REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-1040/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja Vodovod grada Vukovara d.o.o., Jana Bate 4, Vukovar, OIB: 95863787953, kojeg zastupa opunomoćenik Marko Cvrković, odvjetnik u Vukovaru dr. F. Tuđmana 21, protiv tuženika Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske Unije, Miramarska cesta 22, Zagreb, OIB: 69608914212, radi dodjele bespovratnih sredstava, 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske Unije KLASA: UP/I-910-04/19-02/388, URBROJ: 538-05-3-3-1/632-23-4 od 16. svibnja 2023. i predmet vraća tuženiku na ponovni postupak te tuženik ima obvezu postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju Vodovod grada Vukovara d.o.o., Jana Bate 4, Vukovar nadoknadi trošak upravnog spora u iznosu od 2.507,20 eura (dvije tisuće petsto sedam eura i dvadeset centi) u roku od 60 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora u iznosu od 1.284,21 euro (jednu tisuću dvije stotine osamdeset četiri eura i dvadeset jedan cent).

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-910-04/19-02/388, URBROJ: 538-05-3-3-1/632-23-4od 16. svibnja 2023., odbijen je prigovor korisnika Vodovoda Grada Vukovara d.o.o. izjavljen na postupanje Hrvatskih voda povodom Odluke o utvrđenoj nepravilnosti, broj: KK.06.4.4.08/IRR06, KLASA: 325-04/14-08/17, URBROJ: 374-1-13-19-331 od 26. lipnja 2019.

1.1. Navedenom Odlukom o utvrđenoj nepravilnosti KLASA: 325-04/14-08/17, URBROJ: 374-1-13-19-331 od 26. lipnja 2019. Hrvatske vode su obavijestile korisnika (tužitelja) o utvrđenoj nepravilnosti otkrivenoj tijekom provjere na licu mjesta koja je provedena u razdoblju od 10. do 14. rujna 2018. i kojom je utvrđeno da je neprihvatljiv trošak u iznosu od 1.033.953,60 kn a koji se odnosi na komunalni doprinos koji nije plaćen.

2. Tužitelj u tužbi navodi da sporna stavka troškovnika 1.1.4. nije pogrešna i da ne sadrži netočne, pogrešne, zbunjujuće ili odvraćajuće elemente ili utjecaj stoga što je komunalni doprinos figurirao kao posve moguća kategorija za obračun. Ističe da je predmet postupanja tuženika provjera pravilnosti u postupanju njemu podređenih tijela (Hrvatske vode kao Posredničko tijelo razine 2 (dalje: PT2)) u prethodno provedenom postupku, a epilog te provjere mora biti da je taj prethodni postupak bio proveden zakonito i pravilno ili da to nije slučaj. Navodi da tuženik zaključuje da je prethodni postupak proveden pravilno jer su svi prigovori odbijeni. Međutim, u spornom postupanju Hrvatskih voda, odnosno u Odluci o utvrđenoj nepravilnosti uopće se ne navode propisi koji bi navodno bili povrijeđeni postupanjem tužitelja, već tuženik tek u pobijanom rješenju prvi puta navodi konkretne odredbe za koje smatra da su povrijeđene, a to su odredbe članka 3. stavaka 1. i 2. te članka 80. stavaka 1., 4. i 6. Zakona o javnoj nabavi. Ističe da je po definiciji "nepravilnosti" iz članka 2. točke 36. Uredbe (EU) br. 1303/2013 određeno da se nepravilnošću smatra svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti, ili bi moglo naštetiti proračunu Unije.

2.1. Nadalje tužitelj navodi da je predmet nabave opisan primarno kroz Knjigu 3 DZN te dodatno kroz Knjigu 5, dok je Knjiga 4 – Troškovnik samo pomoćni obračunski alat i isti ne opisuje predmet nabave. Smatra da dvojbe o utvrđenju predmetne nepravilnosti postoje, iako je tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja naveo da je nedvojbeno utvrđeno da nepravilnost postoji. Dodaje da se u Završnom izvješću Europskog ureda za borbu protiv prijevara (dalje: OLAF) ne utvrđuje nepravilnost, a predmet nadzora toga tijela je bilo cjelokupno postupanje i dokumentacija u vezi predmetne problematike. Nadalje, Hrvatske vode u okviru postupanja kao PT2 na predmetne okolnosti utvrđuju da nema počinjenih nepravilnosti, i to u dva odvojena navrata (Odluka o nepostojanju nepravilnosti, KK.06.4.2.08.0001/IRR08 od 20. ožujka 2020. te Dopuna Odluke od 13. svibnja 2020.). Tužitelj nadalje dodaje da Hrvatske vode u Odluci o utvrđenoj nepravilnosti od 12. listopada 2020. niti u Odluci o izmjeni Odluke o utvrđenoj nepravilnosti od 2. studenog 2020. ne navode koja su konkretno pravila povrijeđena. Smatra da navodno utvrđena nepravilnost, ne predstavlja nepravilnost koja bi uvjetovala financijsku korekciju te ukazuje na to da je nadzorno tijelo obavilo više kontrola dokumentacije i samog postupka javne nabave, te da je izrijekom potvrđeno da su isti adekvatni i pravilni, odnosno "prihvatljivi".

2.2. Tužitelj ističe da osporavanim rješenjem nije na jasan i neupitan način poništena odluka Hrvatskih voda kojom je utvrđen neprihvatljiv trošak. Citira dijelove obrazloženja osporavanog rješenja te dodaje da, ukoliko je utvrđenje neprihvatljivosti troška postalo bespredmetno, tada je tuženik trebao usvojiti prigovor i staviti izvan snage pobijanu odluku Hrvatskih voda. S obzirom na navedeno, predlaže Sudu usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti osporavano rješenje tuženika, kao i Odluku Hrvatskih voda o utvrđenoj nepravilnosti od 26. lipnja 2019., uz naknadu troška upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik, u bitnome, navodi da su Odlukom o utvrđenoj nepravilnosti od 26. lipnja 2019. Hrvatske vode utvrdile neprihvatljiv trošak u iznosu od 1.033.953,60 kn jer su provjerom na licu mjesta utvrdile da za komunalni doprinos po izdanom, a potom poništenom rješenju Grada Vukovara, Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, graditeljstvo i zaštitu okoliša, a za točno određeni iznos od 1.033.953,60 kn ne postoji uplata, odnosno dokaz o uplati. Navodi da se odobreni trošak u iznosu od 1.033.953,60 kn odnosi na aktivnost koja nije provedena, a sukladno odredbi članka 126. stavka 2. Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EU, Euratom) br. 1605/2002, prihvatljivi troškovi su troškovi stvarno nastali za korisnika bespovratnih sredstava, a koji su potrebni za provedbu djelovanja ili programa rada na koji se primjenjuje bespovratno sredstvo i koji se mogu utvrditi i provjeriti, a koji su ujedno razumni, opravdani i poštuju načelo dobrog financijskog upravljanja, posebno s obzirom na ekonomičnost i učinkovitost. S obzirom na navedeno, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Tužitelj u podnesku zaprimljenom na ovome Sudu dana 12. lipnja 2024. i tuženik u podnesku od 14. listopada 2024. suštinski iznose navode koji se odnose na osporavanje rješenja tuženika KLASA: UP/I-910-04/20-02/551, URBROJ: 538-05-3-3- 1/632-23-5 od 16. svibnja 2023. (istim su odbijeni prigovori tužitelja izjavljeni na postupanje Hrvatskih voda povodom Odluke o utvrđenog nepravilnosti KLASA: 325- 04/14-08/17, URBROJ: 374-1-13-20-410 od 12. listopada 2020. godine i Odluke o Izmjeni Odluke o utvrđenoj nepravilnosti KLASA: 325-04/14-08/17, URBROJ: 374-1- 13-20-419 od 2. studenog 2020. godine) te ih stoga Sud ne iznosi posebice niti su isti relevantni za rješavanje ovog upravnog spora.

5. Dana 30. travnja 2025. pred ovim Sudom održana je rasprava u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika. Na održanoj raspravi opunomoćenik tužitelja ostao je u cijelosti kod tužbenog zahtjeva i predložio Sudu usvojiti isti, te je zatražio trošak upravnog spora za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eura, sastav podneska od 12. lipnja 2024. u iznosu od 1.000,00 eura, trošak pristupa na ročište 30. travnja 2025. u iznosu od 1.000,00 eura, sve s pripadajućim PDV-om te trošak puta na relaciji Vukovar – Osijek – Vukovar u iznosu od 41,41 eura (78 km), odnosno sveukupno 3.791,41 eura. Službena osoba tuženika ostala je u cijelosti kod svih navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja te navoda iz podneska od 14. listopada 2024. i predložila Sudu odbiti tužbeni zahtjev, a ujedno je zatražila trošak u iznosu od 122,95 eura.

6. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te u sve isprave koje prileže istima te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 114. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/2024., dalje: ZUS), utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj sudjelovao u postupku dodjele bespovratnih sredstava u okviru kojeg je 25. srpnja 2017. sklopljen Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte koji su financirani iz strukturnih fondova i Kohezijskog fonda EU u sklopu programa 2014. – 2020. referentna oznaka:

KK.06.4.2.08, za projekt "Poboljšanje vodno-komunalne infrastrukture grada Vukovara", faza 2, između Ministarstva zaštite okoliša i energetike (sada Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja) kao Posredničkog tijela razine 1 (PT1) i Hrvatskih voda kao Posredničkog tijela razine 2 (PT2), s jedne strane i Vodovoda grada Vukovara d.o.o., kao Korisnika s druge strane.

8. Nadalje proizlazi da je rješenjem Grada Vukovara, Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, graditeljstvo i zaštitu okoliša od 9. svibnja 2017. za građevinu UPOV određena visina komunalnog doprinosa od 1.033.953,60 kn, te da je 14. kolovoza 2017. navedeni Upravni odjel donio rješenje kojim se poništava navedeno rješenje od 9. svibnja 2017.

9. Provjerom na licu mjesta provedenom 10. do 14. rujna 2018. od strane Hrvatskih voda utvrđeno je da je za uzorak provjere stavke troškovnika 1.1.4. "Ishođenje dozvola i suglasnosti, uključujući uplatu komunalnog doprinosa i vodnog doprinosa" Kontrolna lista završena, te da je provjerom utvrđeno da je u trenutku dostave ponuda, odnosno 28 dana ranije, što je osnovni datum ugovora, na snazi bio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vodama ("Narodne novine", broj: 56/2013) po kojem za predmetni/ugovorni tip građevine nije bilo predviđeno plaćanje komunalnog doprinosa, te da je moguće da su ponuditelji nudili predmetnu stavku kalkulirajući doprinos 0,00 kn, a što je teško procijeniti. Hrvatske vode, kao PT2 utvrdile su da izvođač, iako je postojalo izvršno rješenje o uplati komunalnog doprinosa, nikada nije uplatio komunalni doprinos.

10. Stoga je utvrđen neprihvatljiv trošak u iznosu od 1.033.953,60 kn jer za komunalni doprinos po izdanom, a potom poništenom rješenju Grada Vukovara, Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, graditeljstvo i zaštitu okoliša, a za točno određeni iznos od 1.033.953,60 kn ne postoji uplata, odnosno dokaz o uplati.

11. Tuženik obrazlaže da se odobreni trošak u iznosu od 1.033.953,6, kn odnosi na aktivnost koja nije provedena, a sukladno odredbi članka 126. stavka 2. Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EU, Euratom) br. 1605/2002, prihvatljivi troškovi su troškovi stvarno nastali za korisnika bespovratnih sredstava, a koji su potrebni za provedbu djelovanja ili programa rada na koji se primjenjuje bespovratno sredstvo i koji se mogu utvrditi i provjeriti, a koji su ujedno razumni, opravdani i poštuju načelo dobrog financijskog upravljanja, posebno s obzirom na ekonomičnost i učinkovitost. Iznos je određen na način da se od ukupne vrijednosti stavke 1.1.4. koja iznosi 1.700.720,00 kn (bez PDV-a) oduzela vrijednost od 1.033.953,60 kn što predstavlja stvarnu utvrđenu vrijednost neprihvatljivog troška, od čega se 730.140,93 kn odnosi na bespovratna sredstva EU Kohezijskog fonda, a 303.812,67 kn na sredstva sufinancijera.

12. Međutim, nadalje tuženik u osporavanom rješenju navodi da je predmetni trošak u iznosu od 1.033.953,60 kn naknadno ipak plaćen tužitelju, a što je vidljivo iz Odluke o utvrđenoj nepravilnosti od 12. listopada 2020. iz koje proizlazi da je na navedeni trošak koji je odobren i plaćen tužitelju utvrđen potencijalni financijski učinak nepravilnosti te da će se o osnovanosti utvrđene nepravilnosti na navedeni trošak ocjenjivati u postupku rješavanja prigovora kojeg je tužitelj izjavio na Odluku o utvrđenoj nepravilnosti od 12. listopada 2020.

13. Prema tome, uzimajući u obzir činjenicu da je tuženik sam, u obrazloženju osporavanog rješenja naveo da je predmetni trošak u iznosu od 1.033,953,60 kn naknadno isplaćen tužitelju te da će se o osnovanosti utvrđene nepravilnosti na navedeni trošak ocjenjivati u postupku rješavanja prigovora kojeg je tužitelj izjavio na Odluku o utvrđenoj nepravilnosti od 12. listopada 2020., a što tužitelj i ističe u tužbi, ostaje nejasno iz kojih razloga u tom slučaju tuženik nije usvojio prigovor tužitelja izjavljen na postupanje Hrvatskih voda povodom Odluke o utvrđenoj nepravilnosti, broj: KK.06.4.4.08/IRR06, KLASA: 325-04/14-08/17, URBROJ: 374-1-13-19-331 od 26. lipnja 2019. Stoga Sud smatra da da je donošenjem pobijanog rješenja iz naprijed navedenih razloga došlo do povrede zakona na štetu tužitelja te je temeljem odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a usvojio tužbeni zahtjev i poništio osporavano rješenje i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak te će tuženik u ponovljenom postupku donijeti novo rješenje o prigovoru tužitelja, pritom se pridržavajući pravnih shvaćanja i primjedaba Suda sukladno odredbi članka 151. stavka 2. ZUS-a, kao što je i odlučeno u točki I. izreke presude.

14. U odnosu na troškove spora tužitelja odlučeno je primjenom odredbe članka 144. stavka i 1. i članka 147. stavka 1. ZUS-a kojima je propisano da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora te da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Stoga je Sud tužitelju, kao osnovano zatražen trošak, priznao trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.250,00 eura s pripadajućim PDV-om i trošak pristupa na ročište 30. travnja 2025. u iznosu od 1.250,00 eura s pripadajućim PDV-om budući da je navedeni trošak zatražen u skladu s Tbr. 27. stavak 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/2023., dalje: Tarifa).

14.1. Što se tiče zatraženog troška tužitelja s osnove prijevoza opunomoćenika na relaciji Vukovar – Osijek – Vukovar, Sud je priznao tužitelju navedeni trošak u visini cijene jedne povratne autobusne karte na relaciji Vukovar – Osijek – Vukovar (najekonomičnijim prometnim sredstvom) dostupne na službenoj web stranici prijevoznika Čazmatrans d.o.o. u iznosu od 7,20 eura. Trošak koji se odnosi na sastav podneska zaprimljenom na ovome Sudu 12. lipnja 2024. s PDV-om u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura, ovaj Sud nije smatrao opravdanim jer je njime tužitelj suštinski ponovio već istaknute navode tijekom ovoga spora odnosno isti podnesak ne sadrži činjenična i pravna razlaganja bitna za ovaj spor. Stoga je tuženik dužan naknaditi tužitelju ukupno priznati trošak u iznosu od 2.507,20 eura (točka II. izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška odbijen te je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

15. Budući da je tuženik u ovom upravnom sporu zatražio troškove upravnog spora, a spor je u cijelosti izgubio, to je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

16. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 28. svibnja 2025.

Sutkinja

Jasenka Beker Rupčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. izreke presude nije dopuštena žalba (odredba članka 127. stavak 1. ZUS-a), dok je protiv točaka II., III. i IV. izreke presude dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku