REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3673/2024-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja GDT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Jasminka Gregurić Matić protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, kojeg zastupa odvjetnik Ivo Šućur iz Zagreba poradi utvrđenja i isplate , nakon održane glavne i javne rasprave 12. svibnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja i njegovog opunomoćenika te zamjenika tuženikova opunomoćenika, dana 29,. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 312771 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 10.07.2008. godine, potvrđenog 17.07.2008. godine od strane Javnog bilježnika Velimira Čerića iz Zagreba pod brojem OV-13139/08, sklopljenog između tužiteljice GDT, kao korisnika kredita i Volksbank d.d., kao prednika tuženika Hrvatske poštanske banke,d. d., kao kreditora , i to: -

odredba čl. 1. Ugovora u dijelu koji glasi:

„…u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita..“;

- odredba čl. 5. Ugovora u dijelu koji glasi:

„ 5.1. Naknada za odobrenje kredita: 0,90% (slovima: nulacijelihdevettposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita....“;

- odredba čl. 7.1. Ugovora u dijelu koji glasi:

„ ..plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća .“.

- odredba čl. 9.7. Ugovora u dijelu koji glasi:

„Svi potpisnici ovog ugovora potvrđuju da su upoznati sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, da im je Banka objasnila taj rizik i da su upoznati i svjesni činjenice da povećanje tečaja valute koje je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta."

- odredba čl. 9.20. Ugovora u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.“

2. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., dioničko društvo, platiti tužiteljici ADT, iznos od 354,92 EUR s zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 08.08.2008 godine do isplate, sve po stopi do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskj banci d.d. platiti tužiteljici ADT, iznos od 340,96 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 09. prosinca .2010. godine do isplate, sve po stopi do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. tužiteljici ADT, platiti iznos od 491,07 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. listopada .2011. godine do isplate, sve po stopi do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.

5. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. platiti tužiteljici ADT, iznos od 14.270,27 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada .2015. godine do isplate, sve po stopi do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.

6. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. naknaditi tužiteljici ADT naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 4.537,50 eura s zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,a u roku od 15 dana.

7. Utvrđuje se dan nije osnovan prigovor radi prebijanja tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. u neodređenoj svoti.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi od06. lipnja 2023. godine tvrdi da je s tuženikovim prednikom 10. srpnja 2008. godine zaključio ugovor o kreditu broj 312771, koji je potvrđen 17. srpnja 2008. kod javnog bilježnika Velimira Čerića iz Zagreba, broj Ov-13139/08, na 67.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženikovom na dan korištenja kredita radi kupnje stana te su člankom 5. i 7. ugovorene naknade za odobrenje kredita 0,90% jednokratno na iznos odobrenog kredita, a zatim je ugovorena otplata u anuitetima u kunama po prodajnom tečaju tuženikovom na dan dospjelosti te skopljeni dodatak tom ugovoru 26. siječnja 2016. radi konverzije u eure, riječ o potrošačkom ugovoru, poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te primjenom odredbe čl. 81 i 87. smatra ugovor ništetnim u pojedinim dijelovima ugovorene valutne klauzule u CHF-u te posebice smatra ništetnim odredbu čl. 9.7. navedenog ugovora kojim su stranke potvrdile da su upoznati s novim rizikom te da im je isti objašnjen, jer to nije točno, jednostranim utvrđivanjem tečaja je tuženik dodatno otežao tužiteljev položaj na njegovu štetu kao potrošača, dodatak ugovoru nije konvalidirao te nedostatke, ništetna je i odredba čl. 5. točka 1. istog Ugovora o naknadi za odobrenje kredita jer tužitelj nije mogao pregovarati o njoj niti utjecati na njen sadržaj te zahtijeva konačno kao u podnesku od 01. travnja 2025. tj.:

"Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 312771 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 10.07.2008. godine, potvrđenog 17.07.2008. godine od strane Javnog bilježnika Velimira Čerića iz Zagreba pod brojem OV-13139/08, sklopljenog između tužiteljice EDT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, d. d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kao kreditora , i to: -

odredba čl. 1. Ugovora u dijelu koji glasi:

„…u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dankorištenja kredita..“;

- odredba čl. 5. Ugovora u dijelu koji glasi:

„ 5.1. Naknada za odobrenje kredita: 0,90% (slovima: nulacijelihdevettposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita....“;

- odredba čl. 7.1. Ugovora u dijelu koji glasi:

„ ..plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća .“.

- odredba čl. 9.7. Ugovora u dijelu koji glasi:

„Svi potpisnici ovog ugovora potvrđuju da su upoznati sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, da im je Banka objasnila taj rizik i da su upoznati i svjesni činjenice da povećanje tečaja valute koje je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta."

- odredba čl. 9.20. Ugovora u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.“

2. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217 da tužiteljici EDT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime neosnovano naplaćene naknade za odobrenje kredita isplati iznos od 354,92 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 08.08.2008. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217 da tužiteljici EDT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime neosnovano naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 340,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 09.12.2010. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217 da tužiteljici EDT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime neosnovano naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 491,07 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13.10.2011. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

5. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217 da tužiteljici EDT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplate s osnove valutne klazule isplati iznos od 14.270,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1.10.2015. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

6. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB: 87939104217 da tužiteljici EDT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročene parnične troškove s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, u roku od 15 dana. "

2.Tuženik u odgovoru na tužbu od 31. svibnja 2024. godine prigovara zastari provedena je konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP), tužitelj prijevremenom otplatom postupa protivno odredbama Ugovora o kreditu o otplati kredita zbog čega tuženik trpi štetu, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba, obrazloženje prouzrokovane štete, tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku su neosnovane i neutemeljene, tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, metoda kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana, prigovora radi prijeboja, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka.

3.Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu broj 312771, od 10. srpnja 2008. s izvatkom iz položenih ugovora za [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] i dodatak tom ugovoru od 26. siječnja 206. godine, otplatni plan po kreditu, parametre kamatnih stopa tuženikove, plan otplate u jednakim anuitetima, prometnu karticu po kreditu, tuženikovu obavijest o izračunu konverzije kredita od 07. siječnja 2016. godine s izvodom iz otvorenih stavaka i izračuna konverzije, otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom u eurima i izračun prijevremene otplate o kreditu s potvrdom o prijevremenoj djelomičnoj otplati kredita od 12. listopada 2011. godine te opet plan otplate u jednakim anuitetima, nalaz i mišljenje koje je tužitelj izradio prije početka postupka nije posebice ocjenjivano kao dokaz u postupku, jer se tuženik s tim nije suglasio, a sud određuje vještačenje, zatim opet otplatni plan po kreditu s parametrima kamatne stope tuženikovim, članci koje je priložio tuženik nisu posebice obrazlagani kao nebitni jer ne predstavljaju dokaz tj. ispravu, odredio računovodstveno vještačenje, za potrebe kojeg je vještak pribavio otplatnu karticu i prometnu karticu po kreditu, uvid u naloge za uplatu priloženu uz podnesak od 01. travnja 2024. godine i preslušao tužitelja.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan, prigovor radi prebijanja nije.

5.Nije prijeporno da parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 10.srpnja 2008. godine na 67.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom tečaju na dan korištenja kredita radi kupnje stana u [adresa], s rokom otplate od 30 godina i redovnom kamatnom stopom od 5,50 % godišnje u vrijeme sklapanja ugovora, promjenjiva sukladno tuženikovoj odluci o kamatama i naknadama uz naknadu za odobrenje kredita od 0,90% jednokratno na iznos odobrenog kredita, te je ugovoreno da svi potpisnici potvrđuju da su upoznati s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i da im je banka objasnila taj rizik i da su upoznati i svjesni činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi k povećanju glavnice duga, pripadnih kamata i u konačnici povećanju anuiteta te da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno odluci o kamatama i naknadama te se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta koji se sastoje od dijela glavnice i kamate i prvi iznosi 380,42 CHF plativo u kunama po tuženikovom prodajnom tečaju na dan dospjelosti, što je i utvrđeno i uvidom u čl. 1.

2. 3. 4. 5. 7. i 9. tog ugovora, kao što nije ni prijeporno da su 26. siječnja 2016. godine stranke sklopile dodatak tom ugovoru kojim su utvrdili da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita 36.909,18 eura po tečaju otplate kredita 30. rujna 2015. godine te se smatra preplatom koja se koristi za proporcionalno namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u eurima te preostala neotplaćena glavnica 4.818,61 eura u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na devize tuženikovom na isti dan s promjenjivom kamatnom stopom od 6,78 % godišnje promjenjivom i otplaćuje se u mjesečnim anuitetima u iznosu od 53,56 eura u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom prodajnom tečaju na dan dospjelosti, što je i utvrđeno uvidom u čl. 1. 2. i 3. tog dodatka te da je tužitelj 2011. godine djelomice prijevremeno otplatio kredit s iznosom smanjene glavnice od 23.972,27 CHF što je i utvrđeno uvidom u tuženikov izračun od 12. listopada 2011. godine i potvrdu o izvršenoj prijevremenoj djelomičnoj otplati kredita kod koje je naveden i iznos uplaćene naknade od 3.700,00 HRK, te da je kredit otplaćen.

6. Prijeporni su ništetnost, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te zastara.

7. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.96-102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i kao i Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05-153/22). .

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.

9. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta , što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stope ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke.

10. Slijedom toga su navedene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u, kako je i navedeno u tužbenom zahtjevu za čl. 1., 7.1. i 9.7. osnovnog ugovora o kreditu, primjenom odredbe čl.102.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit za kupnju nekretnine kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

11. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.

12. Na osnovi odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je utvrđeno da je tužitelj bio potrošač u vrijeme sklapanja ugovora, jer je po zvanju ima završenu srednju školu, a po zanimanju je bio tajnik zaposlen u privatnom trgovačkom društvu bez prijavljenog obrta ili trgovačkog društva na svoje ime te je kredit iskoristio za kupnju nekretnine radi stanovanja, što je i namjena ugovora o kreditu, dočim tuženik nije dokazao suprotno, premda je dokazni teret na njemu, zbog čega nije osnovan prigovor da tužitelj nije potrošač.

13. Nije osnovan ni prigovor nedostatka pravnog interesa, budući on jasno proizlazi iz novčanog dijela tužbenog zahtjeva.

14. Sada je prijeporno pitanje zastare.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništavost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.225., čl.241. i čl.245. st.1. i 3. Zakona o obveznim odnosima, budući je tužba podnesena 6. lipnja 2023. godine.

16. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl 323, st. 1. i . i 328. Zakona o obveznim odnosima.

17. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

18. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračunana u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao, jer nije imao izbora zbog povećane mjesečne otplate. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

19. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

20. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

21. Sud je imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine, kao i onu poslovni broj Rev 1096/2022-2.

22. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

23. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

24. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova ugovora o kreditu koji nije više na snazi, a prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.

25. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tužitelj stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

26. Računovodstvenim vještačenjem od 5. ožujka 2025. godine je utvrđeno da je ta razlika anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita 12.949,19 eur kao u točci I mišljenja, ne postoje manje plaćeni iznosi razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule kao u točci II mišljenja, ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnova valutne klauzule u CHF do rujna 2015. godine iznose 6.219,77 eura kao u točki III mišljenja, razlika preostale glavnice iznosi manjak 4.805,32 eura, kao u točki IV. II. mišljenja, naknada za obradu kredita iznosi 354,92 eura, kao u točki V mišljenja, naknada za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita 08. prosinca 2010. nije naplaćena, a ona 12. listopada 2011. godine iznosi 491,07 eura, kao u točki VI mišljenja, te u točci VII navodi da je ukupna tužiteljeva tražbina umanjena za pretplatu 14.270,27 eura, uzeviši u obzir zatezne kamate s osnova valutne klauzule i preplatu s iste osnove te preplatu utvrđenom konverzijom, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo, zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu, osim točke 6.1. mišljenja. i to zato jer je tužitelj podneskom od 1. travnja 2025. godine razjasnio da 2.568,95 kn ili 340,96 eura predstavlja 2,50% naknade za prijevremenu otplatu kredita 8. prosinca 2010. godine i dostavio nalog za uplatu od tog dana, a tuženik nije ni prigovarao tom tužiteljevom navodu i dokazu, te ih sud ocjenjuje neprijepornima.

27. Slijedom toga sud prihvaća tužbeni zahtjev u novčanom dijelu i to točku 5 tužbenog zahtjeva,

28. Zatim je prijeporno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita koja sukladno čl.5 1.1.. ugovora o kreditu iznosi 0,90% i plaća se jednokratno na iznos odobrenog kredita te iznosi 354,92 eur i utvrđeno je točkom petom mišljenja računovodstvenog vještaka, kojim je utvrđeno i da je plaćena 07. kolovoza 2008. godine.

29. Glede ništenosti ugovorne odredbe čl. 5. 1. pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C- 289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine.

30. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o naknadi za odobrenje kredita.

31. Odredbom čl.6. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23) je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.10. st.3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.

32. U odnosu na čl. 5.1 .ugovora o kreditu tj. o naknadi za odobrenje kredita, sud ocjenjuje da je i ova ugovorna odredba ništetna, budući se o njoj nije pregovaralo, jer je tuženik unaprijed sastavio ugovor, kako je i obrazloženo za valutnu klauzulu u CHF-u, te je suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe niti njenu visinu,, a to primjenom odredbe čl.102.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23) pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.102.st.1. Zakona o zaštiti potrošača.

33.To isto vrijedi i za naknadu za prijevremenu otplatu kredita kao i čl. 9. 20. ugovora o kreditu.

34. Slijedom toga je sud i prihvatio ovaj dio tužbenog zahtjeva u točkama 2, 3. i 4. u odnosu na glavnicu, visina koje je utvrđena računovodstvenim mišljenjem i tužiteljevim ispravama o nalozima za plaćanje, kako je obrazloženo prethodno.

35. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako su ove odredbe utvrđene ništetnima, sukladno odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.225. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

36. U odnosu na prigovor radi prebijanja, sud je isti utvrdio neosnovanim, s obzirom na točku II nalaza i mišljenja računovodstvenog vještaka kojim je utvrđeno da nema tzv. negativne razlike.

37. Zatezne kamate na 14.270,27 eura teku od 01. listopada 2015. godine, kao dana dospjelosti kad je zatvoren kredit, na 354,92 eura teku od 08. kolovoza 2008. godine kao prvog dana nakon uplate, na 340,96 eura teku od 09. prosinca 2010. godine, tj. prvog dana nakon uplate i na 491,07 eura teku od 13. listopada 2011. godine kao prvog dana nakon uplate, a na parbeni trošak po čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku, sve po stopi propisanoj odredbom čl.29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od tri tj. pet postotnih bodova, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.

38.Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, ročište 8. 11.2024. i 12. 5. 2025. godine te podneske 11.6.2024., 13.12. 2024, i 1.4. 2025. po 500,00 eura, ročište 7. 6. 2024. 100,00 eura i podnesak 25.1.2023. 50,00 eura što je ukupno 3150,00 eura, uz PDV od 787,50 eura što je 3.937,50 eura uz trošak vještačenja od 600,00 eura što je 4.537,50 eura.

U Zagrebu, dana 29. svibnja 2025. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku