Posl. br. P-526/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice UH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Leani Modrušan odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 14. travnja 2025. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužiteljice, tužiteljice osobno te punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 28. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.2.3. Ugovora o kreditu broj: broj: 3207664138, kreditna partija broj: 7103353661 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.10.2006.god., a koja glasi:

« Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora. »

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.18. st.1. točke D. Ugovora o kreditu broj: 3207664138, kreditna partija broj: 7103353661 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.10.2006.god., a koja glasi:

« ... uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. » pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženoj da tužiteljici po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplati iznos od 119,31 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 18.10.2006.god. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženoj da tužiteljici po osnovi jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 31,16 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.12.2012.god. do isplate,po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 1.000,00 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 28.5.2025.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

VI Odbijaju se, tužiteljica prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka V izreke ove presude sa kamatom na isti kao, te tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tužene glede mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je dana 16.10.2006.god. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj: broj: 3207664138, kreditna partija broj: 7103353661, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.872,68 CHF, da Odredba čl.2.3. predmetnog Ugovora propisuje da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora, da predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva, da je dana 18.10.2006.god. Banka je tužitelju zaračunala i naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu u iznosu 193,00 CHFa, odnosno u kunskoj protuvrijednosti od 898,96 kn. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika, stoga radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim, da je ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Tužitelj je naveo da o spornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Nadalje je navela da predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu da u slučaju prijevremene otplate kredita Banka ima pravo zaračunati jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke. Navodi da je iskoristio svoje pravo iz čl.18. st.1. točke D. Ugovora, te je dana 01.12.2012. godine izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita, a tuženik mu je zaračunao i naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 234,76 kn, da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, te ugovorom nije bilo točno određena visinu naknade. Ugovorom je bilo određeno da visinu naknade određuje tj. zaračunava Banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, stoga je tužiteljeva obveza kako u trenutku zaključenja Ugovora tako i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. Tužitelj je naveo da sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita, tuženik je dužan tužitelju vratiti iznos od 898,96 kuna = 119,31 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 18.10.2006.god. pa do isplate. Obzirom je ništetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tuženik je dužan tužitelju vratiti iznos od 234,76 kuna= 31,16 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.12.2012.god. pa do isplate. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev na način kako je i specificirano u izreci ove presude uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Navodi kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, da tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kreditu imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik također ističe suprotno navodima tužitelja da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. Tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega prethodno navedenog tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 9-26 spisa, 41 spisa i te je saslušana i tužiteljica kao parnična stranka.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 9 do 12 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 3207664138 od 16.10.2006.godine,kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 12.872,68 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

6. Nije sporna činjenica da tužitelj u ovoj parnici traži i da se utvrdi ništetnom odredba vezano za trošak obrade predmetnog kredita kao i odredba glede naknade za prijevremenu otplatu kredita.

7. Nije sporna činjenica da je u podnesku od 11.3.2025.godine, list 217 spisa tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2.3. predmetnog ugovora o kreditu doista bilo ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, dok je člankom 18 st. 1 tokča D bilo ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade Prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, list 11 spisa.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu listovi 9 do 12 spisa pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora

10. Nije nadalje sporna činjenica da iz članka 5 predmetnog ugovora o kreditu jasno proizlazi da je namjena istog bila kupnja vozila.

11. Nije sporna činjenica da je predmetni kredit bio ugovoren na razdoblje od 84 mjeseca (7 godina) te da je isti po iskazu tužiteljice i otplaćen (ranije).

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe kojom je bila ugovorena naknada za obradu kredita i troškovi sukladno Odluci tužene kao i odredba vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporan je i istaknuti prigovor mjesne nadležnosti.

14. Vezano za istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda isti je bio neosnovan. Naime ispravno tužiteljica upućuje na odredbu članka 19.1 st. 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) dalje u tekstu ZPK kojoj je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Stoga se radi o izberivoj mjesno nadležnosti, pa kako tužiteljica ima prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa] to je valjalo odbiti tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti i odlučiti kao u izreci rješenja. Osim toga vezano za istaknuti prigovor tužene o ugovorenoj mjesnoj nenadležnosti isti je također bio neosnovan i iz drugih razloga. Naime sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženo je vrlo jasno stajalište (primjerice Gž-2099/15-2 od 3.6.2016. odluka Općinskog suda u Puli ) da odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svoj sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno smanji troškove, a uzimajući u obzir udaljenost od mjesta prebivalište tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena za tužitelja bi to izazivalo visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka zbog čega viši suda zaključuje da u tom smislu nije zaključena valjana prorogacijska klauzula upućujući da se radi o ništetnoj odredbi, zbog čega je viši sud odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, a opisano pravno stajalište prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Na tom stajalištu je i recentna sudska praksa primjerice rješenje Županijskog suda u Zagrebu Gž-3216/19-2 od 17.9.2019.godine. Putovanje tužitelja u drugi grad izazvalo bi uzimajući u obzir prebivalište tužitelja visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka. Stoga je valjalo odbiti tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

15. Isto tako neosnovan je bio I tuženičin prigovor da tužiteljica nema status potrošača. Naime iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je predmetni kredit doista utrošila za kupnju vozila kojeg je koristila "za obitelj, za familiju", pa je takvom kontekstu teret suprotnog dokaza prebačen na tuženu.

16. Glede prigovora zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za slično pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate (što međutim nije predmetom ove parnice op.a. ali se isto obrazlaže isključivo zbog cjelovitog konteksta vezano za ništetnost) bilo razdoblje od 13.6.2014. uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi

. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018- 11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Međutim pitanje ništetnosti valute glavnice vezane za švicarski franak i pitanje ništetnosti odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope nije predmet ove parnice, već je predmet ove parnice ništetnost odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i naknadi zbog prijevremene otplate. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020.godine zauzeto je jasno stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1 ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojoj je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Opisano stajalište prihvaća i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Rijeci Gž- 827/2018-2 od 10.6.2020., presuda Županijskog suda u Bjelovaru Gž-281/2019-2 od 21.5.2020. itd.). Stoga istaknuti prigovor zastare od strane tužene nije bio osnovan jer se upravo u ovoj parnici utvrđuje ništetnost navedenih ugovornih odredbi, pa je prigovor zastare valjalo odbiti.

17. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd.

18. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je postavio svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev a tuženik je učinio nespornom visinu tražbina tužitelja u podnesku od 11.3.2025.godine,list 217 spisa.

19. Nadalje, vezano za prigovore tužene, u odnosu na predmet ovog spora vezano za ništetnost valja ukazati na zaključke sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice iz presuda Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

21. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

22. Predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke, a teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

23. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 16.10.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

24. Tužiteljica svoj zahtjev zasniva (što je predmet ovog spora) na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornim stranaka, zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, jer njezina je ugovorna obveza bila nejasna i nerazumljiva, nisu joj na transparentan način dane informacije o vrsti troškova, a tužena nije dokazala da je imala stvarne troškove obrade kredita odnosno opravdanost naknade za prijevremenu otplatu kredita u tom iznosu.

25. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tog ugovora (što se odnosi i na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja nije predmetom ove parnice, pa tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF što nije predmetom ove parnice ali se na isto ukazuje zbog konteksta), a naročito nije mogla utjecati na sadržaj spornih ugovornih odredbi vezano za jednokratnu naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu, budući se niti o njima nije pojedinačno pregovaralo. Naime vezano za to pravno pitanje Vrhovni sud Rh je u revizijskog odluci -presudi broj Rev-673/2023-2 od 13.2.2024.godine između ostalog izrazio jasno pravno stajalište citira se:

"24. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 25. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP " završen citat.

26. U takvom kontekstu (i) navedene odredbe ugovora o kreditu koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila a glede koje se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega su (i op.a.) po ocjeni ovog suda (i) te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog tužena se kao banka nije pridržavala niti u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala što je bitno naglasiti na transparentan način osnovne i nužne informacije iz kojih bi potrošač mogao dobiti saznanja kakvu i koju vrstu usluge plaća te od čega se sastoji ta usluga, koji je konkretno troškovi čine, odnosno na temelju čega se formira naknada za prijevremenu otplatu kredita. Takvo stajalište izraženo je i u presudama Europskog suda primjerice u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03.09.2020. godine gdje je između ostalog navedeno citira se: " doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to provizija ili početna naknada. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osim toga, potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 03. listopada 2019., Kiss i CIB bank, C-621/17 EU:C:2019:820, t.43",završen citat. U istoj toj presudi zauzeto je nadalje također jasno pravno stajalište citira se: "s obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetu C-84/19 valja odgovoriti da čl. 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđen ni priroda tih troškova ni usluga koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošač stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev…Kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane i troškova koje na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane. Naime, sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora imali ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 03.10.2019., Kiss i CIB bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t.51."., završen citat. Štoviše u istoj odluci jasno je ukazano da potrošačevi nekamatni troškovi kredita koje su na temelju nacionalnog zakonodavstva utvrđeni u najvišem iznosu ipak mogu dovesti do znatnije neravnoteže u smislu sudske prakse Suda iako su određeni u iznosu manjim od te gornje granice ako usluge koje se pružaju u obliku protučinidbe ne proizlaze razumno iz usluga koje se pružaju u okviru sklapanja ili upravljanja ugovorom o kreditu ili ako se iznosi stavljeni na teret potrošača u okviru troškova odobravanja i upravljanja zajmom pokažu očito neproporcionalnim u odnosu na iznos zajma. Stoga sud zaključuje da čl. 3 st. 1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma. Stoga sud u navedenoj presudi iznosi pravno jasan zaključak citira se: "članak 5 stavak 2 Direktive 93/13, kako je izmijenjana Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata koje nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljanje na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat. Nadalje u istoj toj presudi zauzeto je također jasno pravno stajalište citira se: "članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivo 2011/83, treba tumačiti na način da ugovorna odredba koje se odnosi na ne kamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.", završen citat.

27. Sva opisana pravna stajališta prihvaća i ovaj sud. I iz samog iskaza tužiteljice sa ročišta od 14.04.2025. godine čiji iskaz ovaj sud prihvaća jasno je potvrđeno da se radi o predmetnom ugovoru da je banka sačinila ovaj ugovor, da nije konvertirala ovaj kredit te da je točno da je ovaj ugovor otplatila ranije sukladno potvrdi na listu 15 spisa. Na upit zašto je baš u Zagrebačkoj banci digla kredit a ne u nekoj drugoj odgovorila je da su joj oni bili povoljni, rata od kredita za auto joj je bila u visini koju je mogla pokriti te da je utrošila ovaj kredit za kupnju vozila te da je to vozilo koristila za obitelj, za familiju. Navela je da je pročitala ugovor prije potpisivanja. Na upit suca da li joj je objašnjeno kad joj se čita čl. 9 list 9 ugovora o kreditu gdje piše da se obvezuje platiti sve naknade i troškove da li joj je objašnjeno na što se odnose ti troškovi odnosno naknada te da li je bila rečena visina odgovorila je da joj je bilo rečeno da kad dobije kredit da će platiti 900,00 kuna međutim kad su joj dali taj kredit oni su odmah odbili tih 900,00 kuna. Vezano za upit da li joj je objašnjeno koliko će iznositi ti troškovi, na što se odnose i od čega se sastoje odgovorila je da se ne sjeća da joj je to objašnjeno. Na upit suca da li joj je objašnjeno vezano za čl.18 ugovora u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita o kojem iznosu se radi i što obuhvaća taj iznos, koja je naknada, što ulazi u to odgovorila je da joj je rečeno da mora platiti još 234,00 kune više, da joj ništa nije rečeno vezano za analizu tog troška ranijeg zatvaranja zašto taj trošak iznosi toliko nego samo ako želi zatvoriti ranije kredit da mora to platiti. Na upit je odgovorila da nije mogla pregovarati vezano za izmjene ugovornih odredbi, da je ugovor zaključila u [adresa] te da je predmetni ugovor potpisala kod bilježnika u [adresa]. Na upit punomoćnika tužitelja da li joj je objašnjeno na što se odnosi taj trošak obrade kredita odgovorila je da ne zna da se ne može sjetiti. Na upit da li je pitala zaposlenika banke neka pitanja vezano za kredit odgovorila da samo to vezano za to da li će rata ići gore da zna da ju može pokriti te da je bilo rečeno 50,00 kuna više ili manje i to je njoj bilo bitno te je na upit suca odgovorila da je to rečeno od djelatnice banke. Sud prihvaća iskaz tužiteljice budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti).

28. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava UHM i EHM protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

29. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno (i) o navedenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

30.Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81. st 1. i 87 ZZP/03 i prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetna ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 16.10.2006.godine, a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I i II izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.

31. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sam tuženik je učinio nespornom visinu tražbina tužiteljice list 217 spisa.

32. Sukladno navedeno valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj te naložiti tuženoj da tužiteljici isplati po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplati iznos od 119,31 eur (ranije 898,96 kn fiksni tečaj za eura 7,53450 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 18.10.2006.god. do isplate, stav III izreke ove presude, a po osnovi jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 31,16 eur (ranije 234,76 kn fiksni tečaj za eura 7,53450 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.12.2012.god. do isplate, stav IV izreke ove presude, a sve na način kako je to navedeno da se sve ne ponavlja.

33. Naime tužiteljici sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a a u svezi s člankom 1115 ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata upravo od navedenih datuma budući je tužena bila nepošten stjecatelj pa kamata teče od dana kad su ti iznosi ustegnuti sukladno prethodno obrazloženom da se sve ne ponavlja.

34. Rješenjem od 5.9.2024.godine,list 30 spisa utvrđena je sukladno članku 37 i 40 ZPP-a vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,23 eura. U odnosu na postupovni dio ove tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 14.4.2025.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda dva puta suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 14.5.2025..godine, ali je isto prezakazano rješenjem za dan 28.5.2025. godine.

33. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a

34. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćnici odvjetnici pa joj je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe sukladno vrijednosti predmeta spora (deklaratornog str. 30 i kondemnatornog) 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženog podneska od 25.11.2024. 100 bodova tbr. 8/1, za zastupanje na ročištima od: 13.3.2025. i 14.4.2025. godine po 100 bodova za svako to ročište tbr. 9/1 ili po tom osnovu 400 bodova ili 800,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 20,00 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 1.000,00 eura.

35. Stoga je valjalo obvezati tuženu da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 1.000,00 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 28.5.2025.godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav V izreke ove presude.

36. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka V izreke ove presude sa kamatom na isti kao, te tuženu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovane, stav VI izreke ove presude.

37. Temeljem članka 155 ZPP-a tužiteljici ne pripada trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u visini koju je sama uplatila u visini od 6.64 eura kao niti trošak za sudsku pristojbu za presudu od 39,82 eura koju nije platila budući Zakonom o izmjenama i dopunama ZOSP-a NJ 51/23 u članku 11 dodana točka kojom su potrošači kao tužitelji oslobođeni vezano za postupke pokrenute na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa od plaćanja sudske pristojbe, a sud na iste tužiteljicu nije niti pozvao. Isto tako na prezakazano ročište za objavu presude tužiteljica nije pristupila.

U Puli, 28. svibnja 2025.

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženoj po pun.