Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-734/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini od 14. ožujka 2024. poslovni broj P-75/2023- 32, u sjednici vijeća 29. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tuženice, te se ukida presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini od 14. ožujka 2024. poslovni broj P-75/2023-32 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđen je ništetnim citirani dio odredbe čl. 2.1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207911627 od 24. studenog 2006., pod toč. II. izreke utvrđen je ništetnim citirani dio čl. 7.2. istog Ugovora o namjenskom kreditu, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnova preplaćenih kamata iznos od 611,06 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, pod toč. IV. izreke utvrđen je ništetni citirani dio čl. 1.2. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, pod toč. V. izreke utvrđen je ništetnim citirani dio čl. 7.1. Ugovora o namjenskom kreditu, pod toč. VI. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 2.071,83 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, dok je pod toč. VII. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.729,63 EUR sa zateznom kamatom.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica u cijelosti iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz odgovarajuće upute sukladno žalbenim navodima tuženice.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom za utvrđenje ništetnosti citiranih dijelova odredaba o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 2.1., 7.2., 1.2. i 7.1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207911627 i za isplatu po tom osnovu iznosa od 611,06 EUR i 2.071,83 EUR sa zateznom kamatom, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka 24. studenog 2006. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207911627 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženica kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredit u iznosu od 19.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenom redovnom kamatom koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženice i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% i ispunjenjem kreditne obveze uz valutnu klauzulu koja je vezana uz CHF

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je uzeo kredit za izgradnju obiteljske kuće u kojoj danas stanuje sa svojom obitelji, da mu je djelatnica tuženice istakla da je "švicarac čvrsta valuta", da se radi o tipskom ugovoru o čijim odredbama nije mogao pregovarati s tuženicom, da je novčana sredstva utrošio u uređenje i namještanje kuće, te da u vlasništvu nema obrt ili OPG

- da je između stranaka sklopljen 22. prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 3207911627/2 (u daljnjem tekstu: Dodatak) kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), a da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, da tužitelj kao potrošač ima pravo potpune restitucije i uspostave stanja kakvo bi bilo da nepoštene odredbe nije bilo, što znači da ima pravo na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredaba i na restitucijski zahtjev kada provedena konverzija nije uspostavila ravnotežu kao što je slučaj u konkretnom postupku, pozivajući se pritom na stajalište Suda Europske unije izraženog u predmetu broj C-118/2017

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, kao i da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF

- da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19.)

- da je nalazom i mišljenjem vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja utvrđeno - pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita nije mijenjala kamatna stopa niti tečaj na štetu tužitelja - da je tužitelj preplatio tuženici od otpočetka otplate kredita do izračuna konverzije zbog promjene kamatne stope iznos od 611,06 EUR i radi promjene tečaja CHF iznos od 2.058,50 EUR, te pod istom pretpostavkom da bi nedospjela glavnica na dan sklapanja Dodatka bila manja za 563,93 EUR/4.248,96 kn, da obračunate zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovi promjene kamatne stope i tečaja obračunate do dana provođenja konverzije iznose 1.035,96 EUR/7.805,35 kn, te pod pretpostavkom primjene čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (uračunavanjem kamata i troškova) preostaje razlika od 93,52 EUR s osnova preplate, a umanjivanjem priznate glavnice po konverziji preostaje iznos glavnice od 470,41 EUR, dok je u dopuni nalaza vještakinja prikazala manje plaćeni iznos zbog pada kamatne stope u iznosu od 51,23 EUR/385,98 kn i radi pada tečaja CHF u iznosu od 72,75 EUR/548,13 kn, te da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijske vještakinje

- da nije osnovan prigovor zastare jer je podnošenjem tužbe u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare i da je zastara ponovno počela teći 13. lipnja 2014., pa kako je tužba podnesena 30. svibnja 2019. da nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima

- da je prilikom donošenja ZID ZPK/15 intencija zakonodavca bila izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR i da time nije obuhvaćeno obeštećenje potrošača, pa je vještačenjem bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima Ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje onog što mu je priznato kao preplata u postupku konverzije Dodatkom, čime se provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen, a ako matematički izračun pokaže "da u tome postoji preplata pa da nije došlo do uspostave ravnoteže" da tada postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, o čemu je VSRH izrazio pravno stajalište u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.,

na temelju čega sud zaključuje da su odredbe o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 2.1., 7.2., 1.2. i 7.1. Ugovora o kreditu ništetne ugovorne odredbe i ne proizvode pravni učinak, što je utvrđeno pod toč. I., II., IV. i V. izreke, dok je s osnova restitucijskog zahtjeva radi promjene kamatne stope naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 611,06 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. pod toč. III. izreke i s osnova promjene tečaja CHF iznos od 2.071,83 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate pod toč. VI. izreke.

6. U žalbi tuženica navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 19.a, b i c ZID ZPK/15, zanemarujući da su korisnici kredita koji su prihvatili izračun konverzije došli u pravnu poziciju u kojoj se nalaze korisnici kredita u EUR prema jasno određenim pravilima po kojima se provodi konverzija, radi čega bi daljnjom isplatom došli u privilegiran položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, a da je cilj ZID ZPK/15 bio upravo izjednačavanje s tim potrošačima. Nadalje, ukazuje da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020 izrazio shvaćanje da ugovorne odredbe koje su odraz ZID ZPK/15 i čiji je cilj bio nadomjestiti ništetne odredbe ugovora o kreditu, ne podliježu odredbama Direktive 93/13, a koja nije primjenjiva niti na osnovni ugovor, ukazujući i da je u odluci iz oglednog postupka broj Gos-1/2019 izraženo stajalište VSRH da su sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu odredbama ZID ZPK/15 valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, pa je s tim u vezi sud pogrešno primijenio čl. 502.n ZPP. Nadalje, tuženica smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu koje su nadomještene valjanim ugovornim odredbama iz Dodatka, te se razlozi utvrđenja ništetnosti iscrpljuju u prepričavanju utvrđenja iz presude radi kolektivne zaštite, da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. i čl. 201. ZPP jer tužbom nije obuhvaćena založna dužnica HK, a da su ugovorne strane nužni suparničari, da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. ZPP jer je sud trebao vratiti tužbu na popravak ukoliko nije bila razumljiva i nije imao ovlasti samoinicijativno intervenirati u postavljeni tužbeni zahtjev, da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je presuda nerazumljiva u usporedbi toč. 1.3. obrazloženja s toč. III. i VI. izreke, da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. u vezi čl. 260. st. 1. ZPP jer vještak nije iznio nalaz usmeno na glavnoj raspravi, da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP jer je tužitelj u tužbi postavio zahtjev deklaratorne naravi te kondemnatorni zahtjev za isplatu zateznih kamata na mjesečne iznose koji su plaćeni s osnova promjena kamate i valutne klauzule, te je nakon zaključenja prethodnog postupka preinačio tužbu zahtijevajući isplatu iznosa od 371,89 EUR na ime preplaćene kamate i iznos od 664,01 EUR radi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, koji zahtjev nije odgovarao nalazu i mišljenju vještakinje, da se tuženica na ročištu 29. studenog 2023. usprotivila preinaci tužbe i istaknula prigovor zastare, nakon čega je tužitelj u podnesku od 18. siječnja 2024. ponovno preinačio kondemnatorni zahtjev potražujući sada s osnova promjene kamatne stope isplatu iznosa od 611,06 EUR i s osnova valutne klauzule iznos od 2.071,83 EUR, da sud nije odlučio o preinaci tužbe, niti je o istoj iznio razloge u obrazloženju, a kako je preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka (u stadiju glavne rasprave) iznimka od pravila to je sud bio dužan utvrditi postoje li okolnosti koje opravdavaju preinaku tužbe, time da je minimum standarda procesnog prava utvrđena izvijesnost o tome koji od više različitih zahtjeva predstavlja onaj zahtjev o kojem se u postupku raspravlja. Nadalje, tuženica smatra da sud nije utvrdio ima li tužitelj svojstvo prosječnog potrošača, da je pogrešno primijenio materijalno pravo u ocjeni prigovora zastare uzimajući u obzir da je tužba preinačena 24. studenog 2023., odnosno 18. svibnja 2024., kao i da je pogrešno primijenio materijalno pravo u dosudi zatezne kamate.

7. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda stranaka ovaj sud utvrđuje da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP s obzirom da sud nije odlučio o preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 29. studenog 2023. i 18. svibnja 2024. kojoj preinaci se tuženica protivila, a niti je u obrazloženju presude iznio ikakve razloge zašto je dopustio preinaku tužbe, te je nastavno počinio i bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP radi koje nije moguće ispitati zakonitost presude s obzirom da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti zahtjeva o kojem je odlučio, te su izneseni razlozi nejasni i međusobno proturječni. Preostale bitne povrede na koje je ukazivala tuženica u žalbi nisu počinjene.

8. Iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj podnio tužbu 30. svibnja 2019. zahtijevajući isplatu zatezne kamate na mjesečne iznose koje je isplatio tuženici temeljem ništetnih odredaba o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF. Isto je navedeno u činjeničnim navodima tužbe (pod toč. V.) te u tužbenom zahtjevu (pod toč. III. i VI.). Tužitelj je zahtijevao isplatu iznosa od 11.768,20 kn s osnova preplate, umanjen za priznati iznos u konverziji, navodeći da isto proizlazi iz matematičkog obračuna koji je dostavljen uz tužbu. Nakon zaključenja prethodnog postupka u podnesku od 24. studenog 2023. tužitelj je zatražio isplatu iznosa od 371,89 EUR na ime preplaćenih kamata, iznosa od 664,01 EUR radi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i iznosa od 2.669,56 EUR sa zateznom kamatom, te je zatražio dopunu vještačenja jer se iz nalaza vještakinje ne vidi je li dobiveni iznos preplate (radi promjene kamatne stope i tečaja CHF) „umanjen za iznos koji je tuženica priznala tužitelju u postupku konverzije“.

8.1. Tuženica se usprotivila preinaci tužbe na ročištu 29. studenog 2023., a prvostupanjski sud nije odlučio o dopustivosti preinake.

8.2. Tužitelj je nakon toga podneskom od 18. siječnja 2024. odredio tužbeni zahtjev na način da potražuje s osnova preplaćenih kamata isplatu iznosa od 611,06 EUR te s osnova promjene tečaja CHF isplatu iznosa od 2.071,83 EUR sa zateznom kamatom.

9. Iako prvostupanjski sud nije odlučio o dopustivosti preinake tužbe u izreci presude, niti je o istome iznio razloge u obrazloženju, pobijanom presudom je odlučio o zahtjevu kako je postavljen u podnesku od 18. siječnja 2024.

10. Osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je minimalni standard koji nalažu procesna pravila parničnog postupka da bude poznato o kojem zahtjevu sud raspravlja i odlučuje.

10.1. U konkretnom slučaju sud je imao postavljeni tužbeni zahtjev u tužbi, te je imao zahtjeve iz podnesaka od 29. studenog 2023. i 18. siječnja 2024. kojima je preinačena tužba svakako povišenjem zahtjeva u odnosu na zahtjev iz tužbe, ako ne i promjenom istovjetnosti zahtjeva s obzirom da iz činjeničnih navoda tužbe nije jasno na što se odnosi zahtjev za isplatu iznosa od 11.768,20 kn (ne proizlazi niti iz matematičkog obračuna koji je priložen uz tužbu) da bi se zahtjev činjenično usporedio i identificirao sa zahtjevom iz podneska od 29. studenog 2023. pa da bi se utvrdilo radi li se uopće o istovjetnim zahtjevima. U situaciji kada sud nije odlučio o dopustivosti preinake tužbe, a isto je bio dužan u smislu čl. 190. st. 9. ZPP, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da joj nije bilo poznato o kojem zahtjevu je sud raspravljao i odlučivao sve dok nije primila presudu. S obzirom da sud u obrazloženju presude ne navodi nikakve razloge o dopustivosti preinake tužbe, niti je analizirao zahtjeve iz podnesaka u odnosu na zahtjev iz tužbe da bi utvrdio radi li se o promjeni istovjetnosti zahtjeva ili o povećanju istog zahtjeva, to je počinio i bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

11. Bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP prvostupanjski sud je počinio i iz razloga što pod toč. 10. obrazlaže da je "vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka", a što ne odgovara sadržaju nalaza i mišljenja vještakinje. Vještakinja je u izradi nalaza i dopune nalaza postupila isključivo po nalogu suda, ukazujući da tužitelj i tuženica polaze od različitih pretpostavki i da isto suštinski predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi (str. 11 i 18 nalaza). Stoga nije pravilan zaključak suda da je nalazom vještakinje utvrđeno da nije postignuta ravnoteža jer osim što to ne proizlazi iz nalaza vještakinje isto nije niti zadatak vještaka, s obzirom da je to pravno pitanje na koje odgovor daje isključivo sud na temelju provedenih dokaza.

12. Nadalje, prvostupanjski sud je nakon obrazlaganja nalaza i mišljenja i dopune nalaza vještakinje pod toč. 13.1. do 13.5. - u kojima je izračunata preplaćena kamata i tečajna razlika (kao da nije bilo konverzije), obračunata je zatezna kamata, tzv. negativna tečajna razlika, izvršeno je uračunavanje zatezne kamate u priznatu preplatu u konverziji i utvrđena je razlika u glavnici koja je utvrđena u konverziji – nastavno pod toč. 14. obrazloženja konstatirao da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje, opisujući pod daljnjom toč. 14.1. obrazloženja da je potrebno "matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima Ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije", pa ako matematički izračun pokaže da u tome postoji preplata da tada "nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka".

12.1. Međutim, prilikom usvajanja tužbenog zahtjeva sud nije uzeo u obzir „matematičku usporedbu“ koju opisuje pod toč. 14.1. obrazloženja jer je dosudio tužitelju sve što je platio temeljem promjene kamatne stope i tečaja CHF kao da konverzije nije bilo, odnosno nije uzeo u obzir niti se je osvrnuo na tvrdnje tuženica – da je u postupku konverzije uzela u obzir sve uplate tužitelja, pa i ono što je plaćeno temeljem nepoštenih ugovornih odredaba, s obzirom da je postupak konverzije proveden sukladno čl. 19.c ZID ZPK/15 što nedvojbeno proizlazi iz nalaza vještakinje.

13. Radi razumijevanja predmeta spora u pogledu zahtjeva za isplatu valja istači da, iako je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženica u konkretnom slučaju nije dokazala da je informirala tužitelja o pravnoj naravi i riziku spornih ugovornih odredaba, kao i da su odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF ništetne ugovorne odredbe, ne može se prihvatiti daljnje stajalište prvostupanjskog suda da unatoč tome što je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15 i što su svi plaćeni iznosi uračunati u izračun konverzije da tužitelj ima pravo na isplatu onog što je platio temeljem nepoštenih ugovornih odredaba kao da konverzije nije bilo.

14. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, prvostupanjski sud je zanemario tvrdnje tuženice u kojima ističe da je za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu u konkretnom slučaju potrebno odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak proizvode ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

15. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

16. Tuženica pravilno ističe da nakon što je sklopljen Dodatak tužitelja ne obvezuju ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope koje su mijenjane jednostranom odlukom s obzirom da su iste izmijenjene na način da je za svo ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR, te ga ne obvezuje valutna klauzula u CHF koja je zamijenjena valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

17. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom, dok je preplaćeni iznos utvrđen u čl. 5. Dodatka. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu iskorištene za ispunjenje tužiteljeve obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku, po ocjeni ovoga suda proizlazi da je sklapanjem sporazuma o konverziji postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se iznosi koji su plaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu vraćaju tužitelju ili da za njega imaju restitucijski učinak.

18. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

19. Stoga tuženica pravilno ukazuje da prihvaćanjem sporazuma o konverziji koji je proveden u skladu s odredbama ZID ZPK/15 su potrošači restituirani s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu na način da ih iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u korist potrošača na način da je isto uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim sporazumom o konverziji (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa plaćeni novčani iznosi po osnovi ništetnih odredaba nisu u imovini banaka bez pravne osnove, nego su u njihovoj imovini temeljem ispunjenja obveze potrošača koja proizlazi iz valjane pravne osnove, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO).

20. Međutim, ovaj sud ukazuje da ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa u tom slučaju sporazum o konverziji nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje tužiteljeve obveze ugovorene Dodatkom (30. rujna 2015.).

21. VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

22. Stoga je ovaj sud prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP ukinuo presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

23. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je dužan otkloniti bitnu povredu na koju je ukazano u ovoj odluci na način da će odlučiti o dopustivosti preinake tužbe iz podnesaka tužitelja od 29. studenog 2023. i 18. siječnja 2024., pri čemu tužitelju valja ukazati da zahtjevi iz navedenih podnesaka ne obuhvaćaju isplatu zatezne kamate na preplaćene iznose od dana plaćanja pa do 29. rujna 2015., na koju bi prema ocjeni ovoga suda uz uvažavanje stajališta koje je izrazio VSRH u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 tužitelj imao pravo, za razliku od tužbe koja takav zahtjev sadrži. Nadalje, valja ukazati da je u nalazu vještakinje kamata obračunata od plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa do 22. prosinca 2015. i iskazana u nominalnom iznosu, što nije pravilno s obzirom da su pravni učinci konverzije nastupili s 30. rujnom 2015. sukladno čl. 19.c i e ZID ZPK/15 pa ukoliko tužitelj zahtjevom traži isplatu zatezne kamate u nominalnom iznosu potrebno je istu prikazati (obračunati) do 29. rujna 2015. Prilikom donošenja nove odluke sud će se u obrazloženju osvrnuti na tvrdnje tuženice kojima osporava pravo tužitelja na isplatu sukladno čl. 338. st. 4. ZPP, kao i na materijalno pravo iz ZID ZPK/15 kojim su propisana prava i obveze vjerovnika i potrošača, načela konverzije, način izračuna konverzije i informiranje prilikom sklapanja sporazuma, da bi ovaj sud u eventualno novom žalbenom postupku bio u mogućnosti ocijeniti zakonitost presude. Ujedno će novom odlukom odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

U Varaždinu 29. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek