REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-226/2024-76

(ranije P-260/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

i

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tamari Lakoseljac Benčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, OIB 84397956623, kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju OZ, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, punomoćnica po zaposlenju TZ, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 15. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnica po zaposlenju tužitelja i tuženika i objavljene 29. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje je protutužba tuženika koja glasi:

"Nalaže se tužitelju/protutuženiku da tuženiku/protutužitelju isplati ukupan iznos od ukupno 7.201,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 2.354,22 EUR teku od 10.04.2019. godine do isplate, na iznos od 1.378,59 EUR teku od 30.09.2020. godine do isplate, na iznos od 3.468,55 EUR teku od 28.02.2022. godine do isplate, a sve po stopi propisanoj čl. 29. st.2. ZOO-a, koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.srpnja te godine, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.285,96 EUR / 9.689,05 kn sa zateznim kamatama koje na iznos od 793,50 eur / 5.978,60 kn teku od 23. ožujka 2019. do isplate, a na iznos od 492,46 eur / 3.710,45 kuna teku od 28. ožujka 2020. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 8. svibnja 2019. podnio tužbu radi naknade štete u iznosu od 25.999,86 kuna. U tužbi je naveo da se 3. svibnja 2003. dogodila prometna nezgoda na način na koji to proizlazi iz zapisnika o očevidu MUP-a, PU Istarska, Policijska postaja Umag, od 3. svibnja 2003., u kojoj je teške tjelesne ozljede zadobio osiguranik tužitelja MZ. Pred Općinskim sudom u Bujama da je proveden kazneni postupak K-438/03 u kojem je donijeta pravomoćna presuda kojom je optuženik ČZ vezano za predmetni štetni događaj oglašen krivim, a koji je upravljao teretnim vozilom marke „RENAULT KANGOO“, reg oznake [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika policom broj [broj police]. Rješenjem 84613 od 26. travnja 2006. da je osiguraniku HZ kod kojeg je zbog ozljede izvan rada (prometna nezgoda) nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 24. siječnja 2005. s kojeg osnova se i nadalje isplaćuju mirovinska davanja. Tužitelju da je počinjena šteta time što je isplaćivao, a i nadalje će isplaćivati invalidsku mirovinu svom osiguraniku. Posljednju uplatu u iznosu od 18.433,91 kuna koja se odnosila na razdoblje od 1. prosinca 2011. do 31. prosinca 2013., tuženik je namirio 1. listopada 2018. temeljem izvansudske nagodbe. Tužitelj da trpi daljnju štetu temeljem odredbi članka 161. do 170. ZOMO time što i nadalje svom osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu, koja šteta za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2018. prema obračunu novčanih davanja iz mirovinskog osiguranja od 26. listopada 2018. iznosi 43.737,75 kuna. Tuženiku da je dostavljen Odštetni zahtjev – poziv na izvansudsko namirenje iznosa od 43.737,75 kuna od 4. ožujka 2019. po kojem da je tuženik djelomično namirio svoju obvezu 10. travnja 2019. u iznosu od 17.737,89 kuna, tako da stvarna šteta za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2018. iznosi 25.999,86 kuna. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 25.999,86 kuna sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2019. do isplate, uz naknadu troškova ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je priznao pasivnu legitimaciju i odgovornost za nastanak štetnog događaja s obzirom da je u trenutku prometne nezgode, 3. svibnja 2003., vozilo reg. oznake i broja [registarska oznaka], čiji je vlasnik i vozač ČZ odgovoran za prometnu nezgodu, bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti broj 011604643030. Tuženik, nadalje, nije osporio da je 3. svibnja 2003. došlo do prometne nezgode u kojoj je teške tjelesne povrede zadobio osiguranik tužitelja MZ te da je rješenjem tužitelja 84613 od 26. travnja 2006. osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada (prometne nezgode) jer je nastupila profesionalna nesposobnost za rad, sve počevši od 24. siječnja 2005., kao i da je tuženik do zaključno 31. prosinca 2013. namirio sva dospjela potraživanja tužitelju. Tuženik je, nadalje, naveo da nije sporno da je tužitelj temeljem istog osnova postavio tuženiku vansudski odštetni zahtjev od 4. ožujka 2019. koji je kod tuženika zaprimljen 7. ožujka 2019. i to za iznose isplaćene invalidske mirovine u obračunskom razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2018. u ukupnom iznosu od 43.737,75 kuna. Navedeno potraživanje da je djelomično namireno 10. travnja 2019. za razdoblje od 1. ožujka 2016. do 30. rujna 2018. i to u iznosu od 17.737,89 kuna, tako da stvarna šteta za navedeno razdoblje iznosi 25.999,86 kuna. Naveo je da je prilikom rješavanja vansudskog zahtjeva od 4. travnja 2019. utvrdio da su sva potraživanja koja su starija od 1. ožujka 2016. (3 godine od dana podnošenja vansudskog odštetnog zahtjeva od 4. ožujka 2019.) zastarjela pa je iz navedenog razloga tuženik podmirio iznos koji nije zastario i to u razmjernom iznosu od 17.737,89 kuna. Smatra da se na ovu pravnu stvar ima primijeniti zakon koji je vrijedio u vrijeme nastanka štetnog događaja, dakle, Zakon o mirovinsko osiguranju (Narodne novine broj 102/98) i Zakon o osiguranju (Narodne novine broj 45/97) iz kojih proizlazi da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u razmjernoj svoti, odnosno u visini koja se određuje prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika. Istaknuo je prigovor zastare te smatra da su sva potraživanja tužitelja koja su starija od 3 godine od dana podnošenja predmetne tužbe, odnosno starija od 9. svibnja 2016. zastarjela (tj. sva potraživanja dospjela u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 9. svibnja 2016.). Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naloži plaćanje troškova postupka.

