Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-118/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri iz Rijeke, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo pravosuđa, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko- upravni odjel, radi utvrđenja diskriminacije, razumne prilagodbe građevine i naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2095/2023-13 od 23. listopada 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Žalba tužitelja uvažava se kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2095/2023-13 od 23. listopada 2024. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tuženica putem mjerodavnih tijela državne uprave poduzela i propustila poduzeti radnje i mjere koje su neposredno dovele do povrede tužiteljevog prava na jednako postupanje i ravnopravan pristup na način da je protupropisno Upravni sud u Rijeci pozicionirala u građevinu nalazeću u Rijeci, na adresi Erazma Barčića 5, neprilagođenu kretanju osoba s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, poglavito onih koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica na elektromotorni pogon, te jer od dana početka rada gore navedenog suda u toj zgradi do dana utuženja nije provela mjere i radnje propisane mjerodavnim propisima kojima bi eliminirala arhitektonske barijere nalazeće u zgradi i ispred nje da bi osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, poglavito onima koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica na elektromotorni pogon, osigurala nesmetan pristup sudu, a posljedica poduzimanja i nepoduzimanja kojih je izravna, produljena, ponovljena i teška diskriminacija tužitelja po osnovi invaliditeta u vremenskom intervalu od 01. ožujka 2018. do 01. ožujka 2019. povredom njegovih ustavnih, konvencijskih, zakonskih i podzakonskih prava na pristupačnost, prava na jednakopravnost s osobama bez invaliditeta u situaciji ulaska u građevinu i kretanja njom kao usporedivoj situaciji, prava na jednak pristup, prava na razumnu prilagodbu, prava na rad i prava osobnosti.

II. Zabranjuje se tuženici poduzimanje radnji kojima se povrjeđuje ili može povrijediti tužiteljevo pravo na jednako postupanje.

III. Nalaže se tuženici izvršenje mjera i radnji kojima se uklanja diskriminacija tužitelja osnovom invaliditeta neprovedbom mjera razumne prilagodbe građevine javne sudske namjene u zgradi u kojoj se nalazi Upravni sud u Rijeci, nalazeće u Rijeci, na adresi Erazma Barčića 5, na način da na ulazu građevine i u njenoj unutrašnjosti implementacijom i instalacijom adekvatnih propisanih obveznih elemenata pristupačnosti neovisnog življenja i obveznih elemenata pristupačnosti za savladavanje visinskih razlika eliminira odnosno anulira arhitektonske barijere koje tužitelju onemogućuju ulaz u građevinu i pristup prostorijama u unutrašnjosti zgrade, poglavito sudnicama, na jednak način na koji to mogu učiniti osobe bez invaliditeta u usporedivoj situaciji.

IV. Nalaže se tuženici da tužitelju osnovom naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta isplati pravičnu naknadu u zbirnom novčanom iznosu od 6.500,00 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim na potonji od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. do dana namirenja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Evropska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena na

- iznos od 500,00 EUR od 01. ožujka 2018., - iznos od 500,00 EUR od 01. travnja 2018., - iznos od 500,00 EUR od 01. svibnja 2018., - iznos od 500,00 EUR od 01. lipnja 2018., - iznos od 500,00 EUR od 01. srpnja 2018., - iznos od 500,00 EUR od 01. kolovoza 2018., - iznos od 500,00 EUR od 01. rujna 2018., - iznos od 500,00 EUR od 01. listopada 2018., - iznos od 500,00 EUR od 01. studenog 2018., - iznos od 500,00 EUR od 01. prosinca 2018., - iznos od 500,00 EUR od 01. siječnja 2019., - iznos od 500,00 EUR od 01. veljače 2019., te na - iznos od 500,00 EUR od 01. ožujka 2019., u roku od 8 dana.

V. Nalaže se tuženici da tužitelju podmiri nastale parnične troškove, u roku od 8 dana.

VI. Žalba protiv presude ne zadržava ovrhu u odnosu na točku III. dispozitiva ove presude."

II. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

"IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju osnovom naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta isplati pravičnu naknadu u novčanom iznosu od 6.500,00 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim na potonji od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. do dana namirenja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Evropska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

III. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.791,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 6. studenog 2024. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je osnovana.

5. U svojoj žalbi tužitelj se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a te na bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 219. ZPP-a.

5.1. Bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 219. ZPP-a tužitelj vidi u tome što da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja, a time i članak 20. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/2008. i 112/2012.; dalje: ZSD). Bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a tužitelj definira zakonskim tekstom navedene bitne povrede.

5.2. I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 219. ZPP-a i člankom 20. stavak 1. ZSD-a. Prvostupanjski sud je o tužbenim zahtjevima tužitelja, a koji se temelje na članku 17. stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZSD-a i na članku 1100. u svezi s člankom 19. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja.

5.3. Prvostupanjski sud navodi da tužitelj nije dokazao da tuženik nije poduzeo potrebne mjere razumne prilagodbe čime bi on bio izravno diskriminiran ne samo kao osoba s invaliditetom, već i kao odvjetnik čije je mjesto rada i prostor Upravnog suda u Rijeci. Poklonio je vjeru iskazu predsjednika Upravnog suda u Rijeci UČ (pogrešno prvostupanjski sud navodi da je poklonio vjeru iskazu svjedoka GČ) u dijelu u kojem je iskazivao da od 2021. godine od kada on obnaša dužnost predsjednika Upravnog suda u Rijeci se tužitelj nije obraćao njemu osobno niti drugim sucima radi pristupa u zgradu, bilo u svojstvu opunomoćenika ili kao stranka. Prvostupanjski sud je iznio i svoje osobno opažanje, a to je da u zgradu Općinskog suda u Rijeci tužitelj od 1. rujna 1996. nije pristupao kao opunomoćenik odvjetnik, već kao stranka.

5.4. Zbog toga da nisu dokazani propusti u smislu razumne prilagodbe kretanja osoba s invaliditetom na strani tuženika, odnosno kršenja odredbi Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i ZSD-a.

5.5. Prema članku 219. stavak 1. ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Prema članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

5.6. Tvrdnja je tužitelja da on kao osoba s invaliditetom (kvadriplegičar) koji se kreće uz pomoć elektromotornih kolica ne može samostalno pristupiti u zgradu u kojoj je smješten Upravni sud u Rijeci na adresi Erazma Barčića 3, zbog toga što se na ulazu u zgradu nalaze arhitektonske barijere i to u formi jedne stepenice čije je premošćivanje predviđeno jednom daskom, dok se u predvorju zgrade nalazi šest stepenica čije je premošćivanje predviđeno vertikalno podiznom platformom koja da je preuska za njegova kolica i na kojoj nema podataka o dopuštenoj nosivosti. Iznad navedene barijere da se nalazi lift koji vodi na katove čiju funkcionalnost i prilagođenost prijevozu osoba s invaliditetom nije mogao utvrditi jer je isti bio u kvaru.

5.7. Prema članku 20. stavak 1. ZSD-a, ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci. Prema članku 4. stavak 2. ZSD-a, diskriminacijom u smislu ovog Zakona smatrat će se i propust da se osobama s invaliditetom, sukladno njihovim specifičnim potrebama, omogući: korištenje javno dostupnih resura, sudjelovanje u javnom i društvenom životu, pristup radnom mjestu i odgovarajući uvjeti rada, prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onoga tko je to dužan omogućiti.

5.8. Dakle, u konkretnoj pravnoj stvari, a s obzirom da tužitelj tužbom traži sukladno članku 17. stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZSD-a da se utvrdi da je tuženik povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije), da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije) i da mu se naknadi neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete), teret dokazivanja nije na tužitelju, već na tuženiku. Drugim riječima, a sukladno članku 20. stavak 1. ZSD-a, tužitelj je svojim tvrdnjama učinio vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na tuženiku, odnosno tuženik je taj koji treba dokazati da je poduzeo sve odgovarajuće mjere radi otklanjanja arhitektonskih barijera kojima se omogućuje tužitelju kao osobi s invaliditetom da samostalno i bez pomoći drugih osoba pristupi u prostorije Upravnog suda u Rijeci, bez obzira da li pristupa kao stranka ili kao opunomoćenik odvjetnik.

6. Prvostupanjski sud je počinio i bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a jer za neka utvrđenja iz svoje odluke nije dao jasne razloge, pa ni u tom dijelu navedenu odluku nije moguće ispitati.

6.1. Tuženik je radi utvrđenja da su poduzetim mjerama na odgovarajući način uklonjene arhitektonske barijere za pristup u prostorije Upravnog suda u Rijeci predložio očevid na licu mjesta. Kasnije su i tužitelj i tuženik suglasno predložili da se izvrši uvid u spis istog suda broj P-1179/2021 u kojem je provedeno građevinsko vještačenje i u kojem je vještak građevinske struke iznio svoj stav o tome je li prilikom otklanjanja arhitektonskih barijera poštovan Pravilnik o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti („Narodne novine“ broj 78/2013. i 153/2013.; dalje: Pravilnik).

6.2. Prvostupanjski sud u točki 6. obrazloženja svoje odluke konstatira da je izvršio uvid u spis broj P-1179/2021 (pri tome spis nije priklopljen ovosudnom spisu, a niti je napravljena preslika građevinskog vještačenja) te je utvrdio da je u tom spisu, a koji se postupak vodi između tužitelja i tuženika po istom osnovu kao i ovdje, pri čemu se naknada štete traži za drugi vremenski period i odnosi se na pristup na Upravni sud u Rijeci, građevinski vještak naveo da postavljena kosa stubišna platforma ne zadovoljava uvjete iz Pravilnika. Međutim, prvostupanjski sud ocjenjuje da taj dokaz ne može koristiti u parnici, odnosno da nije relevantan uzimajući u obzir rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-II-3093/2019 od 4. veljače 2020. kojim je odbijen prijedlog tužitelja za pokretanje postupka ocjene suglasnosti s Ustavom i zakonom članka 5. stavak 2. točka 1. i članka 49. stavak 1. Pravilnika i u kojem je navedeno „da je mjerodavnim zakonodavnim okvirom u najvećoj mogućoj mjeri osigurana pristupačnost osoba s invaliditetom ili sa smanjenom pokretljivošću, na građevinama je propisano smanjenje prepreka na koje osobe s invaliditetom i osobe smanjene pokretljivosti nailaze u svom sudjelovanju kao ravnopravni članovi društva, čime im je osigurano uživanje priznatih prava i sloboda, život neovisan o tuđoj pomoći i sloboda kretanja s najvećom mogućom neovisnošću, te život bez diskriminacije. Mjerodavnim propisima iz oblasti graditeljstva u Republici Hrvatskoj da više nije moguće izgraditi odnosno rekonstruirati građevinu i izdati uporabnu dozvolu ako ona nije pristupačna u propisanoj mjeri, dok, za osiguranje pristupačnosti postojećih građevina javne i poslovne namjene nije propisan rok u kojem se iste moraju učiniti pristupačnima, međutim u njima je pristupačnost obvezno osigurati prilikom rekonstrukcije, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.“

6.3. Potpuno je nejasno zbog čega stav kojeg je iznio Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci na koju se prvostupanjski sud poziva utječe na izvođenje dokaza korištenjem vještačenja iz spisa Općinskog suda u Crikvenici broj P-1179/2021 iz kojeg bi se trebao steći potpuni uvid u to jesu li poduzetim mjerama za pristup na Upravni sud u Rijeci uklonjene arhitektonske barijere za slobodan i samostalan pristup osobama s invaliditetom u prostorije tog suda. U navedenoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske raspravljalo se o ocjeni ustavnosti s Ustavom i zakonom članka 5. stavak 2. točka 1. i članka 49. stavak 1. Pravilnika, koji nemaju nikakvog značenja za konkretan predmet.

6.4. Nejasno je također kako je prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka UČ, sadašnjeg predsjednika Upravnog suda u Rijeci, zaključio da su otklonjene arhitektonske barijere jer je ugrađena rampa koja je u funkciji i koja je izgrađena prema standardnim dimenzijama, iako navedeni svjedok osim svoje tvrdnje ne raspolaže nekim drugim saznanjima o tome je li to doista tako, odnosno je li podizna rampa napravljena sukladno Pravilniku.

6.5. Na temelju tehničkih podataka kose stubišne platforme prvostupanjski sud je utvrdio da je ista nosivosti 225 kg, brzine 0,1 m/s, električnog pogona, upravljanja stalnim pritiskom na tipku s dvije postaje (ulaza) te da takva platforma omogućuje svladavanje barijere između ulaznog prostora suda i razine na kojoj se nalazi dizalo opće namjene, koje omogućuje daljnju komunikaciju unutar zgrade. Da postavljena oprema udovoljava uvjetima iz Pravilnika da potkrjepljuje i činjenica da je postavljanje navedene opreme obavljeno u koordinaciji vlasnika zgrade i Ministarstva pravosuđa.

6.6. Takav zaključak nije utemeljen na stvarno utvrđenim činjenicama, već na pretpostavci da je sve napravljeno sukladno Pravilniku kada je oprema postavljena u koordinaciji vlasnika zgrade i Ministarstva pravosuđa.

6.7. Kako je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje diskriminacije i za zabranu ili otklanjanje diskriminacije, to je odbijen i zahtjev za naknadu štete. U odnosu na taj zahtjev prvostupanjski sud navodi „da naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta isplatom pravične naknade tužitelju ostvarena u brojnim parnicama pred ovim i drugim sudovima u Republici Hrvatskoj u kojima su donesene pravomoćne presude i dosuđeni iznosi samo za različite periode, predstavlja udovoljenje tužiteljevim težnjama koje su nespojive sa svrhom instituta naknade štete jer tužitelj tako u parnicama potražuje iznose mjesečne naknade u sjedištima brojnih sudova, dok tuženik ne prilagodi sjedišta sudova za sve skupine osoba s invaliditetom i smanjene pokretljivosti ili ih ne premjesti u razumno prilagođene zgrade, a trajanje kojeg perioda nije moguće odrediti, odnosno može biti beskonačno.“. Dakle, na ovaj način prvostupanjski sud zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti nastale diskriminacijom po osnovi invaliditeta smatra neosnovanim iz razloga što je tužitelj s identičnim tužbama, ali i sa zahtjevima za naknadu štete uspio u drugim sporovima koje vodi također zbog postojanja arhitektonskih barijera i nemogućnosti pristupa u određene institucije, a što da je nespojivo sa svrhom instituta naknade štete. Ni navedeni stav prvostupanjskog suda nije potpuno jasan, jer ili su ispunjeni uvjeti za naknadu neimovinske štete ili isti nisu ispunjeni sukladno odredbama ZOO-a i ZSD-a. Sama činjenica što tužitelj vodi više postupaka i u odnosu na druge sudove na koje mu je nemoguće pristupiti zbog postojanja arhitektonskih barijera ne može biti razlog za zaključak da mu u konkretnom slučaju nije nastala neimovinska šteta zbog nastale diskriminacije ukoliko ista postoji.

6.8. Kako su svi tužbeni zahtjevi tužitelja odbijeni, to je isti obvezan naknaditi troškove tuženiku.

7. Tužitelj osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a koje je rezultat navedenih bitnih povreda.

7.1. I po ocjeni ovog suda, pored navedenih bitnih povreda, i upravo zbog istih, prvostupanjski sud je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a što je za sada rezultiralo i pogrešnom primjenom materijalnog prava.

7.2. Zbog toga je ovaj sud primjenom članka 369. stavak 1. ZPP-a ukinuo pobijanu odluku i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca temeljem članka 371. ZPP-a.

7.3. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će ponovo ocijeniti navode tužitelja i tuženika, te provedene dokaze koji su predloženi po strankama i koji su provedeni u ranijem postupku. Provest će dokaze koji su predloženi do zaključenja prethodnog postupka, a koji nisu provedeni, a bitni su za donošenje odluke o glavnoj stvari, ali i dokaze koji su predloženi nakon zaključenja dokaznog postupka, ako smatra da su ispunjeni uvjeti iz članka 299. stavak 2. ZPP-a. Nakon toga će donijeti novu odluku o tužbenim zahtjevima tužitelja, vodeći računa i o teretu dokazivanja u ovakvim vrstama parnica, te će donijeti i novu odluku o naknadi parničnog troška.

Koprivnica, 29. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković