Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-275/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ČĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Mari Ogresti, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po opunomoćenici Mariji Radelja, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-8/2023 od 11. veljače 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-8/2023 od 11. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku da tužitelju plati iznos od 26.318,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose kako je specificirano, a u točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 4.362,85 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

1.1. Prvostupanjski sud je u sklopu presude donio i rješenje čija izreka glasi:

„Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva.“

2. Protiv navedene presude i rješenja pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 18. veljače 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije zahtjev tužitelja u cijelosti i naloži tuženiku da mu naknadi troškove parničnog postupka ili da ukine pobijanu odluku i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu se isplati iznos od 26.318,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine mjesečne iznose teku kako je to specificirano u točki I. izreke od plaćanja do isplate, a svoj zahtjev temelji na utvrđenju da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak (valutna klauzula u CHF).

5.1. Tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor litispendencije i prigovor zastare.

5.2. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s Hypo Alpe-Adria-Banke d.d. Zagreb kao bankom i prednikom tuženika zaključio Ugovor o kreditu broj 266-361/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, dana 16. studenog 2005.,

- da je na temelju tog Ugovora tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 143.800,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita,

- da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 843,60 CHF obračunatom po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja,

- da je kredit trebao biti otplaćen s danom 30. studenoga 2026.,

- da je kredit prijevremeno otplaćen 13. studenog 2012.,

- da su na temelju specifikacije uplata od 12. kolovoza 2014. utvrđeni datumi uplata te iznosi uplata u kunama za razdoblje od 4. siječnja 2006. do 13. studenoga 2012.,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kod tuženika podigao stambeni kredit za kupnju dijela kuće da bi riješio stambeno pitanje za sebe i svoju obitelj te mu je navedeni kredit s valutnom klauzulom u CHF ponuđen kao najpovoljniji te je i bio najpovoljniji zbog čega je isti pristao na podizanje kredita s valutnom klauzulom u CHF,

- da mu nije dano nikakvo pojašnjenje vezano uz valutnu klauzulu,

- da nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama jer je Ugovor sastavila banka i vrijedio je princip „uzmi ili ostavi“,

- da iz dopune nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka od 28. studenog 2024. proizlazi da je razlika po Ugovoru o kreditu između iznosa plaćenog na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF 26.318,09 eura,

- da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a prema kojoj su utvrđene ništetnima odredbe potrošačkih ugovora koje je prednik tuženika zaključio u vremenskom periodu u kojem je zaključen i konkretan Ugovor o kreditu i u kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF.

5.3. Prvostupanjski sud navodi da iz sadržaja predmetnog Ugovora, vremena sklapanja i činjenice da je isti ugovoren uz primjenu valutne klauzule u CHF proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom temelju koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P- 1401/12, a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom postupku da je pravomoćno odlučeno kako su ništetne odredbe potrošačkih ugovora u dijelu kojim su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF. Kako se tužitelj pozvao na pravno shvaćanje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača sukladno članku 502.c ZPP-a, to da je i prvostupanjski sud vezan navedenim pravnim shvaćanjem. Prvostupanjski sud navodi da se radi o tipskom ugovoru o čijim odredbama se nije individualno pregovaralo i na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati jer bi u protivnom bilo nelogično da bi tužitelj pristao da tuženiku plati cijenu koja je neovisna o tražbini koju je dobio i ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Odredba konkretnog Ugovora (članak 2.) koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF da je jasna i lako uočljiva, ali ne i razumljiva, što da je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik da je propustio informirati tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu CHF, odnosno da nije transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odobrenim kreditom s valutnom klauzulom u CHF.

5.4. Kako je, dakle, prvostupanjski sud utvrdio da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna jer tužitelj nije primio punu informaciju od strane tuženika o riziku sklapanja ugovora o kreditu uz takvu klauzulu, to je ocijenio da tužitelj na temelju ništetnih odredbi, a sukladno članku 323. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016. -odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/2017., 131/2020. i 114/2022.; dalje: OZ) ima pravo na povrat onoga što je više platio temeljem ništetnih odredbi te mu je dosudio iznos od 26.318,09 eura.

5.5. Visina više plaćenog zbog promjene valutnog tečaja tijekom otplate kredita utvrđena je na temelju provedenog vještačenja koje je prvostupanjski sud prihvatio kao stručan i objektivan.

5.6. Odbijen je prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač jer da je Ugovor o kreditu zaključen kao stambeni kredit za kupnju kuće, a kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, pa da se isti ima smatrati potrošačem u smislu članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.).

