Poslovni broj P-1315/2023-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Sinj, Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sutkinji Nikolini Mandić, u pravnoj stvari tužitelja JĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Peronja, odvjetnik u Splitu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 9. travnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Mirele Perković, odvjetnice u Sinju i FĆ, odvjetničke vježbenice punomoćnika tuženika, 29. svibnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju: JĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.587,63 EUR, uz zakonsku zateznu kamatu tekući počevši na pojedine iznose od različitih datuma po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., od 01.01.2008. do 30.06.2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.g. pa do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.g. pa do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.g. pa do 30. 06. 2018.g. po stopi od 7,09%, od 01. 07. 2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, od 1.1.2019.g. do 30.6.2019.g. po stopi od 6,54%, od 1.7.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,30%, od 1.1.2020.g. do 30.6.2020.g. po stopi od 6,11%, od 1.7.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89%, od 1.1.2021.g. do 30.6.2021.g. po stopi od 5,75%, od 1.7.2021.g. do 31.12.2021.g. 5,61%, od 1.1.2022.g. do 30.6.2022. po stopi od 5,49%, od 1.7.2022.g. do 31.12.2022 po stopi od 5,31%, od 1.1.2023.g. do 30.6.2023.g. po stopi od 5,50 %, od 01.07.2023.g. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 %, od 1.1.2024. do 30.06.2024. po stopi od 7,50 %, od 01.07.2024.g. do 31.12.2024.g. po stopi od 7,25%, a od 01.01.2025.g. pa do isplate po stopi od 6,15%, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:

- na iznos od 7,91 EUR tekući počevši od 11.3.2008. pa do isplate

- na iznos od 4,46 EUR tekući počevši od 14.4.2008. pa do isplate

- na iznos od 6,88 EUR tekući počevši od 16.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 14,37 EUR tekući počevši od 11.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 2,99 EUR tekući počevši od 12.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 28,56 EUR tekući počevši od 12.1.2009. pa do isplate

- na iznos od 30,82 EUR tekući počevši od 11.2.2009. pa do isplate

- na iznos od 28,92 EUR tekući počevši od 30.3.2009. pa do isplate

- na iznos od 26,54 EUR tekući počevši od 15.4.2009. pa do isplate

- na iznos od 27,38 EUR tekući počevši od 13.5.2009. pa do isplate

- na iznos od 20,53 EUR tekući počevši od 16.6.2009. pa do isplate

- na iznos od 25,21 EUR tekući počevši od 13.7.2009. pa do isplate

- na iznos od 18,55 EUR tekući počevši od 11.8.2009. pa do isplate

- na iznos od 24,35 EUR tekući počevši od 11.9.2009. pa do isplate

- na iznos od 18,7 EUR tekući počevši od 19.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 22,33 EUR tekući počevši od 11.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 22,36 EUR tekući počevši od 15.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 31,57 EUR tekući počevši od 12.1.2010. pa do isplate

- na iznos od 36,07 EUR tekući počevši od 10.2.2010. pa do isplate

- na iznos od 34,64 EUR tekući počevši od 11.3.2010. pa do isplate

- na iznos od 42,1 EUR tekući počevši od 12.4.2010. pa do isplate

- na iznos od 47,05 EUR tekući počevši od 10.5.2010. pa do isplate

- na iznos od 56,19 EUR tekući počevši od 11.6.2010. pa do isplate

- na iznos od 67,55 EUR tekući počevši od 12.7.2010. pa do isplate

- na iznos od 63,43 EUR tekući počevši od 13.8.2010. pa do isplate

- na iznos od 82,99 EUR tekući počevši od 13.9.2010. pa do isplate

- na iznos od 71,7 EUR tekući počevši od 12.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 76,67 EUR tekući počevši od 12.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 87,28 EUR tekući počevši od 13.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 90,66 EUR tekući počevši od 27.1.2011. pa do isplate

