Zakon.hr

Poslovni broj: P-9582/2021-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnika Hrvoje Kardum, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Leko, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 416. travnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Karduma, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika OV, odvjetničkog vježbenika, dana 29. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu broj: 035- 50-5594689 od 8.11.2010. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita."

II. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732, da tužitelju ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljemneosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 355,29 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje od 11.7.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; te od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732, da tužitelju ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 261,04 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje od 6.2.2009. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; te od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje ništetnom odredba čl. 4., Ugovora o kreditu broj: 9013879979 od 4.7.2008. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja se mijenja sukladno odluci tuženika.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 9013879979 od 4.7.2008. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena interkalarna kamata u visini redovne kamatne stope."

VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje ništetnom odredba čl. 7.2 Ugovora o kreditu broj: 9013879979 od 4.7.2008. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da se otplaćuje kredit u iznosu od 18.500,00 EUR."

VIII . Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 9013879979 od 4.7.2008. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita."

IX. Utvrđuje ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 9013879979 od 4.7.2008. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

X. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11. Ugovora o kreditu broj: 9013879979 od 4.7.2008. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita."

XI. Utvrđuje ništetnom odredba čl. 12.3 Ugovora o kreditu broj: 9013879979 od

4.7.2008. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita.

XII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje ništetnom odredba čl.1., čl.4., čl.5. čl.6, i čl.7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja tuženika."

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.540,59 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 29.11.2021. godine navodi da su tužitelj i tuženik zaključili dana 4.7.2008. godine, Ugovor o kreditu br.: 9013879979 (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 18.500,00 EUR-a po tečaju tuženika. Tuženik je u Ugovor o kreditu ugradio niz odredbi koje su utjecale na cijenu kredita, a koje odredbe su utvrđene ništetnima od strane sudova u Republici Hrvatskoj, te od strane Europskog suda. U pravomoćno okončanom kolektivnom sporu Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 banaka, od kojih je jedna ovdje tuženik, pravomoćnim kolektivnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-6632/17 od 14.6.2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.: Rev-2221/18 od 3.9.2019. (dalje u tekstu: „Kolektivne presude“) su utvrđene ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ako se kamatna stopa mijenja samovoljnom odlukom tuženika. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: „ZZP“), Kolektivne presude obvezuju ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite. Kolektivne presude su obvezujuće i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika iz Ugovora o kreditu. Osim navedenog, člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz Kolektivnih presuda, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se stranka na njih pozvati. Ugovor o kreditu sadrži više bitnih sastojaka (odredbe Ugovora o kreditu o: I. promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika, II. ulazna naknada, III. način otplate, i IV. isplata i naplata kredita po tečaju tuženika) Ugovora o kreditu koji su Kolektivnim presudama, presudama suda EU, pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. godine, pravomoćnom presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-415/2019 od 2.ožujka 2021., presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021. i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.:Gž-115/20, od 17.9.2020. godine pravomoćno presuđeni kao ništetni, te još niz odredbi koje su pravomoćno presuđene kao ništetne pred Europskim sudom ili sudovima u Republici Hrvatskoj a koje također utječu na cijenu kao bitan sastojak Ugovora o kreditu. Ništetnost tih odredbi uzrokuje ništetnost cijelog Ugovora o kreditu.

Nadalje se u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu dakle nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao.

Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ugovorena u čl. 4. Ugovora o kreditu. Tuženik je u Ugovor o kreditu ugradio odredbe koje mu dopuštaju da jednostranim odlukama mijenja visinu kamatne stope bez jasnih i određenih parametara zašto je kamatna stopa promjenjiva, te bez mogućnosti pregovaranja o tome. Na taj način tuženik je postupio protivno odredbama čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: „ZOO“). Također, takvo postupanje je protivno odredbi čl. 82.st.1. alineja 11. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, te se takva odredba ima smatrati ništetnom sukladno odredbi čl. 87. st.1. ZZP-a. Zatim, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom od 14. lipnja 2017. godine, posl.br.: Pž-6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., sve temeljem kolektivne tužbe a u vezi s istim ugovornim odredbama koje sadrži Ugovor o kreditu, zauzeo je stav da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nepoštene, pa prema tome ništetne. Tuženik je uložio reviziju na predmetnu presudu, koja je odbijena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u predmetu posl.br.:

Rev-2221/18, te je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.:

Pž-6632/17 od 14.6.2017. godine. Tuženik u tom postupku bio je isti kao i u ovom postupku, te se navedene Kolektivne presude odnose upravo na tipske ugovore o kreditu tuženika, a Ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja je upravo takav tipski ugovor.

Neovisno od toga što sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, tužitelj ističe da je predmetna odredba ništetna, osobito iz razloga navedenih u obrazloženju navedenih Kolektivnih presuda i rješenja. Nadalje, odredba čl. 1021. i 1022. ZOO-a propisuje da kamatna stopa određuje novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja te da je ujedno samim time i bitan sastojak Ugovora o kreditu. Navedeno je utvrđeno i u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26.11.2019. godine, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.: Gž-115/20, od 17.9.2020. godine. Nadalje, navedeno je potvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine, gdje je u zadnjem pasusu na stranici 9. rješenja navedeno: „Obveza plaćanja ugovorene kamate kod drugih ugovora u pravilu nije bitan sastojak ugovora, ali kod ugovora o kreditu jeste jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava.” Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C- 70/17 i C-179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P-211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti.

Navedeno je utvrđeno i u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26.11.2019. godine, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.:Gž-115/20, od 17.9.2020. godine. Također, takav stav zauzeo je i Općinski građanski sud u Zagrebu presudom posl.br: P-206/2020, od 27.10.2021. godine.Odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu utvrđeno je kako se interkalarna kamata naplaćuje u visini redovne kamatne stope. Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa, a time i interkalarna kamata koja je također promjenjiva jednostranom odlukom tuženika. Interkalarnu kamatu je dakle tuženik obračunao temeljem odredbe Ugovora o kreditu o redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a takva tipska odredba je utvrđena nepoštenom te ništetnom u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., kako je detaljnije elaborirano u točki 3.1. gore. Stoga je i odredba Ugovora o kreditu o interkalarnoj kamati nepoštena i ništetna u cijelosti.

Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C-70/17 i C-179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P- 211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti. Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.: Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Dakle, ako je ugovorena interkalarna kamatna stopa u ugovoru o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takav ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni na način da odredi da se izuzima promjenjivi parametar kamatne stope a da ostane na snazi samo početna ugovorena fiksna kamatna stopa. Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“.

Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o interkalarnoj kamatnoj stopi, ugovorena u čl. 5. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. Odredba o naknadi za odobravanje kredita i obradu kreditnog zahtjeva („Ulazna naknada“), propisana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu u iznosu od 2% iznosa kredita. U Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji Ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš 2% od iznosa kredita. Ulazna naknada iz Ugovora o kreditu ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“, i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo. Tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o Ulaznoj naknadi. Ulazna naknada je odbijena od strane tuženika od iznosa kredita prilikom isplate kredita tužitelju.

Zatim je ulaznu naknadu tuženik uračunao u anuitete, dakle ulazna naknada je sadržana u iznosima anuiteta te je ulaznu naknadu uvećanu za ugovorenu kamatu tužitelj platio tuženiku otplatom anuiteta iz Ugovora o kreditu. Ulazna naknada dakle čini dio anuiteta, a anuitet predstavlja način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a. Odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi predstavlja stoga bitan sastojak Ugovora o kreditu.Odredba o ulaznoj naknadi pravomoćno je presuđena ništetnom od strane Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021. Nadalje, sud Europske Unije je u točki 4. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C- 222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine, utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma“. Nadalje, u točki 3. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, sud Europske Unije je utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima“. Dakle, odredbe o ulaznim naknadama su jednako netransparentne kao i odredbe o izlaznim naknadama, i nisu utemeljene na troškovima koje banke imaju zbog ugovaranja kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača. Iz naprijed navedenog, vidljivo je da se Direktiva br. 93/13, (na kojoj su zasnovane presude suda Europske Unije u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, te u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine) protivi naplati ulazne naknade potrošaču jer nije transparentna odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove ona odnosi. Takva odredba dakle uzrokovala je neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, i zbog toga je ništetna. Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C-70/17 i C-179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P-211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti.

Nepoštena odredba sadržana u čl. 9., Ugovora o kreditu, kojom tuženik pridržava pravo na otkaz Ugovora o kreditu u slučaju da tužitelj „ne plati najmanje dva dospjela anuiteta“. Takva odredba je protivna odredbi čl. 367. ZOO-a, koja ne dopušta jednostrani raskid ugovora od strane tuženika zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze tužitelja. Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C-70/17 i C-179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P-211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti. U navedenim presudama se radilo o identičnom slučaju kao što je i ovaj. Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Dakle, ako je ugovorena odredba o otkazu Ugovora o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takav ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni.

Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o otkazu Ugovora o kreditu, ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. Odredba o načinu otplate, sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu. Kao prvo, na anuitet utječe kamatna stopa a Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja samovoljnom odlukom tuženika. Na taj način ugovorena kamatna stopa nije podložna nikakvoj kontroli niti tužitelja, niti neke treće, nepristrane strane ili tijela.

Dakle ugovorena redovna kamatna stopa može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko. Zbog toga se i anuitet kredita može od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko. Koncept anuitetne otplate kredita znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate a tek nakon toga glavnicu. Samovoljnim povećavanjem kamata tuženik je nezakonito i protupravno povećavao obavezu tužitelja, kako kroz nezakonito povećavane kamate tako i kroz usporenu otplatu glavnice kredita, što je utvrđeno i presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. godine na str. 3., 4. i 5., koja je potvrđena Presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.: Gž-115/20, od 17.9.2020. godine.

Odredba Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.1 gore. Kao drugo, na anuitet je utjecala interkalarna kamata. Tuženik je naplatio interkalarnu kamatu na način da je za iznos interkalarne kamate umanjio iznos isplate kredita. Naprijed navedeno čini neistinitom odredbu o iznosu kredita iz čl. 1. Ugovora o kreditu, jer tužitelju nije isplaćen iznos iz čl. 1. Ugovora o kreditu, već je taj iznos umanjen prilikom isplate tužitelju za iznos interkalarne kamate. Tuženik je obračun anuiteta međutim temeljio na punom iznosu iz čl. 1. Ugovora o kreditu, što znači da je visina iznosa anuiteta veća nego što je trebala biti. Odredba Ugovora o kreditu o interkalarnoj kamati je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.2 gore. Kao treće, na anuitet je utjecala ulazna naknada. Tuženik je naplatio ulaznu naknadu na način da je za iznos ulazne naknade umanjio iznos isplate kredita. Kao što je Ugovorom o kreditu utvrđeno da se interkalarna kamata naplaćuje od iznosa kredita prilikom korištenja kredita i sadržana je u anuitetima tako se isto i Ulazna naknada naplaćuje prije isplate kredita i također je sadržana u anuitetima. Odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.3 gore. U presudi Europskog suda u predmetu broj: C-377/14 u točki 3. izreke presude navodi se da „ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču“. Međutim, tuženik je anuitet obračunao prema ukupnom iznosu iz točke 2. tužbe koji nije stvarno isplaćen tužitelju, već su od njega odbijena interkalarna kamata i ulazna naknada, što je protivno stavu suda EU iz navedene presude u predmetu broj: C-377/14. Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.:

C-70/17 i C-179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P-211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti. Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorneodredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Dakle, ako je ugovoren način otplate u Ugovoru o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takav ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni. Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o načinu otplate, ugovorena u čl. 7. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. Ugovorna odredba o načinu otplate predstavlja bitan sastojak ugovora. To je i stav Općinskog građanskog suda u Zagrebu koji presudom br. P-950/18 od dana 26.11.2019. godine, na stranici 6. presude, četvrti pasusu odozgo navodi: „Naime, odredbe čl. 1021. i 1022. ZOO- a jasno propisuju da su bitni sastojci Ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu“. Također, navedeni stav je potvrđen i u presudi Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-415/2019 od 2.3.2021. Zaključno, odredba o načinu otplate sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu je ništetna jer su iznosi anuitetâ obračunati na temelju više ništetnih komponenti, a to su promjenjiva kamatna stopa, interkalarna kamata i Ulazna naknada kao što je detaljnije elaborirano u tekstu tužbe pod točkama 3.1., 3.2., i 3.3. Dakle, ugovoreni način anuitetne otplate (koji je sukladno odredbama čl. 1021. i 1022. ZOO-a bitan sastojak Ugovora o kreditu) je nepošten i ništetan. Odredba o tečaju tuženika, sadržana u čl.1., čl.4., čl.5., čl.6., i čl.7. Ugovora o kreditu. Osim što je korišten tečaj tuženika za obračun valute, anuiteta, redovne promjenjive kamate, interkalarne kamate i zatezne kamate tuženik je iznos iz Ugovora o kreditu isplatio po tečaju tuženika, te je ugovorio tečaj tuženika za obračune anuiteta koje je tužitelj plaćao tuženiku.

Sud EU u izreci presude posl.br.: C-26/13, iznosi sljedeće stavove:

1. U slučaju kredita koji je izražen u stranoj valuti, ali isplaćen u domaćoj valuti te ga potrošač otplaćuje isključivo u domaćoj valuti, ugovorna odredba koja utvrđuje mjerodavni tečaj, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, obuhvaćena je pojmom „glavnog predmeta ugovora“ odnosno bitnog sastojka ugovora ako sud koji vodi postupak utvrdi da ta odredba „predstavlja bitnu činidbu tog ugovora“.

2. Odredba o valuti i tečaju kao što je iz Ugovora o kreditu mora biti jasna i razumljiva (i to ne samo gramatički) potrošaču te „ugovor treba razvidno izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“.

U ovom slučaju odredbe Ugovora o kreditu definiraju primjenu tečaja tuženika na iznos kredita isplaćenog tužitelju, na obračun anuiteta, na redovne promjenjive kamate, na interkalarne kamate i na zatezne kamate. Dakle navedene odredbe o primjeni tečaja tuženika se provlače kroz sve pore Ugovora o kreditu jer se tečaj primjenjuje prilikom određivanja iznosa isplate zajma, zatim prilikom određivanja iznosa anuiteta kojeg tužitelj plaća tuženiku što predstavlja protučinidbu tužitelja za iznos primljenog kredita, i na redovne promjenjive kamate, interkalarne kamate i zatezne kamate. Dakle tečaj se primjenjuje na izračun svih plaćanja po Ugovoru o kreditu, a isplata zajma od strane tuženika tužitelju i isplate povrata zajma od strane tužitelja tuženiku su jedina svrha Ugovora o kreditu. Stoga odredbe Ugovora o kreditu o tečaju predstavljaju bitan sastojak ugovora. Nadalje, odredbe Ugovora o kreditu o valuti i tečaju nisu bile jasne i razumljive, te se iz odredbi Ugovora o kreditu nije moglo vidjeti koji je to mehanizam konverzije u stranu valutu niti se moglo objektivno procijeniti ekonomske posljedice primjene valutne klauzule na položaj i obaveze tužitelja kao zajmoprimca. Zatim, tužitelj naglašava da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je definirana primjena tečaja tuženika na iznos isplate zajma, i iznose anuiteta, i na redovne promjenjive kamate, interkalarne kamate i zatezne kamate, omogućile tuženiku da samovoljno odredi sve te iznose, jer je tečaj određivao jedino tuženik svojom samovoljnom odlukom bez ikakvemogućnosti utjecaja na to od strane tužitelja ili nekog trećeg tijela. Dakle, tuženik je mogao odrediti kakav god tečaj je želio i prilikom isplate kunske protuvrijednosti kredita tužitelju i prilikom određivaja iznosa mjesečnog anuiteta kojeg je plaćao tužitelj tuženiku, i prilikom određivanja iznosa redovne promjenjive kamate, interkalarne kamate i zatezne kamate. Jednako kao što je tuženik temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi mogao samovoljnom odlukom (na koju nije imao utjecaja niti tužitelj niti neka treća nepristrana strana) mijenjati visinu ugovorene kamatne stope, isto je tako tuženik mogao samovoljno mijenjati i tečaj (jer je svoju tečajnu listu određivao jedino sam tuženik) a time je mogao manipulirati i iznosom kredita kojeg isplaćuje tužitelju i iznosom anuiteta putem kojeg tužitelj otplaćuje kredit. Stoga je koncept takve odredbe Ugovora o kreditu o primjeni tečaja tuženika u svojoj biti vrlo sličan konceptu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. I jednako tako kao što je Kolektivnim presudama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi proglašena nepoštenom i posljedično ništetnom, iz istih tih razloga je nepoštena i ništetna i odredba Ugovora o kreditu o tečaju tuženika. Zatim, primjena odredbe Ugovora o kreditu o tečaju protivna je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Nadalje, odgovarajući na postavljeno prethodno pitanje Sud EU je točki 1. izreke presude u predmetu C-260/18, odlučio da kada nacionalni sud bilo koje države članice EU utvrdi da je nepoštena ugovorna odredba o primjeni tečaja za kredit koji je izražen u stranoj valuti, tada taj sud sukladno zakonskim odredbama te članice EU može presuditi da takav ugovor o kreditu ne može postojati bez takve nepoštene odredbe, te u točki 45. presude da ugovor o kreditu ne može opstati bez tih odredaba iz razloga što bi njihovo uklanjanje za posljedicu imalo izmjenu prirode glavnog predmeta, odnosno bitnog sastojka tog ugovora. S obzirom da je takav i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, isti je nepošten i ništetan.

Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o tečaju tuženika ugovorena u čl.1., čl.4., čl.5., čl.6., i čl.7. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna.

Odredba o izlaznoj naknadi, ugovorena u čl. 10. Ugovora o kreditu, kojom u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj treba platiti naknadu u visini utvrđenoj aktima tuženika. Izlazna naknada je ugovorena na netransparentan način, i nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog prijevremene otplate kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača. Predmetna odredba o izlaznoj naknadi, utvrđena je nepoštenom i ništetnom i mnogim pravomoćnim presudama od kojih predlažemo uvid u presudu Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-1837/14-2, od 5.11.2014. godine, presudu Županijskog suda u Osijeku br.:Gž-1516/19 od 19.11.2020. godine, presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-1096/2019 od 26.10.2020. godine, i presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021.Odredbu o ništetnosti izlazne naknade niti tuženik više ne spori, što je vidljivo iz njegovih današnjih, također tipskih Ugovora o kreditu koji su na tržištu a u kojima se više ne pojavljuju odredbe o izlaznoj naknadi. Odredba o pravu tuženika na naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđena je kao ništetna, ukoliko se o istoj nije pregovaralo, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog Suda Republike Hrvatske, Posl. br. Su IV

– 308/2020, dana 5. studenog 2020. godine, koji dostavljamo u prilogu. Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C-70/17 i C-179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P-211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti.

Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Dakle, ako je ugovorena izlazna naknada u Ugovoru o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takav ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni. Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o izlaznoj naknadi ugovorena u čl. 10. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. Parnične stranke su u čl. 11. Ugovora o kreditu ugovorile u slučaju spora nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Međutim, ta je odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 49. st. 1. ZZP-a i to zbog toga jer se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Pravna posljedica takve odredbe propisana je ZZP-om u čl. 50. st. 1. i sastoji se u tome da je takva nepoštena ugovorna odredba ništetna. Isto proizlazi i iz stava suda EU izraženog u presudi u predmetu br. C-240/98 do C-244/98. 3.9 Sve navedeno, čini čak šest ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje se tiču cijene, te tužitelj smatra kako s obzirom da je temeljem svih tih odredbi tuženik bez osnove stekao određeni novčani iznos od tužitelja, bilo u vidu umanjenja isplaćene glavnice tužitelju ili uvećanja postojećeg duga, cjelokupan Ugovor o kreditu treba proglasiti ništetnim, jer svaka pojedina odredba koja se tiče predmeta ili cijene ugovora (bitan sastojak) već sama po sebi dovodi do cjelokupne ništetnosti ugovora, sukladno postojećoj hrvatskoj zakonskoj regulativi i pravu Europske unije, a svaka od navedenih odredbi utječe drastično na neotplaćenu glavnicu kredita, kao i na zatezne kamate koje ovrhovoditelj obračunava temeljem neosnovano uvećane glavnice. Tužitelj nastavno naglašava kako je ovakav Ugovor o kreditu zbog svih ranije pobrojenih ništetnih odredbi protivan i odredbama ZOO-a i moralu društva, te je stoga cijeli Ugovor o kreditu ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a. 3.10 Tuženik je temeljem Ugovora o kreditu koji sadrži ništetnu odredbu o Ulaznoj naknadi (a kako je detaljnije elaborirano u točki 3.3. gore), naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos kojeg tužitelj sada potražuje u točki II petita tužbe, a točan iznos će se specificirati po dostavi specifikacije od strane tuženika. Tužitelj nastavno na navedeno predlaže da sud naloži tuženiku da se očituje i dostavi u spis specifikaciju iznosa Ulazne naknade naplaćene od tužitelja po Ugovoru o kreditu.Tuženik je temeljem Ugovora o kreditu koji sadrži ništetnu odredbu o Izlaznoj naknadi (a kako je detaljnije elaborirano u točki 3.7. gore), naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos kojeg tužitelj sada potražuje u točki III petita tužbe, a točan iznos će se specificirati po dostavi specifikacije od strane tuženika. Tužitelj nastavno na navedeno predlaže da sud naloži tuženiku da se očituje i dostavi u spis specifikaciju iznosa Izlazne naknade naplaćene od tužitelja po Ugovoru o kreditu.

Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 9013879979, kao i na isplatu iznosa s pripadajućim zateznim kamatama, a koji iznos se odnosi na naplaćenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj zahtjev temelji na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i odluci Vrhovnog suda Revt-249/14. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe slijedeće: Iz načina na koji je koncipirana tužba, kao i iz postavljenog tužbenog zahtjeva razvidno je da je tužitelj inspiriran presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača koja je donesena povodom tužbe Udruge „Franak“ u odnosu na ugovore o stambenim kreditima građana vezane za valutu švicarski franak, a ne i u odnosu na ugovore o kreditima s valutnom klauzulom u valuti EUR, kao što je to ovdje slučaj. Nadalje, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Pozivanje na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je i obzirom da je predmet spora u navedenom predmetu bila zaštita kolektivnih interesa potrošača koju je tužitelj, Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, zahtijevao u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika, sadržajno bile nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, čime da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača.

Dakle, sudska zaštita je tražena isključivo u pogledu ugovora o kreditu kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica. Obzirom da je tužitelj s tuženikom zaključio ugovor o kreditu u eurima, utvrđenja iz gore navedenih presuda ne mogu se koristiti u odnosu na ugovore o kreditu u eurima, jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu u eurima. Ističe se stoga kako se presuda u tužbi Potrošač odnosi na kredite u švicarskim francima, pa nije i ne može biti primjenjiva u konkretnom slučaju obzirom da je ovdje riječ o kreditu u eurima. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete!

Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ- 7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu pretplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu pretplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku.

Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja.

Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.

Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi.

Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz- 2/02-2, utvrđuje da : „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška ... stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“ Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi.Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan.

Napokon, izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g., uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01.01.2014.g. – dakle, od 01.01.2014.g., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01.01.2014.g. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.

Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.

Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu.

Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti.

Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornihodredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima, što je notorno. Nadalje, svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike.

Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa – na 1 godinu s prinosom 0%. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženik je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa.

Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00 % na 4,5%, dok je npr. u 2004. godine navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv.U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 % dok je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. Nastavno se dostavlja tablični prikaz troškova ukupnog troška financiranja iz kojeg je prikaza vidljivo da je primjerice za 2007. i dio 2008. godine cijena kredita u tom periodu niža od ukupnih troškova financiranja što znači da tuženik nije teretio klijente/potrošače za ukupni iznos povećanja troškova financiranja. S druge strane bitno je istaći da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB!

Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB- a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja.

Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također, nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Nadalje, tumačenje ugovora od strane tužitelja nema uporišta u samom ugovoru sklopljenom među strankama.

Navod tužitelja da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni članka 320. ZOO-a u potpunosti je neosnovan. Prvotno, u konkretnom slučaju ne radi se o nejasnim odredbama ugovora na koji bi se trebala primijeniti pravila o tumačenju ugovora. U predmetnom ugovoru sve su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive.

Ugovorne strane su potpisom ugovora potvrdile da im je isti pročitan i rastumačen te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, kao i da su ga razumjele, te je isti ugovor i solemniziran. Ugovorne strane su prihvatile sva prava, obveze i pravne posljedice koje za njih proizlazi iz ugovora. Tužitelj neosnovano navodi i kako bi se bilo kakva nejasnoća trebala tumačiti u korist tužitelja iz razloga što je ugovor pripremio i predložio tuženik. Naime, pri sklapanju predmetnog ugovora pregovaralo se o pojedinim odredbama te ugovor sadrži odredbe koje su uvrštene upravo s obzirom na specifičnu situaciju tužitelja. Tuženik nadalje ističe kako su neosnovani navodi tužitelja u smislu tumačenja značenja Općih uvjeta. Naime, u konkretnom slučaju ne radi se o neslaganju Općih uvjeta i posebnih pogodbi ugovora te opći uvjeti tuženika nesporno obvezuju tužitelja jer su mu bili poznati u vrijeme sklapanja ugovora. Nesporno je da su Opći uvjeti tuženika sastavni dio ugovora, što proizlazi iz samog teksta ugovora. Člankom 12. ugovora propisano je da je tužitelj suglasan da se ugovorni odnos regulira odredbama ugovora, te da se na ugovorni odnos primjenjuju i odredbe Općih uvjeta ukoliko iste nisu u suprotnosti s odredbama ugovora. Isti članak ugovora propisuje i kako su Opći uvjeti tuženika za zaključenje ugovora prilog sklopljenom ugovoru i kako ih tužitelj prihvaća u cijelosti. Ugovor se dakle sastoji od teksta ugovora o kreditu i Općih uvjeta tuženika za zaključenje ugovora kao i svih kasnijih izmjena i dopuna istih. Stoga su navodi tužitelja kako nije istima vezan neosnovani. Članak 295. st. 2. ZOO-a propisuje da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i obvezuju ih u pravilu kao i odredbe ugovora, što je u ovom predmetu i slučaj. Tako Opći uvjeti propisuju kako kamatne stope u kreditnom poslovanju Banka može mijenjati na temelju ponude i potražnje na financijskom tržištu, stope inflacije, međuvalutarnih kretanja kao i drugih makroekonomskih parametara, te rizika naplate. Kamatne stope se mijenjaju odlukom Banke i to po kreditima po kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. U tom smislu očito se radi o dopuni ugovorne odredbe, a ne o suprotnosti ugovornoj odredbi, dok se promjene uvjeta ne smatraju izmjenom ili dopunom ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju Opći uvjeti nisu protivni ugovoru, već dopunjuju ugovor odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi. O neslaganju Općih uvjeta i posebnih pogodbi ugovora moglo bi se govoriti samo u slučaju da je Općim uvjetima propisano nešto što je suprotnosti sa ugovorom. Obzirom da se sukladno odredbama ZOO-a ovdje ne radi o neslaganju odredbi općih uvjeta i ugovora, nego o dopuni teksta ugovora, na konkretnu situaciju ne može se primijeniti odredba članka 295. st. 3. ZOO-a, te su navodi tužitelja neosnovani. Stoga je i pozivanje tužitelja isključivo na činjenicu kretanja euribora kao jedinog faktora promjenjivosti kamatne stope pokušaj tužitelja da tumači ugovor u svoju korist, odnosno da parcijalno uzima u obzir samo odredbe za koje smatra da mu odgovaraju, dok druge odredbe koje su nesporno sastavni dio ugovora i kao takve obvezujuće, neosnovano odbacuje. Tuženik ističe kako tužitelj nije dostavio relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo na koji je način obračunao iznose koje potražuje za razdoblja za koja te iznose potražuje, pa se osporava visina utuženog potraživanja. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu.

Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli.

Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Također, tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pokušava iste podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da su odredbe ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, ništetne. Početna teza tužitelja je tvrdnja da je tuženik ugovaranjem naknade za prijevremenu otplatu kredita te naknade za obradu kreditnog zahtjeva povrijedio načelo zabrane zlouporabe prava slijedom čega da je povrijedio zakon na štetu tužiteljice, posljedica koje povrede je ništetnost. Zakon o kreditnim institucijama (dalje: ZOKI) propisuje da je tuženik dužan opće uvjete poslovanja, koji sadržavaju informacije o uvjetima pružanja usluga, učiniti dostupnima potrošačima, na hrvatskom jeziku i na pogodnom mjestu u poslovnim prostorijama u kojima se pružaju usluge potrošačima. Nadalje, isti zakon, među gore spomenute informacije, svrstava mogućnosti i uvjete prijevremenog povrata kredita. Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme vraćanja predmetnoga kredita ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao niti naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Zakon o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK), koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, a koji je stupio na snagu nakon otplate predmetnoga kredita, također nije zabranio naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao niti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Dakle, ugovorna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ima nesporno uporište kako u hrvatskom tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog sadržaja iste, bilo zbog načina ugovaranja iste. U konkretnome slučaju riječ je o ugovoru – obvezno pravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga. Tuženik ukazuje kako naknada za prijevremenu otplatu kredita nije niti ugovorna kazna, niti naknada štete, nego naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju, isto kao što je i naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. U odnosu na pozivanje tužitelja na čl. 1024. ZOO tuženik ističe kako su ZOKI i ZPK lex specialis za ugovor o kreditu u odnosu na ZOO te ukazuje na čl. 11. a) st. 1. toč. 6. ZPK, u kojemu se navode i naknada za prijevremenu otplatu kredita i naknada štete, što potvrđuje navode tuženika da naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja naknadu štete.Vezano za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, prema odredbi članka 324. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučna pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. U konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva tužitelja je između ostalog i ništetnost cijelog ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, a eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu, ugovor može opstati bez njih, odnosno ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a posebno ne ništetnost cijelog ugovora. Tako i u presudi Općinskog suda u Zadru P-2325/2018 potvrđenoj presudom ŽS Zagreb Gž-1338/2020....odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zažtitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa pa je zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i za isplatu cjelokupno isplaćenog iznosa trebao biti odbijen kao neosnovan...Završno, tuženik ističe i prigovor zastare, obzirom da se radi o potraživanju s osnova „preplaćene“ kamate, kako to navodi tužitelj, a na koje se potraživanje primjenjuje zastarni rok od tri godine, stoga su u zastari sva pojedinačna potraživanja s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe. Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. Same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, a svakako to ne može učiniti ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Kako ugovorne strane ne mogu dispozitivno određivati vrijeme i tijek zastare protivno prisilnom propisu, tako niti sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa. U tom smislu, a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredabe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju se odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a). Čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 – dalje: ZZP/07) propisano je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. ovoga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 131. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava. Posebno se ističe kako niti tužba potrošača na utvrđenje nišetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO- a. Također, zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovo predmetnom postupku. Kako odredba iz čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom očito je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, pa je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja. Slijedom iznesenog svakako proizlazi da je tužba neutemeljena te da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe ZOO-a, kao i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, te tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovane u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao: sudsku praksu (list 20-115, 122-475, 552-589 spisa), Ugovor o nenamjenskom kreditu (list 116-118 spisa), otplatnu tablicu (list 119-121 spisa), iskaz tužitelj dan na ročištu dana 7.3.2024. g. (list 590-591 spisa), financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću (list 597-598 spisa) te usmeno očitovanje stalnog sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića (list 611-612 spisa).

Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9013879979 te je utvrdio da je isti sklopljen između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (dalje PBZ d.d.) kao banke kreditora i tužitelja ZV kao korisnika kredita dana 04.07.2008. godine. Navedenim Ugovorom o kreditu kreditor je korisniku dao na raspolaganje kredit u iznosu od 18.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Točkom 2. Ugovora određena je svrha kredita, a to je nenamjenski kredit, čl. 4 Ugovora je ugovorena redovna kamata od 9,88 % i to promjenjiva u skladu s odlukom banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima. Odredba o valutnoj klauzuli u EUR je sastavni dio odredbi čl. 1, 4, 5, 6 i 7 Ugovora. Rok otplate je 84 mjeseca u anuitetima. Odredbom čl. 10 regulirano je pravo korisnika kredita da isti vrati prijevremeno uz plaćanje naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan otplate kredita.

Na ročištu održanom dana 07.03.2024. tužitelj je izjavio kako je kredit u banci tuženika sklopio zbog privatnih stvari, dakle radilo se o nenamjenskom kreditu. Zbog smrti oca iznenada je postao glava obitelji s majkom, bakom i djedom te bratom koji se školovao. Trebala mu je određena zaliha novca kako bi mogao financirati potrebe svoje obitelji koje su bile nepredvidive. U to vrijeme je radio, no htio je imati za te potrebe neku svotu novca kao zalihu, pa je u banci tuženika realizirao kredit. Odabrao je banku tuženika iz razloga što je i ranije bio njihov klijent te je preko te banke primao plaću. U banci tuženika nisu mu rekli da mora plaćati naknadu, a pošto je bio likvidan, odnosno imao pristojna primanja znao je da može dobiti kredit. Naime, kad su mu rekli da može dobiti kredit, samo su mu rekli da ga mora ovjeriti kod javnog bilježnika i da će mu isti dan sjesti novac na račun, a kada je novac dobio primijetio je da je iznos umanjen za neku naknadu. Kredit je u cijelosti otplatio i to prije vremena, sve je plaćao na vrijeme. Kad se javio u banku radi zatvaranja kredita samo mu je dan obračun u smislu iznosa koji mora još platiti, a nitko mu nije rekao da će mu biti naplaćena naknada za prijevremenu naplatu kredita. U tom trenutku je bio sretan što se oslobodio kredita i to mu nije palo u oči. Ugovor nije pročitao, a pitao je na koji rok će ga morati otplaćivati, koliki je anuitet i to je bilo to. Završio je ekonomski fakultet, no imao je dugogodišnji odnos s tuženikom i smatrao da postoji između njih partnerski odnos i smatrao je da će ga tuženik upozoriti na nešto što ne zna, a trebao bi znati. Zato nije detaljno provjeravao svaku točku ugovora. Stoga niti kod uzimanja, a niti kod njegovog zatvaranja nije razgovarao sa službenicima banke o naknadama jer mu oni o tome nisu ništa rekli. Tek poslije se raspitao o tim naknadama i nešto čuo kroz medije te je provjerio svoje ugovore i tada je primijetio ove odredbe. Kada je zatvarao kredit nitko mu nije rekao kako su došli do iznosa visine naknade za prijevremenu otplatu kredita i od čega se ona sastoji, već mu je samo rečeno koliko mora platiti ako želi da se kredit zatvori. Nitko ga kod javnog bilježnika ni u banci nije izvijestio kod sklapanja ugovora o kreditu ili potpisa ugovora kod javnog bilježnika, o tome da kamatna stopa podliježe promjeni prema odluci banke.

Iz predmetnog Ugovora o kreditu i naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da isti ima sva obilježja potrošačkog kredita obzirom da je korisnik privatna fizička osoba te da je njegova namjena korištenje novca iz kredita za podmirenje životnih potreba sebe i članova svoje uže obitelji. Nadalje, su je utvrdio da tuženik kao banka nije upozorila tužitelja o tome koliki bi trošak obrade kredita te trošak prijevremenog raskida ugovora zbog prijevremene otplate mogao biti, zatim zašto postoji ta naknada te koje troškove ta naknada pokriva. Dapače, sud je utvrdio da se o tom uopće nije pregovaralo te da odredba u Ugovoru zapravo daje banci jednostrano pravo da manipulira s određivanjem visine te naknade.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji glasi: "I. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu broj: 035-50-5594689 od 8.11.2010. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita." sud je utvrdio slijedeće.

Vezano uz ovu točku tužbenog zahtjeva sud naglašava da smatra da predmetni Ugovor o kreditu broj 9012175395, 035-50-3461815 od dana 12.05.2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke kreditora nije ništetan u cijelosti već samo u dijelu u kojem je određena mogućnost da banka jednostrano i bez ikakvog obrazloženja odlučuje o promjeni kamatne stope.

Ovaj sud smatra da zaključeni Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, jer isti da može opstati i bez djelomično ništetnih odredaba (članak 324. ZOO/05), a predmetni Ugovor o kreditu da je zaključen kao nenamjenski za potrošnju, te da je za pretpostaviti da je tužitelj primljenim iznosom novca iz kredita platio, odnosno podmirio novčana davanja za svoje potrebe, pa da je stoga odlučujuća pobuda na strani tužitelja (namicanje sredstava za podmirenje obveza) ispunjena.

Slijedom svega naprijed navedenog ovaj sud smatra da ispravan pravni put upravo pravni put koji s jedne strane utvrđuje djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba u kojima su povrijeđena prava potrošača i s druge strane nalaže tuženiku da tužitelju vrati ono što je temeljem djelomično ništetnih odredaba ugovora stekao, zbog čega da nema uvjeta da se predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila utvrdi ništetnim u cijelosti (slično i VSRH u odluci Rev-3142/2018).

Svojim zadnje preciziranim tužbenim zahtjevom tužitelj je povukao dijelove tužbenog zahtjeva koji su u podnesku od 02.05.2023. godine bili označeni kao br. VIII i X, a odnosili su se na točku 9., alineja 1, Ugovora o kreditu, te na točku 11. Ugovor o kreditu. Kako se tuženik odmah po primanju tog zadnjeg preciziranog tužbenog zahtjeva usprotivio povlačenju to je sud sukladno čl. 193. ZPP-a utvrdio da ti dijelovi nisu povučeni već je meritorno odlučio i o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

Što se tiče točke 9. alineja 1. iz koje proizlazi da banka može otkazati ugovor o kreditu ako korisnik ne plati najmanje dva dospjela anuiteta, prezentira banci neistinitu neispravnu dokumentaciju, ne izvjesti banku pisanim putem o promjeni svoje adrese stanovanja ili promjeni poslodavca, te se ne pridržava odredbi ugovora sud smatra da se radi o redovnim i razumnim zahtjevima kojima je cilj uspostava urednog odnosa među strankama u svrhu urednog vraćanja kredita prema odredbama koje su stranke dogovorile. Druga točka se odnosi na točku 11. gdje se ugovara nadležnost suda u mjestu sjedišta banke a koju odredbu ovaj sud također ne smatra ništetnom jer stranke mogu ugovoriti mjesnu nadležnost osim u onim slučajevima kad zakon ne kaže drugačije. Stoga ni ta točka tužbenog zahtjeva nije ništetna. Slijedom navedenog sud je odbio ovaj dio tužbenog zahtjev kao neosnovan.

Vezano uz dio tužbenog zahtjeva koji glasi: "Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 9013879979 od 4.7.2008. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita" sud je utvrdio slijedeće.

Navedenim dijelom Ugovor o kreditu je predviđeno u kojim situacijama kad tuženik ne vrati odnosno plati najmanje dva dospjela anuiteta. Ovom odredbom se štiti položaj banke u otplatnom razdoblju. Naime, u tom razdoblju novac više nije u rukama banaka nego je isplaćen korisniku kredita te banka može ugovoriti odredbe u ugovor o kreditu koji će joj pružiti jaču sigurnost da će ono što je isplatila, uz kamate i troškove, biti njoj vraćeno sukladno odredbama ugovora. Stoga je stav ovog suda da se u ovom slučaju ne radi o ništetnoj odredbi te je stoga sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u ovom dijelu neosnovan.

Vezano uz dio tužbenog zahtjeva koji glasi: "Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11. Ugovora o kreditu broj: 9013879979 od 4.7.2008. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita." sud je utvrdio slijedeće.

Navedenim dijelom Ugovora o kreditu je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu podružnice banke za eventualne sporove iz tog Ugovora. Radi se o tzv. izberivoj nadležnosti koja postoji kao pravna mogućnost u domaćem pravnom poretku te je kao takva određena čl. 70 ZPP-a. U ovom slučaju i tužitelj i tuženik imaju prebivalište na području [adresa] pa ova odredba ni na koji način nije štetna za bilo od koje stranaka te je stoga ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja neosnovan u cijelosti.

Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid i pročitao svu dokumentaciju u spisu te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Zrinku Ručeviću iz "Ručević vještačenja d.o.o.".

Utvrđivanje visine se temelji na činjenicama da su Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 4. srpnja 2008. Ugovor o namjenskom kreditu broj 9013879979 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 18.500,00 EUR obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (otplata u anuitetima), ugovorena je promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 9,88% godišnje na dan sklapanja ugovora, prema otplatnom planu po predmetnom kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 10. kolovoza 2005., a sljedećih, u pravilu, svakog desetog dana u mjesecu, utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora za EUR važećem na dan plaćanja.

Člankom 3. st. 2. ugovora definirana je naknada za obradu kredita, kako slijedi: „Kredit se koristi plaćanjem naknade za administraciju kredita..“

Člankom 10. ugovora definirana je prijevremena otplata kredita, kako slijedi: „Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog ugovora u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima banke), ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate.“ Iz knjigovodstvene kartice po kreditnoj partiji broj 9013879979 utvrđeno je kako slijedi:

- dana 11. srpnja 2008. na ime ulazne naknade, od tužitelja je naplaćen iznos od 2.676,95 kn, odnosno 355,29 EUR (konvertirani iznos),

- dana 6. veljače 2009. na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita naplaćeno je od tužitelja je naplaćen iznos od 1.966,77 kn, odnosno 261,04 EUR (konvertirani iznos).

Obzirom na određene prigovore i pitanja sud je vještaka pozvao na ročište radi očitovanja na iste.

Na ročištu 4.11.2024. g. vještak mr.sc. Zrinko Ručević je izjavio kako podneskom od 15.07.2024. tuženik nije prigovorio izračunima iz nalaza i mišljenja kojeg je izradio u ovom predmetu, već je iznio svoja pravna shvaćanja oko toga što su to ulazna naknada i naknada za prijevremenu otplatu kredita, zbog čega tuženik na iste ima pravo i sl. Što su pravna pitanja o kojima će odlučiti sud. Tuženik nadalje navodi kako je zadatak kojeg je postavio sud zasnovan na pogrešnoj premisi, što nije prigovor na nalaz i mišljenje već bi taj svoj navod tuženik trebao raspraviti sa sudom, odnosno mogao je prigovoriti zadatku kada je isti postavljen. Tuženik nadalje navodi kako je nalaz i mišljenje u cijelosti zasnovano na pogrešnoj premisi, u pogledu čega je iskazao kako isti nije zasnovan ni na kakvoj premisi, kamoli na pogrešnoj, već je zasnovan na zadatku jasnom i razumljivom, koji je vještaku postavio sud. Slijedom svega navedenog, s obzirom da tuženik nije stavio nikakav prigovor računske prirode, a vještak je isti u cijelosti odgovorio na postavljeni zadatak, u cijelosti ostao kod danog nalaza i mišljenja.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz "Ručević vještačenja d.o.o." obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita od 1,00 % sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 3.2 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 3.2 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 139,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11.12.2006. godine, odnosno od dana kada je taj iznos tužitelju naplaćen pa do isplate.

Sve što je sud naveo vezano uz ulaznu naknadu se zapravo treba primjeni ti i na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita koja je ugovorena odredbom čl. 10 Ugovora. Naime, niti se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo između stranaka niti je tuženik tužitelju objasnio zbog čaga se ta odredba nalaz u ugovoru i koji troškovi će njome biti podmireni. Stoga sud smatra da se i u tom dijelu radi o ništetnoj odredbi te je stoga sud prihvatio dio tužbenog zahtijeva kojim se traži utvrđenje ništetnom te Ugovorne odredbe te je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 265,78 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 06.02.2009. godine pa do isplate.

Sukladno navedenom sud je usvojio toč. II. i III. primarnog tužbenog zahtjeva te toč. IX. i XI. tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđivanje ništetnosti odredbi o gore navedenim naknadama te obvezi tuženika na isplate naplaćenih iznosa s pripadajućim kamatama.

Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO- a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

Sud je odbio točke VI., VII. i XII. preciziranog tužbenog zahtjeva iz razloga što sud nije utvrdio element ništentosti u tim točkama. Naime samo ugovaranje interkalarne kamate, zatim devizne klauzule te koji će se tečaj primjenjivati prilikom obračuna sami po sebi nisu ništetni, te sud ne nalazi niti osnovanost navoda tužitelja koji bi glasili u tom smjeru. Stoga sud te dijelove tužbenog zahtjeva nije usvojio.

Vezano uz dio podrednog tužbenog zahtjeva pod toč. V. koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja prema odluci tuženika sud je utvrdio slijedeće.

Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je: pod 4. izreke, pored ostaloga, da je banka u razdoblju od 01.01.2004.godine do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, banka tuženika u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se djelomično odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je četvrto tuženik., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Članak 118. Zakona o zaštiti potrošača određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Slijedom navedenog, kao i temeljem dokaza provedenih u ovom postupku, a prvenstveno uvidom u ugovor o kreditu te iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da o toj odredbi ugovorne stranke nisu pojedinačno pregovarale te da tužitelju nisu od strane banke tuženika predočeni svi rizici ugovaranja takve odredbe, sud je utvrdio da je ništetan dio odredbe čl. 4 Ugovor o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu prema odluci banke, odnosno tuženika.

Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.). Obzirom da je vezano uz osnovanost tužitelj uspio u 50 %, a tuženiku 50 % dijela dok je tužitelj vezano uz visinu uspio u svojem zahtjevu u cijelosti. Stoga je sud je utvrdio da je tužitelj uspio u 75 %, a tuženik u 25 % dijela. Kada se od većeg odbije manji postotak sud je utvrdio da je tužitelj uspio u 50 % te mu je u tom omjeru i dosudio trošak.

Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 29.11.2021. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesak od 20.05.2022., 02.05.2023., 19.06.2023. i 05.07.2024. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr 8/1), trošak pristupa na ročišta 01.06.2022., 03.05.2023., 07.03.2024. i 05.07.2025. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), trošak pristupa na ročište za objavu sa 100,00 EUR (tbr. 9/3) ili ukupno 1.900,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV (tbr. 46) u iznosu od 475,00 EUR trošak sudske pristojbe na tužbu od 53,09 EUR te na presudu od 53,09 EUR pa se dobiva iznos do 2.481,18 EUR. Kada se primjeni omjer uspjeha u sporu dobiva se 1.240,59 EUR. Nadalje, sud je u cijelosti tužitelju priznao trošak predujma za vještačenje od 300,00 EUR. Slijedom navedenog sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.540,59 EUR te mu je isti dosuđen na teret tuženika.

Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 29. svibnja 2025. godine pa do isplate.

Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 29. svibnja 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte