REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU
Grubišno Polje, Kolodvorska 2
Poslovni broj: P-183/2024-70.
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Saja Oulovski i Nevena Oulovski, odvjetnicima iz Pakraca, P. Preradovića 5/13, protiv tuženika OTP banke d.d. Split, OIB: 52508873833, Ulica domovinskog rata 61, Split, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić & Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, Savska cesta 32, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 14. travnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 28. svibnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, da isplati tužitelju UT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.325,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14 % godišnje tekućom od 11.6.2011. godine do 30. 06.2011. godine, a po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 01.07.2011. godine do 31. 07. 2015. godine, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30.12.2023. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena i to na iznos od:
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
5,79 eura od 11/6/2011 godine do isplate
22,68 eura od 12/7/2011 godine do isplate
37 eura od 11/8/2011 godine do isplate
23,22 eura od 13/9/2011 godine do isplate
21,3 eura od 11/10/2011 godine do isplate
21,7 eura od 11/11/2011 godine do isplate
22,1 eura od 13/12/2011 godine do isplate
24,14 eura od 11/1/2012 godine do isplate
24,87 eura od 11/2/2012 godine do isplate
25,28 eura od 13/3/2012 godine do isplate
24,31 eura od 11/4/2012 godine do isplate
24,9 eura od 11/5/2012 godine do isplate
25,36 eura od 12/6/2012 godine do isplate
24,56 eura od 11/7/2012 godine do isplate
24,49 eura od 11/8/2012 godine do isplate
22,98 eura od 11/9/2012 godine do isplate
23,49 eura od 11/10/2012 godine do isplate
24,61 eura od 13/11/2012 godine do isplate
24,26 eura od 11/12/2012 godine do isplate
24,78 eura od 11/1/2013 godine do isplate
23,28 eura od 12/2/2013 godine do isplate
22,75 eura od 12/3/2013 godine do isplate
24,36 eura od 11/4/2013 godine do isplate
22,78 eura od 11/5/2013 godine do isplate
21,95 eura od 11/6/2013 godine do isplate
21,01 eura od 11/7/2013 godine do isplate
22,16 eura od 13/8/2013 godine do isplate
22,79 eura od 11/9/2013 godine do isplate
23,39 eura od 11/10/2013 godine do isplate
23,52 eura od 11/11/2013 godine do isplate
24,31 eura od 11/12/2013 godine do isplate
23,25 eura od 11/1/2014 godine do isplate
23,37 eura od 11/2/2014 godine do isplate
23,86 eura od 11/3/2014 godine do isplate
23,77 eura od 11/4/2014 godine do isplate
22,97 eura od 13/5/2014 godine do isplate
22,85 eura od 11/6/2014 godine do isplate
23,54 eura od 11/7/2014 godine do isplate
24,24 eura od 12/8/2014 godine do isplate
24,6 eura od 11/9/2014 godine do isplate
24,64 eura od 11/10/2014 godine do isplate
25,31 eura od 11/11/2014 godine do isplate
25,51 eura od 11/12/2014 godine do isplate
25,78 eura od 13/1/2015 godine do isplate
23,99 eura od 11/2/2015 godine do isplate
23,99 eura od 11/3/2015 godine do isplate
23,99 eura od 11/4/2015 godine do isplate
23,99 eura od 12/5/2015 godine do isplate
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
23,99 eura od 11/6/2015 godine do isplate
23,99 eura od 11/7/2015 godine do isplate
23,99 eura od 11/8/2015 godine do isplate
23,99 eura od 11/9/2015 godine do isplate
23,99 eura od 13/10/2015 godine do isplate
23,99 eura od 11/11/2015 godine do isplate
23,99 eura od 12/12/2015 godine do isplate
23,99 eura od 12/1/2016 godine do isplate, sve u roku 15 dana.
II Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja, te se utvrđuje nepostojanje tuženikovog potraživanja u iznosu od 5.303,65 kuna.
III Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju UT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.819,29€ sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate iznosa od 8.132,26 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
U tužbi navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao pravni slijednik kreditora HVB Splitske banke d.d. sklopili dana, 2. veljače 2005. godine Ugovor o kreditu broj:70575/05 (u daljnjem tekstu: Ugovor).
Člankom 18. Ugovora ugovoreno je da je za eventualne sporove iz Ugovora mjesno nadležan sud najbliži mjestu zaključenja ugovora.
Navedena odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora bila je unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj budući o klauzuli nije bilo posebnog pregovaranja pa je s obzirom na to u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača, Direktivom vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (koja je implementirana u hrvatski pravni sustav) i načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita koji bi u ostvarivanju eventualnih prava morao putovati u [adresa] iz [adresa], a što bi rezultiralo povišenim troškovima te je u protivnosti s načelom ekonomičnosti i mogućnosti pristupa sudu s obzirom na mjesto prebivališta tužitelja. S obzirom na navedeno odredba članka 18. Ugovora je nepoštena i slijedom toga ništetna sukladno članku 49. i članku 50. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača. U konkretnom Ugovoru nije točno naveden mjesno nadležan sud već u članku 18. Ugovora samo paušalno “za eventualne sporove iz ovog Ugovora mjesno je nadležan sud najbliži mjestu zaključenja ugovora? Sukladno članku 320. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima svaka nejasna odredba, a ona iz članka 18. Ugovora je očito nejasna, mora se tumačiti u korist stranke koja nije pripremila sadržaj ugovora, tj. kako je ugovor sklopljen prema unaprijed otipkanom sadržaju evidentno je kako se
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
nejasnoće iste odredbe trebaju tumačiti u korist tužitelja kao slabije i neuke strane naspram tuženika, dugogodišnje kreditne institucije velikog tržišnog udjela. Nadalje, člankom 19. 1 stavkom, 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
Potrošač tj. tužitelj ima prebivalište u [adresa] i s obzirom na sve navedeno mjesno je nadležan Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju.
Ugovorom je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit za adaptaciju u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.500,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita. Istim Ugovorom određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u 180 mjesečnih rata, kao i plaćati redovnu kamatu u visini od 4,99 % koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.
Za trajanja otplate kredita po Ugovoru tuženik je jednostranom i samovoljnom odlukom u više navrata mijenjao kamatnu stopu na štetu tužitelja, a sve to sukladno odredbi članka 5. Ugovora, u kojoj je navedeno da je godišnja kamatna stopa promjenjiva, a koja odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom.
Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik, odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna i koja je imala za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br.Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015.
Ugovor je osim s promjenjivom kamatnom stopom zaključen i sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF) koja odredba je također utvrđena nepoštenom i ništetnom.
Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 6632/17 od 14. lipnja 2018. je u točki I. odbijena, između ostalog , i žalba ovdje tuženika i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita(uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije korisnike kreditnih usluga, kao potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-2521/2015 i dr., kao i u Rješenju U-I-3685/2015 i dr., a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine.
Dakle, pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. PŽ-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine je utvrđena ništetnosti ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008 godine, a pravomoćnom i ovršnom odlukom VTS RH od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/17 je utvrđeno da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11. i 25/13., dalje: ZPP) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, sudovi su vezani za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba valutnoj klauzuli,
Tužitelj je sa tuženikom zaključio i aneks uz ugovor o kreditu tj. Dodatak br. 1. Ugovoru o kreditu, i to dana 29. siječnja 2016. godine, koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim tužitelj potpisom tog ugovora, te provedbom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF.
Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu ,,Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je (tužitelju stavljen na raspolaganje).
S obzirom na navedeno tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivim kamatama i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. S time da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine određeno da je kolektivnom tužbom nastupio prekid zastare i zastara potraživanja počinje teći ispočetka od dana pravomoćnosti kolektivne presude tj. u konkretnom slučaju od 13. lipnja 2014. godine za preplaćene kamate, a od 14. lipnja (Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
2018. za preplaćenu valutu.
Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Tuženik je tijekom ugovornog razdoblja kredita, na temelju jednostranih odluka mijenjao ugovorenu kamatnu stopu te je tako obračunavao mjesečni anuitet u valuti CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke i naplaćivao mjesečne anuitete u višem iznosu. Na opisani način tuženik je u razdoblju od sklapanja ugovora do 30. rujna 2015. godine na temelju ništetnih odredbi Ugovora od tužitelja naplatio iznos od 18.866,26 kuna više nego bi to iznosilo da je mjesečni anuitet kredita obračunavan bez valutne klauzule uz ugovorenu redovitu kamatnu stopu u visini od 4,99% godišnje tj. koliko je bilo početno ugovoreno. Stoga je tuženik obvezan platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa anuiteta zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora u smislu članka 1111. stavak 1., članka 1115 1 članka 1046. Zakona o obveznim odnosima.
U provedenoj konverziji tuženik nije u cijelosti priznao tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF, nego samo manji dio u iznosu od 5.303,65 kn.
Naime, u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužitelju od dana zaključenja ugovora pa do dana 30.9.2015. godine i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od 8.132,26 kn. Tužitelj je do potraživanog iznosa od 8.132,26 kn došao na način da je zbrojio sve razlike stvarno plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu (uz primjenu početnog tečaja CHF) od sklapanja ugovora pa do 30.9.2015. godine, čiji zbroj iznosi 18.866,26 kuna te od navedenog iznosa umanjio svoje potraživanje za novčani iznos od 5.303,65 kuna (priznatu preplatu iz konverzije) te povrate koje je banka doznačila tužitelju u ukupnom iznosu od 5.430,35 kuna, dakle sveukupno je potraživani iznos umanjio za 10.734,00 kuna.
S obzirom da tužitelj ne raspolaže sa stručnim znanjem kako bi mogao sa sigurnošću utvrditi opseg i visinu imovine koja je prešla u imovinu tuženika pridržava pravo na konačno uređenje tužbenog zahtjeva po provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.
Slijedom svega navedenog predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 8.132,26 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računatim na svaki mjesečni anuitet od dospijeća do isplate uz nadoknadu troškova postupka.
2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu pismenim podneskom od 26. srpnja 2019. godine.
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
U odgovoru navodi da je tužba u cijelosti neosnovana i predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u skladu sa navodima odgovora.
Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 70575/05 (dalje: "Ugovor o kreditu“ ili ,,Ugovor“).
Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje.
Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik predlaže prekid ovog postupka do donošenja odluke o reviziji tuženika te ističe prigovor zastare utuženih iznosa.
Tuženik je 17.8.2018. podnio reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. (dalje: Presuda VTS-a“), kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04.07.2013. (dalje: "Presuda TS-a“) donesena u kolektivnom sporu (dalje: ,,Parnica Potrošač“). Revizijski razlozi tuženika protiv Presude VTS-a u bitnom su se zasnivali na okolnosti da je VTS naočigled postupio protivno uputi Vrhovnog suda RH te zauzeo stajališta koja apsolutno nemaju uporište u činjenicama i dokazima izvedenim tijekom prvostupanjskog postupka u Parnici Potrošač.
Kako je pravna argumentacija tužitelja prvenstveno zasnovana na utvrđenjima iz Parnice Potrošač i na navodnoj potrebi njene izravne primjene na ovaj spor, odluka Vrhovnog suda RH o reviziji tuženika podnesenoj protiv Presude VTS predstavlja prethodno pitanje u smislu članka 12. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ,,ZPP“).
Stoga tuženik predlaže sudu prekinuti postupak do odluke Vrhovnog suda RH o reviziji tuženika od 17.8.2018.
Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 11.6.2019. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 — 29/18, dalje: ,,ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana tužbom.
Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok.
Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.
Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi
VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi:
"Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći."
Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja.
U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na ,,prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruj individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.
Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.
Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3.10.2017.
Tuženik upućuje na presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9.1.2018. Predmetnom je presudom drugostupanjski sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29.12.2017.
Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da, cit.: "ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja
prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da j ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit...,,
Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori.
U konkretnom je predmetu stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji ,,prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač,
Tuženik ukazuje na općepoznatu činjenicu da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147013, 9/15, 78/15, 102/15; dalje u tekstu: ,,ZPK“) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR.
Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora o kreditu u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu od 26.1.2016. (dalje u tekstu: ,Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu“) te Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom u CHF valutu klauzulu od 26..2016 (dalje u tekstu: ,,Sporazum o korištenju preplate“). S obzirom da je provedbom konverzije Ugovora tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, ugovor o kreditu koji nije bio predmetom rasprave niti ocjene (ne)poštenosti u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenute od strane udruge Potrošač, bespredmetno je raspravljanje o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. Sporazum tužitelja i tuženika o provođenju konverzije ima retroaktivni učinak na predmetni kredit pa stoga nakon što je tužitelj sklopio navedeni sporazum ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu i isplatu preplaćenog iznosa po kreditu s valutnom klauzulom u CHF.
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
Slijedom toga, kako je Dodatkom Ugovora o kreditu ugovoren drugačiji način otplate kredita u odnosu na onaj koji je ugovoren prvobitnim Ugovorom (u pogledu valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope) i to sa učincima od dana sklapanja prvobitnog Ugovora o kreditu, tužitelj nije pravno ovlašten potraživati isplatu od tuženika na temelju odredaba osnovnog Ugovora o kreditu niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje, shodno tome tuženik predlaže sudu da tužbu u cijelosti odbije kao neosnovanu.
Pravilnost prethodno iznesenog stajališta tuženika potvrdili su i drugostupanjski sudovi u svojoj praksi, točnije Županijski sud u Osijeku, Županijski sud u Slavonskom Brodu, ali i drugi sudovi u svojim recentnim odlukama.
Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da tužbu u cijelosti odbije kao neosnovanu te dosudi troškove postupka u korist tuženika.
U odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu ,,prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda.
Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: ,,ZZP“). Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke - jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule.
Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: ,,Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora “
Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK.
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP- a nije dopuštena.
Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP- a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.
U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: ,,Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik ,,..kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule? “
Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.
lako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.
Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik.
Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje, špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:
- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- a koja neravnoteža mora biti značajna.
Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF.
Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužiteljica, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.
Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).
Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika
U odnosu na promjenjivost kamatne stope, tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTS-a donesenih u Parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope.
Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:
- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;
- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva; te naposljetku
- da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice).
Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO- a. a
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na ZZP, tako i na ZPK. Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj.
Nadalje, Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
Dapače, ugovorne strane izrijekom su ugovorile (točnije tužitelj je potvrdio) sljedeće: ,, ...Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune.“
Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe.
Slijedom toga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale su:
- odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene;
- interni akti tuženika; te
- sve ostale isprave i podnesci tuženika.
Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima.
S obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati.
S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Međutim, tuženik ističe i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.
Kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne ili neuočljive ili nerazumljive je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).
Način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o ,,tržišnim uvjetima". Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika.
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara:
- Visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava (kamatne stope na depozite građana),
- Visinu kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano sa promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS - Credit Deafult Swaps
- Rizik naplate kredita (također povezano sa CDS).
Tuženik smatra potrebnim, protumačiti samo značenje CDS-a i njegovog utjecaja na povećanje kamata, odnosno troškova kredita tužitelja.
Naime, tijekom 2008. troškovi pribavljanja sredstava banaka su ekstremno rasli kao posljedica nastale ekonomske krize. Tuženik kao banka je dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (dalje: »Odluka“). Temeljem ove Odluke banke su dužne održavati valutnu usklađenost obveza i tražbina, te bankama nije dopušteno, izvan propisanih mjera, obveze preuzimati u jednoj valuti, a tražbine ugovarati u drugoj valuti. Stoga je tuženik tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima u CHF. Obzirom na ekstreman porast tečaja CHF u narednom periodu nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo je i to velikog povećanja troškova pribavljanja sredstava za tuženika. Pored toga, treba napomenuti da su se u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, što je utjecalo na povećanje državne premije rizika (Credit Deafult Swaps - CDS, spreadovi na državne obveznice
- razlika između kupovne i prodajne cijene na FOREX tržištu obično se naziva ,,spread“; a na Forex tržištu valuta jedne zemlje se razmjenjuje za valute drugih zemalja, istovremeno kupujući jednu valutu a prodajući drugu). Tako se primjerice petogodišnji CDS s razina od ispod 1% s kraja ljeta 2008. popeo na razine i blizu 6% već u ožujku 2009. Ovakav rast premije rizika ima je značajan utjecaj na rast troškova zaduživanja tuženika.
Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne a i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Zbog ovih razloga, bez obzira na pad LIBOR-a tuženik nije mogao umanjiti kamatnu stopu jer je parametar troška pribavljanja sredstava izuzetno narastao. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke — nezakonita, odnosno nepoštena. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika podržao je i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-2462/03:
"Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993. godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske — promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima.
Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana.
Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva.
Tužitelj je u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana (a ne treća osoba) koja bi kao savjestan i pošten sudionik takvog pravnog odnosa trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnima za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku.
Tužitelj nije dokazao da je kontaktirao tuženika sa zahtjevom za dostavom odgovarajuće dokumentacije, kao i da je tuženik takav zahtjev tužitelja odbio. U tom smislu, a pozivom na pravno stajalište zauzeto u rješenju Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2538/19 od 9.7.2019. na temelju kojeg je odbijena žalba potrošača podnesena protiv rješenja prvostupanjskog suda o odbijanju manifestacijskog zahtjeva, zahtjev tužitelja za dostavom odgovarajuće dokumentacije od strane tuženika sud bi trebao u cijelosti odbiti.
Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja.
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta.
Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Odlučujući o zahtjevu tužitelja, sud je donio presudu pod poslovnim brojem P-331/2021-35. (Raniji broj: P-825/2019) od 5. siječnja 2022. godine na način da je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 9.985,58 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim na pojedine iznose računajući od dospijeća do isplate kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.762,50 kuna, dok je odbio tuženikov prigovor radi prebijanja te utvrdio nepostojanje tuženikovog potraživanja u iznosu od 5.303,65 kuna. Tuženik je uložio žalbu na navedenu presudu a koju žalbu je prihvatio Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici svojim rješenjem Gž-437/2022-3. od 6. veljače 2024. godine i ukinuo presudu ovoga suda P P-331/2021-35. (Raniji broj: P- 825/2019) od 5. siječnja 2022. godine i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje.
Iz obrazloženja rješenja Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici proizlazi da će sud u ponovljenom postupku dopunski saslušati vještaka te da će se dati zadatak vještaku da na temelju dokumentacije utvrdi da li je konverzija konkretnog ugovora izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), pri čemu će vještak dati konkretan izračun i o čemu će ovisiti i odluka suda o tužbenom zahtjevu.
4. U ponovljenom postupku, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev tako da je isti iskazao u eurima i postavio kao u izreci.
5. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-183/2024 (Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019), tj. uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva od 2. veljače 2005. godine broj 70575/05 (list 5-9, 309-313), u izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 10-11, 314-315), u Dodatak broj I Ugovora o kreditu broj 70575/05 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (list 15-17, 319- 325), u Dodatak Ugovora o kreditu, kretanje vrijednosti EURIBOR (list 18), u izračun i otplatni plan za Ugovor o kreditu broj 70575/05 (list 21-25, 328-332), u izračun i otplatni plan za Ugovor o kreditu broj 260170 (list 26-30), u ispis o uplatama (list 31-42, 333- 348), u sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanim za CHF valutnu klauzulu od 26. siječnja 2016. godine (list 43, 325), u preslik uplata po preplati po kreditu (list 44-45), u nalaz i mišljenje financijsko-računovodstvenog vještaka Ivanke Špehar (list 108-137), u dopunu nalaza i mišljenja vještaka (list 147-151), izveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po mr.sc. Sanji Radoš, dipl.oec. iz Bjelovara te izvršio uvid u nalaz i mišljenje navedenog vještaka (349-395). Izveo dokaz saslušanjem stranaka – tužitelja (list 98), te dokaz saslušanjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš (list 408-409).
6. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa s osnova preplaćene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
8. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 2. veljače 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu broj: 70575/05, solemniziran, kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 15.500,00 CHF.
Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, jer je istaknut i prigovor prijeboja, a tuženik ističe i prigovor zastare, te činjenicu da je kredit konvertiran. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev- 2221/18-11 od 03. rujna 2019., te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li tužitelj ima pravo na obeštećenje obzirom da je sklopljen Dodatak Ugovoru odnosno izvršena je konverzija tog kredita u valutu EUR i da li je konverzija izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i da li je osnovan prigovor zastare.
9. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
10. Iz Ugovora o kreditu broj: 70575/05 od 2. veljače 2005. godine proizlazi da su isti sklopili ovdje tužitelj i tuženik, te je istim kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.500,00 CHF, da je rok otplate kredita 180 mjeseci, da se kredit odobrava za adaptaciju, zatim da kamatna stopa iznosi 4,99% promjenjiva, te da se utvrđuje Pravilnikom o kreditiranju građana ili drugim aktom kreditora. Kod izmjene redovne kamatne stope, kreditor se obvezuje pravodobno i pouzdano dostaviti izmijenjeni iznos rate otplate kredita. Na sve dospjele tražbine koje ne budu podmirene na utvrđeni dan dospijeća, korisnik kredita je dužan platiti zateznu kamatu u skladu s važećim odredbama Pravilnika o kreditiranju građana. Zatezna kamata je promjenjiva i obračunava se i naplaćuje za sve dane zakašnjenja od dana dospijeća do dana ispunjenja dužne tražbine. Kreditor si pridržava pravo da umjesto ugovorene zatezne kamate određene Pravilnikom o kreditiranju građana, obračuna i naplati zakonsku zateznu kamatu ako je ista viša od zatezne kamate određene aktom kreditora.
11. Iz Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu broj 70575/05 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava proizlazi da su isti sklopili prednik tuženika i tužitelj te sudužnik i založni dužnik ŽT, i da istim ugovorne strane suglasno utvrđuju da su dana 2. veljače 2005. zaključile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 70575/05 kojim je korisniku kredita odobren kredit za adaptaciju nekretnine u iznosu od 15.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu s rokom otplate od 180 mjeseci i promjenjivom kamatnom stopom od 4,99% godišnje, da je taj ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Mire Malačić iz Kutine dana 3. veljače 2005. godine pod br: OU-39/05, da je korisnik kredita temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju pristao na konverziju kredita radi promjene valute i to na način da se izjednači s
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR te je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope, EKS-a, iznosa anuiteta i načina osiguranja već postojeće nekretnine kao kolaterala, te se mijenja članak 5. Ugovora na način da je kamatna stopa promjenjiva i iznosi 6,63% godišnje, a određuje se sukladno čl. 2. toč.5. ovog Dodatka br.1. Ugovora sa Sporazumom o osiguranju, te se mijenja čl. 6. Ugovora na način kako slijedi: 1- efektivna kamatna stopa iznosi 6,94% godišnje, korisnik kredita potvrđuje da mu je uručen otplatni plan s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom i ukupnim iznosom koji korisnik kredita plaća. Nadalje u istom je navedeno kako se mijenja članak 10.1.1. Ugovora na način da ugovorne strane su suglasne radi osiguranja naplate svih tražbina iz Ugovora broj 70575/05 odnosno dodatka broj 1 Ugovora sa sporazumom o osiguranju glavnice, redovnih i zateznih kamata, troškova, naknada i izvršenja drugih preuzetih obveza zasnovanih na Ugovoru na nekretnini označenoj kao kčbr. [katastarska čestica] u naravi kuća broj 12 u [adresa], gospodarska zgrada, dvorište i voćnjak površine 989 m[2] , a sve upisano u z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da se zasnuje založno pravo u korist predlagatelja osiguranja u iznosu od 3.819,19 eura u kunskoj protuvrijednosti uvećano za redovne i zatezne kamate s rokom otplate do 10. veljače 2020. godine.
Mijenja se i čl. 11. Ugovora i to u odnosu na otplatu duga – ostatak glavnice nakon konverzije kredita na dan 03.02.2016. iznosi 3.819,19 EUR i otplaćuje se u jednakim vremenskim razmacima, odnosno u 49 mjesečnih anuiteta i to: prvi anuitet u iznosu od 72,47 kn EUR-a, te 47 jednakih mjesečnih anuiteta od 89,35 EUR i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 89,26 EUR te da prvi izmijenjeni anuitet dospijeva 10.02.2016., a zadnji 10. veljače 2020., nadalje mijenja se čl. 12 Ugovora na način da na preostali iznos glavnice kredita primjenjivat će se referentna kamatna stopa koja na dan zaključenja ovog Dodatka br.1. ugovora sa Sporazumom o osiguranju iznosi - 0,04% uvećana za nepromjenjivu kamatnu maržu koja iznosi 6,67%. Isto tako je navedeno da sve ostale odredbe Ugovora o kreditu broj 70575/05 ostaju nepromijenjene, a Dodatak broj 1 Ugovora sa sporazumom o osiguranju je njegov sastavni dio.
12. Iz otplatnog plana proizlazi da je otplata kredita u Ugovoru o kreditu broj 705775/05 u iznosu od 15.500,00 CHF, bila utvrđena u 181 anuitetu, te kako su anuiteti prema otplatnom planu od 11. veljače 2005. godine do 10. siječnja 2020. godine trebali iznositi 123,03 CHF, s tim da je 10. veljače 2020. godine anuitet trebao iznositi 124,26 CHF, dok iz Otplatnog plana od 30. travnja 2019. godine za kredit u iznosu 3.819,19 eura, proizlazi da je rata kredita 10. veljače 2016. godine utvrđena u iznosu od 72,47 eura, sve do 10. siječnja 2020. godine u iznosu od 89,35 eura, a 10. veljače 2020. godine u iznosu od 89,26 eura.
13. Iz Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu, proizlazi da su stranke isti zaključili 26. siječnja 2016. godine, te da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije radi promjene valutne klauzule iz CHF u EUR po Ugovoru o kreditu broj 70575/05 i da stranke sporazumno utvrđuju da postoji preplata u iznosu od 5.303,65 kuna koja je manja od 50% u odnosu na ukupni zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita i da će se iznos preplate koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
Isto tako, proizlazi da sve uplate na račun za plaćanje kredita vezano za CHF valutnu klauzulu nastavljaju nakon potpisa sporazuma bit će prenesen na novi račun za plaćanje kredita otvorenog kroz proces konverzije koji je naveden u potpisanom dodatku Ugovora, te iz dostavljenih ispisa isplata, utvrđuje se da je tuženik korisniku kredita a ovdje tužitelju isplatio preplatu po kreditu na njegov račun.
14. U postupku je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ivanki Špehar iz čijeg nalaza i mišljenja od 20. srpnja 2020. godine, proizlazi da je vještak bio dužan se očitovati na temelju dokumentacije i to na okolnost utvrđivanja preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope i po osnovi tečajnih razlika do kojih je došlo uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a sve u odnosu na iznose koje bi tužitelj platio da nije bilo tih odredbi, sve izraženo u kunskom iznosu, i to odvojeno po utuženim mjesecima iznose preplate po osnovi kamatne stope odvojeno po utuženim mjesecima iznose preplate i po osnovi valutne klauzule, te zajedno po utuženim mjesecima iznose preplate i po osnovi valutne klauzule i po osnovi promjene kamatne stope, tj. iznose preplate anuiteta i to kao razliku: otplaćenih anuiteta i početno ugovorenih anuiteta za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita.
Isto tako vještak se bio dužan očitovati te uzeti u obzir u svom nalazu i iznos preplate koji je određen u korist tužitelja u postupku konverzije, kao i iznos koji je predmet prigovora radi prijeboja podnesenog od strane tuženika.
U razdoblju od 12.03.2007. godine do 10.01.2014. godine zbog povećanja stope ugovorne kamate od 25. do 107. rate, odnosno za 82 rate razlika u kamati je 4.804,15 kuna za koji iznos su kamate više plaćene. U tabeli 7 sačinjena je pozitivna razlika u kamatama između iznosa koje je tužitelj platio tuženiku na ime promjenjive ugovorne kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj tuženiku platio na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu izraženo u kunama po mjesecima.
Vidljivo je da tek od 25. rate, kada je prvi put promijenjena kamatna stopa iz Osnovnog ugovora o kreditu dolazi do razlike u kamatama.
Izračun je sačinjen od trenutka sklapanja ugovora o kreditu do trenutka otplate ugovora o kreditu. Razlika iznosi 846,14 CHF, a što u protuvrijednosti kuna po prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan uplate iznosi 4.804,15 kuna. Na razliku u iznosu od 4.804,15 kuna teku zakonske zatezne kamate od dana uplate svakog anuiteta kako je i navedeno u tabeli 7. do isplate.
U razdobljima u kojima je ugovoreni tečaj bio manji od primijenjenog od 12. siječnja 2009. godine do konverzije kredita, tj. do 20. siječnja 2016. godine, zbog povećanja tečaja CHF, za vrijeme otplate kredita od 47. rate do 131. rate, odnosno za 84 rate, razlika u tečaju po kojemu je isplaćen kredit i tečaju po kojem su plaćene rate kredita iznosi 11.599,48 kuna a u razdobljima kada je tečaj bio manji (početak otplate kredita) negativna razlika u tečaju iznosi 1.114,40 kuna. Sačinjena je i razlika nastala uslijed promjene tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i razlika između iznosa koje je tužitelj platio tuženiku na ime prodajnog deviznog tečaja na dan plaćanja rate i iznosa koji bi tužitelj tuženiku platio da su rate plaćene po prodajnom deviznom tečaju na dan isplate kredita: Vidljivo je da je tek od 47. rate koja je dospjela 12. siječnja 2009. godine, kada je prvi put tečaj veći nego prilikom isplate kredita, dolazi do razlike u tečaju. Izračun je sačinjen od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu do trenutka otplate Ugovora o kreditu. Razlika u razdoblju kada je ugovoreni tečaj bio manji od
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
primijenjenog iznosi više plaćeno 11.599,48 kuna kada je ugovoreni tečaj bio veći od primijenjenog manje plaćenog 1.114,40 kuna.
Vještak je iskazao i ukupnu razliku po utuženim mjesecima u razdobljima kada je kamatna stopa bila viša od ugovorene i u razdobljima kada je prodajni devizni tečaj kreditora bio viši od tečaja na dan isplate kredita odnosno razlika plaćenih anuiteta i početno ugovorenih anuiteta za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita odnosno do konverzije kredita i iznosi 16.403,63 kune.
Vještak se također očitovao te uzeo u obzir i iznos preplate u korist tužitelja u postupku konverzije kao i iznos koji je predmetom prigovora radi prijeboja podnesenog od strane tuženika. Iz rekapitulacije nalaza vještaka proizlazi da je ukupno plaćeno 121.260,73 kune, da ukupno dospjeli anuiteti do 14. srpnja 2016. godine iznose 105.342,11 kuna, da je ukupno više plaćeno 15.918,62 kune. Vještak je iskazao da je razlika u kamatama 4.804,15 kuna tako što je iskazao da je razlika radi promjene tečaja 11.599,48 kuna, te da je negativna razlika zbog promjene tečaja 1.114,40 kuna, te da je više plaćeno kod konačne otplate kredita 629,39 kuna. Preplata koju je priznao kreditor kod konverzije kredita iznosi 5.303,65 kuna, i da je više plaćeno po kreditu 10.614,97 kuna a da je više plaćeno po kreditu uzevši u obzir samo razdoblja u kojima je ugovoreni tečaj bio mijenjan od ugovorenog 11.729,37 kuna.
Dakle, iz nalaza vještaka proizlazi da je ukupno više plaćeno po kreditu uzevši u obzir razlike u tečaju te promjenu kamatne stope, uzevši u obzir i iznos preplate koju je kreditor priznao korisniku kredita do konverzije 11.729,37 kuna. Iznos preplate od 5.303,65 kuna je isplaćen korisniku kredita a ovdje tužitelju i to iznos od 1.973,40 kuna dana 15. srpnja 2016. godine, a koji iznos je sadržan u isplati u iznosu od 5.805,96 kuna te razliku u iznosu od 3.330,35 kuna koja je isplaćena 22. kolovoza 2016. godine. Vještak financijsko-računovodstvene struke Ivanka Špehar, očitujući se na prigovor tuženika dala je dopunu nalaza i mišljenja u svom pismenom podnesku od 9. rujna 2020. godine, tako što je navela da je svoj pisani nalaz i mišljenje dala prema nalogu suda na koje okolnosti se treba očitovati, te je navela da je u svom pisanom nalazu kao i u tabelama napravila izračun sukladno nalogu suda, te da je kod svog izračuna i uključila iznos obračunate preplate po konverziji kredita u iznosu od 5.303,65 kuna. Navodi da je ukupno plaćeno kredita, uzevši u obzir razlike u tečaju, promjenu kamatne stope (kada je kamata bila veća od kamate kod sklapanja ugovora i tečaj bio veći nego kod isplate kredita), uzevši u obzir i iznos preplate koju je kreditor priznao korisniku kredita kod konverzije iznosi 11.729,37 kuna. Ukoliko se u obračun uključi iznos od 1.114,40 kuna kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita više je plaćeno 10.614,97 kuna. Ukoliko se u više plaćene iznose ne uključi 629,39 kuna koliko je više plaćeno kod konačne otplate kredita, tada je više plaćeno 11.099,98 kuna, a ukoliko se umanji iznos više plaćenog u kojem je sadržana i razlika tečaja kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita, tada je više plaćeno 9.985,58 kuna. Isto tako je navela da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja od 20. srpnja 2020. godine.
15. Budući da je financijsko knjigovodstveni vještak Ivanka Špehar tijekom ovog postupka prestala biti sudskim vještakom, to je onda sud u ponovljenom suđenju odredio da će se provesti financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Sanji Radoš i to na okolnost je li konverzija konkretnog Ugovora izvršena sukladno ZID ZPK/15 ili ne, pri čemu će vještak dati konkretan izračun.
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš od 15. studenog 2024. godine proizlazi da je tužitelj s tuženikom dana 02.02.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj 70575/05 u iznosu od 15.500,00 CHF obračunato po prodajnom tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan isplate kredita.
Kamatna stopa koja je ugovorena prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila je 4,99 %.
Ugovoreni rok otplate kredita bio je 180 mjeseci.
Preračun kredita u kune prema ugovoru o kreditu izvršen je s tečajem na dan isplate kredita 11.02.2005. godine, a koji je prema podacima tuženika iznosio 4,857400 kn za jedan CHF. Na taj datum i prema tom tečaju banka je odobreni iznos kredita isplatila tuženiku, a koji tečaj je naveden i u dokumentu Izračun konverzije. Tužitelj i tuženik ugovorili su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 123,03 CHF i zadnjim anuitetom od 124,26 CHF.
Prema ugovorenom otplatnom planu tužitelj je na glavnicu od 15.499,85 CHF trebao platiti 6.646,78 CHF kamata što ukupno iznosi 22.146,63 CHF.
Preračunato u kune, tužitelj je na glavnicu od 75.288,97 kune trebao platiti 32.286,07 kuna kamata što ukupno iznosi 107.575,04 kuna.
Tijekom otplate kredita došlo je do promjene visine anuiteta zbog promjene visine kamatne stope kao i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu. Tijekom otplate kredita tuženik je više puta mijenjao kamatnu stopu. U periodu od isplate kredita pa do konverzije 30.09.2015. tuženik je tužitelju na dan dospijeća obračunao 90.467,77 kuna na ime otplate anuiteta, a koji bi , da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosili 75.895,95 kuna.
Tijekom otplate kredita tužitelj je do datuma konverzije uplatio 93.143,74 kune od čega je 90.462,19 kuna raspoređeno na podmirivanje anuiteta, a 60,26 kuna na opomene i zatezne kamate pri čemu je saldo u kunama iznosio 2.621,29 kuna preplate, a što proizlazi i iz pregleda uplata.
Dana 26.01.2016. godine izvršena je isplata preplate u kunskoj protuvrijednosti 1.995,55 kuna.
Iz pregleda uplata i rasporeda uplata napravila je rekapitulaciju prema pojedinim fazama u procesu konverzije koja korespondira s prikazanim u točki Raspored zaduženja i uplata.
Do datuma konverzije 30.09.2015. prema otplatnom planu u eurima trebalo je platiti 11.433,67 eura.
Prilikom konverzije kredita u eure kunska protuvrijednost od 90.462,19 kuna iz zaduženja, uplata i prometa po kreditu raspoređena na podmirivanje anuiteta u CHF raspoređena je na podmirivanje anuiteta u eurima u protuvrijednosti 12.090,65 eura. Obzirom da je prema otplatnom planu u eurima trebalo platiti 11.433,67 eura, a plaćeno je 12.090,65 eura utvrđena je preplata od 656,98 eura odnosno 5.063,67 kuna.
Prilikom konverzije kredita iz CHF u eure tuženik je početno odobreni iznos kredita u CHF denominirao u eure i cjelokupnu otplatu kredita u CHF izjednačio s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit denominiran u EUR iste vrste i trajanja, a kako je to u skladu sa zakonskim odredbama.
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
Prema Sporazumu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) od 28.12.2015. godine prema članku 4. konverzijom je utvrđena preplata u iznosu od 5.303,65 kuna.
Sve uplate tužitelja raspoređene za podmirivanje anuiteta u CHF iskorištene su na podmirivanje anuiteta u EUR.
16. Financijsko knjigovodstveni vještak Sanja Radoš usmeno je saslušana na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 11. ožujka 2025. godine na kojem je iskazala da je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja danog u pisanom obliku.
17. Sud prihvaća kao istinite nalaze i mišljenja vještaka, kao i dopunsko očitovanje vještaka na prigovore tuženika, jer su vještaci pregledno prikazali sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputili na isprave koje su pri vještačenju koristili i analizirali, te je jasno i nedvosmisleno, te su isti u skladu sa pravilima struke, a obzirom da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva sud je prihvatio nalaze i mišljenja vještaka i ondje utvrđene iznose preplata po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kao i izračun priznat u postupku konverzije.
Vještaci su jasno i nedvojbeno utvrdili kako je postojala preplata koja je priznata u provedbi konverzije u iznosu od 5.303,65 kuna a što je potvrđeno i samim sporazumom koji prileži spisu sklopljenim između tužitelja i prednika tuženika dana 26.01.2016., dakle uistinu je u konverziji jedan dio preplate uzet u obzir, a za koji iznos je i umanjena preplata u nalazu i mišljenju vještaka.
18. Tužitelj je podneskom od 20. ožujka 2025. godine specificirao tužbeni zahtjev na način da je isti uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka te tako tužitelj istim postavlja svoj konačni tužbeni zahtjev kojim traži od tuženika isplatu iznosa od 1.325,69€, sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od njihova dospijeća pa do isplate, s tim da je tužitelj umanjio priznati iznos preplate u postupku konverzije kao i negativne razlike kada je kamata bila manja od početno ugovorene kao i tečaj.
19. Tuženik je u odgovoru na tužbu kao i tijekom postupka istakao prigovor prijeboja u iznosu od 5.303,65 kuna. Međutim, sud je odlučujući o prigovoru o prijeboju odlučio da je isti neosnovan.
Naime odredbom čl. 195. ZOO-a/05 propisano je da dužnik može prebiti tražbinu sa protutražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda, iste kakvoće, i ako su obje dospjele.
Navedenim vještačenjem sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju iz kojeg razloga je valjalo odbiti tuženikov prigovor radi prebijanja na iznos od 5.303,65 kuna.
Naime, tužitelj je već u tužbi istakao da je iznos od 5.303,65 kuna koliko mu je tuženik priznao i isplatio prilikom zaključenja dodatka Ugovora o konverziji uračunao u preplaćene kamate i od iznosa preplaćenih kamata upravo umanjio za navedeni iznos. Isto je učinio i financijsko-knjigovodstveni vještak u ovom postupku tako da sud utvrđuje da nema osnovanog potraživanja tuženika prema tužitelju.
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
Stoga izreka presude sadrži između ostalog i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (čl. 338. st. 3. ZPP-a) i radi se o tuženikovom procesnom pravnom zahtjevu o kojem sud odlučuje jednako kao i o zahtjevu tužitelja kad sud zaključi da tužiteljevo potraživanje ne postoji odbit će tužbeni zahtjev, a kako je to izraženo i u odluci VSRH Revt-213/18-2 od 6. lipnja 2018. godine.
20. U postupku je izveden dokaz saslušanjem stranaka – tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je stambeni kredit podigao kod tuženika u njihovoj poslovnici u Kutini, a to je bilo krajem 2003. godine nakon što je od strane medija bilo dosta reklamirano o povoljnosti podizanja kredita u švicarskim francima. Kada je došao u poslovnicu tuženika u Kutinu, oni su mu objasnili kakvu paletu proizvoda kredita imaju, te su mu rekli da imaju kredit u švicarskim francima kao i eurima, s tim da mu nisu nudili kredit u kunama, s tim da su mu predočili da je najpovoljniji kredit u švicarskim francima i to što se tiče kreditne sposobnosti i samog iznosa kamate. Kamate su u to vrijeme bile 5-6% na godišnjoj razini, s tim da eurske kamate bile nešto više, a kamate u švicarskoj valuti su bile nešto niže. Rekli su mu da se daju svi krediti koji se inače daju uz promjenjivu kamatnu stopu i da kamata može rasti i padati, a što predstavlja zaštitu za banku. Međutim, nisu mu rekli koji su razlozi da kamata raste, odnosno, da pada, nisu mu rekli uslijed kojih faktora dolazi do promjene kamatnih stopa. Nije rečeno da bi kamatna stopa rasla u većem postotku i nitko ga nije upozorio na tu opasnost da bi kamata mogla rasti više u odnosu kako je bila dogovorena. Mjesečna rata za otplatu kredita utvrđivala se prema tečaju švicarskog franka za vrijeme plaćanja, a u vrijeme kada je zaključivao ugovor tečaj je bio stabilan i nitko ga nije upozorio da bi moglo doći do drastične promjene tečaja valute švicarskog franka u odnosu na kunu. Kada je zaključivan ugovor, službenica banke mu je predočila da je to najpovoljniji kredit. Rok otplate kredita je bio 15 godina. Povećanje kamatne stope je uslijedilo nakon godinu dana otplate kredita, međutim, to nije bio veliki problem kod otplate kredita. Ne može sada točno odrediti koje je godine bilo, ali problem je nastao kada je drastično povećana kamata na 7,5% kao i kada je porastao tečaj franka, i tada je rata narasla gotovo dvostruko, i s obzirom da je plaća ostala gotovo ista ili minimalno se povećala, teško je bilo vraćati rate kredita, tako da je ipak uspio vraćati iste kredite, tako da nije bilo blokade. Otplata kredita je bila putem oduzimanja od plaće, administrativna zabrana je bila, te je poslodavac odmah oduzimao iznos rate kredita od plaće. Zaključio je aneks ugovora o konverziji kredita 2015. godine, banka mu je ponudila taj aneks ugovora i tim aneksom je pretvoren kredit u eurski kredit i obračunata mu je razlika, tako da mu je banka priznala taj iznos a ne zna koji iznos, a nakon toga je zaključio novi kredit sa Podravskom bankom, tako da je taj konvertirani kredit zatvorio sa kreditom Podravske banke i to je bio kunski kredit, s tim da je kamata bila isto promjenjiva ali niža. I aneks ugovora je isto imao ugovorenu promjenjivu kamatu kao i valutnu klauzulu osim što je valuta bila EUR. Kada je zaključivao ugovor kao i aneks ugovora sa tuženikom kao bankom, tuženik mu je ponudio tipski ugovor već sačinjen i onda prilikom tog zaključenja su mu samo predočene njegove obveze i te su mu rekli što je navedeno u ugovoru koja je početna kamata, te su mu rekli da je rata vezana za tečaj valute i u švicarskom franku i u euru. Prilikom zaključenja ugovora nije mogao nešto pregovarati u smislu za sebe povoljnijih uvjeta, već je mogao prihvatiti takav ugovor ili odustati. Nakon otplate ugovora o kreditu kao i konverzije od Splitske banke je dobio negdje oko 9.500,00 kuna i to na više rata. Prilikom zaključenja ugovora dobio je otplatni plan u kojem je navedena rata koliko će iznositi u francima skroz do kraja
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
otplate kredita. Kredit je podigao u iznosu od 16.500,00 franaka a isplata je bila u kunama i to prema tečaju na dan isplate. U banci mu nisu prezentirali moguće rizike za rast tečaja franaka, osim što su rekli da valute osciliraju nekada malo više, nekada malo niže. Po zanimanju je službenik sa srednjom stručnom spremom, sa završenom gimnazijom. U vrijeme zaključenja ugovora nije se previše premišljao jer je kredit u švicarskim francima bio najpovoljniji a nije mu bila potrebna ni velika količina novca, a kredit mu je bio potreban kako bi završio kuću. Nije pročitao ugovor a niti mu je netko ponudio ugovor da nosi kući da ga prouči ili da se eventualno konzultira s nekim. U vezi podizanja kredita savjetovao se sa suprugom te se je interesirao o kreditima kod Splitske banke kao i kod ostalih banaka, te je Splitska banka je davala najpovoljnije kredite, a zna što znači promjenjiva kamata. Ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom je zaključio zato što mu drugi ugovor nije bio dostupan. Bio je svjestan da zaključuje ugovor o kreditu u švicarskim francima a koji kredit je bio najpovoljniji jer mu je tako i objašnjeno. Od banke je primao obavijest o promjeni kamatne stope, te je utvrdio da se mijenja kamatna stopa na više, a to je razumio jer je onda bila rata veća.
21. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.
22. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno, među inim, da je tužena odnosno njezini pravni prednici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.
23. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
24. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
25. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP-a) a čije odredbe su bile na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
26. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
27. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
28. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.
29. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.
30. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.
31. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
32. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.
33. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.
34. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 26. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.
35. Sud ovdje ukazuje i na presudu Europskog suda u predmetu broj: C- 452/18 (Iberacija Banco SA od 09.07.2020.) a u kojoj se ističe kako članak 6. Stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti tako da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača kojim se potonji odriče
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača što je na nacionalnom sudu da provjeri – dakle činjenica da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu – konverzija ne znači da su se istim potrošači odrekli sudske zaštite ili prava kojih imaju po prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu u CHF.
36. Sud je na okolnost preplaćenih kamata koje su se povećavale tijekom otplate za cijeli vremenski period otplate kredita, preplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule, ali i postojanja eventualne preplate priznate Dodatkom – Sporazumom o konverziji od 26. siječnja 2016. godine, proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ivanki Špehar. Sud je izračun vještaka koji se odnosi na iznos preplate po osnovi valutne klauzule i po osnovi promjenjive kamatne stope prihvatio u cijelosti, vještak je u cijelosti postupio po zadanim zadacima, međutim sud je kako je već navedeno stajališta da tuženikovi prigovori na nalaz i mišljenje nisu osnovani, obzirom da je tijekom postupka utvrđeno kako je vještak u cijelosti uračunao i priznatu preplatu u iznosu od 5.303,65 kuna, i nakon toga izračunao ukupnu preplatu koja nije priznata u konverziji na ime preplaćenih anuiteta zbog valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
I u ponovljenom postupku po financijsko-knjigovodstvenom vještaku Sanji Radoš također je izvršen izračun konverzije a iz čijeg nalaza proizlazi da je iskazana preplata u korist tužitelja u iznosu od 5.303,65 kuna a za koji iznos je tužitelj i umanjio svoj tužbeni zahtjev.
37. Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od sveukupno 1.325,69€ s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana plaćanja pojedinog iznosa.
38. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. godine u odnosu na zahtjev za preplaćene kamate s obzirom da je presuda Trgovačkog suda broj P-1401/12 postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na zahtjev na ime valutne klauzule, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, dakle pa se zastarni rok računa od pravomoćnosti navedenih presuda. Tužba u ovom predmetu je podnesena 11. lipnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 13. lipnja 2014. godine za preplaćene kamate, odnosno od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.
39. U smislu odredbe članka 502.c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
godine u bitnom je izrazio stajalište da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.
40. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu, broj: 70575/05 koji je zaključio sa tužiteljem dana 2. veljače 2005. godine, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje : ZZP).
Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno ranije navedenim odredbama ZZP-a.
Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tuženiku postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja joj je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a). Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.
41. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu broj: 70575/05 od 2. veljače 2005. godine, (Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
koje govore o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj zaključenog između stranaka na način na koje su koncipirane u istom suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, te su ništetne u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva slijedom čega u smislu članka 323. stavak 1. istog zakona je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.
Sud smatra da ništetnost spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelost ugovora jer oni nisu bitni sastojci ugovora i ugovor može opstati bez takve ništetne odredbe u smislu čl. 87. ZZP-a.
42. Presudom suda EU C118/17 (slučaj U) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.
43. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom-Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos od sveukupno 1.325,69€, a što nije otklonjeno predmetnim Aneksom, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos. Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i iznosa po osnovi valutne klauzule.
44. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021. godine, te Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž- 906/21-2 od 13. rujna 2021. godine.
45. Stoga, kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a), pa je odlučeno kao u izreci pod točkom I.
46. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP-a.
O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u postupku, to je onda sud naložio tuženiku da mu nadoknadi troškove u cijelosti a koje sud smatra opravdanim i potrebnim.
(Raniji broj: P-331/2021 i P-825/2019)
Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.
Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda (1 bod 2,00€) i to koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 150,00€, za sastav podnesaka od 5. listopada 2019., 1. ožujka 2021., 20. ožujka 2025. godine, za svaki podnesak 150,00€, za zastupanje na raspravama 14. listopada 2020. godine, 2. ožujka 2021. godine umjesto traženih 150,00€ za svako ročište sud je priznao 50% odnosno 75,00€, budući da se na istim ročištima nisu izvodili nikakvi dokazi, s obzirom da je ročište 14. listopada 2020. godine odgođeno, a na ročištu 2. ožujka 2021. godine je određen prekid postupka. Sud je priznao tužitelju trošak za pristup na rasprave 10. prosinca 2019. godine, 5. ožujka 2020. godine, 30. studenog 2021., 24. travnja 2024., 11. ožujka 2025. i 11. travnja 2025. godine za svako ročište 150,00€, trošak PDV-a 412,50€ te troškove vještačenja 663,88€, pristojbe na tužbu i presudu 92,91€ ili ukupno 2.819,29€ pa je naložio tuženiku da navedeni iznos plati tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja odnosno od pa do isplate, sve sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO).
47. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.
U Grubišnom Polju, 28. svibnja 2025. godine
S u t k i n j a
Milka Katić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 28. svibnja 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.