5.7. Navedeni novčani iznos od 26.318,09 eura dosuđen je primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), a kamata na pojedine više plaćene mjesečne iznose u utuženom razdoblju dosuđena je po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a od trenutka uplate do isplate, a temeljem članka 1115. ZOO-a obzirom da je prvostupanjski sud ocijenio da je tuženik nepošten stjecatelj.

5.8. Odbijen je prigovor litispendencije jer da se o istom tužbenom zahtjevu već vodi postupak jer je prvostupanjski sud utvrdio da se u ranije vođenom postupku pred istim sudom tražio povrat preplaćenih redovnih kamata temeljem istog Ugovora o kreditu i temeljem utvrđenja da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem odluke tuženika, dok se u ovom postupku potražuje preplaćena razlika anuiteta koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u CHF.

5.9. Odbijen je prigovor zastare sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako su odredbe Ugovora o primjeni valutne klauzule u CHF utvrđene ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to da je zastarni rok počeo teći od pravomoćnosti, tj. od 14. lipnja 2018. Tužba je podnijeta 3. siječnja 2023., dakle, unutar zastarnog roka.

5.10. U odnosu na preinaku tužbe (prvostupanjski sud pogrešno govori o preinaci tužbenog zahtjeva) odlučeno je na način da je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe koja je učinjena nakon provedenog vještačenja kada je tužitelj početni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 25.425,00 eura podigao na iznos od 30.504,97 eura, pozivajući se na Zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. prema kojemu je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

5.11. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.), uz uvećanje za predujam plaćen za financijsko vještačenje.

6. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer u pobijanoj presudi nedostaje obrazloženje zašto sud nije proveo po tuženiku predložene dokaze te nisu utvrđene odlučne činjenice u odnosu na visinu i osnovanost tužbenog zahtjeva te odbijanjem pravnih prigovora tuženika i neprovođenjem dopune nalaza i mišljenja kako je to zatražio tuženik. Da je počinjena i bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 502.c ZPP-a jer da u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, kao i bitnu povredu iz članka 193. stavak 4. ZPP-a jer je tužitelj tijekom postupka smanjio tužbeni zahtjev pa takvo postupanje tužitelja predstavlja djelomično povlačenje tužbe u smislu članka 193. stavak 4. ZPP-a sukladno kojem je sud tuženiku trebao dosuditi razmjerni trošak postupka.

6.1. Prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer nije obrazložio na valjani način zbog čega nije proveo dokaze koji su predloženi, već je u točki 4. svog obrazloženja naveo da „Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim uzimajući u obzir i načelo ekonomičnosti postupka.“. Na ovaj način nije jasno koje su dokaze stranke predlagale, a koje prvostupanjski sud nije proveo. Navedena bitna povreda nije učinjena u dijelu u kojem da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto bi ugovorna odredba koja je utvrđena ništetnom dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača, s obzirom da je u odnosu na navedeno dano obrazloženje. Također, prvostupanjska presuda ne sadrži niti razloge zašto je odbijen prijedlog tuženika za dopunu vještačenja primjenom kunske kamatne stope i zbog čega nisu uzeti u obzir manje plaćeni anuiteti.

6.2. Međutim, ovaj sud je primjenom članka 373.a stavak 3. u vezi sa stavkom 1. ZPP- a otklonio navedenu bitnu povredu te odlučio o žalbi tuženika.

6.3. U odgovoru na tužbu tuženik je predložio kao dokaze saslušanje tužitelja, saslušanje tuženika, saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu te čitanje izjave ČĆU, regionalne menadžerice, o načinu na koji su trebali postupati djelatnici banke prilikom pregovaranja koje je prethodilo zaključenju ugovora o kreditima. Predloženo je i saslušanje ĆĆ, koji je neposredno kao zaposlenik tuženika kontaktirao s tužiteljem prije zaključenja konkretnog Ugovora, ali je od tog dokaza odustao.

6.4. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, dokaz saslušanjem tuženika bilo je moguće provesti saslušanjem nekog od zaposlenika banke koji je neposredno pregovarao s tužiteljem prije zaključenja Ugovora o kreditu, od kojeg dokaza je tuženik odustao, saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu bilo je nepotrebno jer se iz njegovog iskaza ne bi mogli dobiti podaci o tome je li se pojedinačno pregovaralo o odredbi Ugovora kojom je glavnica vezana uz CHF, a isto tako niti iz izjave ČĆU u kojoj je ona općenito iznijela pravila postupanja prilikom zaključenja ugovora o kreditu s klijentima banke. Iz toga proizlazi da i po ocjeni ovog suda navedene dokaze nije bilo potrebno provoditi.

6.5. U odnosu na financijsko vještačenje i tvrdnju tuženika kako je prvostupanjski sud trebao provesti dopunu vještačenja na način kako je to tražio tuženik, treba reći da prigovori tuženika na vještačenje nisu relevantni za donošenje odluke u ovom postupku. Naime, predlaganje tuženika da vještak izvrši vještačenje na način da izvrši obračun kao da je podignut kunski kredit, odnosno uz primjenu kamatnih stopa koje su se mijenjale prilikom ugovaranja kunskih kredita, ne može se primijeniti u konkretnom slučaju jer nije bio ugovoren kunski kredit. Pozivanje tuženika na analognu primjenu odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015) kojim je propisana konverzija kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije primjenjiva na konkretan ugovorni odnos koji je okončan otplatom kredita 2012. godine. Što se tiče manje plaćenih anuiteta vještak je iste obračunao, međutim, sud ih nije uzeo u obzir pri donošenju svoje odluke, a za što i nije dao nikakvo obrazloženje. Tuženik u odnosu na negativnu razliku nije postavio protutužbeni zahtjev niti prijebojni zahtjev, a i da ga je postavio, na isti, po ocjeni ovog suda, ne bi imao pravo jer je sam skrivio ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

6.6. Prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 502.c ZPP-a jer je pravilno ocijenio da se na konkretni Ugovor o kreditu mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12 te da je vezan pravnim shvaćanjem iznesenim u tom sporu na temelju članka 502.c ZPP- a iz razloga što je utvrdio da se radi o odredbama koje su identične odredbama ugovora koje su bile predmet kolektivnog spora. Pored toga, na temelju iskaza tužitelja, a tuženik nije pružio kontra dokaze, utvrđeno je da se prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o odredbi kojom je glavnica kredita vezana uz CHF.

6.7. Nije učinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 193. stavak 4. ZPP-a. Navedenim člankom propisano je da ako u slučaju iz stavka 3. ovog članka dođe do povlačenja tužbe prije nego što je prvostupanjski sud donio svoju odluku, odnosno prije nego što je ona u povodu žalbe otpravljena drugostupanjskom sudu, prvostupanjski će sud rješenjem utvrditi da je tužba povučena, odnosno rješenjem će ukinuti svoju odluku i utvrditi da je tužba povučena. Tim će rješenjem odlučiti i o zahtjevu tuženika za naknadu troškova postupka.

6.8. U konkretnom slučaju nije došlo do povlačenja tužbe, već je došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva koje se, u okviru odluke o naknadi parničnog troška postupka, treba ocjenjivati kao da je došlo do djelomičnog povlačenja tužbe za određeni novčani iznos za koji je tužbeni zahtjev smanjen.

6.9. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tuženik vezuje uz počinjenje bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a po ocjeni ovog suda iako je prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu, kako je to naprijed obrazloženo, isto nije dovelo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.

6.10. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženik vidi u tome što da tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Postojala je podjednaka mogućnost da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, odnosno jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Materijalno pravo da je pogrešno primijenjeno i s obzirom da učinci ništetnosti ugovornih obvezi u valutnoj klauzuli u CHF ionako ne bi bili takvi da se ima primijeniti početna kamatna stopa i tečaj, nego bi uspostava ravnoteže među ugovornim stranama imala za posljedicu primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama. Pri tome se poziva na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

6.11. Prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli u CHF konkretnog Ugovora jer se ništetnost ne temelji na činjenici da je tuženik mogao predvidjeti tečaj CHF kroz vrijeme otplate kredita, već na činjenici da je tuženik bio upoznat s većim rizikom za korisnika kredita zaključivanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nego s valutnom klauzulom u eurima ili kunskog kredita, obzirom da tečaj CHF nije štićen od strane Hrvatske narodne banke za razliku od tečaja eura. Time što tužitelj nije bio upoznat s navedenim rizikom čini tuženika kao financijsku instituciju nepoštenim jer tužitelju nije pružio punu obavijest na temelju koje bi on mogao valjano odlučiti o eventualnim ekonomskim posljedicama zaključivanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

6.12. Tuženik također smatra da je i u pogledu zastare pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa jer je to suprotno članku 241. ZOO-a pa se nije moglo primijeniti niti pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje se ne odnosi na ništetnost ugovornih odredbi, već ništetnost ugovora. Materijalno pravo da je pogrešno primijenjeno i u odnosu na dosuđene zatezne kamate na pojedine više plaćene mjesečne iznose od uplate do isplate jer da tuženik nije bio nepošten stjecatelj.

6.13. Po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo u odnosu na prigovor zastare, kao i u odnosu na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu, jer prema ustaljenoj sudskoj praksi u istovjetnim predmetima kao što je ovaj zastara se tumači sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare te je zastara za individualne restitucijske zahtjeve počela teći od pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u potrošačkim ugovorima koji su zaključeni u vremenskom periodu u kojem je zaključen i konkretan Ugovor, a koja je u tom dijelu postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Od pravomoćnosti navedene odluke pa do podnošenja tužbe nije protekao rok od 5 godina.

