REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-7050/2022-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Davor Lazić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koje zastupaju članovi Uprave ŠT i ATŽ, a njih punomoćnici- odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika njegova punomoćnika Hrvoja Novaka, odvjetnika te punomoćnice tuženika Mateje Pilić, odvjetnice, 29. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.213,05 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na
iznos od EUR 0,04 od dana 11.10.2008. do isplate
iznos od EUR 5,85 od dana 4.11.2008. do isplate
iznos od EUR 9,68 od dana 31.12.2008. do isplate
iznos od EUR 12,93 od dana 21.2.2009. do isplate
iznos od EUR 12,56 od dana 2.3.2009. do isplate
iznos od EUR 10,09 od dana 31.3.2009. do isplate
iznos od EUR 10,66 od dana 30.4.2009. do isplate
iznos od EUR 6,85 od dana 31.5.2009. do isplate
iznos od EUR 4,05 od dana 30.6.2009. do isplate
iznos od EUR 5,82 od dana 4.8.2009. do isplate
iznos od EUR 6,74 od dana 5.9.2009. do isplate
iznos od EUR 5,02 od dana 3.10.2009. do isplate
iznos od EUR 4,98 od dana 3.11.2009. do isplate
iznos od EUR 7,45 od dana 30.11.2009. do isplate
iznos od EUR 9,70 od dana 31.12.2009. do isplate
iznos od EUR 12,91 od dana 1.2.2010. do isplate
iznos od EUR 12,17 od dana 28.2.2010. do isplate
iznos od EUR 16,52 od dana 31.3.2010. do isplate
iznos od EUR 15,74 od dana 3.5.2010. do isplate
iznos od EUR 33,24 od dana 2.7.2010. do isplate
iznos od EUR 33,24 od dana 2.7.2010. do isplate
iznos od EUR 28,34 od dana 2.8.2010. do isplate
iznos od EUR 38,68 od dana 3.9.2010. do isplate
iznos od EUR 31,36 od dana 2.10.2010. do isplate
iznos od EUR 29,20 od dana 2.11.2010. do isplate
iznos od EUR 43,08 od dana 1.12.2010. do isplate
iznos od EUR 52,50 od dana 31.12.2010. do isplate
iznos od EUR 43,26 od dana 31.1.2011. do isplate
iznos od EUR 46,82 od dana 28.2.2011. do isplate
iznos od EUR 42,45 od dana 1.4.2011. do isplate
iznos od EUR 44,87 od dana 4.5.2011. do isplate
iznos od EUR 60,90 od dana 31.5.2011. do isplate
iznos od EUR 60,26 od dana 1.7.2011. do isplate
iznos od EUR 59,01 od dana 23.9.2011. do isplate
iznos od EUR 59,01 od dana 23.9.2011. do isplate
iznos od EUR 62,39 od dana 4.10.2011. do isplate
iznos od EUR 61,92 od dana 3.11.2011. do isplate
iznos od EUR 58,12 od dana 3.12.2011. do isplate
iznos od EUR 66,07 od dana 20.1.2012. do isplate
iznos od EUR 67,12 od dana 16.2.2012. do isplate
iznos od EUR 64,49 od dana 16.3.2012. do isplate
iznos od EUR 64,68 od dana 12.4.2012. do isplate
iznos od EUR 65,48 od dana 12.5.2012. do isplate
iznos od EUR 67,19 od dana 16.6.2012. do isplate
iznos od EUR 65,07 od dana 11.7.2012. do isplate
iznos od EUR 64,06 od dana 17.8.2012. do isplate
iznos od EUR 60,98 od dana 13.9.2012. do isplate
iznos od EUR 65,87 od dana 14.11.2012. do isplate
iznos od EUR 65,87 od dana 14.11.2012. do isplate
iznos od EUR 64,48 od dana 15.12.2012. do isplate
iznos od EUR 65,80 od dana 5.1.2013. do isplate
iznos od EUR 62,30 od dana 16.2.2013. do isplate
iznos od EUR 61,36 od dana 15.3.2013. do isplate
iznos od EUR 65,64 od dana 12.4.2013. do isplate
iznos od EUR 58,29 od dana 21.5.2013. do isplate
iznos od EUR 59,89 od dana 26.6.2013. do isplate
sve po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena za razdoblje do 31.07.2015., zatim od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu u od 2.111,77 EURA zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom (tada: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) sklopio 18. svibnja 2006. Ugovor o kreditu br. 156-95/2006, potvrđen od strane javnog bilježnika Ranke Spevec iz Velike Gorice 18. svibnja 2006. br. ovjere OU-575/2006 (dalje: Ugovor o kreditu). Navedenim Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i tužitelju isplatio potrošački (čl. 2.) kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 21.077,00, a koji kredit je tužitelj trebao otplatiti u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 300,38 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Tuženik je predmetni Ugovor o kreditu u valuti švicarski franak otplatio.
1.1. Dalje tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (potvrđenom od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske presudom pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.) utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. od 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do dana 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom presudom, koja predstavlja pravomoćno riješeno prethodno pitanje u ovom postupkom, pravomoćno je utvrđeno kako su ništetne odredbe potrošačkih ugovora o kreditu u kojima je u predmetnu razdoblju tuženik ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, slijedom čega su ujedno djelomično ništetne i odredbe čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika
1.2. Nadalje, ističe i kako se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj odredbi i iz razloga što tuženik i tužitelj nisu o toj odredbi pojedinačno pregovarali (odredbe su u ugovor unijete na inicijativu tuženika kao sadržaj standardnog ugovora), niti je tuženik, putem svojeg zaposlenika – osobnog bankara, upozorio na moguće rizike nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta kao posljedice rasta tečaja. Pritom je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a da o tome nije na adekvatan način upozorio tužitelja, usprkos svijesti o tome da potrošač poput tužitelja to ne zna i da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, slijedom čega tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik, koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće.
1.3. Kako su djelomično ništetne odredbe čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika u cijelu u kojem je obveza tužitelja određena u valuti švicarski franak (CHF), to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, sukladno odredbi čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u vezi s odredbom čl. 1111. istoga Zakona, u obvezi vratiti tužitelju sve iznose koje mu je preplatio temeljem promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na valutu kuna, i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju švicarskog franka, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
1.4. Slijedom iznesenog, a imajući u vidu trenutak sklapanja ugovora o kreditu između tuženika i tužitelja kao potrošača te da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ovdje Ugovor o kreditu bez ikakve dvojbe potpada pod presuđenje Trgovačkog suda u Zagrebu te predstavlja pravomoćno riješeno prethodno pitanje u ovom postupkom te se u ovom postupku treba samo potvrditi iznos koji je tužitelj preplatio zbog ništetnih ugovornih odredaba. Primjenjivost presuda jasno je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod posl. br. Rev-2245/17, kada je odlučujući o tijeku zastare na restitucijske zahtjeve (poput tužiteljevog), potvrdio: „Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).
1.5. Uzimajući u obzir navedeno, tužitelj je tuženiku zbog ništetnih ugovornih odredaba na temelju stjecanja bez osnove glede ništetnosti valute dužan vratiti glavnični iznos od kn 16.644,99, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a (kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se platiti zatezne kamate, i to za nepoštenog stjecatelja od dana stjecanja). Tužitelj još ukazuje kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. potvrdio povezanost i neodvojivost postupaka kolektivne zaštite potrošača s individualnim postupcima utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF. Dakle, individualni postupci su neodvojivo povezani s kolektivnim utvrđenjem, a uslijed čega im je određen i početak tijeka zastarnog roka. Konačno preciziranim zahtjevom u podnesku od 16.1.2024. tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 2.213,05 EUR sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka, a kako je to pobliže naznačeno u samom podnesku i izreci ove presude.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja te detaljno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je nastupila zastara. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe.
2.1. Dalje tuženik ističe da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom.
2.2. Nadalje, tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka.
2.3. Tuženik dalje ukazuje da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari:
1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere, a oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. U tom smislu tuženik upućuje na sudsku praksu, koju detaljno elaborira i citira.
2.4. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbe. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza, koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu sve navedeno, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova tuženiku.
3. Sud je tijekom postupka proveo predložene dokaze i to čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu (list 11- 16 spisa), presliku otplatnog plana (list 17-19 spisa), presliku izračuna kamate (list 20- 22 spisa), presliku pregled prometa za klijenta (list 23-32 spisa), presliku obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 33 spisa), tablicu kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 137-141 spisa), presliku metodologije promjene kamatnih stopa (list 157,158 spisa), presliku izjave svjedoka (list 175-179 spisa), a provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 290-294 spisa) te je saslušan tužitelj (list 327,328 spisa), a pročitana je i priložena sudska praksa i stručni članci (list 54-122, 124-136, 142-156, 159-174, 180-202, 203-252,260-271 spisa). Tuženik je na ročištu 20. ožujka 2025. odustao od prijedloga da se saslušava svjedok CT, a stranke su na ročištu 15. svibnja 2025. izjavile da nemaju dokaznih prijedloga te je glavna rasprava zaključena.
4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
5. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 15. svibnja 2025. (list 327,328 spisa) naveo da mu je kredit bio potreban za kupnju automobila za njegove osobne potrebe te da nije vlasnik obrta ni trgovačkog društva. Iskazao je da su ga u auto salonu uputili u banku gdje mu je ponuđen samo kredit u CHF s obrazloženjem da je najpovoljniji, a drugi mu nije niti nuđen. Naveo je da mu ništa nije objašnjavano glede rizika takvog ugovora niti da Hrvatska narodna banka ne štiti CHF kao €, a sam ugovor je prethodno bio priipremljen i on nije mogao utjecati na pojedine odredbe. Iskazao je da je Ugovor prije potpisivanja pročitao, ali nije te struke i slova su mu bila sitna. Anuitete je tužitelj plaćao odlaskom u banku, a porasli su duplo o čemu nije bilo riječi kod sklapanja ugovora jer da je ne bi se odlučio za taj kredit.
6. Iskaz tužitelja ocijenjen je vjerodostojnim jer je detaljan, o onom čega se sjećao i što mu je poznato iz osobnog iskustva u predmetnom pravnom poslu. Sud nije našao u držanju tužitelja tijekom iskazivanja da bi nešto prešućivao ili lagao, pa mu i zato vjeruje.
7. Čitanjem preslike Ugovora o kreditu (l-11-16 spisa) sud je utvrdio da su prednik tuženika kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili 18. svibnja 2006. Ugovor o kreditu broj 156-95/2006 na iznos kunske protuvrijednosti od 21.077,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 3. Ugovora propisano je da se na kredit obračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete. Odredbom čl. 4. Ugovora propisana je otplata kredita. Rok otplate kredita iznosi 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 300,38 CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja. Sukladno čl. 6. Ugovora Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta Banke, a Korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Ostale ugovorne odredbe odnose se na kašnjenje s plaćanjem i njegove posljedice (čl. 7.), prijevremenu otplatu kredita (čl. 8.), instrumente osiguranja (čl. 9), prijenos prava vlasništva na pokretnini (čl. 10., 11. i 12.), obveze korisnika kredita (čl.13.), pridržavanje prava na raskid Ugovora (čl. 14. i 15.), nadležnost suda (čl. 16.) te završne odredbe (čl.17.).
8. Izložene okolnosti odredaba predmetnog Ugovora nisu sporne među strankama. Nije sporno da je tijekom otplate kredita tečaj CHF rastao, posljedično čemu je tužitelj plaćao uvećane anuitete, a sporno je da li su te promjene bile u skladu s odredbama zakona, koji su uređivali pitanje zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava, koja se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno radi li se o ništetnim odredbama. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više plaćenih anuiteta na osnovi primjene valute CHF kao i nastup zastare.
9. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o tečajnoj razlici, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
11. Sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.
12. Kao što je već gore napomenuto, učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a.
13. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja valja navesti da je isti neosnovan. To stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., povodom koje je donesena presuda broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. , zastara prekinuta u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), pa zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru prema čl. 245. st. 1. ZOO-a. Imajući na umu da je predmetna presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. i da je tužba u ovom predmetu podnesena 23. prosinca 2022., to je očito da, nakon prekida zastare do podnošenja ove tužbe nije proteklo onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru, odnosno nije proteklo 5 godina (nego 4 godine, 6 mjeseci i 9 dana), koji rok valja u konkretnoj situaciji primijeniti (čl. 225. ZOO-a), a što znači da zastara nije nastupila.
14. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate. Radi utvrđivanja sporne visine tužbenog zahtjeva određeno je provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o.
15. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića iz društva Ručević vještačenja d.o.o. od 24.12.2023. (list 290-294 spisa) proizlazi da su Hypo Alpe Adria Bank d.d. (kao pravni prednik ovdje tuženika) kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili 18. svibnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 156-95/2006 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:
- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 21.077,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita,
- rok otplate 7 godina, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima,
- kamatna stopa (promjenjiva) redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,25 % godišnje,
- prema primijenjenom otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 30. lipnja 2006., a sljedećih svakog zadnjeg dana u mjesecu,
- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja.
15.1. Kredit je isplaćen 19. svibnja 2006., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,686000 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 21.077,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 98.766,82 kn, odnosno 13.108,61 EUR. Uvidom u obavijest o promjenama kamatnih stopa razvidno je kako se u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila kako slijedi:
- 5,25 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2007.,
- 5,60 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. rujna 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 29. veljače 2008.,
- 6,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. studenoga 2008.,
- 6,80 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2009.,
- 7,30 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. travnja 2009. do konca izračuna.
15.2. Za odgovaranje na postavljene zadatke vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te iskazao razlike u visini obveza tužitelja po osnovi promjene tečaja (stupac 'j'), i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita).
15.3. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je mišljenja, kako slijedi:
- ugovoreni iznos od 21.077,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost od 98.766,82 kn, odnosno 13.108,61 EUR,
- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.6.2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 16.674,37 kn, odnosno 2.213,05 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika),
- pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), odnosno u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR).
15.4. Vještak je napomenuo da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).
16. Nalazu i mišljenju vještaka prigovarao je tuženik u podnesku od 19.2.2024. (list 304-307 spisa) ističući da je prikazao samo pozitivne razlike te da se datumi plaćanja razlikuju od onih u specifikaciji uplata. Vještak se pisano očitovao na primjedbe tuženika 4.11.2024. istaknuvši kako je način izračuna vrlo detaljno pojašnjen u tekstualnom dijelu nalaza (str. 2), gdje je jasno i lako razumljivo navedeno da će se izračuni sačiniti na način da se anuiteti iz stvarno primijenjenog otplatnog plana pomnože razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita). Nadalje, tuženik predlaže iskazivanje i uračunavanje negativnih tečajnih razlika što nije bio zadatak postavljen vještaku, jer se vještak trebao očitovati o preplatama pojedinih anuiteta uslijed promjene tečaja. Konačno, tuženik nadalje obrazlaže svoja pravna shvaćanja pojedinih pitanja, zatim raspravlja sa sudom u pogledu postavljenog zadatka te predlaže izvođenje nekih novih dokaza, što su sve pravna pitanja o kojima će odlučiti sud i o kojima se vještak nema što očitovati. Slijedom iznesenoga, s obzirom da je nalaz i mišljenje izrađen u skladu s postavljenim zadatkom, u cijelosti se ostaje kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.
17. Sud je na ročištu 20. ožujka 2025. izveo dokaz saslušanjem vještaka, koji je naveo da je podneskom od 19.2.2024. tuženik prigovorio nalazu i mišljenju ističući kako je isti neodređen i nejasan s obzirom da nije obrazložio način izračuna u danom nalazu i mišljenju, u pogledu čega je vještak pojasnio kako je metodologiju primijenjenu u izračunima vrlo detaljno obrazložio u tekstualnom dijelu nalaza, a zapravo se radi o vrlo jednostavnoj i svima lako shvatljivoj računskoj operaciji umnoška jednog iznosa s razlikom dvaju iznosa, dakle umnoška stvarno obračunatog anuiteta u CHF s razlikom tečajeva s jedne strane onog primijenjenog na dan svake pojedine uplate, a s druge strane onog primijenjenog na dan isplate kredita. Tuženik je u podnesku predložio izvođenje novog dokaza, konkretno izračuna negativnih tečajnih razlika što nije bio zadatak vještačenja, a niti je to tuženik prije tog podneska tijekom postupka predlagao sudu kao svoj dokazni prijedlog, u kojem smislu je vještak izračune sačinio samo po osnovi preplaćenih iznosa nastalih zbog povećanja tečaja u razdoblju otplate kredita. Tuženik nadalje navodi kako ima prijedlog za izračun predmetnih razlika na neki način za koji tuženik smatra da bi u konkretnom slučaju bio primjeren, što je prijedlog novog dokaza, pa ako sud prihvati isti vještak će biti u mogućnosti sačiniti novi izračun u skladu s preciziranim prijedlogom tuženika. Tuženik nadalje ističe kako je izračun u konkretnom slučaju sačinjen primjenom početne kamatne stope i početnog tečaja, što nije točno, a to stoga što je izračun sačinjen primjenom svih promjena kamatnih stopa, dakle primjenom stvarnog otplatnog plana, a ne otplatnog plana po početnoj kamatnoj stopi, pa se taj prigovor tuženika ukazuje nerazumljivo kao i onaj da je izračun sačinjen kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Preostali navodi tuženika pravne su prirode o kojima će odlučiti sud i o kojima se vještak nije imao što očitovati, pa je u smislu svega navedenog u cijelosti ostao kod danog nalaza i mišljenja.
18. Sud je nalaz i mišljenje vještaka kao i njegovo pisano i usmeno obrazloženje ocijenio vjerodostojnima jer su sačinjeni sveobuhvatno, objektivno, stručno, razumljivo i u svemu u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse. Nisu prihvaćeni kao osnovani prigovori tuženika o pogrešnoj metodologiji, primijenjenoj od strane vještaka, jer je vještak u svemu postupao po nalogu suda izračunavši utuženo potraživanje prema odrednicama iz zadatka suda.
19. Imajući na umu da je u situaciji ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj primljeno po osnovi ništetnih odredbi to konkretno znači da je tužitelj, koji je od tuženika, po osnovi Ugovora o kreditu, dobio određeni iznos novaca u kunama, dužan tuženiku vratiti ga u skladu s odredbama ugovora koje su ostale na snazi. Navedeno znači da je tužitelj dužan tuženiku isplaćeni kredit vratiti u kunama u ugovorenom roku i s ugovorenim tečajem CHF kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Kako je u međuvremenu valuta kune zamijenjena valutom euro, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22), to je iznos koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju iskazan u važećoj valuti €.
20. Sud je, imajući u vidu sve gore izloženo, naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos razlike preplaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu od 2.213,05 € sve s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje kako je pobliže navedeno u tablici izrađenoj od vještaka (čl. 323. st. 1. ZOO).
21. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2 i 8 ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime valutne klauzule s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
22. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023).
23. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka, a koji se sastoje od troškova zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23; dalje: OT). Troškovi tužitelja sastoje se od troškova sastava tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), sastava podnesaka od 20.3.2023., 16.1.2024. i 18.3.2024. od po 100 bodova za svaki (Tbr. 8/1 OT), sastava podneska od 11.4.2023. 25 bodova (Tbr. 8/4 OT), zastupanja na ročištima 19.10.2023., 20.3.2025. i 15.5.2025. od po 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 OT) ili ukupno 725 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i uvećano za PDV od 25% iznosi 1.776,50 €, kojem iznosu je dodan trošak provođenja dokaza financijskim vještačenjem u iznosu od 265,00 € (l-287) i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu od 34,27 €, pa ukupni troškovi iznose 2.111,77 €. Tužitelj ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151.st.3. ZPP i po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je ranije obrazloženo. Tužitelju je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenuo tužitelj kao potrošač pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa je u skladu s odredbom čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23) tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi s tim da valja napomenuti da je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu, koja mu je i dosuđena. Konačno, što se tiče zahtjeva tužitelja za naknadu troškova pristupa na ročište za objavu i uručenje presude, ovaj sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. To stoga jer je to ročište prezakazano, u skladu s ovlastima suda i održano unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke u skladu s čl. 335.st.6. ZPP-a.
24. Tuženik je spor izgubio, pa je njegov zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan odbijen.
Zagreb, 29. svibnja 2025.
S u d a c:
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
-od dana održavanja ročišta na kojem se odluka objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno
-od dana primitka prijepisa odluke, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