3. U podnesku od 4. ožujka 2020. tužitelj je uskladio postavljeni tužbeni zahtjev na način da umjesto iznosa isplaćenog u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2018., potražuje iznos isplaćen u razdoblju od 1. svibnja 2014. do 30. rujna 2018., pa kako je u tom razdoblju isplaćeno ukupno 40.720,83 kuna, nakon što se od tog iznosa odbije iznos od 17.737,89 kuna (razmjerna šteta) koji je tuženik isplatio 10. travnja 2019., potražuje iznos od 22.982,94 kune. Nadalje, istim podneskom tužitelj je naveo da povećava tužbeni zahtjev za daljnji iznos od 14.097,43 kuna koji iznos obuhvaća ukupne svote davanja i troškova koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja za razdoblje od 1. listopada 2018. do 29. veljače 2020.

4. Tuženik se nije očitovao na podnesak tužitelja od 4. ožujka 2020. u dijelu kojim je tužitelj djelomično povukao tužbu (za iznos od 3.016,92 kuna sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2019. do isplate) u roku od 15 dana (navedeni podnesak tuženik je zaprimio 12. ožujka 2020.). U odnosu na povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva (za daljnji iznos od 14.097,43 kuna koji iznos obuhvaća ukupne svote davanja i troškova koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja za razdoblje od 1. listopada 2018. do 29. veljače 2020.) sud je raspravnim rješenjem od 20. svibnja 2020. sukladno članku 190. stavak 3. ZPP dopustio preinaku tužbe iz podneska od 4. ožujka 2020., jer je smatrao da je navedena preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama i da se navedenom preinakom neće oduljiti postupak.

5. U podnesku tužitelja od 21. svibnja 2020. tužitelj je djelomično povukao tužbu za iznos od 559,59 kuna sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2019. do isplate.

6. U predmetu je 18. rujna 2020. donijeto prvostupanjsko rješenje i presuda pod posl. br. P-2260/2019-19, kojom rješenjem je utvrđeno da je tužba tužitelja povučena za iznos od 3.576,51 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. ožujka 2019. do isplate, dok je presudom naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 20.076,03 kuna sa zateznim kamatama koje na iznos od 5.978,60 kuna teku od 23. ožujka 2019. do isplate, a na iznos od 14.097,43 kuna od 28. ožujka 2020. do isplate, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim se od tuženika potražuje isplata iznosa od 16.444,75 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. ožujka 2019. do isplate, kao i u dijelu kojim se od tuženika potražuje isplata zateznih kamata koje na iznos od 14.097,43 kuna teku od 5. ožujka 2020. do 27. ožujka 2020. Navedenom odlukom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

7. Po žalbi stranaka Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom, posl. br. Pž-4624/2020-3 od 24. rujna 2021., odbio tužiteljevu žalba kao neosnovanu i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-260/2019-19 od 18. rujna 2020. u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.182,59 EUR / 16.444,75 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. ožujka 2019. do isplate, dok je rješenjem ukinuo presudu Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-260/2019-19 od 18. rujna 2020. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.285,96 EUR / 9.689,05 kn, te u točki III. Izreke koja se odnosi na trošak postupka i predmet u tom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

8. Tuženik je podnio prijedlog radi dopuštenja revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-4624/2020-3 od 24. rujna 2021., koji prijedlog je Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio rješenjem posl. br. Revd- 1602/2022-2 od 1. lipnja 2022., i dopustio tuženiku podnošenje revizije zbog pravnih pitanja:

„1. Jesu li za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime (invalidske) mirovine mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13 i 115/2018 - dalje: ZOMO) koji je bi na snazi u vrijeme kada je Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje nastala šteta odnosno kada su izvršene isplate mirovine ili su mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelju nastala šteta („Narodne novine“ broj 151/05 - dalje: ZOOP)?

2. Je li potraživanje stvarne štete iz članka 161. stavak 2. ZOMO u svojoj osnovi regresno potraživanje na koje se primjenjuje zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08- dalje: ZOO) ili se radi o potraživanju naknade štete na koje se primjenjuje zastarni rok iz članka 230. ZOO?“ 9. U navedenoj odluci je navedeno kako je revizijski sud ocijenio da su ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. alineja 1. ZPP zbog pravnih pitanja navedenih u izreci rješenja, jer je riječ o pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda. U odnosu na prvo pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija (primjenjuje li se na konkretan pravni odnos kao mjerodavan propis Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelju nastala šteta), pobijana odluka da odstupa od prakse revizijskog suda (primjerice odluke Rev-x- 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020. i Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022.), dok u odnosu na drugo pitanje (zastare stvarne štete koja tužitelju nastaje sukcesivno mjesečnim isplatama mirovine) pobijana odluka da odstupa od shvaćanja koje je revizijski sud izrazio u svojim odlukama (primjerice Rev-110/10 od 16. veljače 2011., Rev-3078/14-2 od 28. veljače 2018. i Rev-x-637/17 od 10. listopada 2019.) – da se radi o potraživanju naknade štete koje zastarijeva u roku od tri godine, pozivom na koje shvaćanje je u predmetu Revd-716/2021 odbačen prijedlog tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za dopuštenje revizije u odnosu na onaj dio zahtjeva koji se zbog zastare odbijen.

10. Tuženik je podneskom od 20. rujna 2022., podnio reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koji je, rješenjem posl. broj Rev-1251/2022-2 od 20. lipnja 2023. prihvatio reviziju tuženika u odnosu na postavljena pitanja iz revizije i to: Jesu li za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime (invalidske) mirovine mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13 i 115/2018 - dalje: ZOMO) koji je bi na snazi u vrijeme kada je Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje nastala šteta odnosno kada su izvršene isplate mirovine ili su mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelju nastala šteta („Narodne novine“ broj 151/05 - dalje: ZOOP)? i „Je li potraživanje stvarne štete iz članka 161. stavak 2. ZOMO u svojoj osnovi regresno potraživanje na koje se primjenjuje zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08- dalje: ZOO) ili se radi o potraživanju naknade štete na koje se primjenjuje zastarni rok iz članka 230. ZOO?“, te je ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4624/2020-3 od 24. rujna 2021. u odluci kojom je djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude tužitelj uspio u sporu, te je predmet u tom dijelu vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

11. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem posl. br. Pž-2770/2024-2 od 29. srpnja 2024., odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-260/2019-19 od 18. rujna 2020. u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.182,59 EUR / 16.444,75 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. ožujka 2019. do isplate, dok je ukinuo presudu Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-260/2019-19 od 18. rujna 2020. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.285,96 EUR / 9.689,05 kn te u točki III. izreke, koja se odnosi na trošak postupka i predmet u tom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

12. U odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2770/2024-2 od 29. srpnja 2024., stoji da je povodom tuženikove revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske u respektabilnoj odluci poslovni broj Rev-1251/22 od 20. lipnja 2023. zauzeo pravno shvaćanje da su za odluku u sporu kojeg pokreće (ovdje) tužitelj radi povrata iznosa isplaćenih mirovine mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelju nastala šteta (premda je u vrijeme kada je tužitelju nastala šteta, a to je razdoblje u kojem je tužitelj isplaćivao svaku pojedinu mirovinu bio na snazi i Zakon o mirovinskom osiguranju koji je lex posterior u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i na Zakon o osiguranju jer je stupio na snagu 1. siječnja 2014.), te da tužiteljevo potraživanje zastarijeva u trogodišnjem zastarnom roku. Upravo zbog navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je navedenom odlukom ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4624/2020-3 od 24. rujna 2021. „kojom je djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude tužitelj uspio u sporu” te da je u tom dijelu predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Međutim, budući da je ranijom presudom (i) potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom zateznih kamata koje na iznos od 14.097,43 kn teku od 5. ožujka 2020. do 27. ožujka 2020., a u tom dijelu ranije drugostupanjske presude tužitelj nije uspio u sporu to u tom dijelu ranija drugostupanjska presuda od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije ukinuta. Zato predmet ispitivanja ovog suda u ponovljenom postupku nije odlučivanje o (ne)osnovanosti dijela tužiteljeva žalbe kojim pobija presudu prvog stupnja kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev za isplatom zateznih kamata koje na iznos od 14.097,43 kn teku od 5. ožujka 2020. do 27. ožujka 2020. Prvostupanjski sud da je pravilno ocijenio da tužiteljevo potraživanje zastarijeva u trogodišnjem zastarnom roku slijedom čega da je potraživanje isplaćenih mirovina u razdoblju prije 9. svibnja 2016. zastarjelo; ovo stoga jer je tužitelj ovaj spor pokrenuo 9. svibnja 2019. čime je u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) prekinuo tijek zastarijevanja. Slijedom navedenog, dio tužiteljeva potraživanja na ime isplaćenih invalidskih mirovina svom osiguraniku u razdoblju od 9. svibnja 2014. do 8. svibnja 2016. da je zastario. Zbog navedenog, tužitelj da nije mogao od tog zastarjelog potraživanja odbiti iznos od 17.737,89 kn kojeg je tuženik nesporno podmirio prije pokretanja ovog spora (tuženik da je još u svom odgovoru na tužbu istaknuo materijalno pravni prigovor zastare dijela potraživanja). Slijedom navedenog, budući da je tužitelj svom osiguraniku u razdoblju od 9. svibnja 2014. do 30. rujna 2018. isplatio ukupan iznos invalidske mirovine od 40.161,24 kn (što da proizlazi iz tužiteljeva obračuna sa str. 113. spisa), tužitelj da nije mogao taj iznos umanjiti za podmireni iznos od strane tuženika (iznos od 17.737,89 kn) te tako na ime tih isplaćenih mirovima potraživati razliku tog iznosa od 22.423,35 kn (preostalo tužiteljevo potraživanje u iznosu od 14.097,43 kn da se odnosi na potraživanje štete na ime isplaćenih mirovina u razdoblju od 1. listopada 2018. do 29. veljače 2020. kojeg je tužitelj utužio tijekom spora u podnesku od 5. ožujka 2020. i koji nesporno nije u zastari). Naprotiv, budući da je tužitelj (prema svom obračunu sa str. 112. spisa) u razdoblju od 9. svibnja 2016. do 30. rujna 2018. svom osiguraniku na ime invalidske mirovine isplatio iznos od 22.019,31 kn, to da tužitelj za to razdoblje neosnovano potražuje iznos od 404,04 kn koliko iznosi razlika između utuženog iznosa od 22.423,35 kn (na ime isplaćenih mirovina za razdoblje od 9. svibnja 2014. do 30. rujna 2018., a prema tužiteljevu specificiranom tužbenom zahtjevu sa str. 111. spisa) i iznosa od 22.019,31 kn (22.413,35 kn – 22.019,31 kn). Osim toga, budući da je tuženik nesporno prije pokretanja ovog postupka isplatio tužitelju iznos od 17.737,89 kn, s time da se dio tog iznosa od 1.697,18 kn odnosi na razdoblje od 1. ožujka 2016. do 8. svibnja 2016. (što da su stranke učinile nespornim na ročištu od 4. rujna 2020.; str. 127. spisa), preostala razlika tih iznosa od 16.040,71 kn (17.737,89 kn – 1.697,18 kn) da se odnosi na dio isplaćenih invalidskih mirovina u razdoblju od 9. svibnja 2016. do 9. svibnja 2019.; dakle, za razdoblje za koje tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo. Međutim, budući da je to potraživanje tužitelja prestalo ispunjenjem, to da tužitelj neosnovano potražuje i iznos od 16.040,71 kn. Prema tome, tužitelj da neosnovano potražuje iznos od 404,04 kn i 16.040,71 kn, odnosno ukupno 16.444,75 kn s pripadajućim kamatama pa da je stoga tužiteljevu žalbu izjavljenu protiv točke II. izreke prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi taj dio prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Međutim, u dijelu u kojem je točkom I. izreke prvostupanjske presude naloženo tuženiku da isplati tužitelju dio potraživanja isplaćene mirovine u iznosu od 9.689,05 kn (5.978,60 kn + 3.710,45 kn) smatrajući da je on u obvezi isplatiti razmjeni iznos (isplaćene) mirovine primjenom koeficijenta 0,7368 prema Zakonu o osiguranju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je naveo da nalazi da je sud prvog stupnja primjenom odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2013. godine s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije primijenio odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kako to smatra Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1251/22 od 20. lipnja 2023. sa str. 509. -518. spisa. Zbog toga, da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Prema odredbi članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu razmjerni iznos mirovine da se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom predmetu tužiteljev osiguranik MZ u prometnoj nezgodi od 3. svibnja 2003. zadobio ozljede zbog kojih mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu, no koje povrede nemaju značaj povreda na radu, to da je sud prvog stupnja trebao ispitati visinu tužiteljeva potraživanja na ime isplaćene invalidske mirovine prema članku 27. stavku 3. Zakona o obveznim osiguranjima u razdobljima od 9. svibnja 2016. do 30. rujna 2018. i od 1. listopada 2018. do 29. veljače 2020. Međutim, to da sud prvog stupnja nije ispitivao slijedom čega da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Naime, sud prvog stupnja da nije ispitao razmjernu visinu tužiteljeva potraživanja prema odredbi članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu očito iz razloga jer je smatrao da su za to mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014.), a što da je bilo u skladu i s pravnim shvaćanjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženom u (ranijoj) odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4624/20 od 24. rujna 2021. (kao i u skladu s ranijim pravnim shvaćanjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje da je usvojeno na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2016.). Upravo iz tog razloga, prvostupanjski sud da nije proveo financijsko vještačenje kako bi se utvrdio razmjerni iznos invalidske mirovine smatrajući da ta činjenica nije relevantna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, premda je tužitelj još u tužbi predložio izvođenje tog dokaza „na okolnost obračuna i visine nastale štete“ (točka IV. tužbe; str. 2. spisa). Zbog navedenog, tuženikovu žalbu kojom djelomično pobija točku I. izreke prvostupanjske presude u dijelu u kojem mu je naloženo da isplati tužitelju iznos od 9.689,05 kn da je valjalo uvažiti te u tom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U nastavku postupka sud prvog stupnja da će provesti financijsko vještačenje te će utvrditi visinu potraživanja kojeg tužitelj osnovano potražuje u smislu odredbe članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Ovisno o navedenom sud prvog stupnja da će odlučiti o osnovanosti (preostalog) tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje iznos od 9.589,05 kn. Budući da je prvostupanjska presuda djelomično ukinuta, to da za sada nije poznat uspjeh stranaka u sporu slijedom čega je i točku III. izreke prvostupanjske odluke valjalo ukinuti te u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a na temelju odredbe članka 380. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

13. Podneskom od 12. ožujka 2025., tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka sačinjenog u skladu s odredbom čl. 161. ZOMO i čl 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, te je naveo da ne osporava nalaz i mišljenje vještaka sačinjenog temeljem čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju, dok u odnosu na nalaz i mišljenje sačinjen temeljem čl. 27. st.3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te je istaknuo da ne osporava matematički izračun međutim sačinjeni nalaz i mišljenje ne prihvaća i osporava u cijelosti. Smatra da se njegovo pravo na naknadu štete temelji isključivo na odredbama ZOMO-a, koji je koncipiran na način da njegove odredbe ne mogu biti derogirane drugim zakonom, u ovome slučaju ZOOP-om već odredbe ZOMO-a mogu biti samo dopunjene drugim propisima i to u onom dijelu koje u njemu nisu regulirane. Radi svega navedenog i obvezu tuženika treba utvrđivati primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj, kao nositelj mirovinskog osiguranja, osnovanost svojeg potraživanja dokazuje vlastitim rješenjem o priznanju prava na invalidsku mirovinu oštećeniku — dakle, pravomoćnim aktom nadležnog tijela donesenim u upravnom postupku i doneseno rješenje da je osnov potraživanja štete koja da nastaje tužitelju isplatom mirovinskih primanja. Tužitelj i nadalje tvrdi da stvarno isplaćena invalidska mirovina predstavlja umanjenje imovine tužitelja odnosno da njezinom isplatom tužitelju nastaje stvarna šteta. Zahtjev tužitelja da je originarni zahtjev po osnovi specijalnog Zakona o mirovinskom osiguranju obzirom da je ovdje riječ o šteti koju tužitelj trpi uslijed isplate invalidske mirovine zbog ozljede iz predmetnog štetnog događaja (ozljeda na radu), a nasuprot tome čl. 27. ZOOP-a da se primjenjuje kao subrogacijski zahtjev nositelja socijalnog osiguranja prema društvu za osiguranje i da je neprimjenjiva za ovaj postupak budući je predmet ovog spora regresni zahtjev tužitelja (odluka VS RH Rev-1251/2022-2 od 20.6.2023.- u privitku) prema tuženom sukladno čl. 161. u svezi s čl. 164. ZOMO-a a sve iz razloga što čl. 164. st. 1. ZOMO-a propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a posebno da je naglašeno da se radi o izvornom pravu na naknadu štete, te da su za utvrđivanje visine stvarne štete mjerodavne odredbe navedenog članka. Kod tumačenja norme odlučujući da je ratio legis norme, odnosno njezina svrha. lz toga da proizlazi, gramatički analizirajući čl. 27. ZOOP-a, a svrha istog članka da je naknada pretrpljene štete, odnosno da se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknađuje stvarna šteta prema propisima koji uređuju pravila o mirovinskom osiguranju. Dakle u ovosudnom predmetu da se ne rado i tužbi oštećenika po polici osiguranja, već da se radi o actio directa institucije javnog prava (tužitelj da je javna ustanova na koju da su prenesene javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja) kod koje neposredno po zakonu (ZOMO-u) nastaju odgovarajući pravni odnosi, dakle predmet ovog spora da je regresni zahtjev tužitelja iz čl. 161. u vezi s čl. 164. ZOMO-a, a ne subrogacijski zahtjev prema društvu za osiguranje. Ukoliko sud ipak smatra da se mora primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu da se može primijeniti samo čl. 27. st.1. ZOOP-a koji da je usklađen sa Zakonom o mirovinskom osiguranju i Zakon o obveznim odnosima (stvarna šteta) a nikako č. 27. st. 3. ZOOP-a jer da se njime ograničava odnosno isključuje odgovornost osiguratelja za štetu do te mjere da se naknada za štetu mora zahtijevati izravno od vozača-korisnika vozila-štetnika što da je u suprotnosti s pravom Europske unije i Direktivama koje ureduju ovo područje. Tužitelj napominje kako u čl. 14. i 24. ZOOP-a jasno stoji kako osiguravajuća društva imaju pravo naknade cijelog iznosa štete koje je isplatilo oštećenoj osobi od osobe koja je odgovorna za štetu (štetnika). Dakle osiguravajuća društva da su zaštitila svoja sredstva kroz Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a da sudovi trebaju sagledati namjeru zakonodavca u zaštiti Državnog proračuna i javnih sredstava koja se štite Zakonom o mirovinskom osiguranju. Također tužitelj ističe, da ukoliko sud zauzme stav da se u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i njegov čl. 27. st. 3. koji govori o razlici, ali pri tom ne govori da li je ta razlika pozitivna ili negativna, a iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika postoji. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da zakonodavac sigurno nije donio odredbu čl. 27. ZOOP- a da se ista tumači protivno svrsi i cilju zbog koje je donesena, da se propis tumači na više načina i da po svakom tom načinu Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nikada nema pravo na naknadu štete. U svemu ostalom tužitelj da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, argumentiranih navoda iznesenih tijekom postupka, a u svezi mjerodavnog prava ostaje kod iznesene argumentacije te predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbu i tužbeni zahtjev.

14. Tuženik je u podnesku od 14. ožujka 2025. naveo da u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i ostalih navoda i očitovanja iznesenih tijekom postupka. U odnosu na zaprimljeni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Bojane Galinac od 06. ožujka 2025., kojim je vještak izvršio obračun visine obveze tuženika u dvije varijante, prva varijanta primjenom odredbe iz čl.161. ZOMO i druga varijanta primjenom odredbe iz čl. 27. st. 3.Z OOP-a, tuženik je naveo da prema prvoj varijanti, a uzimajući u obzir da je tuženik nadoknadio štetu/glavnicu tužitelju-isplaćenu invalidsku mirovinu HZ za razdoblje od 09. svibnja 2014. do 29. veljače 2020. u ukupnom iznosu od 54.258,67 kn, što znači da računajući visinu štete u skladu s odredbom iz čl.161.ZOMO tuženik duguje tužitelju na ime štete/glavnice iznos od 48,44 EUR (364,95 kn ). Prema drugoj varijanti, tužitelj bi na ime invalidske mirovine izračunate u iznosu od 1.672,69 EUR koja bi bila posljedica ozljede na radu, za razdoblje od 16. svibnja 2014. do 29. veljače 2020. bio u obvezi svom osiguraniku HZ isplatiti iznos veći za 8.828,49 EUR (66.518,28 kn) u odnosu na invalidsku mirovinu koju isplaćuje, iz čega da proizlazi da primjenom čl. 27. st. 3. ZOOP-a nema štete za tužitelja. Tuženik je naveo da načelno nema primjedbi na računski izračun visine štete, kako to proizlazi iz citiranog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prema varijanti 2, međutim smatra da je nalogom suda vještaku financijske struke izračun razmjernog iznosa visine štete trebao biti ograničen na razdoblje od 09. svibnja 2016. do 29. veljače 2020. Vrhovni sud RH, da je u rješenju posl.br. Rev-1251/2022 od 20. lipnja 2023. kojim je prihvatio reviziju tuženika i ukinuo presudu VTS RH, posl. br. Pž- 4624/2020 od 24. siječnja 2021., i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, naveo sporna pitanja konkretnog slučaja i to pitanje primjene mjerodavnog prava (ZOMO ili ZOOP) i pitanje zastare, te da zaključuje da je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava), u nastavku postupka potrebno: -o visini štete odlučiti temeljem odredbe čl.27.st.3.ZOOP-a i naknadi koja je obuhvaćena zastarom (3 godine). Drugostupanjski sud u ponovljenom postupku da je rješenjem posl.br. Pž-2770/2024 od 29. srpnja 2024., djelomično potvrdio u odbijajućem dijelu (za iznos od 16.444,75 kn za razdoblje od 09. travnja 2014. do 08. svibnja 2016.), a djelomično ukinuo (u dosuđujućem dijelu) prvostupanjsku presudu P- 260/2019 od 18. rujna 2020. za iznos od 1.285,96 EUR/9.689,05 kn (za razdoblje od 09. svibnja 2016. do 29. veljače 2020.), jer da je utvrdio kako prvostupanjski sud nije ispitao razmjernu visinu tužiteljeva potraživanja na ime isplaćene invalidske mirovine prema odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP-a. Temeljem navedenog, tuženik da je na ročištu održanom 28. studenog 2024. predložio da se u nastavku postupka visina štete raspravi sukladno odredbi čl. 27. st. 3. ZOPP-a te da se kao referentno razdoblje za obračun ima uzeti razdoblje od 09. svibnja 2016. do 29. veljače 2020., dok je potraživanje tužitelja nastalo u periodu od 09. svibnja 2014. do 08. svibnja 2016. u zastari. Međutim, sukladno rješenju naslovnog suda sa ročišta od 28. studenog 2024. o provođenju financijskog vještačenja, vještak financijske struke da je izvršio izračun u obje varijante (ZOMO i ZOOP) za razdoblje od 09. svibnja 2014. do 29. veljače 2020. Tuženik još jednom specificira plaćanja koja je do sada izvršio, koja plaćanja je vještak financijske struke temeljem dokaza priloženih po tuženiku, uzeo u obzir i to: 1. glavnica u iznosu od 17.737,89 kn/2.354,22 EUR plaćena 10. travnja 2019. (razmjerni iznos mirovine od 01. ožujka 2016. do 30. rujna 2018.) -vansudska isplata; 2. glavnica u iznosu od 10.386,98 kn/1.378,59 EUR plaćena 30. rujna 2020. (razmjerni iznos mirovine od 01. listopada 2018. do 29. veljače 2020.) - isplata temeljem nepravomoćne presude P-260/19; 3.glavnica u iznosu od 26.133,80 kn/3.468,55 EUR plaćena 28. veljače 2022. (stvarni iznos mirovine od 09. svibnja 2014. do 29. veljače 2020.) - isplata temeljem presude Pž-4624/2020. Iz navedenog da jasno slijedi da je tuženik do sada isplatio tužitelju za cjelokupni utuženi period od 09. svibnja 2014. do 29. veljače 2020. ukupan iznos glavnica u stvarnom iznosu od 54.258,67 kn/7.201,36 EUR, kao i da je nadoknadio i dio štete koji je u zastari za razdoblje od 09. svibnja 2014. do 08. svibnja 2016. Obzirom da tuženik prihvaća varijantu 2. financijskog vještačenja, po kojoj je izračun visine štete sačinjenu uz primjenu odredbe iz čl. 27. st. 3. ZOOP-a, iz koje da proizlazi da bi pretpostavljeni iznos invalidske mirovine osiguranika tužitelja HZ za slučaj da se radilo o ozljedi na radu iznosio 1.672,69 kn (222,00 EUR), pa da bi za razdoblje od 16. svibnja 2014. do 29. veljače 2020. tužitelj bio u obvezi platiti svom osiguraniku iznos veći za 66.518,28 kn (8.828,49 EUR), iz čega da proizlazi da primjenom odredbe čl. 27. st. 3. tužitelj ne trpi štetu.

15. Nastavno na navedeno, tuženik da je prema prethodno navedenoj specifikaciji o izvršenim isplatama, isplatio tužitelju ukupan iznos od 54.258,67 kn (7.201,36 EUR), pa da je izvršenim isplatama koje je tuženik izvršio tužitelju, došlo do neosnovanog bogaćenja tužitelja (stjecanje bez osnove po čl. 1111 ZOO-a), slijedom čega tuženik podnosi prema tužitelju protutužbu kojom predlaže da se tužitelju/protutuženiku naloži da tuženiku/protutužitelju isplati ukupan iznos od ukupno 7.201,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 2.354,22 EUR teku od 10.04.2019. do isplate, na iznos od 1.378,59 EUR teku od 30.09.2020. do isplate, na iznos od 3.468,55 EUR teku od 28.02.2022. do isplate, a sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. do 29.12.2023., uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.srpnja te godine, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe. Zbog svega navedenog, tuženik/protutužitelj predlaže da sud u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja/protutuženika kao neosnovan, te da u cijelosti usvoji protutužbu i protutužbeni zahtjev protutužitelja/tuženika, zajedno s troškovima spora prema niže navedenom troškovniku.

16. U ponovljenom postupku je potrebno odlučiti o preostalom tužbenom zahtjevu tužitelja u visini od 9.689,05 kn (5.978,60 kn + 3.710,45 kn) po osnovi isplaćene invalidske mirovine prema članku 27. stavku 3. Zakona o obveznim osiguranjima u razdobljima od 9. svibnja 2016. do 30. rujna 2018. i od 1. listopada 2018. do 29. veljače 2020., kao i o postavljenom protutužbenom zahtjevu tuženika.

17. Proveden je dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu (str. 2-26 spisa), dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (str. 33-36 spisa), dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 4. ožujka 2020. (str. 43-103 spisa), dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 21. svibnja 2020. (str. 112-113 spisa), dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 16. rujna 2024. (str. 539-544 spisa), dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 6. studenog 2024. (str. 552-645 spisa), te nalaz i mišljenje vještaka Bojane Galinac od 6. ožujka 2025. (str. 656-662 spisa).

18. U pogledu podnijetog protutužbenog zahtjeva, člankom 189. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP) je propisano da se protutužba može podnijeti do zaključenja prethodnog postupka ako je zahtjev protutužbe u vezi s tužbenim zahtjevom. Navedena zakonska odredba je stupila na snagu Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 25/13), koji je stupio na snagu 1. travnja 2013., dok je ovaj postupak započeo 9. svibnja 2019., što znači da se navedena odredba primjenjuje i na ovaj postupak. Kako je naprijed citiranom zakonskom odredbom propisano da se protutužba može podnijeti do zaključenja prethodnog postupka, da je prethodni postupak zaključen raspravnim rješenjem posl. br. P-260/2019-15 od 15. srpnja 2020., a da je protutužba podnijeta podneskom od 14. ožujka 2025., proizlazi da protutužba tuženika nije podnijeta pravodobno, te je odbačena, kako je to odlučeno u izreci rješenja.

19. Između stranaka nije sporno da se 3. svibnja 2003. dogodila prometna nezgoda na način na koji to proizlazi iz zapisnika o očevidu MUP-a, PU Istarska, Policijska postaja Umag, od 3. svibnja 2003., u kojoj je teške tjelesne ozljede zadobio osiguranik tužitelja MZ, da je pred Općinskim sudom u Bujama proveden kazneni postupak K-438/03 u kojem je donijeta pravomoćna presuda kojom je optuženik ČZ vezano za predmetni štetni događaj oglašen krivim, upravljajući teretnim vozilom marke „RENAULT KANGOO“, reg oznake [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika policom broj [broj police], da je rješenjem 84613 od 26. travnja 2006. osiguraniku HZ kod kojeg je zbog ozljede izvan rada (prometna nezgoda) nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 24. siječnja 2005. s kojeg osnova se i nadalje isplaćuju mirovinska davanja.

20. Sporno je, primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ili se primjenjuje Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, budući tužitelj, unatoč pravnom stajalištima iznesenim u drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatra da se u ovoj pravnoj stvari imaju primjenjivati odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, te i dalje smatra da je riječ o regresnom potraživanju za koje je zastara 5 godina.

21. S obzirom na pravni stav izražen u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, istaknutim u ovome postupku, koje prihvaća i ovaj sud, za odluku u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.

22. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14), koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.

23. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

24. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka se smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2. ZOOP-a). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3. ZOOP-a).

25. Budući je u konkretnom slučaju tužitelj ustajao pri stajalištu da se na konkretan slučaj primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, određeno je provođenje financijskog vještačenja po vještaku GALPROM d.o.o. s ovlaštenim vještakom Bojanom Galinac, kojoj je naloženo izračunati visinu isplaćenih iznosa mirovine u utuženom razdoblju od 9. svibnja 2014. do 29. veljače 2020. sukladno odredbi čl. 161. ZOMO-a, u stvarnom iznosu štete, kao i izračunati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u skladu s odredom čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, ukoliko ta razlika postoji, te da vještak uzme u obzir iznose koje je tuženik isplatio tužitelju u periodu od 9. svibnja 2014. do 9. svibnja 2016., od 10. svibnja 2016. do 30. rujna 2018. i od 1. listopada 2018. do 29. veljače 2020. prema dokazima koje je tuženik dostavio uz podnesak od 16. rujna 2024.

26. Vještak Bojana Galinac je izvršila izračun u skladu s danim joj zadatkom, te je utvrdila da bi tužitelj na ime invalidske mirovine koja bi bila posljedica ozljede na radu za razdoblje od 16. svibnja 2014. do 29. veljače 2020. bio u obvezi HZ isplatiti iznos veći za 66.518,28 hrk protuvrijednosti od 8.828,49 eur u odnosnu na invalidsku mirovinu koju isplaćuje, iz čega proizlazi da primjenom odredbe iz članka 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, nema štete za tužitelja.

27. Na provedeno vještačenje nije bilo primjedbi od strane stranaka, te je sud nalaz i mišljenje vještaka ocijenio objektivnim i sačinjenim u skladu s pravilima struke, te ga je u cijelosti prihvatio.

28. Kako je to ranije obrazloženo, sud je stava, a u skladu sa stajalištem istaknutim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da se u ovom postupku imaju primijeniti odredbe ZOOP-a, i to odredba čl. 27. st. 3. ZOOP, pa kako je financijskim vještačenjem utvrđeno da bi tužitelj na ime invalidske mirovine koja bi bila posljedica ozljede na radu za razdoblje od 16. svibnja 2014. do 29. veljače 2020. bio u obvezi HZ isplatiti iznos veći za 66.518,28 hrk protuvrijednosti od 8.828,49 eur u odnosnu na invalidsku mirovinu koju isplaćuje, iz čega proizlazi da primjenom odredbe iz članka 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, nema štete za tužitelja, to je ocjena suda da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, jer primjenom odredbi Zakona o obveznom osiguranju u prometu, za tužitelja nema štete.

29. Sud je naložio vještaku da izvrši izračun za razdoblje od 16. svibnja 2014. do 29. veljače 2020., iako je s obzirom na preostali tužbeni zahtjev trebao naložiti izračun za razdoblje od 9. svibnja 2016. do 29. veljače 2020., no iz nalaza vještaka Bojane Galinac se zaključuje da bi razlika isplaćene invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i visine prava na invalidsku mirovinu koja bi bila posljedica ozljede na radu u razdoblju od svibnja 2014. do svibnja 2016., iznosila 1.462,80 eur, pa bi ukupan iznos koji bi tužitelj na ime invalidske mirovine koja bi bila posljedica ozljede na radu za razdoblje od svibnja 2016. do 29. veljače 2020. bila manja za iznos od 1.462,80 eur odnosno iznosila bi 7.365,69 eur, uslijed čega proizlazi da i u tom slučaju primjenom odredbe čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, za tužitelja nema štete.

30. U pogledu zastare, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je zauzeo stav da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok, no kako je financijskim vještačenjem utvrđeno da za tužitelja nema štete ukoliko se primjenjuje ZOOP, što je ovdje slučaj, to stav tužitelja u pogledu zastare nije odlučan, jer nije osnovan njegov tužbeni zahtjev, pa stav tužitelja u pogledu roka zastare nije bilo potrebno raspraviti.

31. Odluka o troškovima ovog postupka donesena je primjenom čl. 154. st. 2. i st. 4. te čl. 155. i čl. 158. st. 1. ZPP-a.

32. U konkretnom slučaju tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom, dok tuženik nije uspio s protutužbenim zahtjevom, pa je ocjena suda da su stranke u parnici uspjele u približno jednakim dijelovima radi čega je odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak postupka, kako je odlučeno u izreci odluke.

U Pazinu 29. svibnja 2025.

Sutkinja

Tamara Lakoseljac Benčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

- Pun. tužitelja,

- Pun. tuženika.