6.14. Što se tiče utvrđenja prvostupanjskog suda da je tuženik nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a, jer je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što je u konačnici dovelo i do utvrđenja ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, i po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno dosudio zakonsku zateznu kamatu od uplate svakog mjesečno više plaćenog iznosa jer je tuženik nepošteni stjecatelj.

7. Žalba tuženika nije osnovana niti u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška. Točno je da kada tužitelj smanji tužbeni zahtjev isto treba tumačiti kao djelomično povlačenje tužbe, ali to povlačenje može utjecati samo na uspjeh tužitelja u postupku i u okviru utvrđenog uspjeha dosude parničnog troška.

7.1. U konkretnom slučaju, tužitelj je potraživao isplatu iznosa od 25.425,00 eura, da bi nakon provedenog vještačenja podigao tužbeni zahtjev na iznos od 30.504,97 eura, a za koji iznos je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe. Nakon dopune vještačenja po prigovoru tuženika, tužitelj je smanjio svoj tužbeni zahtjev na iznos od 26.318,09 eura. Smanjenju tužbenog zahtjeva tuženik se nije protivio, ali je zatražio trošak tumačeći navedeno smanjenje kao povlačenje tužbe i tražeći isplatu troška kojeg je on imao do preinake tužbe.

7.2. Kako je navedeno, smanjenje tužbenog zahtjeva tumači se kao djelomično povlačenje tužbe s utjecajem na visinu parničnog troška, odnosno na uspjeh tužitelja u parnici.

7.3. Za sve radnje koje je tužitelj poduzeo do podizanja tužbenog zahtjeva, tužitelju je trebalo priznati puni iznos nagrade predviđene Tarifom. Nakon podizanja tužbenog zahtjeva tužitelju za sve radnje od podizanja tužbenog zahtjeva do njegovog smanjenja trebalo je priznati trošak prema uspjehu, stavljajući u omjer dosuđeni iznos s traženim iznosom, na koji način se uzima u obzir činjenica da je tužitelj djelomično povukao tužbu. Nakon smanjenja tužbenog zahtjeva tužitelju ponovo pripada trošak u punom iznosu jer je smanjeni tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti.

7.4. Konkretno, prvostupanjski sud je pravilno tužitelju priznao primjenom Tarife trošak sastava tužbe, podneska od 17. ožujka 2023. i zastupanje na raspravi 20. rujna 2023. u punom iznosu, te u isti uključio PDV i trošak sudske pristojbe na tužbu. Nakon povećanja tužbenog zahtjeva na 30.504,97 eura prvostupanjski sud je tužitelju priznao trošak za sastav podneska od 11. listopada 2024. u punom iznosu i za sastav podneska od 18. listopada 2024. iznos od 50,00 eura te je na navedene iznose priznao i PDV. Nakon što je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev pravilno mu je priznat trošak za sastav podneska od 3. prosinca 2024. i za zastupanje na raspravi 28. siječnja 2025. u punom iznosu te je na naveden iznos priznat i PDV. Pravilno je tužitelju priznat i trošak financijskog vještačenja.

7.5. Tužitelju je trebalo priznati primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a trošak koji je imao do podizanja tužbenog zahtjeva i trošak koji je imao nakon smanjenja tužbenog zahtjeva, dok je trošak koji mu je nastao za vrijeme kada je VPS iznosio 30.504,97 eura trebalo priznati prema uspjehu, odnosno temeljem članka 154. stavak 2. ZPP-a. Međutim, kada se u omjer stave dosuđeni iznos i iznos od 30.504,97 eura, proizlazi da je tužitelj uspio u osnovi sa 100%, u visini 86%, što ukupno predstavlja uspjeh od 93% (186:2). Obzirom na navedeni uspjeh tužitelju je trošak kojeg je imao u tom periodu trebalo priznati u cijelosti jer nije uspio s neznatnim dijelom zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, dakle primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a.

7.6. Dakle, iako prvostupanjski sud nije na pravilan način odlučivao o troškovima postupka jer nije uvažio činjenicu da je tužbeni zahtjev djelomično smanjen, pravilno je tužitelju dosudio trošak u cijelosti jer smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo u takvom iznosu da bi utjecalo na uspjeh tužitelja u postupku na način da bi se zbog toga trebalo umanjiti njegove troškove.

8. Zbog navedenih razloga odbijena je žalba tuženika te je pobijana odluka potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 29. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković