Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-174/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Korana Ferdelji, odvjetnica iz Zagreba, Mirka Viriusa 16, protiv tuženika HŽ Putnički prijevoz d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 8057219786, radi mobinga, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 1621/2023-69 od 13. ožujka 2025., u sjednici održanoj 29. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskoga radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1621/2023-69 od 13. ožujka 2025., u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, tako da se djelomično prihvaća a djelomično odbija tužbeni zahtjev tužiteljice, i sudi se:

Tuženik HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 80572192786, dužan je tužiteljici NE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi naknade štete platiti iznos od 4.000,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. ožujka 2014. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, potom od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. Za više zatraženi iznos od 9.139,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 768,75 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se traži da joj tuženik po osnovi naknade štete plati iznos od 13.139,56 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), kao i zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi troškove postupka (točka II. izreke). Isto tako, tom je presudom odbijen i zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi trošak postupka u iznosu od 676,12 eura (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tužiteljica pobijajući je u dijelu pod točkama I. i II. izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu tako da prihvati tužbeni zahtjev i tužiteljici dosudi troškove postupka, podredno da presudu u pobijanom dijelu ukine i vrati na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je djelomično osnovana.

3. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

3.1. Činjenično stanje je dobro utvrđeno ali je na to činjeničnos tanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz razloga koji se pobliže navode u daljnjem obrazloženju ove odluke.

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi neimovinsku štetu nastalu uznemiravanjem i povredom dostojanstva tužiteljice od 10. srpnja 2013. do podnošenja tužbe na radnom mjestu kod tuženika po dvije osnove: zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva tužiteljice kao zaposlenika i čovjeka, te uslijed oštećenja psihičkog zdravlja tužiteljice u smislu pretrpljenog straha te duševnih boli zbog smanjene životne aktivnosti, u ukupnom iznosu od 13.139,56 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku od podnošenja tužbe do isplate.

5. Odlučujući o žalbi tužiteljice ovaj je drugostupanjski sud svojom presudom poslovni broj Gž R-536/2023-3 od 12. listopada 2023. ukinuo presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1772/2021-51 od 22. svibnja 2023. i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Prvostupanjski je sud nakon provedenog postupka u bitnome utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je tužiteljica u utuženom periodu bila zaposlena kod tuženika,

- da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2003/14-66 od 19. lipnja 2019. odnosno drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-669/2019-2 od 7. studenoga 2019., pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi uznemiravanje tužiteljice kod tuženika,

- da iz obrazloženja te presude proizlazi da tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da bi bila diskriminirana ili uznemiravana na temelju zabranjenih osnova iz odredbe članka 2. stavka 1. i 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije (»Narodne novine« broj 85/08., 112/12., dalje: ZSD), kao i da tužiteljica ničim nije dokazala da je stavljena u nepovoljniji položaj po kojoj od osnova propisanih odredbom članka 1. stavka 2. ZSD-a

- da je svjedokinja ČE u svom iskazu navela da je kod tuženika zaposlena na radnom mjestu referenta u Odjelu putnički promet, te da joj je tužiteljica u spornom razdoblju bila Voditeljica, a SE da je bila neposredno nadređena tužiteljici dok je tužiteljica bila osobno njoj nadređena, s tim da nema saznanja da bi SE uznemiravala tužiteljicu kao i da je rasporedila tužiteljičine zadatke na druge kolege; isto tako, da SE nije zabranila komunikaciju i korespondenciju s tužiteljicom,

- da je svjedokinja HE u svom iskazu navela kako je radila zajedno sa tužiteljicom koja joj je bila voditeljica, a od proljeća 2012. tamo da je radila i SE kao šefica Službe, te da je bila nadređena tužiteljici i nema saznanja da bi ona uznemiravala tužiteljicu, međutim, nakon jednog događaja između tužiteljice i SE da je upravo SE onemogućavala izvršavanje radnih zadataka tužiteljice i nakon toga da između njih dvije više nije bilo komunikacije, zbog čega je nakon toga tužiteljica svakodnevno dolazila na posao, bila prisutna svaki dan 8 sati, ali da ništa nije radila, jer da joj SE više nije davala u rad radne zadatke, što je trajalo od ljeta 2013. do proljeća 2014; prelaskom na novu lokaciju, na adresu [adresa], u veljači 2014., tužiteljica da je dobila telefon s drugim telefonskim brojem, da više nije sjedila sama u sobi već u velikoj prostoriji s boksovima i s još tri kolegice u tom boksu, ali da joj ni tamo ništa nije bilo dano u rad, već da je tužiteljica samo sjedila i nije imala što za raditi,

- da je svjedokinja JE u svom iskazu navela kako je SE u spornom razdoblju bila nadređena tužiteljici ali nikada nije primijetila da bi ju uznemiravala ili šikanirala, a u rujnu 2013. da se tužiteljici više nisu nosili na potpis određeni dokumenti u vidu reklamacije putnika već da su se direktno odnosili SE, jer da se radilo o novoj praksi rada koja je postojala i u drugim odjelima,

- da je svjedokinja IE u svom iskazu navela kako joj je u spornom razdoblju tužiteljica bila nadređena, te da zna da tužiteljica i SE nisu međusobno komunicirale, ali da ne zna razlog tome, međutim, da ima saznanja da je SE tužiteljicu onemogućavala u izvršavanju njenih radnih zadataka, na način da ono što je ona ranije tužiteljici, koja joj je bila direktno nadređena, nosila reklamacije na supotpis, u jednom trenutku SE da joj je rekla da sama odluči da li će reklamacije nositi tužiteljici na supotpis ili ne pa je odlučila da ih nosi na potpis direktno SE, a ne više i tužiteljici, s tim da tužiteljica nije dobivala nikakve druge poslove i nije imala što za raditi,

- da je svjedokinja SE u svom iskazu navela da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu šefa Službe kontrole prihoda, te je bila neposredno nadređena tužiteljici koja je obavljala poslove Voditelja grupe za unutarnji promet, s tim da nije nikakav pritisak radila na tužiteljicu ili ju pak stavljala u bilo kakvu neprijateljsku ili neugodnu poziciju, kao i što nije vršila sabotažu tužiteljičinog redovnog i urednog obavljala radnih zadataka; nadalje da nije prekinula poslovnu korespondenciju s tužiteljicom, već da je u nekoliko navrata tužiteljici pokucala na vrata i željela joj se obratiti, ali da ju je tužiteljica ignorirala; isto tako da je tužiteljicu burno reagirala na utvrđivanje viška radnika, ali da nikada nije zabranila kolegama da tužiteljici prosljeđuju bilo kakvu korespondenciju; prelaskom u nove prostorije na drugu lokaciju da nije određivala koji radnik će sjediti u kojem odjeljku, a radnici da su se sami između sebe dogovarali tko će gdje sjediti unutar odjeljka kojeg je ona prethodno odredila, pa da je tako tužiteljica sjedila u zadnjem odjeljku, jer da je smatrala kako tužiteljica kao voditeljica mora imati mir koji će najlakše ostvariti u zadnjem odjeljku,

- da je svjedok DE u svom iskazu naveo kako kako je sjedio s tužiteljicom u istoj prostoriji nakon što su se preselili na novu lokaciju, a radni stolovi da su međusobno bili odijeljeni i ograđeni gipsanom pločom, s tim da ne zna je li tužiteljica imala kakve radne zadatke, ali kada bi došao u njenu blizinu da bi uočio da je njen prazan stol,

- da je svjedok KE u svom iskazu naveo kako nema nikakva saznanja da bi tužiteljica bila uznemiravana od strane SE, a niti da bi tužiteljica bila sabotirana u smislu obavljala svojih radnih zadataka,

- da je svjedok PE u svom iskazu naveo da je kod tuženika zaposlen na radnom mjestu direktora financija te da je naređen SE, a i tužiteljici, međutim, da nema saznanja da bi tužiteljica bila stavljena u neprijateljsku i neugodnu poziciju od strane SE,

- da je svjedokinja FE u svom iskazu navela kako nije imala nikakav kontakt s tužiteljicom,

- da je svjedok BE u svom iskazu naveo da je radio zajedno sa tužiteljicom, te su sjedili u istom boksu tijekom 2014., a da tužiteljica nije imala što raditi jer da joj se nisu davali radni zadaci u rad,

- da je svjedokinja CE u svom iskazu navela da je sjedila u istom boksu s tužiteljicom prelaskom na novu lokaciju, te kako je od strane tuženika bio napravljen plan u koji boks će sjesti koji radnik, a SE da im je rekla tko će sjesti za koji stol, a tužiteljica uredno dolazila na posao kao i svi ostali radnici u 7,00 sati ujutro i ostajala je do 15,00 sati, te da je po gledala u kompjutor, jer da nije imala posao za raditi jer joj SE ne bi dala posao, kao drugima,

