REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-8088/2021-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužitelja ES (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupa punomoćnica Alemka Šodan, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Porsche mobiliti d.o.o. (OIB: 36514183925), Zagreb, Velimira Škorpika 21, kojega zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. svibnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja IS i zamjenika punomoćnika tuženika TS, **.**.2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredba članka II. Ugovora o kreditu br. 02967 od 19. rujna 2008. godine kojom je ugovoreno da iznos kredita iznosi 15.715,87 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, vrijedećem na dan plaćanja, kao i odredba članka 5.1. Uvjeta navedenog Ugovora o kreditu od 19. rujna 2008. godine, koji Uvjeti čini njegov sastavni dio, a kojom je odredbom ugovoreno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećim na dan plaćanja, a koji je Ugovor zajedno s Uvjetima Ugovora sklopljen između tužitelja ES, [adresa], E [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925.
II. Nalaže se tuženiku Porsche mobiliti d.o.o. isplatiti tužitelju ES iznos od 2.641,92 EUR sa zateznim kamatama tekućim na:
- iznos od 4,80 EUR od 22. listopada 2008. godine do isplate;
- iznos od 15,97 EUR od 16. studenog 2008. godine do isplate;
- iznos od 12,71 EUR od 22. prosinca 2008. godine do isplate;
- iznos od 25,18 EUR od 16. siječnja 2009. godine do isplate;
- iznos od 28,41 EUR od 16. veljače 2009. godine do isplate;
- iznos od 29,88 EUR od 17. ožujka 2009. godine do isplate;
- iznos od 26,20 EUR od 17. travnja 2009. godine do isplate;
- iznos od 24,31 EUR od 16. svibnja 2009. godine do isplate;
- iznos od 21,01 EUR od 19. lipnja 2009. godine do isplate;
- iznos od 18,41 EUR od 16. srpnja 2009. godine do isplate;
- iznos od 18,86 EUR od 19. kolovoza 2009. godine do isplate;
- iznos od 21,19 EUR od 16. rujna 2009. godine do isplate;
- iznos od 19,54 EUR od 16. listopada 2009. godine do isplate;
- iznos od 19,45 EUR od 16. studenog 2009. godine do isplate;
- iznos od 15,69 EUR od 16. prosinca 2009. godine do isplate;
- iznos od 24,33 EUR od 18. siječnja 2010. godine do isplate;
- iznos od 26,86 EUR od 19. veljače 2010. godine do isplate;
- iznos od 27,08 EUR od 16. ožujka 2010. godine do isplate;
- iznos od 35,05 EUR od 16. travnja 2010. godine do isplate;
- iznos od 31,55 EUR od 17. svibnja 2010. godine do isplate;
- iznos od 34,93 EUR od 24. lipnja 2010. godine do isplate;
- iznos od 47,75 EUR od 19. srpnja 2010. godine do isplate;
- iznos od 43,29 EUR od 19. kolovoza 2010. godine do isplate;
- iznos od 57,76 EUR od 21. rujna 2010. godine do isplate;
- iznos od 51,38 EUR od 18. listopada 2010. godine do isplate;
- iznos od 46,19 EUR od 16. studenog 2010. godine do isplate;
- iznos od 61,50 EUR od 21. prosinca 2010. godine do isplate;
- iznos od 75,96 EUR od 18. siječnja 2011. godine do isplate;
- iznos od 65,84 EUR od 16. veljače 2011. godine do isplate;
- iznos od 69,72 EUR od 18. ožujka 2011. godine do isplate;
- iznos od 60,17 EUR od 22. travnja 2011. godine do isplate;
- iznos od 65,73 EUR od 16. svibnja 2011. godine do isplate;
- iznos od 86,22 EUR od 16. lipnja 2011. godine do isplate;
- iznos od 79,69 EUR od 18. srpnja 2011. godine do isplate;
- iznos od 117,65 EUR od 16. kolovoza 2011. godine do isplate;
- iznos od 124,88 EUR od 19. rujna 2011. godine do isplate;
- iznos od 85,81 EUR od 18. listopada 2011. godine do isplate;
- iznos od 89,04 EUR od 16. studenog 2011. godine do isplate;
- iznos od 87,48 EUR od 16. prosinca 2011. godine do isplate;
- iznos od 91,46 EUR od 16. siječnja 2012. godine do isplate;
- iznos od 96,02 EUR od 17. veljače 2012. godine do isplate;
- iznos od 94,79 EUR od 16. ožujka 2012. godine do isplate;
- iznos od 92,67 EUR od 16. travnja 2012. godine do isplate;
- iznos od 93,51 EUR od 16. svibnja 2012. godine do isplate;
- iznos od 95,74 EUR od 18. lipnja 2012. godine do isplate;
- iznos od 94,03 EUR od 17. srpnja 2012. godine do isplate;
- iznos od 94,46 EUR od 16. kolovoza 2012. godine do isplate;
- iznos od 91,79 EUR od 17. rujna 2012. godine do isplate;
i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku Porsche mobiliti d.o.o. naknaditi tužitelju ES troškove parničnog postupka u iznosu od 1.873,83 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika s tuženikom kao kreditorom 19.9.2008. sklopio Ugovor o kreditu br. 02967 za kupnju motornog vozila, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.715,87 CHF, uz rok otplate od 48 mjeseci te nominalnu godišnju kamatu po kamatnoj stopi od 8,49 % godišnje, odnosno efektivnu godišnju kamatnu stopu po kamatnoj stopi od 10,80 %, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, na dan plaćanja. Odredbom čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu koji su sastavni dio ugovora bilo je određeno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz predmetnog kredita, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF važećem na dan plaćanja, što je i činjeno u konkretnom slučaju. Odredbe Ugovora o kreditu i Uvjeta Ugovora koje sadrže valutnu klauzulu su nepoštene i time ništetne. Iako je nesporno da tuženik nije banka te se na istoga ne odnose utvrđenja iz kolektivnog spora vođenog protiv banaka glede valutne klauzule u CHF, uvodno naznačeni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor sklopljen između tuženika - trgovca i tužitelja - potrošača, spomenuta utvrđenja iz kolektivnog spora u potpunosti su primjenjiva i u ovoj pravnoj stvari budući da je tuženik na potpuno jednak netransparentan način ugovorio valutnu klauzulu u CHF. Spomenute odredbe u suprotnosti su s načelom savjesnosti i poštenja, a s obzirom da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom općenito za valutnu klauzulu, a onda i o posebnom riziku vezanom za valutnu klauzulu u CHF. Kako je tužitelj uslijed rasta tečaja tuženiku isplatio veći iznos od onoga koji bi isplatio da tog rasta nije bilo, to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju tako stečeno bez osnove. Tužitelj stoga u konačnici predlaže donijeti presudu kojom će se uz prethodno utvrđenje ništetnosti osporenih odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula naložiti tuženiku isplata iznosa od 2.641,92 EUR sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni isplaćeni iznos kao u izreci i troškovima postupka. Ovdje je i za istaknuti da je sud je primjenom odredaba čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku usprkos protivljenju tuženika ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., – dalje: ZPP) dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za isplatu (za iznos od 185,13) EUR), a s obzirom da takvu preinaku sud prvenstveno smatra svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a tužbu na navedeni način (uslijed naknadno provedenog financijskog vještačenja) tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare. Osporava da bi ijedna odredba sklopljenog Ugovora o kreditu bila nepoštena ili ništetna, a budući da tuženik u okviru svog poslovanja ugovore sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Navodi da isti nije bio stranka kolektivnog spora vođenog protiv banaka, te se tamošnja utvrđenja stoga ne mogu niti primijeniti na istoga. Smatra da su sve odredbe Ugovora bile jasne, lako razumljive i lako uočljive pa stoga nisi ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti tih odredbi. Tužitelj je u cijelosti informiran o svim prednostima i nedostacima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF te je svojom voljom izabrao upravo takav ugovor, a općenito je pitanje takve valutne klauzule tada bila tema javne rasprave i pisanja medija, zbog čega rizici vezani uz valutu CHF tužitelju nisu mogli ostati nepoznati. Valutna klauzula je bila dopuštena i legitimna ugovorna odredba, dok tuženik nije imao saznanja o budućem kretanju tečaja za CHF. Osporio je i visinu zahtjeva za isplatu te predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu troškova postupka.
3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 19.9.2008 br. 02967 s Uvjetima ugovora o kreditu, plan otplate kredita, pregled promjene kamatnih stopa, pregled uplata po kreditu, izvod iz sudskog registra za tuženika, primjerke tuženikovih ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, medijske natpise glede valute CHF, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Vještak Tkalec d.o.o., Zagreb, saslušani su svjedok BS i tužitelj.
4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Između stranaka nije sporno da su tuženik u svojstvu korisnika kredita i tužitelj kao kreditor 19.9.2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 02967 (dalje: Ugovor) sa svrhom financiranja troškova kupnje vozila marke Seat, tip Leon Stylance, model 1.9. TDI. U čl. II. Ugovora kao iznos kredita određena je kunska protuvrijednost iznosa od 15.715,87 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Rok otplate kredita bio je 48 mjeseci, a isti se trebao otplatiti u toliko mjesečnih obroka koji su iznosili 387,27 CHF, uz nominalnu godišnju kamatnu stopu od 8,49 %, odnosno efektivnu kamatnu stopu na kredit od 10,80 %. Prema odredbi čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu kao sastavnog dijela Ugovora sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, na CHF vrijedećem na dan plaćanja. Nesporno je i da je predmetni kredit tužitelj u cijelosti otplatio, kao i da je u tom razdoblju dolazilo do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu.
7. Tužitelj u svom iskazu navodi da je tada za sebe kupovao osobno vozilo, a radnik tuženika ga je upoznao da bi najbolja varijanta za njega bila kredit s valutnom klauzulom u CHF, što je njemu u tom trenutku bilo i svejedno budući da je znao da mora plaćati kredit. Bio je svjestan da će plaćati mjesečne obroke po onom tečaju kakav će biti u tom trenutku, što mu je i rekao radnik tuženika, dok mu druge pojedinosti glede tečaja nije spominjao. Tužitelj naravno nije znao niti je mogao znati kakav će tečaj biti u vrijeme plaćanja. Nije pitao da li eventualno može sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR, a niti mu je to bilo ponuđeno. Kupljeno vozilo koristio je isključivo za osobne potrebe, a tijekom vremena tečaj CHF počeo je znatno rasti, što je naravno dovodilo i do povećanja mjesečnih obroka. Te obroke je usprkos tome uredno plaćao prema uplatnicama koje je dobivao, a u konačnici je taj kredit i otplatio.
8. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07. i 125/07. – dalje: ZZP) koji je u čl. 3. st. 1. potrošača definirao kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a trgovca kao osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja. S obzirom da i prema priležećem izvatku iz sudskog registra za tuženika u predmet poslovanja istoga ulazi i kreditiranje, uključujući potrošačke kredite, hipotekarne kredite i financiranje komercijalnih poslova, a cijeneći i iskaz tuženika koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv glede kupnje i korištenja vozila za osobne potrebe, razvidno je da je u smislu predhodno citiranih odredbi ZZP-a ovdje sporni Ugovor potrošački ugovor i to ugovor o potrošačkom zajmu u smislu odredbe čl. 71. st. 1. ZZP- a.
9. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odredbi st. 2. istoga članka navedeno je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi st. 4. tog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto tako, odredbom čl. 98. ZZP-a bilo je propisano da se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzima u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredba čl. 102. st.1. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
10. Kako je već ranije navedeno u odnosu stranaka radilo se o potrošačkom ugovoru i to unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika na koji tužitelj očito nije imao utjecaj, a što bi proizlazilo i iz prihvaćenog iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno, a u skladu s gore citiranim odredbama ZZP-a, na tuženiku je u ovom postupku bio teret dokazivanja da se o spornoj ugovornoj odredbi – valutnoj klauzuli u CHF pregovaralo, a što tuženik ovdje nije dokazao. Tako isti nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF (tužitelj navodi da mu je ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljniji za njega). Tuženik je kao specijalizirana financijska ustanova tako trebao informirati tužitelja kao potrošača o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, zatim riziku vezanom za činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u kao što to čini za EUR te riziku vrlo vjerojatnog i izvjesnog rasta tečaja švicarskog franka, a za kojeg je tuženik, s obzirom da mu je to između ostaloga i predmet poslovanja i da je na to upozoravao MMF, morao znati. Ovdje je i za istaknuti da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran (kao što je općenito znao i tužitelj), već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze (suprotno navodima tuženika to nije predstavljalo općepoznatu činjenicu). Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule (to ne proizlazi niti iz iskaza svjedoka BS – djelatnika tuženika koji radi na poslovima edukacije tuženikovih prodavača i trgovaca, koji prvenstveno niti nema saznanja o konkretnom ugovoru, a podredno samo potvrđuje i iskaz tužitelja da je bio svjestan da će mu visina obveze ovisiti o tečaju za CHF, što je bilo i napominjano zaposlenicima u odnosima s klijentima, odnosno to svakako ne predstavljaju niti dostavljeni novinski članci). Dakle, spomenute sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF konkretnom slučaju ugovorene su protivno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05. i 41/08. – dalje: ZOO) i uzrokovale su neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, zbog čega se te odredbe u tom dijelu ukazuju nepoštenim i stoga ništetnim (čl. 102. st. 1. ZZP-a).
11. S obzirom na prethodno utvrđenje o ništetnosti spomenutih ugovornih odredbi u smislu citiranih odredbi ZZP-a u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. ZOO-a, pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao trgovcu – financijskoj instituciji cijeneći sve gore navedene okolnosti moralo biti poznato da se radi o nepoštenoj i stoga ništetnoj odredbi), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja.
11. Slijedom izloženoga, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev te uz prethodno utvrđenje ništetnosti osporenih odredbi naložiti tuženiku isplatu iznosa od ukupno 2.641,92 EUR za koji je provedenim dokazima utvrđeno da je od strane tuženika stečen bez osnove. Zatezne kamate u skladu s gore izloženim i traženju tužitelja teku od dana nepripadnog stjecanja svakog pojedinačnog spornog iznosa pa je tako i odlučeno u izreci presude. Stopa zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZO).
12. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za napomenuti je da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva (što je ovdje slučaj) počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.), a kako se tek ovom nepravomoćnom odlukom utvrđuje ništetnost sporni odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, to zastarni rok od 5 godina koji se ovdje primjenjuje (čl. 225 ZOO-a) nije niti počeo teći za utuženo potraživanje tužitelja te stoga zastara svakako nije mogla nastupiti, kako u odnosu na prvotni tako i u odnosu na preinačeni dio.
13. Trošak tužitelja odnosi se na trošak zastupanja istoga po punomoćnici odvjetnici i to: za sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podnesaka od 6.1.2022. i 6.2.2024. – 2 x 100 bodova = 200 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 3.10.2022., 10.3.2023. i 9.5.2025. – 3 x 100 bodova = 300 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), i to prema vrijednosti predmeta spora od 2.456,79 EUR do 5.2.2024., a nadalje prema vrijednosti spora od 2.641,92 EUR, što ukupno čini 600 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 1.200,00 EUR, odnosno uvećano za trošak PDV-a od 25 % iznos od 1.500,00 EUR. Tužitelju je osim troška zastupanja priznat i trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, kao i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,51 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23. – dalje: ZSP) i tada važećoj Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 53/19.), odnosno na ovu presudu u iznosu od 72,87 EUR u skladu sa ZSP-om i Uredbom o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 37/23.), što sveukupno čini trošak tužitelja u iznosu od 1.873,83 EUR.
13. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, sud je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučio da mu tuženik naknadi troškove postupka u cijelosti. Iz razloga potpunog neuspjeha u parnici odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova.
14. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 80/22.), a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZO-a.
U Zagrebu 28. svibnja 2025.
SUDAC:
MARIJAN GLAVAŠ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.
DNA:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
