Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1579/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, mr. sc. Bojane Skenderović sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]), [adresa], zastupanog po punomoćniku Igoru Starčeviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika LZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]), [adresa], zastupanog po punomoćnici Darki Lovrić, odvjetnici u Petrinji, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, poslovni broj P-157/2023-15 od 23. listopada 2024., u sjednici vijeća dana 29. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužitelja te se ukida presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Glini, poslovni broj P-157/2023-15 od 23. listopada 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se novom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud utvrdi da je on vlasnik nekretnina čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], oranica površine 3453 m2 i čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], oranica površine 910 m2, obje upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Ujedno je odbijen i tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se naloži tuženiku da je po pravomoćnosti presude dužan trpjeti da tužitelj na temelju presude ishodi u zemljišnoj knjizi Zemljišnoknjižnog odjela Gvozd Općinskog suda u Sisku, upis uknjižbe prava vlasništva na svoje ime i vlasništvo u cijelosti. Konačno, odbijen je i zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži da mu nadoknadi prouzročene troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka I. izreke). Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.045,00 EUR.

2. Navedenu presudu, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu usvajanjem tužbenog zahtijeva uz nalaganje isplate parničnih troškova tuženiku, a podredno ukinuti pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka postavljeni tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim temeljem utvrđenja da tužitelj tužbom traži da se utvrdi kao vlasnik predmetnih nekretnina, ali da on ni na koji način nije dokazao svoje vlasništvo na predmetnim nekretninama. Naime, tijekom postupka temeljem predočenog Ugovora o kupoprodaji i iskaza svjedoka NZ sud je utvrdio da je tuženik kupio predmetne nekretnine od ovog svjedoka 12. travnja 2023. koji je svu ostavinsku imovinu naslijedio nakon smrti svoga oca, koji je umro 2008. Sud je nadalje utvrdio i da je temeljem kupoprodajnog ugovora tuženik u zemljišnim knjigama uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina te da je nekretnine kupio u dobroj vjeri i s povjerenjem u zemljišnu knjigu. Ovaj zaključak suda proizlazi iz utvrđenja proizašlog iz iskaza svjedoka NZ koji je naveo da ga je tuženik pitao da li bi mu prodao nekretninu nakon čega je svjedok otišao u gruntovnicu u Glini te se uvjerio da je vlasnik te zemlje. Kod zaključenja kupoprodajnog ugovora prodavatelj je predočio kupcu i posjedovni list te se prema posjedovnom listu broj 607 k. o. [katastarska općina] NZ vodio kao posjednik, pa sud zaključuje da tuženik nije mogao posumnjati u vjerodostojnost izvoda iz javnih knjiga. Prema tome, na temelju vjerodostojnosti izvoda iz javnih knjiga sud smatra da tuženik kao kupac nije mogao posumnjati u njihovu vjerodostojnost pa je isplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed predmetnih nekretnina. Tuženik se uvjerio i u načelo istinitosti u zemljišnim knjigama, a tko tvrdi suprotno na njemu, prema ocjeni prvostupanjskog suda, leži teret dokazivanja. Predmetne nekretnine upisane su u zemljišnoknjižnom ulošku [broj ZK uloška] na ime i vlasništvo tuženika, a što je vidljivo iz navedenog zemljišnoknjižnog uloška. Budući je tuženik s povjerenjem u zemljišnu knjigu i predočeni posjedni list zaključio valjani kupoprodajni ugovor, isplatio kupoprodajnu cijenu te ušao u posjed predmetne čestice, isti je prema ocjeni suda prvog stupnja na zakonit i valjani način stekao vlasništvo predmetnih nekretnina u dobroj vjeri od prodavatelja NZ te tužitelj ne može sebe smatrati vlasnikom predmetnih nekretnina. Iz naprijed navedenih razloga tužbeni zahtjev tužitelja sud je pozivom na odredbe čl. 119. do čl.129. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15., 94/17., dalje ZV) odbio kao neosnovan.

6. Tužitelj u žalbi ističe da je u ovom postupku utvrđeno niz okolnosti koje nisu valjano valorizirane pa je sud pogrešno donio ocjenu da je tužbeni zahtjev neosnovan. Ističe kako tuženik na očevidu sam iskazuje da uopće nije stupio u posjed spornih nekretnina jer čeka ishod ovog spora, dok prvostupanjski sud svoju odluku donosi među ostalim i na utvrđenju da je tuženik stupio u posjed predmetnih nekretnina. Nadalje, tužitelj ukazuje da tuženik u trenutku stupanja u predmetni pravni posao nikako nije mogao biti u dobroj vjeri budući iz iskaza prodavatelja, svjedoka NZ, proizlazi da se on očito nije smatrao vlasnikom zemljišta, budući se tek nakon iskazanog interesa za kupoprodaju od strane tuženika, išao uvjeriti da je vlasnik spornog zemljišta u gruntovnicu, dok iz povijesti promjena za sporne katastarske čestice proizlazi da je tuženikov prednik tek 2023., dakle preko 5 godina od kada je sporne čestice naslijedio, ishodio promjenu u posjedovnoj evidenciji. Tužitelj ukazuje i da je predmetne nekretnine upravo on ogradio i sjekao šumu na nekretninama pa dovodi u pitanje dobru vjeru tuženika budući se predmetne nekretnine nalaze svega nekoliko stotina metara od kuće u kojoj se tuženik rodio i u kojoj i danas živi.

7. Obzirom na razloge radi kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, ista je prije svega ispitana u pravcu bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upućuje žalba te je utvrđeno da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu postupka na koju ukazuje tužitelj, kao ni jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. istog Zakona.

8. Za razliku od toga, zbog pogrešnog materijalno-pravnog pristupa prvostupanjskog suda ostalo je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje relevantno za donošenje odluke o predmetnom tužbenom zahtjevu. Naime, sud prvog stupnja nakon izjave tuženika da nije u posjedu kupljenog zemljišta nije utvrđivao značaj okolnosti da su prema povijesti promjena na predmetnim katastarskim česticama od 1961.- 2023. posjed ovih nekretnina uživali prednici tužitelja te da je posjed u evidencijama u katastru prenesen na prednika tuženika tek neposredno nakon iskazanog interesa za kupoprodaju od strane tuženika, niti pak je ocijenjen značaj utvrđenja da su nekretnine ograđene i šuma sa njih korištena od strane prednika tužitelja (prema navodima samog tuženika).

9. Stav ovog suda je kako se za sada ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda o stjecanju nekretnina od strane tuženika u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige. Naime, ovdje valja prvenstveno imati na umu da se sukladno čl.119.st.1. i 2. ZV-a smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Stjecatelj je međutim bio u dobroj vjeri samo ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.

10. Razmotre li se činjenice utvrđene tijekom postupka proizlazi da je tužitelj kupio predmetne nekretnine 2023. u kojem trenutku su predmetne nekretnine bile ograđene te je zaraštenu šikaru i šumu na nekretninama sjekao prema iskazu tuženika „tko je stigao“ pa i preci tužitelja. U tom smislu tijekom postupka bilo je nužno utvrditi da li je tuženik, koji prema tvrdnjama tužitelja, živi u neposrednoj blizini predmetne zemlje u trenutku sklapanja posla, odnosno u trenutku kad je zahtijevao upis, znao ili je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, budući prodavatelj prema njegovu iskazu nije koristio nekretnine.

11. Kako tijekom postupka sud nije dostatno utvrdio postojanje dobre vjere tuženika prilikom sklapanja pravnog posla i prilikom upisa u zemljišne knjige, to činjenično stanje nije u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje zakonite i pravilne odluke, pa je valjalo prihvatiti žalbu tužitelja i primjenom čl. 370. ZPP-a pobijanu presudu ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

12. U nastavku ovog postupka sud prvog stupnja dužan je provesti novu glavnu raspravu (čl. 377. st. 1. ZPP) te ponovno raspraviti predmet ovog spora radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja.

13. Pritom će ponovno provesti relevantne dokaze koje su stranke predložile radi utvrđenja odlučnih činjenica, time da se posebno ukazuje da je prvenstveno na temelju iskaza tuženika i svjedoka potrebno utvrditi odlučne činjenice u pogledu trenutka i načina ograđivanja zemljišta od strane tužitelja, njegovo uživanje predmetne nekretnina, kao i mogućnosti tuženika da uoči ovo uživanje. Nakon toga u daljnjem tijeku postupka potrebno je navedene okolnosti slučaja, relevantne za primjenu materijalnog prava, odgovarajuće vrednovati ovisno o tome da li i u kojoj mjeri te činjenice opravdavaju zaključak o postojanju dobre vjere tuženika u trenutku stupanja u pravni posao i trenutku upisa. Utvrđenja koja će proizaći iz ponovnog provođenja dokaza potrebno je svakako dovesti u vezu sa navodima svjedoka NZ da je tek po upitu tuženika išao provjeriti da li je vlasnik predmetnih nekretnina, kao i sa sadržajem povijesti promjena na katastarskim česticama.

14. Na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom mjerodavnog materijalnog prava, sud će naposljetku donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu, koju je potrebno obrazložiti jasnim, dostatnim, neproturječnim i na stanju spisa utemeljenim razlozima, te potkrijepiti mjerodavnim materijalnim pravom.

15. Novom odlukom sud će odlučiti i o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 4. ZPP).

U Varaždinu 29. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun