REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1060/2023-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika CROATIA osiguranja d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćniku Mati Kačanu, odvjetniku, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 05. svibnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 29. svibnja 2025. godine
p r e s u d i o j e :
I Odbija se tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari koji glasi: «Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 26.843,52 EUR/202.252,41 kn uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.», kao neosnovan.
II Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u visini od €2500, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj je u tužbi naveo da je osiguranika HZMO JĐ stradao u prometnoj nesreći dana 23.3.1992. Nesreću je skrivio OĐ upravljajući motornim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika (broj police [broj police]). Odgovornost tuženika za navedenu prometnu nesreću pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred ovim sudom pod brojem Pn-2314/91. Rješenjem tužitelja broj 380970 od 08.04.2005. priznato je JĐ pravo na invalidsku mirovnu (uzrok invalidnosti predmetna prometna nesreća priznata kao ozljeda na radu 70% i 30% bolest). Isplatom invalidske mirovne tužitelj trpi štetu. Za ranija razdoblja isplate mirovine od 02.03.2005. do 31.08.2015., od 01.09.2015. do 31.10.2017. i od 01.11.2017. do 29.02.2020. vođene su parnice pred ovim sudom pod brojem Pn- 1572/07, P-2051/2020 i P-3316/2016 koje su pravomoćno okončane u korist tužitelja. Isplatom navedene invalidske mirovine tužitelj trpi daljnju štetu. Tužitelj je u razdoblju od 01.03.2020. do 31.12.2022. isplatio ukupno svotu od 38.347,89 eur/288.932,16 kn od čega potražuje 26.843,52 eur/202.252,41 kn (70% osnova ozljede na radu). Stoga tužitelj predlaže naslovnom sudu da nakon održane glavne rasprave temeljem članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) donese presudu.
Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju, kao i nastanak prometne nezgode od dana 23.03.1991. godine. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu zahtjeva tužitelja za naknadu štete na ime isplaćene invalidske mirovine za utuženo razdoblje i to za razdoblje od 01.03.2020. do 31.12.2022. godine u iznosu od 26.843,52 EUR / 202.252,51 HRK, a iz razloga jer je osiguranik tužitelja rođen **.**.1951. godine te bi isti najkasnije 05.06.2016. godine, navršivši 65 godina, ispunio zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu. Neprijeporna je činjenica da bi prednik osiguranika tužitelja prema redovitom tijeku stvari, a da nije nastradao u prometnoj nesreći, radio i ostvarivao plaću do najduže 65 godina života kada bi stekao pravo na starosnu mirovinu. Tuženik smatra da bi tužitelj nakon 65 godina prednika osiguranika, a s obzirom na godine života i količinu minulog rada prednika osiguranika bio u obvezi isplaćivati starosnu mirovinu iz svojih fondova i da nije bilo predmetnog štetnog događaja. Slijedom prednje navedenog tuženik smatra da tužitelj neosnovano potražuje naknadu štete u visini isplaćene obiteljske mirovine, jer nakon stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu tužitelju isplaćeni iznos ne predstavlja stvarnu štetu, a što je osnovna pretpostavka za ocjenu osnovanosti tužiteljeva prava. Tužitelj bi navršenjem 65 godina prednika osiguranika bio u obvezi isplaćivati svom osiguraniku starosnu mirovinu, čiji iznos bi mogao biti i veći od invalidske mirovine koju sada isplaćuje, a slijedom čega tužitelj ne bi trpio nikakvu štetu.
Ukoliko bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao predniku osiguranika bila manja od invalidske koju faktično isplaćuje tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo u omjeru u kojem je obiteljska mirovina veća od starosne. Nadalje, tuženik osporava da bi bio obvezan za utuženo razdoblje refundirati iznos mirovine sukladno odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13) to jer se na obračun štete za ovo, utuženo razdoblje, sukladno važećoj sudskoj praksi primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014). Tuženik u prilog svojih tvrdnji dostavlja presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (nadalje: „VSRH“) poslovni broj Rev-1354/2016 od 18.5.2021., te rješenje VSRH, poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25.08.2020. kojom presudom i rješenjem VSRH zauzima stajalište da je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu specijalniji zakon od Zakona o mirovinskom osiguranju. Člankom 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je: (1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, tuženik kao osiguratelj bi bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se utvrdilo postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, i to samo u visini tako utvrđene razlike. Po shvaćanju tuženika i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama VSRH Rev 1235/2021-2 od 22.02.2022., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-1177/2021 od 02.12.2022., te rješenju VSRH Rev 12/2022 od 12.01.2022., tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete. Tako, Vrhovni sud RH u rješenju pod poslovnim brojem Rev-12/2022 od 12.01.2022., zauzima stajalište: „Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranu između društva za osiguranje i njegovog osiguranika. No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.“ Ukoliko bi visina invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu bila veća od visine invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja, tuženik ne bi bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose. Stoga tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja s zadatkom utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Ukoliko bi visina invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu bila veća od visine invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja, tuženik ne bi bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose. Slijedom naprijed izloženog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo slijeće dokaze: uvid u: zapisnik o uviđaju sa skicom od 28.03.1991. (list 4 spisa), prijava o povredi na radu (list 10 spisa), presudu (list 14 spisa), rješenja o invalidskoj mirovini (list 16-23 spisa), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti (list 24, 30 spisa), nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka na kontrolnom pregledu (list 26, 32 spisa), presudu ovog suda (list 36, 48 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda RH (list 42 spisa), presudu Županijskog suda u Bjelovaru (list 54 spisa), obračun isplata (list 60 spisa), sudsku praksu (list 66-85 spisa), sudsku praksu (list 94-145 spisa), sudsku praksu (list 152-255 spisa), sudsku praksu (list 284-375 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku dipl. oec. Darku Prpiću (list 265 spisa).
Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaz uvidom u sve isprave koje prileže spisu predmeta, kao i dokaz prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. in. Darku Prpiću.
Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga (osim prijedloga tužitelja za novim medicinskim vještačenjem), sve temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP).
Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine » br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev nije osnovan.
Vještak dipl. oec. Darko Prpić je u svom vještačenju, predanom na sud 20. prosinca 2024., zaključio da ukupno izračunate invalidske mirovine s osnove povrede na radu iznose 307.049,70 kn. Ukupno isplaćene invalidske mirovine iznose 288.932,25 kn. Ukupno razlika između mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu iznosi 18.117,45 kn/2.404,60 EUR, odnosno, isplaćene mirovine su za 18.117,45 kn/2.404,60 EUR manje od izračunatih invalidskih mirovina s osnove povrede na radu. Ukupno pretpostavljene starosne mirovine iznose 234.591,16 kn. Ukupno isplaćene invalidske mirovine iznose 288.932,25 kn. Ukupno razlika između mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja i pretpostavljene starosne mirovine iznosi 54.341,09 kn/7.212,31 EUR, odnosno, isplaćene mirovine su za 54.341,09 kn/7.212,31 EUR veće od pretpostavljenih starosnih mirovina.
Valja reći da ovaj nalaz i mišljenja vještakinja sud prihvaća i smatra da su napravljeni u skladu s pravilima znanosti i vještine, međutim u konkretnom slučaju, nije odlučno.
Ovaj sud napominje, da za konkretnu problematiku postoji velik izvor sudske prakse drugostupanjskih sudova, a koje odluke su potpuno oprečne sudeći po tome kako ih stranke dostavljaju - jedne su u korist tužitelja, a jedne u korist tuženika, s time da je prevaga drugostupanjskih odluka u korist tuženika u trenutku pisanja ove odluke, znatna.
Točno je da bi tuženik - kao osiguravajuće društvo - bio u obvezi nadoknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se utvrdilo postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, i to samo u visini tako utvrđene razlike
Točna je činjenica da je osiguraniku JĐ priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem tužitelja broj 380970 od 08. travnja 2005. godine, kao posljedici prometne nesreće od 23. 0žujka 1991. godine, kao i da je nesreću skrivio OĐ, osiguranik tuženika.
Međutim, osnovanost potraživanja tužitelja potrebno prosuđivati primjenom odredbe čl.27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, jer je to jedini zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika u naknadi štete, a obzirom na njegov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama.
Temeljem iste odredbe obveza tuženika - dakle osiguravajućeg društva, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu- odluka Vrhovnog suda Rev-12/2002. Upravo po ovom stavu Vrhovnog suda, temeljem samog vještačenja, razvidno je da po rezultatima izvedenog vještačenja, za tužitelja nije nastupila šteta.
Osim toga, tuženik je u konkretnom slučaju samo osigurao izvornog štetnika po polici obveznog osiguranja – on nije štetnik. Dakle, on može i odgovarati samo u okviru osiguranja odnosno obveza koje je preuzeo ugovorom o osiguranju po polici. Prema tome, tužitelj bi imao svakako pravo na naknadu štete ali ne od tuženika, već od stvarnog štetnika, na što upućuju i druge recentne odluke Vrhovnog suda.
Tužitelj, na kojem kako je već istaknuto leži teret dokaza osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, uopće nije dokazao postojanje obveze tuženika u smislu čl. 27. ZOOP-a.
Slijedom navedenog, tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa nema pravo niti na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 a u vezi sa čl. 154. st. 5 ZPP-a).
Tuženik ima pravo na trošak postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za:11. veljače 2024., i 24. travnja 2025. goine Tbr. 8/1po 250 bodova, te 2 ročišta svako po 250 bodova tbr. 9/1, ukupno 1000 bodova, što uz vrijednost boda od € 2 ukupno iznosi € 2000, što uz PDV-t 25% iznosi €2500.
Preostali podnesci predstavljaju materijalni trošak odvjetničkog ureda i kao takvi nisu dosuđeni (čl. 155 ZPP-a).
U Zagrebu, dana 29. svibnja 2025. godine
Sudac:
Marko Duk
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku.
DNA
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