- da je svjedokinja OE u svom iskazu navela da nije vidjela da bi SE tužiteljicu stavljala u neprijateljsku poziciju, da bi ju uznemiravala, kao i da bi SE zabranila komunikaciju s tužiteljicom,

- da je svjedokinja ZE u svom iskazu navela da nema nikakva saznanja, a nije niti čula da bi tužiteljica bila uznemiravana od strane bilo kojih djelatnika tuženika, ali da se SE nije obraćala tužiteljici kada je dolazila u prostoriju gdje je ona sjedila zajedno s tužiteljicom, te da je vidjela da tužiteljica nema nikakve dokumente ili papire na svom stolu, a SE njoj osobno nikada nije zabranjivala komunikaciju s tužiteljicom,

- da je svjedokinja ŽE u svom iskazu navela kako su po preseljenju na novu lokaciju svi radnici sjedili u istoj prostoriji, a SE je davala naloge u kojem boksu će tko od radnika sjediti, pa pretpostavlja da je SE rekla tužiteljici gdje će sjediti; tužiteljica da je i dalje bila voditelj ali većinu poslova da nije obavljala jer je faktično te poslove obavljala HE; odnos SE prema tužiteljici da je bio poslovni i da je vrlo malo komunicirala s tužiteljicom;

- da je svjedok AE u svom iskazu naveo da su krajem 2013. preselili na novu lokaciju u [adresa] te da SE nije komunicirala s tužiteljicom, dok je s ostalim radnicima komunicirala, ali da nema saznanja da bi SE zabranjivala drugim radnicima komunikaciju s tužiteljicom,

- da je svjedokinja VE u svom iskazu navodi da nema saznanja da bi SE uskraćivala tužiteljici radni materijal te je onemogućavala u izvršavanju radnih zadataka, a sve s obzirom da je sjedila u drugoj prostoriji u odnosu na prostoriju gdje je sjedila tužiteljica, te je preseljenjem na novu lokaciju bila na korištenju bolovanja,

- da je svjedokinja EE u svom iskazu navela da je SE onemogućavala tužiteljicu u izvršavanju njezinih radnih zadataka i to iz razloga što joj je u kolovozu 2013. bilo rečeno da se u svezi posla više ne obraća tužiteljici već SE, nadalje u opisu svog posla do srpnja 2013., određenu dokumentaciju uvijek je nosila tužiteljici, a od srpnja 2013. rečeno joj je da te podatke nosi SE, pa da kako je prekinula direktnu komunikaciju s tužiteljicom; ujedno da je neposredno vidjela, po preseljenju na novu lokaciju, da je tužiteljica imala prazan stol, te da je samo sjedila jer da nije imala što raditi na kompjutoru te da SE nije imala nikakav kontakt s tužiteljicom, zbog čega je od srpnja 2013. bila izolirana,

- da je svjedokinja LE u svom iskazu navela da nema saznanja da bi SE preraspodijelila radne zadatke tužiteljice na druge kolege, kao i ne zna je li tužiteljica, po preseljenju na novu lokaciju radila ili pak nije radila, u smislu obavljanja svojih poslova, a radne zadatke da im je davala HE,

- da je svjedokinja ĆE u svom iskazu navela kako nije primijetila da SE nije imala kontakt s tužiteljicom, ali da im je radne zadatke na novoj lokaciji davala HE, a prije preseljenja iste te zadatke da je davala tužiteljica,

- da je svjedok RE u svom iskazu naveo da je tužiteljicu jedno vrijeme viđao uplakanu i bez posla na novoj lokaciju u [adresa], ali da ne zna razlog tome,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela da joj je SE oduzela sav posao koji je do tada radila i to od 10. srpnja 2013., kao i što je zabranjivala i drugim radnicima da dolaze k njoj, iako je tek nakon podnošenja tužbe kod tuženika došlo do ukidanja njenog radnog mjesta zbog čega da je prebačena u Sektor prodaje i marketinga, pa da joj SE više nije nadređena, već ĐE, ali da je i dalje uznemiravana na način da joj se u rad ne daju nikakvi poslovi niti radni zadaci, uslijed čega da se osjećala izolirano.

7. Na temelju prednjih utvrđenja prvostupanjski je sud smatrao da tužiteljica nije bila uznemiravana na radnom mjestu (mobing), ali da je doista bila lišena radnih zadataka, osobito nakon preseljenja na novu lokaciju na adresi [adresa] u [adresa], iz razloga što je ukinuto radno mjesto tužiteljice, zbog čega je smatrao da je nedodjeljivanje radnih zadataka rezultat organizacijskih promjena, a ne mobinga. Stoga je prvostupanjski sud smatrao da je riječ o lošoj organizaciji tuženika i neažurnom poslovanju, a ne mobinga s ciljem uznemiravanja i ponižavanja tužiteljice.

7.1. Isto tako je prvostupanjski sud smatrao da je upravo tužiteljica ta koja je prekinula komunikaciju s nadređenom SE, s tim da SE nije zabranila drugim djelatnicima da komuniciraju s tužiteljicom, dok je HE napisala ime i prezime tužiteljice i postavila ga na stol koji je nakon preseljenja dobila tužiteljica. Nadalje, taj je sud smatrao da tužiteljica nije bila uznemiravana ni uslijed činjenice što joj je dodijeljen drugi broj telefona nakon preseljenja na novu jer nakon preseljenja nije bilo moguće zadržati postojeće brojeve telefona, zbog čega je taj sud smatrao da se postupanje tuženika, na način kako ga opisuje tužiteljica, ne može smatrati diskriminacijom u smislu odredaba ZSD-a, a niti se može okarakterizirati kao mobing, odnosno uznemiravanje, koje bi predstavljalo protupravnu štetnu radnju koja je pretpostavka odgovornosti za štetu, pa je zaključio da zahtjev tužiteljice nije osnovan, jer nije utvrđeno postojanje protupravne štetne radnje (mobing) koja bi bila temelj odgovornosti tuženika za štetu.

8. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda ovaj žalbeni sud ne prihvaća jer su žalbenim navodima tužiteljice dovedeni u sumnju.

8.1. Prema stanju spisa, utvrđujući bitne činjenice na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome što prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke iste nije pravilno cijenio, ovaj drugostupanjski sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Naime, predmet spora u ovom predmetu predstavlja zahtjev tužiteljice za pravičnu novčanu naknadu štete nastalu navodnim uznemiravanjem i povredom dostojanstva tužiteljice od 10. srpnja 2013. do podnošenja tužbe na radnom mjestu kod tuženika po dvije osnove: zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva tužiteljice kao zaposlenika i čovjeka, te uslijed oštećenja psihičkog zdravlja tužiteljice u smislu pretrpljenog straha te duševnih boli zbog smanjene životne aktivnosti u sveukupnom iznosu od 13.139,56 eura / 99.000,00 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku od podnošenja tužbe do isplate.

10. Presudom Općinskoga radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2003/14-66 od 19. lipnja 2019., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-669/2019-2 od 7. studenoga 2019., pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi uznemiravanje tužiteljice kod tuženika, iz razloga što tužiteljica nije dokazala diskriminirajuće postupanje tuženika kojim bi tužiteljica u odnosu na druge radnike bila stavljena u nepovoljniji položaj po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, pa je u tom postupku utvrđeno da tužiteljica nije imala osnovu svog potraživanje kao diskriminirana osoba.

10.1. U situaciji kada je pravomoćnom sudskom odlukom odbijen zahtjev tužiteljice da se utvrdi diskriminatorna osnova koja bi predstavljala protupravnu štetnu radnju koja je pretpostavka odgovornosti za štetu, pravilno je prvostupanjski sud smatrao da tužiteljicu ne pripada naknada štete po toj osnovi.

11. Međutim, prema utvrđenom činjeničnom stanju u ovom postupku proizlazi da je tužiteljica od 10. srpnja 2013. bila lišena radnih zadataka, osobito nakon preseljenja na novu lokaciju na adresi [adresa] u [adresa], a što i proizlazi iz iskaza svjedoka HE, IE, DE, BE, CE, ZE, EE i RE. Isto tako, prema utvrđenom činjeničnom stanju proizlazi kako neposredno nadređena SE nije imala nikakav kontakt s tužiteljicom, što i navodi svjedokinja ZE.

12. Mobing nije kategorija koja je definirana u Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje: ZR/14.) ili kojem drugom zakonu, ali prema (i sudskom praksom) prihvaćenom standardu, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti (Vrhovni sud Republike Hrvatkse poslovni broj Rev-729/17).

12.1. Dakle, mobing je fizičko ili psihičko zlostavljanje na radnom mjestu bez obzira na diskriminacijsku osnovu. Mobingom se ugrožava dostojanstvo osobe u sferi komuniciranja, održavanja socijalnih odnosa i kvalitete profesionalnog statusa. Radnik koji je izložen mobingu može ostvarivati sudsku zaštitu na temelju odredbi Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) kojima su propisana pravila o odgovornosti za štetu.

13. Stoga, osnovano tužiteljica u svojoj žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako je neizvršavanje zadataka od strane tužiteljice posljedica organizacijskih promjena. Naime, cijeneći iskaze saslušanih svjedoka, ovaj drugostupanjski sud smatra da upravo neposredno nadređena ŠE nije davala zadatke tužiteljici od srpnja 2013. pa nadalje, zbog čega tužiteljica, iako je bila na svom radnom mjestu, ništa nije radila. U takvoj činjeničnoj situaciji, posebno je od značaja da je radno mjesto tužiteljice ukinuto naknadno, pa pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da je riječ o organizacijskim razlozima zbog kojih tužiteljica nije imala radne zadatke unatoč činjenici da je bila na radnom mjestu. Prije svega treba istaknuti da je ZR-om propisano da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Nadalje, za iskinuti je da nije životno, logično i uobičajeno da poslodavac daje radniku plaću a da pri tome taj radnik ne radi iako je na radnom mjestu, pa čak i u okolnostima reorganizacije radnog procesa jer je takvo ponašanje suprotno odnosu radnika i poslodavca. Stoga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda namjerno nedavanje radnih zadataka radniku, kao i svjesno neobraćanje i negledanje radnika koji je dio kolektiva predstavlja mobing.

13.1. Pored toga, tužiteljica u svojoj žalbi ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o obostranom poremećaju u komunikaciji između tužiteljice i direktno nadređene SE, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, već o nedopuštenom ponašanju više pozicioniranog radnika prema niže pozicioniranom radniku. Naime, u situaciji kada je uistinu uslijed planirane reorganizacije rada došlo do neslaganja tužiteljice i neposredno nadređene ŠE u pogledu utvrđivanja viška radnika, proces rada mora se organizirati na način da svi radnici budu u taj proces uključeni i da se međusobna komunikacija odvija na primjeren način. U situaciji kada je neposredno nadređena ignorirala tužiteljicu u pogledu davanja radnih zadataka, zbog čega tužiteljica na svom radnom mjestu ne radi, činjenica da tužiteljica ne ostvaruje daljnju komunikaciju s neposredno nadređenom u tom kontekstu ne može se ocijeniti kao rezultat međusobnog neslaganja, a niti predstavlja ignoriranje od strane tužiteljice koja je u podređenom položaju. Naime, upravo je poslodavac dužan osigurati odvijanje radnog procesa uz normalne odnose na radnom mjestu odnosno osigurati dostojanstvo svakog radnika u tom procesu, pa je po stavu ovog suda upravo tuženik ovlašten, ali i dužan, poduzeti mjere da se razriješe poremećeni međuljudski odnosi koji su utjecali na proces rada, ali ne na način da pri tome dođe po povrede zakona na štetu nekog od radnika, kao u konkretnom slučaju.

13.2. Nadalje, prema pravnom shvaćanju zauzetom u sudskoj praksi (pa tako i u odluci Vrhovni sud RH broj Revr-312/11 od 1. lipnja 2011.) u postupcima radi zaštite dostojanstva radnika odnosno u postupcima za zaštitu od uznemiravanja pasivno je legitimiran poslodavac, a ne njegov radnik od čijeg uznemiravanja radnik zahtijeva zaštitu, pa i u okolnostima kada je uznemiravanje vršio radnik koji je nadređen radniku koji zahtijeva zaštitu i koji u poslovnom smislu predstavlja poslodavca.

14. Budući da u konkretnom slučaju iz utvrđenja prvostupanjskog suda nedvojbeno proizlazi da tužiteljica nije dobivala radne zadatke od 10. srpnja 2013. pa nadalje, kao i da neposredno nadređena SE nije komunicirala s tužiteljicom, to je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tuženik upravo takvim opisanim postupanjem prema tužiteljici povrijedio njezino profesionalno dostojanstvo, svojoj radnici kojoj pripada pravo na dostojanstvo kao izraz poštovanja prema činjenici njezinog postojanja, jer tužiteljica kao i svako ljudsko biće ima dostojanstvo već samom činjenicom da pripada ljudskom rodu. Stoga, po ocjeni ovog suda u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici je povrijeđeno profesionalno dostojanstvo, koje bi se moglo podvesti pod mobing u radnom odnosu, pa je tuženik kao poslodavac odgovoran tužiteljici kao radnici na temelju članka 1045. ZOO-a.

14.1. Naime, tužiteljica je kao radnica tuženika prema rezultatima utvrđenja prvostupanjskog suda na prethodno navedeni način od nadređene osobe trajno i sustavno ponižavana i uznemiravana na svom radnom mjestu, što je sve tuženik znao i ništa nije poduzeo da to spriječi, jer tuženik tužiteljici kroz određeno razdoblje nije davao nikakav posao za rad i jer se neposredno nadređena nije ni obraćala tužiteljici, zbog čega tužiteljica prema zaključku ovog suda ima pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti, tj. dostojanstva i uznemiravanja na radnom mjestu a sve te manifestacije neugodnih događaja kod tužiteljice su dovele i do narušavanja njezinog duševnog zdravlja, kako to ona i sama iskazuje.

15. Nadalje iz stanja spisa proizlazi da je na temelju nalaza i mišljenja liječničkog vještaka psihijatra tužiteljica zbog navedenih događaja na radu imala za posljedicu povremeni strah i duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti od 10%, jer da je kod tužiteljice zbog subjektivnog osjećaja povrijeđenosti i osujećenosti došlo do povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, odnosno kod se tužiteljice razvio psihički poremećaj kao posljedica stresogenog i frustrativnog potencijala iz događaja na radnom mjestu, koji nalaz i mišljenje ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje stručnim i logičnim, s tim da, prema stanju spisa, ni stranke nisu imale primjedbi na tako dani nalaz i mišljenje.

15.1. S obzirom na navedeno, prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, pravilnom primjenom odredbe članka 1100. ZOO-a, a u vezi s člankom 1046. ZOO-a, ovaj sud je utvrdio da tužiteljici pripada za povredu prava osobnosti pravična novčana naknada u iznosu od 4.000,00 eura, imajući na umu jačinu i trajanje povredom izazvanog straha, te utvrđeni stupanj smanjenja životne aktivnosti, kao i cilju kojem služi ta naknada. Nadalje, tužiteljici na taj iznos pripadaju i zakonske zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a, u svezi s odredbom članka 1103. ZOO-a.

16. Sijedom naprijed iznijetog, trebalo je prihvatiti žalbu tužiteljice i preinačiti prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, te djelomično prihvatiti tužbeni zahtjev.

17. Kako je prvostupanjska presuda preinačena, to je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, trebalo odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka, dok primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, tužiteljici pripada parniči troška srazmjerno njenom uspjehu u postupku.

17.1. Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetnice pripada trošak prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa), i to trošak sastava tužbe, trošak pristupa na ročišta od 13. svibnja 2022., 11. ožujka 2021., ,27. veljače 2022., 11. rujna 2024. i 9. prosinca 2024., trošak sastava podnesaka od 12. svibnja 2022. i 16. lipnja 2021., u visini od 100 bodova po radnji i trošak sastava žalbe od 6. lipnja 2023. u visini od 125 bodova, pa kada se ukupni bodovi pomnože s vrijednošću boda dobije se iznos od 1.850,00, eura, a kojem iznosu treba pribrojiti na ime PDV-a iznos od 462,50 eura, tako da ukupan trošak tužiteljice iznosi 2.312,50 eura.

17.2. Tužiteljica ima pravo i na naknadu žalbenog troška u iznosu od 200,00 eura, primjenom Tbr. 10. točka 2. Tarife, a što uz PDV-e od 50,00 eura, čini ukupni iznos od 250,00 eura.

17.3. Tužiteljica je s obzirom na osporavanu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, u odnosu na postavljen tužbeni zahtjev, po ocjeni ovog suda uspjela u parnici 65% (osnova – 100% + visina 30,44% : 2 = 65%), a tuženik 35%, što znači da je sukladno odredbi članka 154. stavku 2. ZPP-a, tuženik dužan naknaditi tužiteljici 30% pripadajućih troškova, dakle iznos od 768,75 eura, zbog čega je tuženik dužan naknaditi tužiteljici iznos od 768,75 eura, dok joj više zatraženi iznosi ne pripadaju.

18. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Split, 29. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras Ivanišević