretnim naknadama se radi (pa tako nije navedeno niti da se radi o naknadi za obradu kredita), te bez navođenja bilo kakvog mjerljivog kriterija o kojem ovisi visina i obračun te naknade, već je samo navedeno da se određuje sukladno odluci banke. Iz niti jedne odredbe ugovora ne proizlazi da je ta odluka o tarifama banke prezentirana korisniku kredita, a niti da je ona sastavni dio ugovora. Činidba kako je ugovorena u čl. 2. st. 5. ugovora o kreditu nije određena niti odrediva jer ne sadrži određene kriterije s pomoću kojih se može odrediti visina te naknade i o kojim konkretnim naknadama se radi, već visina naknade ovisi isključivo o jednostranoj odluci banke.

37. Stoga, odredba čl. 2. st. 4. ugovora ugovora o kreditu također je ništetna sukladno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a.

38. Ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO- a.

39. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

40. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

41. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 565,65 eura.

42. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

43. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

44. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadama ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o toj naknadi, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

45. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

46. Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke.

47. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.

48. Vrijednost predmeta spora je 565,65 eura koju je tužitelj naznačio u tužbi. Tužitelj je u podnesku od 18. lipnja 2024., nakon podnošenja odgovora na tužbu, naznačio drugu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.892,88 eura. Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Dakle, mjerodavna je vrijednost koju je tužitelj naznačio u tužbi, a to je 565,65 eura. Tužitelj ne može u kasnijem stadiju postupka povisivati vrijednost predmeta spora po svom nahođenju.

49. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, podneska od 17. lipnja 2024. u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, zastupanja na ročištima od 12. rujna 2024. i 5. studenog 2024. u iznosu od 50,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, za ročišta od 1. travnja 2025. i 13. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za ročište na kojem je presuda objavljena u iznosu od 50,00 eura prema Tbr. 9. t. 3. Tarife, što ukupno iznosi 550,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 137,50 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura u kojem iznosu ju je platio, kako to proizlazi iz potvrde na listu 63 spisa i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura, pa ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 727,31 eura.

Tužitelju nije priznat trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita jer se sadržajno ne radi o pribavljanju isprave iz Tbr. 36. t. 3. Tarife, već se radi o komunikaciji tužitelja i tuženika prije pokretanja postupka u kojoj tužitelj dopisom traži od tuženika podatak o naplaćenoj naknadi, a banka dopisom odgovora i navodi koji iznos naknade je naplaćen.

Zagreb, 29. svibnja 2025.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku