REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-426/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ines Božić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o. Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, OIB: 82925459345, koga zastupaju odvjetnici u odvjetničkom društvu: ODVJETNIČKO DRUŠTVO BORIĆ & TOŠ d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, zaključio je glavnu raspravu 8. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, odvjetnika Valentina Lovrića i punomoćnika tuženika ŠA, te donio i objavio presudu 29. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.542,86 EUR zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, i to na iznos:

- 6,90 EUR od 20.01.2009.,

- 9,87 EUR od 25.02.2009.,

- 1,89 EUR od 18.03.2009.,

- 3,91 EUR od 23.04.2009.,

- 4,49 EUR od 19.05.2009.,

- 2,44 EUR od 25.06.2009.,

- 2,08 EUR od 17.07.2009.,

- 1,19 EUR od 21.08.2009.,

- 1,36 EUR od 22.09.2009.,

- 0,20 EUR od 24.10.2009.,

- 2,01 EUR od 19.11.2009.,

- 3,32 EUR od 24.12.2009.,

- 6,52 EUR od 22.01.2010.,

- 8,07 EUR od 20.02.2010.,

- 8,89 EUR od 18.03.2010.,

- 11,50 EUR od 17.04.2010.,

- 13,14 EUR od 22.05.2010.,

- 20,95 EUR od 25.06.2010.,

- 20,95 EUR od 22.07.2010.,

- 24,81 EUR od 19.08.2010.,

- 27,75 EUR od 21.09.2010.,

- 24,63 EUR od 30.10.2010.,

- 27,18 EUR od 24.11.2010.,

- 40,86 EUR od 21.12.2010.,

- 37,12 EUR od 26.01.2011.,

- 39,12 EUR od 22.02.2011.,

- 39,08 EUR od 24.03.2011.,

- 38,88 EUR od 28.04.2011.,

- 45,49 EUR od 21.05.2011.,

- 56,44 EUR od 01.07.2011.,

- 67,22 EUR od 28.07.2011.,

- 73,55 EUR od 24.08.2011.,

- 58,53 EUR od 22.09.2011.,

- 51,57 EUR od 22.10.2011.,

- 50,61 EUR od 19.11.2011.,

- 56,55 EUR od 22.12.2011.,

- 59,92 EUR od 20.01.2012.,

- 61,06 EUR od 23.02.2012.,

- 59,79 EUR od 28.03.2012.,

- 58,49 EUR od 18.04.2012.,

- 61,55 EUR od 25.05.2012.,

- 61,08 EUR od 21.06.2012.,

- 58,89 EUR od 19.07.2012.,

- 58,41 EUR od 23.08.2012.,

- 54,43 EUR od 20.09.2012.,

- 59,31 EUR od 23.10.2012.,

- 60,86 EUR od 24.11.2012., pa sve do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.203,39 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. svibnja 2025. pa do isplate, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

3. Odbija se u preostalom dijelu koji iznosi 625,01 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i ĐA (dalje u tekstu: prednik tužitelja) sklopili su dana 14. siječnja 2021. Ugovor o ustupu tražbine, kojim ugovorom je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu. Temeljem navedenog ustupa, na tužitelja je preneseno dospjelo novčano potraživanje. Prednik tužitelja i tuženik zaključili su Ugovor o kreditu broj 168- 50-3162422 od 25. studenog 2005. (dalje u tekstu – Ugovor o kreditu), kojim je odobren kredit u valuti CHF (švicarski franak). Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.: P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos.br.: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima) utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude potvrdio je i Vrhovni sud republike Hrvatske presudom pos.br.: Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. Ugovor o kreditu br. 168-50- 3162422 od 25. studenog 2005. ispunjava uvjete iz gore navedene presude i to: 1. sklopljen je unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom, 2. sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Obzirom je tuženik koristio nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, a temeljem kojih je bez osnove stekao nepripadni novčani iznos koji je prednik tužitelja preplatio, tužitelj potražuje preplatu s osnove ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF u iznosu od 1.542,86 EUR.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te osporava da bi korisnik kredita imao kakav zahtjev prema tuženiku. Međutim, sve i da ga je imao, isti zahtjev nije mogao prenijeti na tužitelja jer se radi o pravima koja mu pripadaju zbog njegovog statusa potrošača uslijed zakonodavnog uređenja koje potrošačima pruža posebnu zaštitu. Sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na treću osobu prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. U konkretnom se slučaju radi o (eventualnoj) tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu. Cilj posebne zakonske regulacije za potrošače je viši stupanj zaštite fizičkih osoba koje nastupaju izvan svoje poslovne djelatnosti u odnosima s trgovcima koji nastupaju u okviru svoje poslovne djelatnosti. Prihvaćanjem prijenosa prava korisnika kredita na tužitelja postigao bi se suprotni učinak jer tužitelj (trgovac) u ovom postupku nastupa u okviru svoje poslovne djelatnosti, a zahtijeva prava koja može zahtijevati isključivo potrošač (korisnik kredita). Predmetni postupak nije pokrenuo potrošač, nego trgovačko društvo. Nadalje navodi da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu nepoštene. Pored navedenog, predmetni je ugovor o kreditu zaključen radi kupnje skutera, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na predmetne ugovore o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Tuženik ističe da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Korisniku kredita su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja korisniku kredita je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF, dok je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. U konkretnom slučaju, tužitelj i korisnik kredita pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu. Korisnik kredita je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Predmetni ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je korisnik kredita tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik osporava i zahtjev tužitelja imao pravo na isplatu zateznih kamata na način određen tužbenim zahtjevom, odnosno da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naložiti tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka tuženiku.

3. U podnesku od 8. ožujka 2024. tužitelj se očitovao na tuženikove navode iz odgovora na tužbu. Tužitelj se u cijelosti protivi iznesenom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije. Tužitelj ističe da je između tuženika i prednika tužitelja postojao ugovorni odnos nastao sklapanjem ugovora o kreditu, a temeljem kojega su stranke tog ugovora imale pojedina prava i obveze i koji ugovor je u potpunosti prestao ispunjenjem – isplatom zadnje rate. U kolektivnom sporu u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.: P-1401/2012 utvrđeno je da ugovori o kreditima tuženika sklapani u točno određenom razdoblju sadrže ništetne odredbe vezanju glavnice za švicarski franak. Takve odredbe sadrži i navedeni ugovor br: 168-50-3162422 dana 25.11.2005. Ono što je ništetno smatra se da nije niti postojalo, a sve što je tuženik stekao temeljem tih ništenih odredbi dužan je vratiti – potrebno je uspostaviti restituciju. Po samom zakonu, ex lege, nastaje novi izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove između prednika tužitelja i tuženika gdje je tuženik sada dužnik, a prednik tužitelja vjerovnik. U tom izvanugovornom odnosu prednik tužitelja ima tražbinu prema tuženiku u točno određenom iznosu. Upravo ta tražbina predmet je ugovora o cesiji i ne postoji niti jedna zapreka prenošenju takve tražbine tužitelju. Ustupom tražbine dolazi do promjene subjekata, no tom promjenom ne mijenja se identitet obveznopravnog odnosa niti se mijenja tražbina ustupitelja, stoga naplatu iste tražbine od dužnika može tražiti novi vjerovnik - tužitelj. Pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.:

1401/2012 od 04.07.2013. već je deklarirana ništetnost odredaba iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrže sporne odredbe te stoga tužitelj nije obvezan dokazivati da su predmetne odredbe iz konkretnog ugovora o kreditu br.: 168-50-3162422 dana 25.11.2005. ništetne. Ništetnost nastupa ex lege i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, a također na nju sud pazi i po službenoj dužnosti. Ugovor koji je pravni osnov cesije (causa cessionis) sadrži upravo takve odredbe za koje je već utvrđeno da su ništetne i to u ovom postupku nije potrebno iznova dokazivati. S obzirom da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne nastala je i tražbina prednika tužitelja prema tuženiku, s osnova stjecanja bez osnove, a koju je isti ustupio tužitelju. Ističe da su dokazi predloženi od strane tuženika neosnovani i nepotrebni, a takvog je stava i Vrhovni sud Republike Hrvatske, s čime je tuženik upoznat obzirom da je izražen u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske pos.br.: Rev-3142/2018 od 19.03.2019. To je i logično budući je smisao kolektivnog spora upravo to da se u pojedinačnim parnicama olakša dokazivanje. Ukoliko ugovor ispunjava sve parameter određene presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.: P- 1401/2012 od 04.07.2013., potrebno je u pojedinačnom parničnom postupku samo utvrditi visinu tužbenog zahtjeva bez potrebe za izvođenjem dokaza koje je tuženik predložio. Tuženik također pogrešno smatra da je na tužitelju teret dokazivanja nepoštenosti, odnosno ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba. Ugovaranje i postojanje ništenih odredbi ugovora o kreditu već je deklarirano u izreci presude Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.: P-1401/2012 od 04.07.2013., a u pojedinačnom sporu upravo je na banci teret dokazivanja da te odredbe nisu ništetne, odnosno, da su konkretnom korisniku kredita bile jasne, lako razumljive i uočljive. Stav tužitelja potvrđuje i VTS u presudi pos.br.: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine gdje jasno navodi slijedeće: “Zaštitom kolektivnih interesa i prava potrošača štite se na posredan način i prava pojedinačnih potrošača, tako da se unaprijed sprječavaju povrede pojedinačnih prava potrošača i kad do povreda nije došlo. Teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača je na banci…“ U odnosu na navode o tužene da se kamata ne može zahtijevati od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta jer se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem, tužitelj ističe da predmetni navod nema smisla obzirom je presudom P-1401/2012 već utvrđeno da je tužena bila nesavjesna, odnosno da je: “…povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju…”Slijedom svega navedenog, a s obzirom da se radi o sporu male vrijednosti koji je pisani postupak, te da tuženik ne spori visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj predlaže sudu da donese presudu bez održavanja rasprave i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tuženiku da podmiri troškove ovog parničnog postupka.

4. U podnesku od 19. kolovoza 2024. tuženik u bitnome povlači prigovor visine tužbenog zahtjeva, ali i dalje osporava osnovanost zahtjeva u cijelosti.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave u spisu: Ugovor o ustupu tražbina od 4. siječnja 2021 (str. 6. – 7. spisa), Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 25. studenog 2005. (str. 8. – 14. spisa), otplatni plan i knjigovodstvena kartica (str. 15. – 24. spisa), knjigovodstvena kartica (str. 19. - 25. spisa), pregled uplata po kreditu (str. 26. – 27. spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (str. 25. – 200. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (str. 201. – 271. spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2018. (str. 272. – 299. spisa), promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima (str. 402. – 404. spisa). Na pripremnom ročištu održanom 6. studenog 2024. tužitelj je povukao prijedlog za financijskim vještačenjem jer je tuženik u podnesku od 19. kolovoza 2024. priznao visinu tužbenog zahtjeva.

6. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku „Narode novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 1.542,86 EUR na ime stečenog bez osnova, a koji iznos je korisnik kredita ĐA pretplatio tuženiku po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli sadržanim u Ugovoru o kreditu broj 168-50-3162422 od 25. studenog 2005.

8. Između stranaka nije sporno da je 25. studenog 2005. tuženik sklopio sa ĐA Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 168-50-3162422 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila, u protuvrijednosti od 21.356,36 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen.

9. Između stranaka je sporno ima li tužitelj kojem je korisnik kredita ustupio spornu tražbinu aktivnu legitimaciju za postavljanje ovakvog zahtjeva, odnose li se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP- a), odnosno je li sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice s obzirom na činjenicu da tužitelj nije potrošač, već osoba kojoj je potrošač ustupio spornu tražbinu, je li nastupila zastara sporne tražbine te od kad teku zakonske zatezne kamate.

10. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine od 14. siječnja 2021., koji je sklopljen između ĐA i FA (ustupitelja) i tužitelja (primatelja), utvrđeno je da je tužitelju ustupljena novčana tražbina prema tuženiku nastala po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 168-50-3162422 od 28. studenog 2005. Ugovorom je određeno da primatelj ima prema tuženiku ista prava koja je imao ustupitelj prema tuženiku do trenutka ustupanja, te se ustupom glavne tražbine na primatelja prenose i sva sporedna prava, uključujući i dospjele, a neisplaćene kamate. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tražbina vezana uz Ugovor o kreditu prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati od tuženika ispunjenje te tražbine, te u tom dijelu nisu osnovani tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije.

11. Nisu osnovani tuženikovi navodi da korisnik kredita ĐA svoja prava iz potrošačkog ugovora nije mogao prenijeti na tužitelja, jer se ne radi o neprenosivim i strogo osobnim pravima.

12. Naime, odredbom čl. 80. st. 1. ZOO-a je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Ustupitelj tražbine je fizička osoba i potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 9. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, dalje: ZZT), dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, a niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine pa nije odlučno što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije, jer identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Navedeno znači da novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora (Ugovora o kreditu) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, pa se i u odnosu tužitelja, kao primatelja te tražbine, i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača (poslovni broj Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023 i Rev- 1153/2023). Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita fizička osoba (bez naznake da se radi o fizičkoj osobi koja obavlja registriranu djelatnost) pa se radi o potrošaču u smislu odredbe čl. 3. t. 9. ZZT-a, kojom je propisano da je «potrošač« svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. S druge strane, tuženik je pri sklapanju ugovora imao svojstvo trgovca jer se radi o financijskoj instituciji u čiji redoviti predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dok tijekom postupka nije osporavao da je korisnik kredita Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača. Kako je pravomoćnom odlukom ovoga suda poslovni broj P-1401/2023 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivao s potrošačima ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama vezivanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franaka, to je predmetnom presudom već deklarirana ništetnost odredbi iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrži sporne odredbe. Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora

14. Učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi se odnose i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP-a), odnosno sud je u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice.

15. Naime, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točakama 1. – 7. izreke utvrđeno je da su tuženici u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba ovdje tuženika (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 4. njene izreke. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

16. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik ĐA, pa se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu, jer pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO- a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

18. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili ĐA i tuženik. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 25. studenog 2005., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj, konkretnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo je prenijet na trgovca, u konkretnom slučaju tuženika, koji je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati njegovu tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao (isto tako i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2095/2024) jer na te okolnosti nije predlagao izvođenje adekvatnih dokaznih sredstava u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je sud ocijenio da su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu ništetne ugovorne odredbe jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo.

19. Sud je obio dokazni prijedlog za saslušanjem korisnika kredita i javnog bilježnika Igora Lučeva, Šibenik, koji je solemnizirao ugovor o kreditu, kao nepotrebne (čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/1, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), a koje je tuženik predložio na okolnost da se o valutnoj klauzulu pojedinačno pregovaralo pri sklapanju ugovora o kreditu i da su korisniku kredita tijekom pregovaranja obrazložene sve posljedice i rizici valutne klauzule. Naime, tuženik kao banka je mogao predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču pri sklapanju konkretnog ugovora sasluša zaposlenik banke koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i pregovarao s korisnikom kredita, a što je tuženik propustio (isto tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-570/2024 od 9. travnja 2024.).

20. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala, slijedom čega je ovaj sud ocijenio da je osnovan zahtjev za isplatu iznosa od 1.542,86 EUR jer tuženik visinu zahtjeva nije osporavao.

21. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe sukladno odredbi članka 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina jer za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok. Stoga, budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 22. veljače 2023., a da je zastara utuženog potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počela teći od trenutka pravomoćnosti presude ovog suda, poslovni broj 1401/2012 od 4. srpnja 2013., dakle od 14. lipnja 2018., to proizlazi da petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a nije protekao pa je tuženikov prigovor zastre ocijenjen neosnovanim.

22. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 2. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, čiji tijek tuženik nije osporavao. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

23. Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/12, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje u tekstu: Tarifa).

24. Tužitelj koji je u cijelosti uspio u parnici s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom ima pravo na naknadu opravdanih troškova postupka za za sastav tužbe u iznosu od 199,00 EUR (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 8. ožujka 2024. kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu i koji je sud ocijenio kao svrsisodan u smislu odredbe čl. 299.a st. 5. ZPP-a u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife), sastav podneska od 11. veljače 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.8.4. Tarife), pripremno ročište od 6. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9.1. Tarife), zastupanje na ročištu pred zamolbenim sudom od 21. siječnja 2025. koje je odgođeno prije početka raspravljanja u iznosu od 50,00 EUR (Tbr.9.5. Tarife) zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 8. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9.1. Tarife), sve uvećano za 25% pdv-a, te troškom sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i pristojba na presudu u iznosu od 53,09 EUR, odnosno ukupno 1.203,39 EUR. Na dosuđeni iznos troškova tužitelj sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a ima pravo na zatezne kamate koje je zahtijevao već u tužbi.

25. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 4. rujna 2024. jer u taj podnesak činjenično odgovara podnesku od 8. ožujka 2024. i od 11. veljače 2025.

26. Tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 1.203,39 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate po stopi propisanoj za tražbine iz ostalih odnosa, dok je u preostalom dijelu za iznos od 625,01 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 29. svibnja 2025.

Sutkinja

Ines Božić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.