- na iznos od 83,25 EUR tekući počevši od 12.2.2011. pa do isplate

- na iznos od 90,62 EUR tekući počevši od 11.3.2011. pa do isplate

- na iznos od 81,11 EUR tekući počevši od 12.4.2011. pa do isplate

- na iznos od 97,06 EUR tekući počevši od 12.5.2011. pa do isplate

- na iznos od 112,21 EUR tekući počevši od 10.6.2011. pa do isplate

- na iznos od 116,5 EUR tekući počevši od 11.7.2011. pa do isplate

- na iznos od 190,2 EUR tekući počevši od 11.8.2011. pa do isplate

- na iznos od 122,41 EUR tekući počevši od 13.9.2011. pa do isplate

- na iznos od 111,38 EUR tekući počevši od 14.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 110,23 EUR tekući počevši od 14.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 111,76 EUR tekući počevši od 13.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 123,08 EUR tekući počevši od 13.1.2012. pa do isplate

- na iznos od 126,46 EUR tekući počevši od 13.2.2012. pa do isplate

- na iznos od 123,64 EUR tekući počevši od 2.4.2012. pa do isplate

- na iznos od 123,64 EUR tekući počevši od 2.4.2012. pa do isplate

- na iznos od 125,06 EUR tekući počevši od 11.5.2012. pa do isplate

- na iznos od 127,9 EUR tekući počevši od 11.6.2012. pa do isplate

- na iznos od 124,31 EUR tekući počevši od 11.7.2012. pa do isplate

- na iznos od 121,82 EUR tekući počevši od 17.8.2012. pa do isplate

- na iznos od 117,58 EUR tekući počevši od 11.9.2012. pa do isplate

- na iznos od 122,72 EUR tekući počevši od 13.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 124,94 EUR tekući počevši od 12.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 124,22 EUR tekući počevši od 11.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 123,37 EUR tekući počevši od 12.1.2013. pa do isplate

- na iznos od 118,87 EUR tekući počevši od 12.2.2013. pa do isplate

- na iznos od 124,98 EUR tekući počevši od 12.4.2013. pa do isplate

- na iznos od 124,98 EUR tekući počevši od 12.4.2013. pa do isplate

- na iznos od 113,49 EUR tekući počevši od 13.5.2013. pa do isplate

- na iznos od 113,41 EUR tekući počevši od 12.6.2013. pa do isplate

- na iznos od 109,43 EUR tekući počevši od 10.7.2013. pa do isplate

- na iznos od 114 EUR tekući počevši od 12.8.2013. pa do isplate

- na iznos od 115,97 EUR tekući počevši od 11.9.2013. pa do isplate

- na iznos od 119,58 EUR tekući počevši od 14.10.2013. pa do isplate

- na iznos od 120,32 EUR tekući počevši od 13.11.2013. pa do isplate

- na iznos od 124,81 EUR tekući počevši od 16.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 102,17 EUR tekući počevši od 14.1.2014. pa do isplate

- na iznos od 106,71 EUR tekući počevši od 11.2.2014. pa do isplate

- na iznos od 108,52 EUR tekući počevši od 11.3.2014. pa do isplate

- na iznos od 107,36 EUR tekući počevši od 11.4.2014. pa do isplate

- na iznos od 103,96 EUR tekući počevši od 13.5.2014. pa do isplate

- na iznos od 104,22 EUR tekući počevši od 10.6.2014. pa do isplate

- na iznos od 106,66 EUR tekući počevši od 10.7.2014. pa do isplate

- na iznos od 108,7 EUR tekući počevši od 13.8.2014. pa do isplate

- na iznos od 109,67 EUR tekući počevši od 13.9.2014. pa do isplate

- na iznos od 110,64 EUR tekući počevši od 13.10.2014. pa do isplate

- na iznos od 113,78 EUR tekući počevši od 11.11.2014. pa do isplate

- na iznos od 114,82 EUR tekući počevši od 12.12.2014. pa do isplate

- na iznos od 115,07 EUR tekući počevši od 12.1.2015. pa do isplate

- na iznos od 115,16 EUR tekući počevši od 12.2.2015. pa do isplate

- na iznos od 115,16 EUR tekući počevši od 17.3.2015. pa do isplate

- na iznos od 115,16 EUR tekući počevši od 13.4.2015. pa do isplate

- na iznos od 115,16 EUR tekući počevši od 12.5.2015. pa do isplate

- na iznos od 115,16 EUR tekući počevši od 17.6.2015. pa do isplate

- na iznos od 115,16 EUR tekući počevši od 17.7.2015. pa do isplate

- na iznos od 115,16 EUR tekući počevši od 12.8.2015. pa do isplate

- na iznos od 115,16 EUR tekući počevši od 11.9.2015. pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.436,42 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 29. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 4. travnja 2023. navodi da je 6. travnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012359171, solemniziran 6. travnja 2007. po javnom bilježniku Josipu Bradariću iz [adresa] pod brojem OU-1432/07 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos kredita od 90.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom banke.

1.1. Nadalje, tužitelj u tijeku postupka tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula ništetne pozivajući se na pravna utvrđenja iz parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koju je kao tužitelj podnio Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banaka, uključujući i tuženika, tj. temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

1.2. Kao dokaze tužitelj je uz tužbu priložio pregled uplata po kreditu na dan 12.11.2021. (list 7-10 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012359171 sklopljen 9. prosinca 2015. solemniziran 22. prosinca 2015. po javnom bilježniku Vladimiru Delongi iz [adresa] pod brojem OV-8916/15, dalje: Dodatak Ugovoru o kreditu (list 11-17 spisa), plan otplate (list 19-24 spisa), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 25-35 spisa), Ugovor o kreditu (list 36-42 spisa). Osim čitanja navedenih isprava, tužitelj kao dokaz predlaže da ga se sasluša kao stranku i provede financijsko vještačenje.

1.3. Tužitelj tužbom od tuženika traži vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno isplatu iznosa od 22.637,85 EUR / 170.564,08 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva prije svega navodeći kako je tužitelj sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje ZID ZPK/15) izgubio pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih ugovornih odredbi o valutni glavnice u CHF. Tuženik smatra da je prvotni kredit u CHF prihvaćanjem konverzije prestao postojati pa da s osnova tog Ugovora o kreditu više ne može biti nikakvih potraživanja niti zahtjeva. Nadalje, tuženik ističe kako se tužitelj više ne može pozvati na odluke donesene u kolektivnoj parnici vođenoj pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 jer se nakon provođenja konverzije više ne radi o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

2.1. Osim toga, tuženik navodi da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju priznata preplata koja obuhvaća plaćanje po osnovi valutne klauzule i po osnovi kamatne stope pa da stoga nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva koji se tiče tražene isplate. U protivnome, smatra da bi na strani tužitelja imali dvostruku naplatu, jednu na temelju konverzije i drugu na temelju presude, na štetu tuženika.

2.2. U odnosu na svoj pravni stav o izostanku pravnog interesa tužitelja za podnošenjem ove tužbe tuženik se poziva na sudsku praksu, i to zaključak sjednice Županijskog suda u Varaždinu od 14. lipnja 2023., presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1070/2017, presudu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-794/2018, odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. te prilaže pravno mišljenje prof. dr. sc. ČĆ i doc. dr. sc. ĐĆ s Pravnog fakulteta u Zagrebu (list 71-82 spisa).

2.3. Zatim, tuženik osporava da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna, osporava visinu tražbine te ističe prigovor zastare.

2.4. Isto tako, tuženik ističe prigovor radi prijeboja s osnova tzv. negativnih tečajnih razlika navodeći da je tužitelj plaćao manje iznose u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početnog.

2.5. Kao dokaze tuženik predlaže pročitati Dodatak Ugovoru o kreditu te odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tužitelj u podnesku od 11. listopada 2024. navodi kako činjenica sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti, tj. ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer ništetnost nastupa po samom zakonu i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Pozivajući se na odluku Suda Europske unije u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. navodi kako činjenica što su određene odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima, odnosno ništetnima te zamijenjene novim kako bi se održao ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčenje zaštite potrošača. Smatra kako je u svakom konkretnom slučaju potrebni utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže između ugovornih stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila ravnotežu koja je nastala utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi.

3.1. Nadalje, tužitelj u navedenom podnesku naglašava da se u ovome predmetu moraju primijeniti utvrđenja koja su pravomoćno presuđena u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 jer inače ta kolektivna tužba ne bi imala nikakvog smisla kada bi se u svakome pojedinačnom postupku morala ponovno utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi.

3.2. Tužitelj se protivi tuženikovom prigovoru radi prijeboja navodeći kako za to potraživanje tuženika ne postoji pravna osnovan jer odredba čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzorka ništetnosti.

3.3. Zatim, tužitelj se protivi i tuženikovom prigovoru zastare s obrazloženjem kako zastarni rok teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

3.4. Uz podnesak od 11. listopada 2024. tužitelj prilaže sudsku praksu na koju se poziva radi opravdanja svojim pravnih stavova, i to presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1166/2022-2 od 15. rujna 2022. i presudu Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-299/2020-2 od 6. travnja 2020.

4. U tijeku glavne rasprave pročitane su i pregledane isprave koje su stranke predložile kao dokaze, i to: pregled uplata po kreditu na dan 12.11.2021. (list 7-10 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012359171 sklopljen 9. prosinca 2015. solemniziran 22. prosinca 2015. po javnom bilježniku Vladimiru Delongi iz [adresa] pod brojem OV-8916/15, dalje: Dodatak Ugovoru o kreditu (list 11-17 spisa), plan otplate (list 19-24 spisa), otplatna tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 25-35 spisa) i Ugovor o kreditu (list 36-42 spisa). Osim toga na okolnosti visine tražbine provedeno je financijsko vještačenje te pročitan i pregledan pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka Centar za vještačenja d.o.o. od 18. veljače 2025. (list 111-121 spisa).

5. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj podneskom od 27. veljače 2025. postavlja konačni tužbeni zahtjev kojim traži isplatu iznosa koje je preplatio do dana izračuna konverzije zbog primjene nepoštene, odnosno ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od ukupno 7.587,63 EUR sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni preplaćeni iznos od sljedećeg dana od dana plaćanja do isplate.

6. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno te očitovanih dispozicija stranaka u parnici sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa stečenih bez osnove zbog primjene ništetne odrede o valutnoj klauzuli u iznosu od 7.587,63 EUR sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni preplaćeni iznos od sljedećeg dana od dana plaćanja do isplate.

8. Nije sporno da je tužitelj 6. travnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom sklopio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanoj uz tečaj CHF prema kuni. Naime, odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 90.700,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, dok je odredbom čl. 7.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

8.1. Nije sporno da su stranke 9. prosinca 2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 102/15, dalje ZID ZPK/15) sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, odnosno da su stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

8.2. Nije sporno kako je Ugovor o kreditu kao i njegov Dodatak potrošački ugovor.

8.3. Također, između stranaka nije bilo sporno, a utvrđeno je u provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Centar za vještačenja d.o.o., kako je predmetna konverzija kredita izvršena u cijelosti u skladu s odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15 te da je provođenjem konverzije položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

9. Sporno je ima li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran na način da je naknadno zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu, jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne te pripada li tužitelju pravo na isplatu preplaćenog iznosa na temelju stjecanja bez osnove, je li nastupila zastara potraživanja kao i tijek zateznih kamata.

9.1. Sporno je i treba li se preplaćeni iznos čiju isplatu tužitelj zahtijeva tužbom umanjiti za tzv. negativne razlike, odnosno za iznose koje je tužitelj manje platio u razdobljima otplate kredita kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog.

10. Prema stavu ovoga suda tužitelj se vezano za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik (banka) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik (banka) kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik (banka) postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (banke) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka) kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika (banke) o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa , a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik (banka) postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Naime, s obzirom na to da su navedene odluke donesene u parnici pokrenutoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača te da ugovorne odredbe čl. 1. i 7.2. Ugovora o kreditu sadržajno odgovaraju odredbama koje su utvrđene nepoštenima u predmetnom kolektivnom sporu, to se tužitelj u ovoj pojedinačnoj parnici koju je protiv tuženika pokrenuo radi isplate stečenog bez osnove sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP) u vezi s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) može pozivati na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, odnosno navedene odluke obvezuju ovaj sud.

11. Ugovaranje valutne klauzule samo po sebi je dopušteno sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim donosima ("Narodne novine" 35/05, dalje ZOO). Međutim, u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. se navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

11.1. Među strankama nije sporno da u Ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te ugovorne klauzule. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

11.2. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

12. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP 96/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP 96/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Identične odredbe sadržane su i u odredbi čl. 96. st. 1. i 2. te čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP 79/07), kao i u odredbama čl. 49. st. 1. i 2. te čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP 41/14) te u odredbama čl. 53. st. 1. i 2. te čl. 59. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje ZZP 19/22) koji je trenutačno na snazi.

12.1. Prema tome, imajući u vidu pravna utvrđenja iz kolektivne parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, to su odredbe Ugovora o kreditu kojima je u konkretnom slučaju ugovorena valutna klauzula nepoštene, a time i ništetne jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a odredbe su se nalazile u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koji je unaprijed formulirao prednik tuženika kao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1., 324. i 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje ZOO) tužitelj ima pravo od tuženika tražiti isplatu svih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, s time da sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos kredita od dana stjecanja do isplate budući da je tuženik nepošteni stjecatelj tih novčanih iznosa. S time da se stopa zateznih kamata tekućih na svaki pojedini preplaćeni iznos određena je sukladno stopama propisanim čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21).

13.1. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, tj. prihvatom konverzije nisu prestala potraživanja tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu te tužitelj ima pravni interes postavljati zahtjev za isplatom stečenog bez osnove zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi.

13.2. Naime, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03, pravna posljedica ništetnosti je nastanak obveze restitucije tj. vraćanja onog što je na temelju ništetne odredbe primljeno. Obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

13.3. Odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK), kao i odredbe ZID ZPK/15 reguliraju drugačiji obvezni odnos od onog koji je u ovom postupku sporan tj. reguliraju ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu i nakon toga sklapanjem sporazuma o konverziji. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik navodi da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubip pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli.

13.4. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

13.5. Odredbama ZID ZPK/15 nije propisano da će potrošači konverzijom CHF kredita izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Osim toga, predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. A pri tome se radi o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 30. rujna 2015., dakle, nekoliko godina prije nego što je u kolektivnom sporu donesena pravomoćna odluka kojom je valutna klauzula utvrđena nepoštenom i ništetnom (presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.).

13.6. Nije sporno da je u konkretnom slučaju Dodatkom Ugovora o kreditu konverzija provedena sukladno odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15 i time položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, međutim, konverzijom tužitelj nije potpuno obeštećen, a što između ostalog proizlazi iz provedenog financijskog vještačenja po Centru za vještačenja d.o.o.

13.7. Ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu nije prihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2007. godine kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na jednostavno pitanje tj. imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opseg (tako i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

14. Visina preplaćenih iznosa utvrđena je financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Centar za vještačenja d.o.o., odnosno čitanjem pisanog nalaza i mišljenja od 18. veljače 2025. utvrđeno je kako je tužitelj zbog primjene ništetne odrede o valutnoj klauzuli do dana provođenja konverzije preplatio tuženiku iznos od 7.587,63 EUR.

14.1. Sud ocjenjuje da je pisani nalaz i mišljenje vještaka dan stručno i objektivno na temelju dostupne materijalne dokumentacije, te da u istome nema nelogičnosti niti proturječnosti te ga u cijelosti prihvaća, a na isti niti stranke nisu imale prigovora. Naime tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a preostali prigovori koje tuženik ističe u podnesku od 10. ožujka 2025. odnose se na osporavanje osnove potraživanja i na koje je tuženiku odgovoreno pod točkama 13.1. do 13.7. ovoga obrazloženja.

15. Također, valja dodati i da su u pisanom nalazu i mišljenju sudskog vještaka, a na prijedlog tuženika, iskazani i iznosi zbog kojih su anuiteti kredita bili niži jer je tečaj CHF bio niži od početnog (tzv. negativne razlike), i to u stupcu broj 16 tablice u iznosu od 83,45 EUR.

15.1. Međutim, tuženikov prigovor radi prijeboja nije osnovan. Naime, čak i da je tuženik uredio svoj prigovor radi prijeboja sukladno rezultatima provedenog financijskog vještačenja, prema pravnom shvaćanju ovoga suda zahtjev tuženika za uračunavanjem iznosa manje plaćenih anuiteta, odnosno iznosa tzv. negativnih razlika ne bi bio osnovan.

15.2. Naime, ovo prije svega jer tužitelj nije ništa primio ili stekao od tuženika bez osnove, pa stoga ni ne može postojati obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Tužitelj kao stranka Ugovora nije odgovoran za ništetnost spornih odredbi, već upravo suprotno, tuženik je kao kreditor povrijedio interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Tužitelj je sve novčane iznose temeljem predmetnog ugovora o kreditu isplatio tuženiku, stoga tuženik ne može ni tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve što je od njega potraživao, dok nasuprot, tužitelj nije ništa stekao od tuženika bez osnove.

15.3 Ovakav zahtjev tuženika bi po svojoj naravi mogao predstavljati eventualno zahtjev za naknadom izgubljene koristi, a ne povrat stečenog bez osnove. Izgubljena korist je, sukladno čl. 1046. ZOO, jedan od vidova štete. Međutim, za ustanovljavanje odnosa odgovornosti za štetu potrebno je ispunjenje sljedećih preduvjeta: da postoji štetna radnja, krivnja štetnika, protupravnost, nastanak same štete, kao i da postoji neprekinuta uzročno posljedična veza između štetne radnje i same štete. U ovom postupku niti postoji krivnja tužitelja za isplatu manje plaćenih iznosa, niti u njegovom postupanju postoji protupravnost, pa slijedom toga ne mogu biti ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu.

15.4. Nadalje, čitanjem nalaza i mišljenja sudskog vještaka Centra za vještačenja d.o.o. utvrđeno je kako banka prilikom konverzije nije tužitelju izračunavala nikakvu preplatu po osnovi stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe valutnoj klauzuli, odnosno navedenu preplatu nije uzela u obzir prilikom konverzije niti je za preplaćeni iznos umanjila glavnicu niti buduće anuitete koji su dospijevali nakon konverzije, već je banka u konverziji sačinila fiktivni otplatni plan koji bi se na tužitelja mogao primijeniti da je tužitelju od početka odobren kredit u EUR. Zatim je na temelju takvog fiktivnog otplatnog plana tuženik uzeo u obzir sve stvarne uplate tužitelja do dana konverzije i s tim iznosima fiktivno zatvorio anuitete prema otplatnom planu u EUR i tako utvrdio novi iznos neotplaćene glavnice od 343.316,24 kn, a na što je tužitelj pristao prihvaćanjem Dodatka Ugovoru o kreditu. Iako je financijskim vještačenjem utvrđeno da bi glavnica po kreditu temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita na dan konverzije iznosila 324.485,76 kn, dok konverzijom utvrđena glavnica iznosi 343.316,24 kn, tužitelj ovom tužbom ne traži isplatu razlike u glavnici. Isto tako, iako iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je banka tužitelju prilikom konverzije priznala iznos od 5.141,70 EUR, tuženik u podnesku od 10. ožujka 2025. ne navodi kako bi se za taj iznos kojim su podmirivani budući anuiteti koji su dospjeli nakon konverzije trebao umanjiti preplaćeni iznos od 7.587,63 EUR, odnosno ne traži njegovo uračunavanje u izračunati iznos preplate niti je tijekom postupka u odnosu na to potraživanje tuženik postavio bilo kakav prigovor ili zahtjev.

16. Prigovor zastare nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Ujedno, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.g. zauzeo pravno shvaćanje (1/20), polazeći od odredbe čl. 328. ZOO prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Pravno shvaćanje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1055/2021 od 13. srpnja 2021. godine izraženo je stoga stanovište da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenja tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, nego uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način i ustanovljena ništetnost ugovora. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom kaluzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učine presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

16.1. Prema tome, kako je u parnici kolektivne zaštite ništetnost ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to je tužitelju zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO počeo teći sljedećeg dana od dana pravomoćnosti te odluke. S obzirom na to da od 15. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe (koja je podnesena 4. travnja 2023.) nije protekao rok od pet godina to je prigovor zastare neosnovan.

17. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.587,63 EUR sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni preplaćeni iznos kako je to precizirano pod I. izreke ove presude.

18. Parnični troškovi dosuđeni su tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u osnovi i visini.

18.1. Prilikom određivanja visine troškova ovaj sud je vodio računa o granicama postavljenog zahtjeva, o vrijednosti predmeta spora koja je od podnošenja tužbe do 26. veljače 2025. iznosila 22.637,85 EUR a od 27. veljače 2025. nadalje 7.587,63 EUR, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) kao i odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23, dalje ZSP) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23).

18.2. Na temelju odredbe čl. 155. ZPP priznaju se tužitelju kao potrebni za vođenje parnice odvjetnički troškovi od po 250 bodova za sastav tužbe od 4. travnja 2023. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), za sastav obrazloženih podnesaka od 11. listopada 2024., 28. veljače 2025. i 2. travnja 2025. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), za zastupanje na ročištima 16. siječnja 2025. i 9. travnja 2025. (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), ukupno 1500 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda iznosi 3.000,00 EUR i uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 750,00 EUR iznosi 3.750,00 EUR. Također, tužitelju se priznaje i trošak financijskog vještačenja provedenog u ovome postupku u iznosu od 550,00 EUR kao i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 136,42 EUR. Dakle, sveukupno se tužitelju na ime troškova parničnog postupka priznaje iznos od 4.436,42 EUR.

18.3. Tužitelju se ne priznaje kao opravdan odvjetnički trošak sastava podnesaka od 28. siječnja 2025. i 28. veljače 2025. u iznosu od po 500,00 EUR s PDV-om od 125,00 EUR jer tim podnescima dostavlja potvrdu o plaćanju troškova financijskog vještačenja provedenog prije podnošenja tužbe. Osim toga, tužitelj je mogao potvrdu uplati dodatno nastalih troškova financijskog vještačenja priložiti uz podnesak od istoga dana 28. veljače 2025. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka. Punomoćnik tužitelja nije pristupio na ročište za objavu i uručenje presude pa se ne priznaje odvjetnička nagrada za zastupanje na tom ročištu od 100,00 EUR s PDV-om od 25,00 EUR. Preko priznatog iznosa sudske pristojbe za tužbu od 136,42 EUR do zatraženog iznosa od 272,83 EUR, odnosno za razliku od 136,41 EUR te trošak sudske pristojbe za presudu od 272,83 EUR tužitelju se ne priznaje jer je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23) potrošač kao tužitelj u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođen od plaćanja sudske pristojbe.

18.4. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22), a stopa je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO kao u ostalim odnosima.

18.5. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 4.436,42 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate (stavak II. izreke ove presude).

U Sinju 29. svibnja 2025.

Sutkinja

Nikolina Mandić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke žalba je dopuštena. Podnosi se putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana objave presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude rok za žalbu od 15 dana teče od dana primitka pisanog otpravka presude.