Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-224/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po opunomoćenici Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Čurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-144/2022-33 od 2. siječnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja uvažava se kao osnovana, dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-144/2022-33 od 2. siječnja 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke i u točki III. izreke za iznos od 1.358,89 EUR (slovima: tisuću tristo pedeset osam eura i osamdeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 2. siječnja 2025. do isplate,

- preinačuje u točki III. izreke (odluka o trošku) povodom žalbe tužitelja, tako da se rješava:

Nalaže se tuženiku da na ime parničnog troška plati još iznos od 665,11 EUR (slovima: šesto šezdeset pet eura i jedanaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 29. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove žalbe u iznosu od 93,75 EUR (slovima: devedeset tri eura i sedamdeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i koja teče od 29. svibnja 2025. do isplate, u roku 15 dana.

III. Točka II. izreke presude nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.169,14 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano. U točki II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 426,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.358,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 2. siječnja 2025. pa do isplate, dok je odbijen sa preostalim zahtjevom iznad dosuđenog.

2. Protiv točke III. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 17. siječnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da mu naknadi troškove zastupanja u prvostupanjskom postupku u cijelosti, kao i trošak žalbe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

3. Protiv točke I. i III. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 17. siječnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka i troškove žalbe ili da istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

4. Odgovori na žalbe nisu dani.

5. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

6. Iako tužitelj u svojoj žalbi navodi kako istu podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi ne konkretizira bitnu povredu koju je počinio prvostupanjski sud. Tuženik u svojoj žalbi ističe kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da nisu dani valjani razlozi u odnosu na odbijanje dokaznih prijedloga predloženih po tuženiku.

6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik, jer je za svoju odluku dao dostatne razloge te je istu moguće ispitati.

6.2. Drugostupanjski sud temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a povodom žalbi stranaka po službenoj dužnosti pazi na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Ispitujući pobijanu odluku u odnosu na navedeno, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

7. Prvostupanjski sud je donio presudu broj P-380/2021-24 od 3. siječnja 2022. kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnim članak 6., a u točki II. izreke članak 4. Ugovora o kreditu od 2. studenog 2006., u točki III. izreke dosudio je tužitelju iznos od 19.558,50 kuna sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate te je u točki IV. izreke odlučio o troškovima postupka.

7.1. Povodom žalbe tuženika ovaj sud je svojom presudom i rješenjem broj Gž- 166/2022-2 od 3. ožujka 2022. potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu u dijelu utvrđenja da su ništetni dijelovi članka 4. i 6. Ugovora o kreditu od 2. studenog 2006., a ukinuo u dijelu kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim se tražila isplata novčanog iznosa i u odluci o naknadi parničnog troška te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7.2. Nakon ponovljenog suđenja prvostupanjski sud je donio pobijanu odluku kojom je odlučio samo o kondemnatornom zahtjevu tužitelja na isplatu te o naknadi troškova parničnog postupka jer je o deklaratornim tužbenim zahtjevima već pravomoćno odlučeno.

7.3. Tužba se temeljila na tvrdnji da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je zaključen 2. studenog 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (prednik tuženika) kao banke, a kojim odredbama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke banke i kojima je ugovorena valutna klauzula kod koje je glavnica vezana uz švicarski franak (CHF). Pri tome se tužitelj pozvao na pravna shvaćanja iz odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i prema kojima su ništetne odredbe potrošačkih ugovora kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke i kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF. Na temelju navedenih utvrđenja tražena je isplata iznosa od 19.558,50 kuna ili izraženo u eurima iznos od 2.595,86 eura prema službenom tečaju od 7,53450 kuna za 1 euro.

7.4. Kako je ranija presuda prvostupanjskog suda, kojom su utvrđene ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, postala pravomoćna, to je u pobijanoj odluci prvostupanjski sud na temelju dopune nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka utvrdio koji iznos je tužitelj više platio zbog toga što je tijekom otplate kredita došlo do povećanja kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu te zbog promjene valutnog tečaja u odnosu na početni valutni tečaj.

7.5. Iz nalaza vještaka od 4. travnja 2022. proizlazi da je po obje osnove tužitelj tuženiku u vremenskom periodu od 31. prosinca 2006. do 4. studenog 2011. (datum prijevremenog zatvaranja kredita) platio iznos od 2.595,86 eura, od čega se iznos od 426,72 eura odnosi na više plaćenu kamatu zbog promjene kamatne stope na više, a iznos od 2.169,14 eura na više plaćeni iznos zbog promjene tečaja na više.

7.6. Odlučujući o prigovoru zastare prvostupanjski sud navodi kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke te je ista počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u tom dijelu. U odnosu na valutnu klauzulu, zastara je počela ponovo teći 14. lipnja 2018. kada je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6637/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima i u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF.

7.7. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove, a pravni osnov kondemnatornog tužbenog zahtjeva tužitelja je u članku 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) da iznosi 5 godina i u konkretnom slučaju teče od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., zbog čega da je osnovan prigovor zastare kojim se traži isplata više plaćenog po osnovi promjenjivosti kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke, odnosno za isplatu iznosa od 426,72 eura jer je tužba podnesena 4. lipnja 2021. U odnosu na zahtjev za isplatu više plaćenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zastara nije nastupila pa je prvostupanjski sud tužitelju dosudio iznos od 2.169,14 eura.

7.8. Na pojedinačne novčane iznose više plaćenog zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tijekom otplate kredita prvostupanjski sud je dosudio zakonsku zateznu kamatu po stopi iz članka 29. ZOO-a, a temeljem članka 1115. ZOO-a od uplate svakog više plaćenog mjesečnog iznosa pa do isplate. Ovo stoga što prvostupanjski sud ocjenjuje da je tuženik stekao određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je on sam inicirao stavljanjem u tipski ugovor bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na sadržaj tih odredbi, zbog čega ga se treba smatrati nesavjesnim stjecateljem.

7.9. Odluka o troškovima postupka utemeljena je na članku 154. stavak 2. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.), uz uvećanje za iznos predujma plaćenog za provođenje vještačenja.

8. Tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, jer da nisu provedeni svi dokazi koje je tuženik predložio. Pri tome se tuženik referira i na nalaz i mišljenje vještaka te smatra da vještak nije odgovorio na njegove prigovore pa da prvostupanjski sud takvo vještačenje nije mogao prihvatiti.

8.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, jedini dokaz koji je predložen od strane tužitelja je bilo provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a koje je prvostupanjski sud i proveo. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, ali je smatrao da je vještak trebao izračun izvršiti ne na temelju kamatne stope koja je primijenjena prilikom isplate kredita od strane banke tužitelju, već kamatnu stopu koja se primjenjivala na kunske kredite u vrijeme trajanja predmetnog Ugovora o kreditu jer nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope.

8.2. Pravilno je prvostupanjski sud dao zadatak vještaku te je vještak pravilno utvrdio koliko je tužitelj više platio tijekom otplate kredita zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu i zbog promjene valutnog tečaja u odnosu na početni tečaj, a što je sve sukladno ustaljenoj sudskoj praksi u predmetima istog činjeničnog supstrata i istog pravnog temelja.

8.3. Tuženik u svojoj žalbi iznosi stavove koji se odnose na ništetnost odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke i odredbi u kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pri čemu ovaj sud neće odgovarati na te žalbene navode, s obzirom da je, kako je to već naprijed rečeno, pitanje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke i ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF pravomoćno riješeno presudom prvostupanjskog suda broj P- 380/2021-24 od 3. siječnja 2022., koja je potvrđena presudom ovog suda broj Gž- 166/2022-2 od 3. ožujka 2022.

8.4. Na kondemnatorni tužbeni zahtjev odnose se žalbeni navodi kojima se osporava utvrđenje prvostupanjskog suda vezano uz prigovor zastare jer da se pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., a na kojemu se temelji i stav prvostupanjskog suda o početku tijeka zastare, ne može primijeniti obzirom da je protivno odredbama ZOO-a koje reguliraju tu materiju.

8.5. U odnosu na navedeno treba reći da ovaj sud prihvaća stav prvostupanjskog suda o početku tijeka zastare kondemnatornog tužbenog zahtjeva jer se isti temelji na recentnoj sudskoj praksi koja se ustalila u činjenično i pravno identičnim predmetima kao što je ovaj.

8.6. Osporava se i tijek zakonske zatezne kamate kako je on suđen na pojedine mjesečne više plaćene iznose od trenutka plaćanja do isplate s pozivom na članak 1115. ZOO-a jer da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, obzirom da niti on sam nije mogao predvidjeti kretanje valutnog tečaja tijekom otplate kredita.

8.7. Točno je da tuženik nije mogao predvidjeti hoće li se i za koliko promijeniti valutni tečaj CHF tijekom godina otplate kredita, ali tuženik kao banka i kao poslovni subjekt koji raspolaže specifičnim znanjima vezanim, između ostalog, i za kretanje valuta je trebao tužitelja upozoriti na rizičnost zaključenja ugovora u kojem je glavnica vezana uz CHF, što nije učinio, a zbog čega je i utvrđena ništetnost odredbi konkretnog Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF. Zbog toga i po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno smatra tuženika nepoštenim stjecateljem te pravilno primjenjuje članak 1115. ZOO-a.

8.8. U odnosu na odluku o naknadi parničnog troška, tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na sve radnje tužitelja primijenio Tarifu, smatrajući da je na one radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu Izmjene Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.), odnosno za radnje prije 17. studenog 2023. trebao visinu nagrade odrediti prema tarifi koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja pojedine radnje.

8.9. Ovakav stav tuženika nije ispravan jer je Tbr. 52. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je pravilno prvostupanjski sud u konkretnom slučaju odlučujući o troškovima postupka tužitelju priznao nagradu u visini vrijednosti 2,00 eura za jedan bod i pravilno primijenio Tarifu koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke.

8.10. Također tuženik navodi kako je i on predao troškovnik u spis, a da je prvostupanjski sud propustio odbiti njegov zahtjev za naknadom parničnog troška kao da ga nije podnio.

8.11. Kada sud odlučuje o troškovima postupka, čini to na temelju troškovnika koje su podnijele stranke te primjenom odredbi ZPP-a kojima se uređuje dosuđenje parničnog troška, između ostalog, i prema uspjehu stranaka u postupku. U takvoj situaciji, u pravilu, prvostupanjski sud donosi jednu odluku o naknadi parničnog troška koju stavlja u izreku odluke, dok ne odlučuje izrekom o zahtjevu stranke kojoj se trošak ne dosuđuje.

8.12. Zbog navedenih razloga žalba tuženika, po ocjeni ovog suda, nije osnovana.

9. Tužitelj podnosi žalbu samo protiv odluke o naknadi parničnog troška jer da mu je prvostupanjski sud trebao dosuditi cjelokupni trošak, bez obzira na to što djelomično nije uspio sa svojim tužbenim zahtjevom u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, jer da se radi o specifičnom području zaštite potrošača zbog čega postoji obveza nacionalnog suda da tumači sporne odredbe nacionalnih prava in favorem potrošača u skladu s načelom djelotvornosti i zaštite potrošača od nepoštenih odredbi iz potrošačkih ugovora. Zbog toga da potrošaču pripada pravo na potpunu naknadu svih troškova bez obzira što je djelomično uspio u sporu. Tužitelj ne osporava odluku prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška koji mu nisu priznati po prvostupanjskom sudu, već osporava to što je prvostupanjski sud odlučujući o trošku kojeg ocjenjuje da mu pripada primijenio članak 154. stavak 2. ZPP-a.

9.1. I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju trebao primijeniti odredbu članka 154. stavak 5. ZPP-a te tužitelju dosuditi trošak koji mu je priznao u cijelosti jer tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom svog zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi.

9.2. Prvostupanjski sud je pogrešno izračunao uspjeh tužitelja u postupku jer je uzeo u obzir samo uspjeh u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ali ne i uspjeh u odnosu na osnovu. Sagledavajući cjelokupni prvostupanjski postupak od podnošenja tužbe do donošenja pobijane odluke proizlazi da je tužitelj uspio sa osnovom 100%, a sa visinom kondemnatornog tužbenog zahtjeva 83,56%, pa je njegov uspjeh 91,78% (100 + 83,56 = 183,56 : 2 = 91,78%). Zbog toga je tužitelju trebalo priznati trošak u cijelosti.

9.3. Pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju nagradu za rad njegovog punomoćnika za radnje koje su pobrojane u točkama 18.2. prvostupanjske odluke, a odbio ga za radnje koje su pobrojane u točki 18.3. prvostupanjske odluke. Isto tako, pravilno je priznat i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, kao i trošak vještačenja, odnosno pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da bi trošak tužitelja iznosio 2.024,58 eura. Kako je na taj iznos primijenio pravilo iz članka 154. stavak 2. ZPP-a, to je tužitelju dosudio iznos od 1.358,89 eura, a što predstavlja prema izračunu prvostupanjskog suda 67,12% uspjeha tužitelja.

9.4. Kako ovaj sud ocjenjuje da je bilo potrebno u konkretnom slučaju primijeniti članak 154. stavak 5. ZPP-a, to je uvažio žalbu tužitelja te mu dosudio pored dosuđenog iznosa još iznos od 665,11 eura (1.358,89 + 665,11 = 2.024,58). Na navedeni trošak priznata mu je i zakonska zatezna kamata od donošenja drugostupanjske odluke do isplate primjenom članka 151. stavak 3. ZPP-a.

9.5. Tužitelj je zatražio i trošak žalbe pa kako je sa svojom žalbom uspio, to mu polazeći od vrijednosti predmeta spora za žalbu (665,11 eura) pripada nagrada za sastav žalbe po Tbr. 10.4. Tarife u iznosu od 75,00 eura i iznos PDV-a od 18,75 eura ili ukupno 93,75 eura, a koji iznos mu je dosuđen. Na navedeni iznos dosuđena mu je i zakonska zatezna kamata od donošenja drugostupanjske odluke do isplate sukladno članku 151. stavak 2. ZPP-a. Tužitelju nije priznat iznos sudske pristojbe na žalbu jer nema dokaza da je istu platio.

10. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je pobijana odluka preinačena primjenom članka 380. točka 3. ZPP-a.

11. Točka II. izreke presude nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 29. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković