REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6249/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoj Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenje ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 12. svibnja 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, dana 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odredba čl. 5. "Troškovi" Ugovora o kreditu broj 016-301/2007 od 26. ožujka 2007., sklopljenog između tužitelja KG, kao korisnika kredita, i prednika tuženika Addiko Bank d.d., kao kreditora, koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju KG iznos od 192,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. ožujka 2007. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 245,29 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika 26. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-301/2007, prema kojem mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 21.253,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja, s rokom povrata od sedam godina. Odredbom čl. 5. navedenog Ugovora, prednik tuženika je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva, tzv. ulazne naknade, u visini od 1,50% na iznos kredita, na koju odredbu je tužitelj bio primoran pristati, kako bi mogao ostvariti kredit te mu je temeljem iste tuženik naplatio iznos od 192,31 EUR. Tužitelj navodi i da se radi o tipskom ugovoru, otisnutom na obrascu, koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika i o čijim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, te je sporna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, istom je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza u vidu plaćanja spomenute naknade za obradu kredita, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, tj. potrošača, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku, tj. trgovca, kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno i temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zlouporabe prava. Slijedom navedenog, predložio je da sud spornu odredbu o naknadi za obradu kredita utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da mu vrati naplaćeni iznos naknade od 192,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. ožujka 2007. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 016-301/2007 dana 26. ožujka 2007., te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu navedenom u tužbi, ali se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu. U odnosu na ništetnost odredbe o troškovima obrade kredita, tuženik je istaknuo da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga sporni čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti (čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva, već ispunjava i uvjet predvidljivosti, smatra tuženik, te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Nadalje, tuženik smatra da je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti, tj. tako da je omogućio tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge te da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu, pa tako i činjenicu da će mu prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, koji, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita, jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita), za koju smatra kako je ima pravo naplatiti. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje, niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru, što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati. Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Navodi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Tuženik je istaknuo i kako su neosnovani navodi tužitelja da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita trebala sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Podredno, sve i da je predmetna odredba ništetna, tuženik smatra da tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost iste, sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Istaknuo je i prigovor zastare, jer je zastarni rok pet godina, koji teče od dana naplate naknade Ovo s obzirom da se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove te je osporio i tijek zateznih kamata od dana naplate naknade, jer tužitelj nije dokazao da bi tuženik bio nesavjestan prije podnošenja predmetne tužbe. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu br. 016- 301/2007 od 26. ožujka 2007. (dalje: Ugovor), potvrdu (solemnizaciju), isplatni nalog

- obračun, isplatu za dan 28.03.2007., pregled prometa za klijenta, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 26. ožujka 2007. sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 21.253,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 5. ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa istog odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita.

6. Nije sporno niti da je tužitelju ta naknada naplaćena u iznosu od 192,31 EUR i to dana 28. ožujka 2007., kako to i proizlazi iz isplatnog naloga - obračun i isplate za dan 28.03.2007. Sporno je i je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenog iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu kredita, kao i je li navedeno potraživanje zastarjelo.

7. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje motora koji mu je bio potreban za privatne svrhe. Kada je odabrao motor u autokući, uputili su ga u Hypo banku, zbog poslovne suradnje koju su imali s njima, a tamo ga je sve dočekalo unaprijed pripremljeno te je samo trebao potpisati ugovor, tako da nije bilo pregovora niti o jednoj ugovornoj odredbi, pa tako ni o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi. Rečeno mu je da se ta naknada ne može smanjiti niti drugačije platiti, jer se oduzima od iznosa kredita, te mu je djelatnik banke govorio nešto o troškovima, a što nije razumio tj. kakve to troškove banka ima i na što se to odnosi. Iskazao je i da je pročitao ugovor prije potpisivanja te da je razumio odredbu da se od visine kredita treba odbiti 1,5% na ime naknade za obradu kredita, a dodao je i da je pitao može li se ta naknada smanjiti, pa mu je rečeno da ne može.

8. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tužitelj sredstva ostvarena kreditom utrošio za nabavku motora koji koristi isključivo u privatne svrhe, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03).

9. Nije došlo do zastare u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

10. Glede pak osnovanosti ovog zahtjeva, za istaknuti je da u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, koji je tužitelj dobio tek kada je trebao potpisati ugovor, a da prije toga nije bilo govora o spornoj naknadi, već mu je tek tada rečeno da su to troškovi banke, s tim da mu pritom nije bilo rečeno na koje konkretno troškove se ista odnosi, odnosno koja je struktura istih. Utvrđeno je i da prilikom sklapanja ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, te da tužitelj nije mogao utjecati na odredbu o obvezi plaćanja naknade, niti na njenu visinu.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni (cijena kredita je kamata, kako to proizlazi iz odredbe čl. 1021. ZOO, a ne i troškovi obrade kredita), pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, ta odredba nije jasno određena i u dijelu visine te naknade, jer nije navedeno nominalno koliko ista iznosi, već tek da iznosi 1,50% od iznosa kredita, a pritom nije navedeno u protuvrijednosti po kojem tečaju i na koji dan, s obzirom da je predmetnim ugovorom bila ugovorena valutna klauzula. Osim toga, nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a niti je to tužitelju objašnjeno prilikom sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je njoj nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 192,31 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje i na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju. Za ponoviti je i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

13. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u sve okolnosti (potrošački kredit s valutnom klauzulom u CHF), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i odlučio kao pod točkom I izreke.

14. Sukladno odredbi 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe (21. listopada 2024.) proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je on u ovom postupku zatražio da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za usluge kreditora, utvrdi ništetnom. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat neosnovano naplaćenog iznosa naknade ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

15. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 192,31 EUR, i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. st. 1. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana naplate naknade, odnosno 29. ožujka 2007. do isplate, kako je to i zatraženo. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana naplate naknade pripada tužitelju jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je upoznat s tim na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini naplaćuje.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa) te sukladno vrijednosti predmeta spora, pri čemu valja dodati da je tuženik osnovano osporio naznačavanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.519,54 EUR, jer iako je tužitelj, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 192,31 EUR, postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, s obzirom da zbog te ništetnosti potražuje navedeni iznos, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već je za istu mjerodavna vrijednost zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. ZPP, jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev. Stoga nije bilo potrebno odlučivati o prigovoru tuženika, već je mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos od 192,31 EUR (tako i VSRH u odluci Rev-x- 479/2010-2 od 11. travnja 2011.).

17. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (25 bodova), sastav podneska od 30. siječnja 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (25bodova), zatim trošak zastupanja na ročištu od 12. svibnja 2025. po Tbr. 9. toč. 1. (25 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (12,5 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 43,75 EUR, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR.

18. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 245,29 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

19. Odluka o visini kamatne stope temelji se na Uredbi o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 29. svibnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika