Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-310/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupo punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, Ante Starčevića 43, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, Ribnjak 40, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 15. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 212961 koji su 11. prosinca 2007. sklopili tužitelj OE kao korisnik kredita i Volksbank d.d. kao pravni prednik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo kao kreditor u dijelu u kojem Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz uvjete koje odredi Kreditor.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo da tužitelju OE isplati iznos od 266,42 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 29. ožujka 2013. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 212961 koji su 11. prosinca 2007. sklopili tužitelj OE kao korisnik kredita i Volksbank d.d. kao pravni prednik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo kao kreditor kojom je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu od 1,10 % (jednocijelihodeset posto) od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prije isplate kredita, sadržana u članku 6. st. 1. Ugovora o kreditu.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo da tužitelju OE isplati iznos od 199,52 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 15.12.2007. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo da tužitelju OE naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj OE podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da je kao korisnik kredita s Volksbank d.d. kao pravnim prednikom Hrvatske poštanske banke d.d. kao kreditorom sklopio 11. prosinca 2007.g. Ugovor o kreditu broj: 212961 ( u daljnjem tekstu: Ugovor ). Ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.196,15 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Tužitelj je dana 28. ožujka 2013.g. u cijelosti podmirio dugovanje po predmetnom kreditu, kojim je kredit i zatvoren. Temeljem odredbe čl. 11.2. Ugovora, ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita sukladno uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama tuženika. Temeljem navedene odredbe tuženik je tužitelju zbog prijevremene otplate kredita obračunao i dana 28. ožujka 2013.g. naplatio iznos od 2.007,33 kn, odnosno 266,42 eur. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, u daljnjem tekstu: ZZP), koji je u odredbi čl. 96. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnoga ugovora trgovca. Navedena ugovorna odredba iz čl. 11.2 Ugovora prema kojoj tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik je ništetna, jer je suprotna kogentnoj odredbi čl. 1024.st. 4. i članka 6. Zakona o obveznim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO ) , kao i navedenoj odredbi ZZP-a. Navedenom odredbom ZOO-a propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, odnosno nema pravo na izgubljenu dobit. Isto tako, protivno odredbama ZZP-a radi se o ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, te je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je zbog toga ova odredba nepoštena i ništetna. Prema tome, odredba čl. 11.2. Ugovora je ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi iste odredbe primilo. Nadalje, člankom 6. Ugovora /Naknade/ ugovoreno je da se neposredno prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,10 % jednokratno od iznosa kredita. Sukladno navedenom tužitelju je na dan isplate/korištenja kredita tj. 14.12.2007.g. na ime navedene naknade tj. naknade za obradu kredita naplaćen/ustegnut iznos od 1.503,28 kn, odnosno 199,52 eur. Tužitelj prvenstveno navodi kako je predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, unaprijed sročenog i priređenog od strane tuženika. Tužitelj nije uopće imao mogućnost pojedinačno pregovarati s tuženikom o navedenoj ugovornoj odredbi (niti je o istoj s tuženikom pregovarao), već mu je ista ponuđena po principu „uzmi ili ostavi“. Tužitelju je navedena naknada za obradu kredita naplaćena da prethodno, a niti naknadno, tuženik tužitelju nije jasno i nedvosmisleno predočio na što se ova naknada odnosi i što se njome naknađuje (posebno s obzirom na okolnost da obrada kredita ulazi u opis radnog mjesta zaposlenika banke koji za svoj rad prima redovnu plaću, odnosno da obrada kreditnih zahtjeva predstavlja osnovnu djelatnost banke tj. tuženika) te zašto je ta naknada određena u postotnom iznosu od iznosa kredita tj. u korelaciji s iznosom kredita. U ugovoru nadalje nedvojbeno nije bilo navedeno niti po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno

- nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Navedeno obvezu tužitelja kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, posljedično ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i dr.). Dakle, predmetni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana (a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo), nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Drugim riječima - navedeno postupanje tuženika, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Sumarno - polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Uslijed iznijetog, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07). Sukladno čl. 96. st. 1 istog zakona, takva nepoštena odredba je ništava. S obzirom da je sporna odredba ništetna, a iznos od 199,52 eur tuženik je stekao bez osnove, tužitelj ovom tužbom potražuje povrat navedenog iznos sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja pa do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Sisku, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Utuženi ugovor o kreditu (Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika broj: 212961, od 11.12.2007., dalje: „Ugovori o kreditu“) sadržavaju klauzulu kojom je izričito ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog ugovora. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 114/22., dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Nadalje, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu. Tuženik smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 23.9.2024. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 11.12.2017. na iznos od 31.196,15 CHF, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za tužiteljeva potraživanja. Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 96. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). 8. Člankom 6. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 6.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. Iz samog Ugovora o kreditu se jasno može iščitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu odgovarale. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj je u obrazloženju tužbe obrazlaže tvrdnju o ništetnosti tzv. izlazne klauzule, tj. naknade za prijevremenu otplatu kredita, uz zahtjev za isplatu. Tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane u članku 11.2. Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Štoviše, na stranicama Hrvatske Narodne Banke stoji objašnjenje naknade za prijevremeni povrat kredita. Članak 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. o korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342. -350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela. Točno je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, u skladu s odredbom iz članka 1024. stavka 4. ZOO-a. Međutim, takva zabrana nipošto ne znači da Banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala. Sukladno članku 1046. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi. Tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvrši uvid u ugovor o kreditu (str. 7-13 spisa), potvrdu (str. 14 spisa), otplatnu tablicu (str. 15-17 spisa), ispis prometa po kreditu (str. 18-25 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Tužitelj OE iskazao je da je kredit koji je predmet ovog spora podigao u svrhu kupnje automobila koji je služio isključivo za njegove osobne potrebe. Automobil je kupio u auto kući Arbanas u Velikoj Gorici gdje je rješavao i sve vezano za kreditiranje u svrhu kupnje automobila te u banci nije niti bio. Nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu već mu je u navedenoj auto kući dostavljen isti na potpis te ga prije potpisivanja nije niti čitao. Nitko mu u auto kući nije pojašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu te nije niti znao da je ugovorio obvezu plaćanja kakve naknade niti je na takvu obvezu plaćanja itko ukazivao u toj auto kući. Ističe da su mu u određenom trenutku rate kredita postale neizdržive za plaćanje te je u drugoj banci podigao drugi kredit te je stoga kredit koji je predmet ovog spora prijevremeno otplatio. Zna da je prilikom te prijevremene otplate morao platiti banci određeni iznos koji je iznosio skoro kao jedna rata kredita. Kredit nije mogao zatvoriti bez plaćanja te naknade, a za nju je saznao tek kada je otišao u banku u Velikoj Gorici. Ta naknada mu je predstavljala financijski problem jer je iznosila malo manje od njegove tadašnje mjesečne plaće. On zapravo nije razumio koje dodatne troškove mu banka naplaćuje. Ne može se točno sjetiti gdje je potpisao sporni ugovor o kreditu jer je prošlo dosta vremena. Ističe da bi mu odlazak na sud u Zagreb vezano za pokretanje ove parnice predstavljalo financijski problem, a i vremenski obzirom da radi u smjenama te vjerojatno ne bi niti podnosio u tom slučaju ovu tužbu. On uopće niti ne zna da je ugovorom o kreditu ugovorio nadležnost nekoga suda niti je u toj odredbi ugovora o kreditu bilo kakvog pregovora o jednoj odredbi ugovora o kreditu.

6. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da se, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

7. Nadalje, valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. U konkretnom slučaju, iz iskaza tužitelja je za zaključiti da je Ugovor o kreditu br. 212961 od 11. 12. 2007. sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti, a tuženik nije dokazao suprotno.

9. Kako je prebivalište tužitelja u [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom (čl. 11.4. Ugovora o kreditu br. 212961 od 11. 12. 2007.), se nalazi u Zagrebu, dolaskom na sud u Zagrebu bi tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.

10. Također, odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

11. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 212961 od 11. 12. 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora, utvrđeno je da kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 31.196,15 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (čl. 1. Ugovora o kreditu), zatim, da je redovna kamatna stopa 5,30 %, godišnja, promjenjiva, u skladu od odlukom o kamatama i naknadama kreditora (čl. 2. Ugovora), da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 445,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća (čl. 8. Ugovora o kreditu), zatim, da rok otplate iznosi 84 mjeseca (čl. 5. Ugovora o kreditu), da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita (čl. 6.1. Ugovora o kreditu) te je odredbom čl. 11.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

13. Iz potvrde prednika tuženika od 13. 1. 2022. proizlazi da je sukladno ugovoru 212961 prilikom isplate kredita na ime OE, između ostalog, naplaćena administrativna naknada u iznosu od 1.503,28 kn te naknada za zatvaranje kredita u iznosu od 2.007,33 kn, a navedeno proizlazi iz ispisa prometa po kreditu broj 212961 te u konačnici, prema navodima s ročišta održanog 20. 2. 2025. između stranka nije niti sporno.

14. Dakle, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je odredbom čl. 6.1. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita, zatim, prema potvrdi prednika tuženika od 13. 1. 2022. tužitelju je prilikom isplate kredita (iz ispisa prometa po kreditu broj 212961 kredit je isplaćen 14. 12. 2007.) naplaćena administrativna naknada u iznosu od 1.503,28 kn, zatim, iz Ugovora o kreditu utvrđeno je da je čl. 11.2. ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora, a iz ispisa prometa po kreditu broj 212961 da je kredit zatvoren 28. 3. 2013., te je iz navedenog ispisa prometa po kreditu broj 212961 kao i potvrde tuženika od 13. 1. 2022. utvrđeno da je tužitelj prilikom takve prijevremene otplate 28. 3. 2013. platio tuženiku naknadu u iznosu od 2.007,33 kn, a prema navodima tuženika s pripremnog ročišta održanog 20. veljače 2025. visina utuženog iznosa navedenih naknada nije sporna.

15. U vrijeme zaključenja Ugovora, na snazi je bio Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07 i 125/07, dalje: ZZP), odredbom čl. 96. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi stavka 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. Prema odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Odredbom čl. 101. st. 1. ZZP propisano je da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

18. Prema odredbama čl. 102. st. 1. i 2. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna te ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

19. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

20. Pri tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21. Sukladno odredbi članka 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom stavka 3. navedenoga članka je propisano, da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, dok je sukladno odredbi stavka 4. navedenog članka 1024. ZOO, određeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

22. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da mu nitko od djelatnika banke nije objasnio sporne odredbe čl. 6.1. i čl. 11.2. Ugovora o kreditu odnosno da isti u banci nije niti bio dok tuženik tijekom ovog parničnog postupka ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom čl. 6.1. Ugovora o kreditu ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku kao niti da je prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja tuženik pretrpio kakvu štetu odnosno visinu takve štete.

23. Dakle, kako iz iskaza tužitelja proizlazi da su odredbe čl. 6.1. i 11.2. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita te u kojem je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora, bile sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na sadržaj istih, da tužitelj nije bio upoznat na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se naknada iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu odnosi već je tuženiku dano da jednostavno svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, zatim, stoga što po mišljenju ovog suda sadržaj odredbe čl. 11.2. Ugovora o kreditu niti ne upućuje na jasnu i određenu ugovorenu obvezu korisnika kredita o obvezi plaćanja kakve naknade za prijevremenu otplatu kredita, a ne sadrži niti jasne kriterije koji bi sadržavali ili pojašnjavali informacije o mogućoj šteti banci zbog prijevremene otplate kredita, za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takvih dodatnih financijskih obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, te da su takve odredba nepoštene sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

24. Stoga, mišljenje je ovog suda da su odredbe čl. 6.1. i čl. 11.2. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita te u dijelu u kojem je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora, nepoštene sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a stoga i ništetne temeljem odredbe čl. 102. st. 1. ZZP te čl. 322. u vezi s čl. 324. ZOO, te je odlučeno kao u toč. I. i III. izreke presude

25. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

26. Stoga je, sukladno odredbama čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, odlučeno kao u toč. II. i IV. izreke presude odnosno tužitelju su dosuđeni utuženi iznos od 266,42 eur (2.007,33 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450) plaćen po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita kao i utuženi iznos od 199,52 eur (1.503,28 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), plaćen po osnovi naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, visina kojih iznosa između stranaka nije sporna, i to sa zateznom kamatom od prvog sljedećeg dana nakon plaćanja odnosno na iznos od 266,42 eur od 29. 3. 2013., a na iznos od 199,52 eur od 15. 2. 2007., sukladno zahtjevu tužitelja te temeljem odredbe čl. 1115. ZOO prema kojoj nepošteni stjecatelj, kad vraća ono što je stečeno bez osnove, mora platiti i zatezne kamate od dana stjecanja.

27. Nadalje, prigovor zastare kojeg ističe tuženik nije osnovan.

28. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) odnosno stoga što je tužitelj u cijelosti uspio u sporu tuženik mu je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti, a koji trošak se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosi na trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 20. 2. 2025. i 15. 4. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podneska od 22. 11 .2024. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8. st. 1.), za zastupanje na ročištu za objavu u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 225,00 eur, te na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eur i na presudu u iznosu od 66,36 eur, ukupno 1.224,54 eur.

30. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 28. svibnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku