REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-325/2024-20
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI društvo s ograničenom odgovornošću za usluge, OIB 36514183925, Ulica Velimira Škorpika 21, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. travnja 2025., u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 29. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu br. 02859 od dana 13.08.2008.g. koji su sklopili tužitelj DRESCHER NADA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik PORSCHE MOBILITI d.o.o., Ulica Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB 36514183925 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., Ulica Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB 36514183925 isplatiti tužitelju DRESCHER NADI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 4.332,58 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koje teku na iznos od:
0,08 EUR od dana 16.09.2008.g. pa do isplate
4,29 EUR od dana 16.10.2008.g. pa do isplate
12,51 EUR od dana 20.11.2008.g. pa do isplate
10.11 EUR od dana 16.12.2008.g. pa do isplate
19.30 EUR od dana 16.01.2009.g. pa do isplate
21,68 EUR od dana 14.02.2009.g. pa do isplate
22,76 EUR od dana 14.03.2009.g. pa do isplate
20,04 EUR od dana 17.04.2009.g. pa do isplate
18,65 EUR od dana 16.05.2009.g. pa do isplate
16.22 EUR od dana 18.06.2009.g. pa do isplate
14.31 EUR od dana 15.07.2009.g. pa do isplate
14.32 EUR od dana 18.08.2009.g. pa do isplate
16,38 EUR od dana 20.10.2009.g. pa do isplate
15,16 EUR oddana03.11.2009.g. pa do isplate
15,09 EUR od dana 17.11.2009.g. pa do isplate
15,58 EUR od dana 17.12.2009.g. pa do isplate
18,32 EUR od dana 17.01.2010.g. pa do isplate
20.15 EUR od dana 17.02.2010.g. pa do isplate
20,31 EUR od dana 17.03.2010.g. pa do isplate
26,07 EUR od dana 17.04.2010.g. pa do isplate
23,55 EUR od dana 13.05.2010.g. pa do isplate
25,99 EUR od dana 17.06.2010.g. pa do isplate
35,26 EUR od dana 17.07.2010.g. pa do isplate
32,03 EUR od dana 18.08.2010.g. pa do isplate
42,49 EUR od dana 17.09.2010.g. pa do isplate
37,88 EUR od dana 21.10.2010.g. pa do isplate
34.13 EUR od dana 18.11.2010.g. pa do isplate
45,20 EUR od dana 17.12.2010.g. pa do isplate
55,65 EUR od dana 19.01.2011.g. pa do isplate
48.34 EUR od dana 15.02.2011.g. pa do isplate
51.14 EUR od dana 17.03.2011.g. pa do isplate
44.23 EUR od dana 16.04.2011.g. pa do isplate
48.26 EUR od dana 19.05.2011.g. pa do isplate
63,07 EUR od dana 22.06.2011.g. pa do isplate
58.35 EUR od dana 20.07.2011.g. pa do isplate
85,80 EUR od dana 23.08.2011.g. pa do isplate
91,03 EUR od dana 21.09.2011.g. pa do isplate
62,78 EUR od dana 20.10.2011.g. pa do isplate
65.12 EUR od dana 19.11.2011.g. pa do isplate
63,98 EUR od dana 21.12.2011.g. pa do isplate
66,86 EUR od dana 21.01.2012.g. pa do isplate
70.16 EUR od dana 22.02.2012.g. pa do isplate
69.27 EUR od dana 28.03.2012.g. pa do isplate
67,74 EUR od dana 21.04.2012.g. pa do isplate
68,34 EUR od dana 29.05.2012.g. pa do isplate
69,96 EUR od dana 28.06.2012.g. pa do isplate
68,72 EUR od dana 28.07.2012.g. pa do isplate
69.03 EUR od dana 28.08.2012.g. pa do isplate
67.10 EUR od dana 27.09.2012.g. pa do isplate
65,75 EUR od dana 28.10.2012.g. pa do isplate
68,13 EUR od dana 28.11.2012.g. pa do isplate
66,81 EUR od dana 25.12.2012.g. pa do isplate
68.56 EUR od dana 27.02.2O13.g. pa do isplate
64.56 EUR od dana 23.03.2O13.g. pa do isplate
66,29 EUR od dana 27.04.2O13.g. pa do isplate
67,49 EUR od dana 01.06.2013.g. pa do isplate
66.34 EUR od dana 13.07.2O13.g. pa do isplate
62,57 EUR od dana 30.07.2O13.g. pa do isplate
60,64 EUR od dana 01.08.2013.g. pa do isplate
63,24 EUR od dana 07.09.2O13.g. pa do isplate
64.74 EUR od dana 07.11.2O13.g. pa do isplate
67.11 EUR od dana 19.11.2O13.g. pa do isplate
65,71 EUR od dana 11.12.2O13.g. pa do isplate
66,95 EUR od dana 15.01.2O14.g. pa do isplate
67.12 EUR od dana 14.02.2014.g. pa do isplate
69,44 EUR od dana 30.04.2O14.g. pa do isplate
69,99 EUR od dana 30.04.2O14.g. pa do isplate
69.75 EUR od dana 28.05.2O14.g. pa do isplate
68.04 EUR od dana 29.06.2O14.g. pa do isplate
66,91 EUR od dana 29.07.2O14.g. pa do isplate
68,26 EUR od dana 01.09.2014.g. pa do isplate
69,47 EUR od dana 25.09.2O14.g. pa do isplate
70,60 EUR od dana 25.10.2O14.g. pa do isplate
71.38 EUR od dana 06.12.2O14.g. pa do isplate
72,31 EUR od dana 20.01.2O15.g. pa do isplate
73.35 EUR od dana 20.02.2O15.g. pa do isplate
72,94 EUR od dana 01.04.2O15.g. pa do isplate
69.39 EUR od dana 03.04.2O15.g. pa do isplate
69,39 EUR od dana 03.04.2O15.g. pa do isplate
69,39 EUR od dana 05.05.2O15.g. pa do isplate
69,29 EUR od dana 27.05.2O15.g. pa do isplate
69,29 EUR od dana 15.07.2O15.g. pa do isplate
69,29 EUR od dana 03.09.2O15.g. pa do isplate
69,29 EUR od dana 03.09.2O15.g. pa do isplate
sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.210,32 €, uzrokovan ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana 29. svibnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
Obrazloženje
1. Tužitelj je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 02859 od dana 13.08.2008.g. na iznos od 18.004,11 CHF. Navedeni kredit isplaćen je tužitelju dana 18.08.2008. godine. Tužitelj je sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača te je svrha ugovora bila financiranje troškova kupnje vozila za osobne potrebe tužitelja i to ŠKODA, FABIA, CLASSIC 1.2.
2. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti obračunate prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom.
3. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Prvi anuitet je ugovoren u iznosu od 285,11 CHF.
4. U trenutku isplate kredita dana 18.08.2008. godine tečaj CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF u odnosu na Kunu iznosio je 4,447266 Kn za 1 CHF.
5. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj ističe da je tuženik u odnosu sa tužiteljem koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
6. Nastavno, tužitelj ističe da je tuženik u ugovoru o kreditu koristio takve ugovorne odredbe koje su bile lako uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, te su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
7. Također, tuženik u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s tužiteljem kao potrošačem nije tužitelju dao sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose.
8. Iako se ista ne odnosi direktno na tuženika tužitelj upućuje da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-14101/2012 od 04. srpnja 2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. To iz razloga što je postupanje ovdje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora bilo istovjetno postupanju tuženih banaka.
9. U navedenim postupcima je konačno utvrđeno da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače, zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
10. Jednako kako su tužene banke postupale ugovoranjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, tako je postupao i ovdje tuženik u ugovornom odnosu sa tužiteljem.
11. Tužitelj naglašava da je tuženik prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanu za valutnu klauzulu, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim time i ništetnim. Osim saslušanja tužitelja, tužitelj predlaže na sve navedene okolnosti provesti dokaz saslušanjem službenika tuženika koji je izravno sudjelovao u pregovorima oko sklapanja ugovora, te koji je i potpisao predmetni ugovor. Podatke o navedenom službeniku tužitelj predlaže zatražiti od tuženika, obzirom da tužitelj ne raspolaže istim podacima.
12. U vrijeme sklapanja pravnog posla između tužitelja i tuženika na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07).
13. Prema odredbi čl. 3. st. 1. navedenog Zakona, Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.
14. S obzirom da je tužitelj kao fizička osoba sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom i to radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno u privatne svrhe, to isti ima svojstvo potrošača.
15. Tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora sa tužiteljem nije imao svojstvo banke pa stoga navedeni Ugovor nije ugovor o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO- a.
16. Iako ga stranke nazivaju ugovorom o kreditu, isti po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu.
17. Prema odredbi čl. 499. ZOO-a ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.
18. Prema odredbi čl. 71. ZZP-a ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje se zajmodavac da potrošaču stavi na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Zajmodavac je svaka osoba ili skupina osoba koja u okviru svoje djelatnosti ili svoga zanimanja sklapa s potrošačima ugovore o zajmu. Za potrebe ovoga Zakona, zajmodavac se smatra trgovcem.
19. Prema odredbi čl. 96. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
20. Prema odredbi čl. 98. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
21. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
22. Odredba čl. 96. ZZP-a temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 91/13).
23. Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.
24. Kako je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 96. ZZP-a smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. U situaciji kada se radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, ne može se ugovor tumačiti na štetu tužitelja, jer je na tuženiku teret dokazivanja da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo, pri čemu je tuženik dužan dokazati da su stranke o spornoj odredbi doista pregovarale.
25. Tužitelj posebno ističe da se sve gore navedeno izričito odnosi na njegov ugovorni odnos sa tuženikom, obzirom da je predmetni ugovor o kreditu standardizirani, tipski ugovor kakve je tuženik redovito zaključivao.
26. Tužitelj ponavlja da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nisu objašnjene relevantne odredbe ugovora te mehanizam promjene tečaja niti su mu bile ponuđene druge mogućnosti sklapanja ugovora.
27. Time što je tužitelj znao da ugovara kredit uz valutnu klauzulu i što je institut valutne klauzule opće prihvaćen od svih subjekata i njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, ne znači da je taj institut potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem bio razumljiv na način da bez prethodno predočenih točnih, jasnih, razumljivih kriterija može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF.
28. Dakle, tuženik prije sklapanja Ugovora nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.
29. Takve ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu su stoga bile lako uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive. Stoga se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 99. ZZP te navedene odredbe podliježu testu poštenosti.
30. Naime, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika da korisnicima zajma pruži dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit izražen, već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
31. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak, u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti.
32. Tuženik dakako nije poštivao kogentna pravila te jasno obavijestio tužitelja da se izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti kune, a što se itekako ostvarilo.
33. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva predlaže se provesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost koliki je iznos preplaćenih anuiteta zbog tečajne razlike izražen u kunama po mjesecima koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita i koliko bi tužitelj plaćao da nije došlo do promjene valute tijekom trajanja ugovornog odnosa, te tužitelj zadržava pravo specificirati svoj tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju u ovom predmetu.
34. Slijedom navedenog tužiteljica je ustala ovom tužbom i tužbenim zahtjevom kako je to specificirala u podnesku od 16.9.2024.
35. Tuženik u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje o meritumu stvari, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja te nedostatak aktivne legitimacije.
36. Prigovor zastare potraživanja
37. Tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja.
38. Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga.
39. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još 2015. godine, a tužba je podnesena 2024. godine, sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, obzirom da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.
40. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare.
41. Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije.
42. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu.
43. Usprkos istaknutom prigovoru, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva.
44. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju.
45. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
46. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.
47. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio.
48. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom.
49. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK.
50. Na takvu problematiku upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. ZS u svom članku koji je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora.
51. „Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“
52. Tuženik posebno ističe da je tužitelju, kao i ostalim klijentima tuženika u predmetnom razdoblju, ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima i u švicarskim francima te odluku prepustio tužitelju koji je, dakle, imao mogućnost pregovaranja. Tužitelj je taj koji je odabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF umjesto u EUR, a tuženik nikada nije provodio poslovnu praksu kojom bi se djelatnike tuženika i/ili partnere tuženika upućivalo da klijentima prezentiraju samo proizvode tuženika u jednoj valuti, pa tako ni ugovore o kreditu samo u CHF.
53. Valja napomenuti i da je tuženik prije, tijekom i nakon 2007. godine, kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, sa svojim klijentima redovito sklapao ugovore s valutnom klauzulom u eurima i nije bilo zapreke da upravo takav ugovor sklopi i tužitelj.
54. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, pored činjenice da je tuženik tužitelja informirao o rizicima promjene tečaja, ujedno radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka i radijskih emisija.
55. Usprkos navedenome, tuženik je tužitelja u potpunosti informirao o značenju valutne klauzule u CHF, dok je tužitelj bio taj koji je odabrao upravo navedenu valutu. Pritom tuženik napominje da tužitelj ničim ne dokazuje da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru koji je sastavljao isključivo tuženik. Tuženik je, povrh svega, upravo na traženje klijenata i zbog zahtjeva tržišta u ponudu uveo i ugovor s valutnom klauzulom u CHF, objašnjavajući svakom kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te da nipošto ne može garantirati njezinu stabilnost.
56. Nastavno na prethodnu točku, tužitelj ukazuje sudu na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se, pored upozorenja tuženika, propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita.
57. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama, tako nema ništetnih odredbi Ugovora niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Ne može se od tuženika očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema preciznih saznanja i prognoza, kao što je budući smjer kretanja tečaja i visina njegova porasta, pa s tim u vezi tuženik ističe da se upravo u odluci Suda EU u predmetu B (C-186/2016) na koju se tužitelj poziva navodi sljedeće: 58. „Članak 3. Stavak.1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procjeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“
59. Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja tečaja švicarskog franka iznio je ne samo ovdje tužitelju, nego i svakom klijentu koji se odlučio na korištenje usluga tuženika.
60. Tuženik nije dioničko društvo te nema vlastiti kapital.
61. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit s valutnom klauzulom u CHF zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala upravo u valuti CHF. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema aktualnom tečaju CHF-a. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja. Tuženik ukazuje da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka.
62. Tužitelj se u tužbi poziva na utvrđenja i odluke iz postupka temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač i isto navodi kao dokaz da je tuženik postupao nepošteno pri sklapanju predmetnog ugovora. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze s ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom udruge Potrošač, već uopće nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba se u cijelosti razlikuje od banke jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac te se stoga u slučaju odabira financiranja u CHF valuti, i sam zaduživao u istoj valuti i iznose vraćao prema važećem tečaju CHF-a.
63. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, obzirom tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, presude se ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj, već protiv točno osam određenih banaka.
64. Tuženik osporava tvrdnje tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika te da je u ugovor uglavio niz nepoštenih odredbi.
65. Tuženik osporava tvrdnje tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika te da je u ugovor uglavio niz nepoštenih odredbi.
66. Tužiteljeve tvrdnje su u potpunosti promašene i paušalne te tuženik nikako nije svojevoljno određivao promjenu kamatne stope, već u skladu s točno određenim parametrima koji uopće niti nisu ovisili o njemu, niti je time tuženik stekao ikakvu korist.
67. Suprotno navodima tužitelja, predmetni ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te točno definirane parametre na temelju kojih dolazi do promjena kamatne stope. Tuženik nije banka, nije dioničko društvo i nema svoj kapital te je bio obveznik plaćanja PDV-a. Do promjene kamatne stope je dolazilo radi zakonskih izmjena Zakona o PDV-u, tj. jer su se stope PDV-a mijenjale na temelju odluke zakonodavca.
68. Naime, kamatna stopa sastoji se od dva dijela - fiksnog i varijabilnog, koji ovisi o kretanju referentne tržišne kamatne stope za određenu valutu, u ovom slučaju LIBOR te porezu i drugim davanjima, a koje uopće ne ovise o jednostranoj volji tuženika.
69. Kamatna stopa mijenjana je isključivo u skladu s izmjenama poreznog zakonodavstva te izmjenama tromjesečnog LIBOR-a na koje tuženik nije imao nikakav utjecaj. Dakle, iznos varijabilnog dijela kamatne stope, koji se mijenjao u skladu s prethodno navedenim, ne predstavlja prihod tuženika.
70. Tuženik pritom ističe kako PDV nije prihod tuženika nego prihod državnog proračuna Republike Hrvatske tako da bilo kakav rast kamate nije bio prihod tuženika, stoga ga tužitelj ne može potraživati od tuženika. Ukoliko tužitelj smatra da je nešto preplatio na osnovu promjene kamatne stope, utoliko bi trebao tužiti Republiku Hrvatsku. Prema čl. 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.
71. U Uvjetima ugovora o kreditu, koji je sastavni dio ugovora o kreditu, u čl. 9.1. navedeno je: „Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. Visina obroka je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita Z.“
72. Slijedom iznesenog, predmetni ugovor sadrži sve bitne, zakonom propisane elemente te su odredbe istog ugovora jasne, razumljive, odredive te u cijelosti u skladu sa zakonskim odredbama, stoga nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka.
73. Tuženik dodatno ističe da je odredbom čl. 9.1. Uvjeta o kreditu određeno: „Korisnik kredita ovlašten je zahtijevati raskid Ugovora zbog promijenjenih uvjeta, ako se zbog gore navedenih razloga ukupni troškovi Ugovora povise za više od 20%.“
74. Stoga je nejasno zašto tužitelj, obzirom na gore spomenute tvrdnje, nije iskoristio pravo koje mu pripada i zahtijevao raskid Ugovora o kreditu zbog promijenjenih uvjeta, nego sad, godinama nakon što je isplatio Ugovor u cijelosti, neosnovano potražuje iznose navodno preplaćenih anuiteta. Predmetni ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te točno definirane parametre na temelju kojih dolazi do promjena kamatne stope.Tuženik nije banka, nije dioničko društvo i nema svoj kapital te je bio obveznik plaćanja PDV-a. Do promjene kamatne stope je dolazilo radi zakonskih izmjena Zakona o PDV-u, tj. jer su se stope PDV-a mijenjale na temelju odluke zakonodavca.
75. Tuženik pritom ističe kako PDV nije prihod tuženika nego prihod državnog proračuna Republike Hrvatske tako da bilo kakav rast kamate nije bio prihod tuženika, stoga ga tužitelj ne može potraživati od tuženika. Ukoliko tužitelj smatra da je nešto preplatio na osnovu promjene kamatne stope, utoliko bi trebao tužiti Republiku Hrvatsku.
76. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.
77. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću, saslušana je tužiteljica i svjedok TS, sudužnik kredita.
78. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.
79. U ovom postupku sporna je aktivna legitimacija, osnovanost tužbenog zahtjeva, visina tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja.
80. U ovom postupku tuženik nije jedna od banaka koje su sudjelovale u kolektivnom postupku, međutim meritum presude iz kolektivnog postupka potpuno je primjenjiv u konkretnom slučaju jer je kreditor na potpuno netransparentan način ugovorio valutnu klauzulu, a za utvrđenje ništetnosti iste tužiteljica je ustala ovom tužbom i tužbenim zahtjevom iz istih razloga kako je to u kolektivnom postupku za banke.
81. Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva i aktivne legitimacije sud je saslušavao tužiteljicu i svjedoka, sudužnika kredita.
82. Svjedok TS u svom iskazu navela je da je sudužnik ugovora o kreditu. Automobil im je bio potreban i radi njega je sklapan ugovor u auto kući i tražili su najpovoljniji ugovor, stoga im je i ponuđen ugovor u CHF i nisu im spominjani ugovori u drugim valutama. Ona osobno plaćala je sve ugovorne rate. Prilikom pregovaranja nisu im objašnjeni eventualni rizici vezani uz CHF. Ugovor je pročitala, bile su joj jasne sve odredbe ugovora, nisu joj trebala dodatna objašnjenja. Ugovor je sastavljen u auto kući, a potpisivali su ga kod javnog bilježnika. U trenutku sklapanja ugovora nije imala nikakav obrt. Interesirala se u kojoj mjeri se i koliko može mijenjati ugovorna rata, te joj je tada bilo rečeno da se rata može minimalno mijenjati. Nije tražila promjene odredbi ugovora jer nije smatrala da je to potrebno, vjerovala je auto kući od koje je kupovala automobil. Nije tražila ugovor u drugim valutama, vjerovala je auto kući i vjerovala je da je ugovor u CHF najpovoljniji, kao što joj je i rečeno. Poznata joj je činjenica da se tečajevi raznih valuta mogu mijenjati tijekom vremena, ali budući joj je ugovor u francima ponuđen kao najpovoljniji, nije vjerovala da će biti toliko velikih promjena tijekom otplate.
83. Tužiteljica BS je iskazala da je sklapala ugovor o kreditu sa tuženikom u svrhu kupnje automobila koji je koristila za privatne svrhe. Njena kćer TS bila je sudužnik ugovora. Nije se posebno pregovaralo oko uvjeta ugovora o kreditu, a ugovor u CHF morali su platiti, ugovor u drugim valutama nije im niti ponuđen. Djelatnici auto kuće također nisu im pojašnjavali niti bilo kakve rizike vezane uz CHF. Kuća od koje su kupovali automobil sačinila je ugovor. Ugovor su pročitale i bile su im jasne sve odredbe ugovora. Danas se ne može gdje je potpisivan ugovor. Pojašnjeno im je da se tečaj CHF može mijenjati, ali da bi to mogle biti manje promjene tečaja, nisu očekivale promjene koje su nastupile. Faktično na sadržaj ugovora nisu mogli utjecati niti na koji način. U vrijeme sklapanja ugovora nije bila vlasnica niti obrta niti trgovačkog društva. Sve radnje koje su obavljene vezane za ugovor, obavljene su u auto kući. U banci nije bila.
84. Nakon saslušanja svjedokinje sudužnice ugovora o kreditu i same tužiteljice, evidentno je da djelatnici auto kuće sa kojima su pregovarale oko uvjeta ugovora o kreditu nisu im detaljno pojasnili sve uvjete ugovora, niti dali sve potrebne irelevantne podatke za sklapanje ugovora. Ugovor u CHF ponuđen im je kao najpovoljniji, a pritom im nisu pojašnjeni nikakvi eventualni rizici vezani uz CHF tijekom otplate kredita. Auto kuća je i sastavljala ugovor, i tužiteljica i njena sudužnica su dobile na potpis već sastavljen ugovor, a na sadržaj istog nisu mogle utjecati. Na taj način tuženik je iskoristio položaj jače pregovaračke strane i nije dao potrebna pojašnjenja strankama prilikom sklapanja ugovora. Na taj način tužiteljica je dovedena u položaj neravnopravni u odnosu sa kreditorom, čime je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, osnovnom načelu obveznog prava (čl. 4. ZOO- a). Jednako tako je nesporno da u vrijeme sklapanja ugovora ni jedna ni druga nisu bile vlasnice obrta niti članice trgovačkog društva, a automobil koji su kupovale kupljen je isključivo u privatne svrhe. Slijedom navedenog nesporna je aktivna legitimacija tužiteljice u ovom postupku.
85. Predmet ovog spora je zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.
86. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018 .g. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti .
87. Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81.-88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP-a.
88. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
89. Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
90. Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
91. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
92. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive.
93. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.
94. Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF.
95. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.
96. I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.
97. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.
98. Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.
99. Slijedom navedenog sud smatra da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.
100. Nakon što je utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva, utvrđivana je visina provođenjem financijskog vještačenja.
101. Vještak Darko Prpić u svom nalazu utvrdio je da ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan računa u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 32.644,17 HRK odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju ( 1 EUR=7,53450 kn) iznosi 4.332,58
EUR
102. Na nalaz i mišljenje vještaka punomoćnik tužiteljice nije imao primjedbi, dok se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe.
103. Glede protivljenju tuženika valja napomenuti da u ovom postupku tužiteljica iz iste činjenične i pravne osnove traži nižu svotu novca negoli je to postavila u tužbenom zahtjevu. Čl. 190. st. 3. i 191. propisuje da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtjeva iste činjenične i pravne osnove, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.
104. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koji je izrađen u skladu sa pravilima struke, temeljem dokumentacije koja prileži spisu i u objektivnost i vjerodostojnost nalaza nema razloga sumnjati, čime je utvrđena visina tužbenog zahtjeva.
105. Tuženik je istakao i prigovor zastare.
106. Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja valja istaknuti da je ova tužba podnesena 15.1.2024. g. 107. Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare.
108. Naime, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
109. U konkretnom slučaju sud smatra da nema zastare potraživanja niti mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka i primjene odredbe čl. 226. ZOO-a jer je potraživanje tuženika usmjereno na preplaćeni iznos uslijed rasta tečaja CHF.
110. Ovdje valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila. Isto je tako u slučaju ništetnosti odredbe.
111. Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.
112. Naime, postoji novo revidirano shvaćanje Građanskog odjel VSRH Zagreb broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. g. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva,prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 113. Stoga u ovom predmetu je prigovor zastare utvrđen neosnovanim.
114. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužiteljici dosudio preplatu kredita uslijed rasta tečaja CHF-a tijekom trajanja otplate kredita iznos od 4.332,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 16.9.2024. g. prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.
115. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
116. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 4.332,58 €, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 3.7.2024., 15.1.2025., 17.2.2025., 16.4.2025., 29.5.2025. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 1.100,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 16.9.2024.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 EUR, što sveukupno iznosi 1.500,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 375,00 EUR, predujam za vještačenje 199,08 €, pristojba na tužbu 46,46 € i na presudu 89,78 €, tako da ukupni trošak iznosi 2.210,32 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.
U Zagrebu 29. svibnja 2025.
Sudac
Sanja Krovinović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 89,78 €
2. Punomoćniku tuženika
