REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3589/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidakvić Srić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 6. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 29. svibnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbi Ugovora o kreditu br. 628-50-2656001 od 8. veljače 2005. solemniziran od strane javnog bilježnika Marija Grozdanić Dekleva iz Rijeke pod posl.br. OU-270/2005 od 9. veljače 2005. sklopljenog između tužitelja KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koje glase:

u čl. 7. „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 1.259,14 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom na iznose:

- 1,23 EUR od 1.11.2008.

- 4,59 EUR od 1.1.2009.

- 7,01 EUR od 1.2.2009.

- 8,10 EUR od 1.3.2009.

- 5,16 EUR od 1.4.2009.

- 5,75 EUR od 1.5.2009.

- 1,07 EUR od 1.6.2009.

- 0,36 EUR od 1.9.2009.

- 0,20 EUR od 1.10.2009.

- 1,81 EUR od 1.12.2009.

- 4,57 EUR od 1.1.2010.

- 8,49 EUR od 1.2.2010.

- 7,59 EUR od 1.3.2010.

- 12,92 EUR od 1.4.2010.

- 11,91 EUR od 1.5.2010.

- 13,88 EUR od 1.6.2010.

- 30,93 EUR od 1.7.2010.

- 27,42 EUR od 1.8.2010.

- 38,14 EUR od 1.9.2010.

- 34,43 EUR od 1.10.2010.

- 28,48 EUR od 1.11.2010.

- 41,05 EUR od 1.12.2010.

- 57,04 EUR od 1.1.2011.

- 45,72 EUR od 1.2.2011.

- 49,69 EUR od 1.3.2011.

- 44,64 EUR od 1.4.2011.

- 45,55 EUR od 1.5.2011.

- 66,99 EUR od 1.6.2011.

- 69,07 EUR od 1.7.2011.

- 86,91 EUR od 1.8.2011.

- 77,72 EUR od 1.9.2011.

- 67,65 EUR od 1.10.2011.

- 66,57 EUR od 1.11.2011.

- 65,80 EUR od 1.12.2011.

- 70,60 EUR od 1.1.2012.

- 74,78 EUR od 1.2.2012.

- 75,32 EUR od 1.3.2012.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.958,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 29. svibnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 8. veljače 2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 628-50-2656001, temeljem kojeg mu je tuženik, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 25.785,45 CHF prema srednjem tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se sukladno članku 2. i 7. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,85%, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu po Ugovoru prema tuženiku je tužitelj u cijelosti ispunio. Prilikom sklapanja Ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, ponuđen mu je kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Poziva se na utvrđenja iz kolektivnog spora u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kojem je pravomoćno utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i nedopuštene, uslijed čega su ništetne. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika tužbenim zahtjevom konačno uređenim u podnesku od 15. travnja 2025. i na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. travnja 2025. traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu u članku 7. i isplatu 1.259,13 EUR s osnove preplaćene razlike zbog valutne klauzule u CHF, sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća do isplate, uz naknadu troška postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini neprijepornim da su stranke sklopile Ugovor o kreditu. Protivi se osnovi i visini tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Navodi kako tužitelj smatra djelomično ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, a tužbeni zahtjev zasniva na presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. Drži, budući da je tužitelj Ugovor sklopio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, da se utvrđenja iz odluka u kolektivnom sporu ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev Ugovor o kreditu, smatra da, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Ističe da su sporne odredbe tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo, te da nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezani uz promjenjivu uz tečaj CHF, na koje je on pristao. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. travnja 2025. protivi se djelomičnom povlačenju tužbe. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je izračun tečajne razlike za kredit RBA banke- korisnik KL (stranica 7-10 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 11-15 spisa), otplatni plan (stranica 16-23 spisa), Ugovor o kreditu od 8.2.2005. (stranica 26-30 spisa), promotivni uvjeti tuženika (stranica 45-50 spisa), proveo je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (stranica 73-79 spisa), te saslušanjem tužitelja (stranica 88-89 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu br. 628-50-2656001 8. veljače 2005., kojim je ugovoren iznos kredita od 25.785,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja kredita,

- da je rok otplate kredita je određen na 84 mjeseca, radi kupnje novog vozila s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita tj. tužitelju po isplati kredita, te ti obroci dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen.

6. Prijeporno je:

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje valutnu klauzulu u valuti CHF i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF ništetne,

- pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

9. Tužitelj u svom iskazu navodi da mu je trebao kredit za kupnju vozila i već mu je u auto kući Cerini u Rijeci ponuđen Ugovor o kreditu tako da nije ni bio u banci. Nije mu ponuđena nijedna druga valuta osim CHF. Nakon što je dostavio traženu dokumentaciju o visini svojih prihoda dobio je unaprijed pripremljen Ugovor u auto kući koji je potpisao. Nije bio upozoren od strane službenika u auto kući na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem valute CHF. Ugovor je pročitao, a vozilo koje je kupio mu služi za osobne potrebe. U vrijeme ugovaranja kredita nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta. Kredit je u cijelosti otplatio. Razumio je pojam valutne klauzule općenito, ali mu nitko nije objasnio, niti je tražio dodatna objašnjenja, jer je dobio kreditni plan i mislio je da će biti takav, no međutim, tome nije bilo tako jer je tečaj rastao na koji način su se mijenjali i njegovi anuiteti. Isključivo je on otplaćivao kredit.

10. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora tj. kupnju novog vozila. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

11. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske, (dalje u tekstu VSRH) je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu VTSRH) u presudi poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci, te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svim bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

12. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim tečajem, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

13. Na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, niti je bila odlučna pobuda. Sve i da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa.

14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti i informirati je o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je izostalo i imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja), što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužitelj mora vratiti tuženiku.

15. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

16. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, opravdano se tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

17. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 16. svibnja 2023., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a koji je istekao 14. lipnja 2023. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

18. Na okolnost visine iznosa pretplate na ime porasta tečaja valute CHF u odnosu na početno ugovoreni prema Ugovoru o kreditu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po ČL, stalnom sudskom vještaku.

19. Iz njegovog nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 1.259,14 EUR.

20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora glede matematičkog izračuna.

21. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen iznos od 1.259,13 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

22. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

23. Glede tuženikovog protivljenja djelomičnom povlačenju tužbe ističe se da tužitelj nije povukao tužbu nego je u samoj tužbi omaškom krivo naznačio traženi iznos, što je ispravio na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. travnja 2025., slijedom čega tužba nije djelomično povučena nego ispravljena u naznaci traženog iznosa.

24. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva, budući isti nije relevantan za razjašnjenje ove pravne stvari.

25. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.922,74 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

26. Tužitelju zastupanom po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 23.1.2025., 15.4.2025., 6.5.2025. i 29.5.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 350 bodova), sastava podneska od 3.6.2024. i 15.4.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 200 bodova), odnosno ukupno 650 bodova ili 1.300,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 325,00 EUR, što ukupno iznosi 1.625,00 EUR. Tom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 EUR, kao i trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje 300,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.958,18 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

27. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 29. svibnja 2025. do isplate.

28. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu 29. svibnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika