REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1494/2022-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

i

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. travnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 29. svibnja 2025. godine

r i j e š i o j e:

Dopušta se preinaka tužbe, specificirana u podnesku tužitelja od 10. ožujka 2025. godine.

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se ništetnom odredba ugovora o kreditu broj 3205430369/05, kreditna partija br. 7102873400, sklopljenog između tužiteljice i tuženika, od dana 17.10.2005. godine, sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.”

II Utvrđuje se ništetnom odredba ugovora o kreditu broj 3205430369/05, kreditna partija br. 7102873400, sklopljenog između tužiteljice i tuženika, od dana 17.10.2005. godine, sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 40.000,00 EUR (slovima: četrdesettisuća EUR) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,90% godišnje…”

III Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 274,06 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 28.10.2005. do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D. , 10000 ZAGREB, TRG BANA JOSIPA JELAČIĆA 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici ĆP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnova isplatiti iznos od 2.141,94 eur s pripadajućim zakonskim zateznim na pojedine iznose kako slijedi :

- iznos od 12,63 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2007. godine pa sve do isplate,

- iznos od 12,60 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2007. godine pa sve do isplate,

- iznos od 12,64 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 12,52 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,31 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,29 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,22 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,19 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,16 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,07 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,80 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,76 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,81 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,96 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,32 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,68 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,63 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,64 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,46 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,31 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,36 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 38,44 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 38,38 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 37,98 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 38,02 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 38,07 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 38,12 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 38,25 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 37,93 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 37,95 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 37,84 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 30,49 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 30,21 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 30,36 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 30,57 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 30,70 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 30,82 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 30,94 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 30,97 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 31,04 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 30,98 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 30,80 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 30,81 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 31,05 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 30,89 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,74 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,85 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,87 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,82 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,83 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,88 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 24,03 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,95 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,68 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,73 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,91 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,65 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,65 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,48 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,53 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,69 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,64 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,75 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,76 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,77 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,78 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,64 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,46 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 23,35 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,23 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,44 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,53 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,51 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,49 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,47 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 16,91 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 16,90 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 16,83 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 16,70 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 16,66 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 16,65 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 9,61 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 9,56 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 9,57 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 9,57 EUR s kamatom tekućom od 01.11.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 9,57 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 9,56 EUR s kamatom tekućom od 01.01.2015. godine pa sve do isplate,

- iznos od 3,87 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2015. godine pa sve do isplate,

- iznos od 3,82 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2015. godine pa sve do isplate,

- iznos od 3,80 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2015. godine pa sve do isplate,

- iznos od 3,77 EUR s kamatom tekućom od 01.05.2015. godine pa sve do isplate,

- iznos od 3,76 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2015. godine pa sve do isplate,

- iznos od 3,75 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2015. godine pa sve do isplate, i to do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u visini od € 2.287,25, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana objave presude pa sve do isplate, po prethodno navedenoj kamatnoj stopi, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica je u tužbi navela da je dana 17.10.2005. godine, s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 3205430369/05, kreditna partija broj 7102873400, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 40.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Citiranim ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita na 25 godina. Pored iznosa glavnice, tužitelj je sukladno čl. 2. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama banke, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 5,90 % godišnje. Ugovorom o kreditu određena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,90 %, a u skladu sa jednostranom odlukom tužene, na temelju Odluke o kamatnim stopama kreditora, mijenjana je na štetu tužiteljice i to dana: -01.11.2007. godine na 6,15 % godišnje, -01.03.2008. godine na 6,50 % godišnje, -01.08.2009. godine na 7,00 % godišnje, -01.06.2010. godine na 6,75 % godišnje, -01.08.2011. godine na 6,50 % godišnje, -01.08.2013. godine na 6,46% godišnje, -01.02.2014. godine na 6,26% godišnje, -01.08.2014. godine na 6,00% godišnje. U Ugovoru tužitelja s tuženikom nigdje nisu navedeni parametri i metodologija izračuna kamatne stope, a niti je tužitelj o promjeni kamatne stope pregovarao i dogovarao promjenu kamatne stope, već je ista mijenjana jednostrano, također bez ikakvog navoda o metodologiji izračuna kamatne stope, dakle kamatna stopa nije niti određena, a niti odrediva. Odredbom članka 46. ZOO je propisano da činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, a kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovora odredba je ništetna (članak 47. ZOO). Kamatna stopa po Ugovoru mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te je takvim postupanjem tuženika tužitelj oštećen i stekao je pravo na povrat iznosa koji je preplatio zbog jednostrane promjene kamatne stope. Odredbom čl. 2. Predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje svih naknada i troškova za usluge kreditora sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, koji troškovi se odnose na obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem postotku niti u kojem konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao JAČE ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku- trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, na koji način će navedena naknada biti naplaćena- gotovinskom uplatom tužitelja, na način da iznos biti ustegnut od cjelokupnog iznosa kredita, ili na neki treći način. Tuženik je tužitelju na ime naknade za obradu kredita prilikom isplate kredita, dana 28.10.2005. naplatio iznos od 2.064,92 kn, s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Slijedom iznijetog, tužitelj na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćenog iznosa kamata s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koja kamata teče od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, potražuje iznose kao iz podneska od 10.03.2025.

Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Ističe prigovor zastare.

Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 15.03.2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 15.03.2017. godine nastupila zastara. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo slijeće dokaze: uvid u ugovor o namjenskom kreditu (list 10), početni otplatni plan (list 15), pregled promjena kamatnih stopa (list 25), specifikaciju uplata (list 26), e-mail korespodenciju (list 43), presude iz službenog lista Europske unije (list 44), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 67), sudsku praksu (list 68-100, 103-111, 113-136, 157-272, 279-304, 309-369, vidljivo u e-spisu), punomoć (list 101), punomoć (list 112), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu održanom dana 16. svibnja 2024. godine (list 375), sudsku praksu (list 379), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. (list 391).

Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP).

Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Na ročištu održanom 16.05.2024. saslušana je tužiteljica koja je u svom iskazu navela sljedeće. U cijelosti ostaje kod svih navoda sadržanih u tužbi i ostalim podnescima. Na upit suca da li je ikada radila u banci, odgovara niječno. Na upit suca da li je postojala bilo kakva mogućnost pregovaranja sa bankom oko dijelova ugovora, tužiteljica odgovara da ne, te je nju kod potpisivanja ugovora dočekala već gotova špranca sa dogovorenim iznosom, a primijetila je da ugovor sadrži i promjenjivu kamatnu stopu. Na upit o čemu se točno radi odnosno što je to i kako se mijenja i tko o tome odlučuje, navodi da nije dobila nikakav suvisao odgovor osim da o rastu i padu kamatne stope odlučuje uprava banke. Dakle, u ugovor se nije moglo ništa mijenjati. Pitanja pun. tužitelja: Na upit da li je moguće dobiti kredit sa fiksnom kamatnom stopom dobila je negativan odgovor. Prije nego što je ugovor potpisan, prezentiran joj je trošak obrade kredita o kojem prethodno nije bilo riječi pa kada je pitala službenicu o čemu je tu riječ i otkuda sada taj trošak, ona je odgovorila da je to tako i da to treba platiti. U toj fazi je ona već bila platila i police i procjene, tako da više nije imala izbora nego platiti i taj nepredviđeni trošak obrade kredita. Ne sjeća se točno da li joj je taj iznos skinut kod plaćanja kredita ili na neki drugi način, sjeća se jedino da ga nije platila na blagajni. Kredit je iskorišten za kupnju stana u kojem tužiteljica živi. Pitanja pun. tuženika: Ugovor je pročitala prije potpisivanja. Na upit da li se sjeća da li je veći dio ugovornog odnosa kamata rasla ili padala, tužiteljica navodi da je uglavnom rasla i da joj je službenica rekla da to nije Ć zna kakva razlika i da je to ionako odluka banke, tužiteljica je čak i odlazila u banku nakon što je zaprimila obavijesti o rastu kamata, te o čemu je riječ, pa je dobila prethodno navedeni odgovor.

Sud vjeruje iskazu tužiteljice u cijelosti, jer je životan i logičan te uvjerljiv, a i u suglasju s ispravama u spisu.

Sud je u konkretnom slučaju utvrdio, da je tužiteljica kao korisnica kredita sklopila sa tuženikom navedeni ugovor o kreditu, a istim je ugovorena i promjenjiva kamatna stopa, čime je zbog usporednog rasta kamatne stope i valute CHF došlo do povećanja u odnosu na početno ugovorenu ratu, a tuženik je uz to i obračunao ekstra "naknadu" za obradu kredita tužiteljici

Prvenstveno se valja osvrnuti na prigovor zastare koji ističe tuženik, a koji je u cijelosti promašen, jer su petit prve i druge točke tužbenog zahtjeva deklaratornog karaktera i usmjereni su na utvrđenje ništetnosti dijela ugovora, a slijedi ih točka treća koja je zakonski posljedična za isplatu - u odnosu na pretpostavku usvajanja prve dvije točke tužbenog zahtjeva, s time da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi – čl. 328 Zakona o obveznim odnosima. Drugim riječima, tužbeni zahtjev drugačije nije niti mogao biti zakonski postavljen već ovako kako i jest, a postavljen je pravilno.

Osim toga, o ovim pitanjima je već jasan stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni brojevi Rev-2221/18 i Revt - 249/14 od 9. travnja 2015.od dana 03. rujna 2019. godine, tako da je daljnje raspravljanje o istome nepotrebno.

Nadalje, da su sporna pitanja za tuženika da li su odredbe navedenog ugovora kojima je promjenjiva kamatna stopa te "naknada" za obradu kredita ništetne, a na isto valja odgovoriti kako bi se moglo zaključiti ima li osnove za tužiteljičino potraživanje uopće.

Na ova pitanja sud odgovora potvrdno.

Prvo, što se tiče kamatne stope, tuženik - koji u svom nepotrebno opširnom odgovoru na tužbu zapravo iznosi u bitnom isključivo paušalne navode istovremeno pokušavajući na taj način okarakterizirati argumentirane tužiteljeve tvrdnje - tijekom postupka nije dokazao bitno drugačije.

Odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO- a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva.

Sud nadalje smatra, da je činidba koju je tužiteljica bila dužna plaćati tuženiku u pogledu kamatne stope nije niti određena niti odrediva. Naime, kamatna stopa iz navedenog ugovora o kreditu mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj promjeni - suprotno paušalnim navodima tuženika - zasigurno nije pojedinačno pregovaralo (tuženik drugačije nije niti dokazao, već jednostavno argumentira suprotno bez ijednog dokaza).

Nastavno dakle, sasvim siguran je zaključak da je riječ o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi", tim više što je iz iskaza tužiteljice – sada potpuno jasno utvrđeno kao „potrošača“ (za kupnju stana), sud sa sigurnošću zaključio da se o samim odrednicama ugovora uopće nije pregovaralo (niti se moglo, što se tiče tužiteljice) a niti joj je itko od djelatnika banke išta objašnjavao – dobila je za potpisati gotovu šprancu.

Naime, svakako valja istaknuti radi komparacije kao i sa pozicije sudske prakse, da je iskaz tužiteljice kompletno podudaran u bitnim točkama s iskazima brojnih drugih tužitelja u parnicama identičnog tipa, koji nemaju nikakve veze sa ovdje tužiteljicom, a koji gotovo na isti način opisuju ponašanje postupke ovdje tuženika, pa se može jasno zaključiti da nikakvi pregovori oko ikakvih ugovornih odrednica s tuženikom zapravo nisu niti mogući, kada su u pitanju „obični“ građani – to bi vjerojatno bilo jedino moguće kada bi u pitanju bile druge osobe, najčešće pravne osobe poput velikih tvrtki ili države i sl.

Logično je stoga za zaključiti, da nije bilo niti nikakvih pojašnjenja od strane tuženika, odnosno njegovih djelatnika a vezano za rizike promjenjive kamate ili same valute, koji nisu smatrali niti potrebnim uopće razgovarati s tužiteljicom kod sklapanje istog te da je ovaj tip ugovora bez ikakvih iznimaka uvijek takav.

Nadalje, iz dostavljene se dokumentacije može zaključiti, da su promjene kamatne stope bile podložne isključivo poslovnoj politici i odluci tuženika te tužiteljici u vrijeme ugovaranja kredita nije bio poznat niti jedan egzaktan i tužiteljici lako dostupan podatak koji utječe na promjenu kamate, niti je takav podatak bio ugovoren, niti je tuženik kod promjene kamate koristio bilo kakve transparentne egzaktne podatke koje bi predočio tužiteljici.

S time u vezi, tuženik je svojom jednostranom odlukom mogao mijenjao kamatnu stopu - što tuženik niti ne niječe (!) već drži da je na to imao puno pravo, pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu zbog čega je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužiteljica bila dužna plaćati tuženiku, a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu.

Takva odredba ugovora omogućuje tuženiku da promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja - sebe, a da pri tome niti na koji način nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, čime je, po stavu ovog suda, tužiteljica u neravnopravnom položaju prema tuženiku kao banci, a posljedično i neravnoteža u pravima i obvezama i to na štetu tužiteljice, koja promjenu takvog opsega nije mogao predvidjeti, prilikom čega nije mogao provjeriti niti točnost promjena bez egzaktnih kriterija. S obzirom da je predmet ugovora novčana obveza, to su bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te je tuženik (banka) putem ove ugovorne odredbe u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) namećući mu zapravo proizvoljno opseg nametnute obveze.

Sud smatra da je to u suprotnosti odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora (znači postoji razumijevanje i shvaćanje tih sastojaka obje ugovorne strane, o čemu u konkretnom slučaju nije riječ). Ovo je bitno, jer je tuženik sam sebi pridržao pravo mijenjati kamatnu stopu po volji, bez navođenja bilo kakvih jasnih i preciznih kriterija. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni kamatne stope, a koje promjene nisu bili definirane nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Ova odredba predmetnog ugovora je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava te je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju tih prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se tog načela. Prema predmetnoj ugovornoj odredbi dug tužiteljice je postao promjenjiva kategorija na koji nije mogla utjecati tužiteljica - to je isključivo ovisilo o volji banke - dakle arbitrarno jer tuženik tijekom postupka nije dokazao niti jednim valjanim razlogom (i dokazom) zbog kojih je banka to uopće učinila.

Taj je članak ugovora u potpunosti u suprotnosti s Zakonom o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao legi speciali, te je s istim regulirana pitanja o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima - pogotovo odredbom čl. 81 i 82 /12, a ugovorena je kamata upravo nedopuštena sukladno tim odredbama, kao i čl. 59. istog zakona jer pretpostavke za promjenu nisu egzaktno ugovorene - kako smo naprijed vidjeli, to je isključivo ovisilo o volji banke koja čak i u ovom postupku i dalje smatra da je pravilno postupila kada je mijenjala stopu ne navodeći nikakav valjan razlog.

Što se tiče visine preplaćenih kamata, sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po ing. Darku Prpiću (l. 391). Ukupna razlika između iznosa kamata prema obračunu kreditora primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose kamata prema simuliranom početnom otplatnom planu iznosi 2.179,77 EUR, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 16.138,16 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 2.141,94 EUR.

Naknada za obradu kredita ustegnuta je od iznos kredita na dan 28.10.2005. godine te iznosi 2.064,92 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 274,06 EUR. Navedeno je razvidno iz Prometi po kreditu/ Specifikacija uplate (list 26 spisa) gdje je na dan 28.10.2005. godine navedena „naknada za obradu zahtjeva“ u iznosu od 2.064,92 kn. Ukupna razlika između iznosa kamata prema obračunu kreditora primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose kamata prema simuliranom početnom otplatnom planu, za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 2.179,77 EUR, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 16.138,16 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 2.141,94 EUR. Prema članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205430369/05, kreditna partija 7102873400 (list 10-14 spisa) Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Naknada za obradu kredita ustegnuta je od iznos kredita na dan 28.10.2005. godine te iznosi 2.064,92 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 274,06 EUR. Navedeno je razvidno iz Prometi po kreditu/ Specifikacija uplate (list 26 spisa) gdje je na dan 28.10.2005. godine navedena „naknada za obradu zahtjeva“ u iznosu od 2.064,92 kn.

Valja reći da ovaj nalaz i mišljenja vještaka sud prihvaća i smatra da su napravljeni u skladu s pravilima znanosti i vještine, te su prihvaćeni kao stručna pomoć u dokazivanju relevantnih činjenica, jer su stručni i obrazloženi u skladu s pravilima struke i temeljem postojeće dokumentacije, a vještak je detaljno, jasno i argumentirano dao razloge za nalaze i mišljenje, decidirano navodeći koje činjenice nalaze utvrđenima temeljem takvih nalaza i mišljenja.

Što se tiče preinake tužbe, imajući u vidu da je sud (kao i tužitelj) jedino putem vještačenja mogao utvrditi visinu i opseg vrijednosti dijela tužbenog zahtjeva, to je takvu preinaku tužbe (jer zbog povišenja zatraženog iznosa zakonski jest o promjeni tužbenog zahtjeva, čl. 191. ZPP-a) dozvoliti, u smislu svrsishodnosti.

Nadalje, što se "naknade" za obradu kredita, iz dostavljene se dokumentacije može zaključiti, da je u navedenom ugovoru godine doista zaključena sporna.

O samoj se odredbi očito nije pregovaralo – niti se moglo ni na koji način pregovarati što je uostalom i uobičajeno poslovanje banaka: prezentiranje unaprijed pripremljenog obrasca koji tek potpisom obje strane postaje ugovor, s time da niti u jedinom slučaju koji se dosada vodio pred ovim sudom – sa identičnim činjeničnim stanjem - nije uočeno da ikada o ičemu moglo pregovarati sa bankom, jer je kao što je već prethodno i navodno riječ o ugovoru tipa "uzmi ili ostavi" (engl. take it or leave it).

Posebno valja istaknuti, da je sama "naknada" koju je naplatio tuženik odraz tuženikove krajnje želje u kontinuiranom povećanju ostvarivanja profita a na štetu tužiteljice kao i ostalih osoba koje su se našle u identičnoj situaciji, prilikom čega je posebno važno za istaknuti da je bit cijelog problema da tuženik niti nema nikakvu valjanu pravnu osnovu za naplaćivanja takve naknade.

Zašto? Iz jednostavnih razloga:

- prvo, zaključivanje ugovora o kreditu obavljeno unutar same banke, od djelatnika/djelatnice banke koju banka plaća, a unutar radnog vremena i opisa radnog mjesta zaposlenika/ce banke koji je radio po kreditu – drugim riječima, sklapanjem tog ugovora nisu banci prouzročeni nikakvi dodatni ili ekstra troškovi koji bi opravdavali potraživanje sporne "naknade";

- drugo, banka je već plasiranjem kredita već stekla dobit u obliku kamata (preplaćanih, kako je naprijed obrazloženo) a koje je tužiteljica plaćala kroz vraćanje pozajmljenog novca, a koji iznos banci očito nije bio dovoljan zbog čega je formulirana i sporna "naknada" (čl. 1021 ZOO-a) – sve uz činjenicu da tužiteljica tu naknadu nikada niti nije dobio natrag isplatom kredita već ju je zadržala banka;

- i treće, uopće nije jasno što navedena "naknada" predstavlja i na što se odnosi i zašto bi ju uopće tužiteljica trebala platiti – jer sasvim sigurno ne predstavlja nikakav ekstra rad ili trošak banke, tako da se opet može zaključiti da jedino što predstavlja je ekstra profit banke.

U konačnici, nesporno je da je tuženik kao banka trgovačko društvo koje uopće i postoji zbog samo jednog razloga - a to je profit, a konkretni je postupak arbitrarne naplate "naknade" usmjeren isključivo na ekstra zaradu tuženika, a na očitu štetu tužiteljice.

Može se reći, da je navedena ugovorna odrednica vidljiva u samom ugovoru pa je time i transparenta u smislu članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), no time je ona omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni samo visinu te naknade.

No, to nikako ne znači da je sama odredba poštena. Naplatom iste, prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužiteljice (kojem uopće nije npr. objašnjeno zašto bi to uopće i morao platiti), a što znači da je nepoštena navedena odredba ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača i ništetna u tome dijelu (čl. 322 ZOO-a). Tim više što, kao je naprijed i napisano, tuženik nema nikakvo uporište u zakonu za uopće naplatu takve naknade.

Posljedično, tuženik je dužan i sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Svi stavovi u ovoj odluci sukladni su stavovima viših sudova u Republici Hrvatskoj (tako i npr. Gž. 4683/22, ŽS Zg), ali i Vrhovnog suda RH (Rev 112/2018, Rev-673/23).

Tuženik je sasvim sigurno jako dobro upoznat s navedenim odlukama jer je notorna činjenica da između banaka cirkuliraju sve odluke sudova - radi što uspješnijeg otpora zatraženim plaćanjima, pa je nedvojben zaključak o potpuno jasnoj tendenciji banaka ignoriranja tih – za njih – "nepovoljnih" sudskih odluka u cilju obeshrabrivanja građana sa mogućnošću dugotrajnih parničenja.

Preostala argumentacija tuženika potpuno je irelevantna, pa nije niti posebno obrazlagana.

Odluka o trošku parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP- a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika trošak sastava tužbe 100 bodova Tbr. 7/1, 4 obrazložena podneska od 17. studeni 2022. godine, 17. ožujka 2023. godine, 16. svibnja 2024. godine i 10. ožujka 2025. godine svaki po 100 bodova Tbr. 8/1, te 3 ročišta svako po 100 bodova Tbr. 9/1, ukupno 800 bodova, što uz vrijednost boda od 10 kuna, odnosno 15 kuna nakon radnji od 03.11.2022. godine (sve radnje osim tužbe), €1.532,80 što uz PDV-t 25% iznosi € 1916. na taj iznos dosuđena je pristojba na tužbu €35,19, presudu € 70,61 i trošak vještačenja €265,45, ukupno €2.287,25. Kamate na trošak teku od presuđenja pa do isplate, po prethodno navedenoj kamatnoj stopi.

Za istaknuti je, da iako je Odvjetnička komora izmijenila Tarifu o nagradama i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 24. listopada 2022. godine, ona se primjenjuje od 02. studenog 2022. godina na odvjetničke radnje od tog datuma, a ne retroaktivno na sve radnje unatrag kako je zatraženo u troškovniku tužitelja (takvo tumačenje bi bilo potpuno pogrešno i nepravično prema strankama u postupku). Naime, ne može se prihvatiti tumačenje o retroaktivnom djelovanju ove izmjene, jer ju treba tumačiti teleološki, prema svrsi i cilju donošenja, a ne samo puko i paušalno formalno. Ova je izmjena Tarife nedvojbeno donesena radi ekonomske krize u svijetu, podivljale inflacije i nestabilnosti valuta - stoga, traženje povisivanja vrijednosti boda unatrag po visini od 15 kuna po bodu, a prema trenutku kada navedenih činjenica za povišenje Tarife nije niti bilo (u nekim postupcima i 10 ili više godina unatrag) je ne samo moralno pogrešno - prema strankama i onima koji moraju taj trošak platiti, nego i pogrešno zbog svrhe donošenja ove izmjene Tarife kako je prethodno objašnjeno.

Osim toga, valja imati na umu da je sama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika praktično cehovski propis odvjetnika, a ne zakon koji se odnosi u parlamentu, zbog čega je i obveza primjene iste drugačija od samih zakona po snazi (nije strogo kogentna norma), a primjenjuje se isključivo zbog aktualne sudske prakse i u tome je podložna tumačenju suda.

Ovakav stav ovog suda potvrđen je i recentnom odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-2450/23 od dana 30. kolovoza 2023. godine, a i dvjema odlukama Županijskog suda u Zagrebu iz mjeseca ožujka ove godine.

Što se tiče zatraženog troška koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku tužiteljice na prethodnom ročištu za objavu presude, isti nije dosuđen; naime, sukladno odredbi čl. 164. st. 3. ZPP-a, zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka stranka je dužna podnijeti najkasnije do završetka raspravljanja, a takvim zahtjevom mogu se tražiti samo troškovi nastali do završetka raspravljanja - navedenim zahtjevom se ne mogu tražiti budući i neizvjesni troškovi postupka koji do tog trenutka nisu nastupili, a kakav trošak predstavlja i trošak za zastupanje po punomoćniku na ročištu za objavu presude, jer u trenutku zaključenja glavne rasprave nije bilo izvjesno da li će taj trošak nastati odnosno da li će na navedeno ročište punomoćnik tužiteljice uopće pristupiti - odnosno tužiteljica je tražila trošak unaprijed za radnju koja u trenutku traženja uopće još nije nastala, što nije predviđeno a niti dopušteno sukladno odredbama ZPP-a) - stav viših sudova, primjerice Gž-2019/16 od 03. siječnja 2017. godine, ŽS Rijeka.

Osim toga, uspostavljam e- oglasne ploče na ovom sudu, dolazak punomoćnika na ročište nije neophodan te bi samo stvarao novi nepotrebni trošak postupka, s čime je tužiteljica upoznata (ili bi morala biti) s obzirom da ima profesionalnog punomoćnika - odvjetnika.

U Zagrebu, dana 29. svibnja 2025. godine

Sudac:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku.

DNA

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika