REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-1390/2023-54.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TP, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Škalića, odvjetnika iz Zagreba i zz tuženika Jasminke Houška, odvjetnice iz Zagreba, 28. svibnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju TP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 16.051,88 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju TP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.250,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana 28.05.2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikom prigovor radi prijeboja u iznosu od 2.255,374 EUR.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.320,24 EUR.

V. Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

VI. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je sa tuženikom sklopio 2006. godine Ugovor o kreditu (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“).

Ugovorom o kreditu ugovoreno je da će tuženik staviti mu na raspolaganje iznos CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika. Nadalje, sklopljen je Aneks Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: „Aneks“) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Njegov zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv Tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. Citiranom presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda potvrđena je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u odnosu na valutnu klauzulu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 je u citiranom dijelu potvrđena i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Nadalje, stav da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015. te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-

2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III- 2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016.

U odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda potvrđena je i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kao i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. (prvostupanjska presuda dalje u tekstu: „kolektivna presuda“).

Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: „Zakon o zaštiti potrošača“), odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem Tuženika. Obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 2006. godine kolektivna presuda obvezuje i u ovome postupku.

Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Nadalje, člankom 1022. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

Prema tome, bitni sastojci svakog Ugovora o kreditu su iznos kredita i ugovorene kamate.

Zakonom o obveznim odnosima nije dopuštena samostalna promjena bitnih sastojaka ugovora, a u predmetnom slučaju je jednostrano određena upravo visina kamate, odnosno sama cijena kredita, što je bitan sastojak ugovora.

Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od % godišnje koja se mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Tuženika. Prema tome, Ugovor o kreditu koji su sklopili on i tuženik ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.

On i tuženik nesporno su sklopili Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj on nije mogao utjecati, a u kojem Ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenjivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe isključivo tuženik svojom jednostranom odlukom.

Obzirom da tuženik nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, tuženik je nesavjesnim postupanjem povrijedio primjenjive zakonske odredbe o zaštiti potrošača, kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima, što su potvrdile i ranije navedene presude.

Nadalje, a što nije sporno, ugovaranje zaštitne klauzule u valuti CHF je utvrđeno ništetnim, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u CHF nije valjana pa se smatra kao da nikada nije niti ugovorena.

Imajući u vidu da mu je tuženik isplatio iznos kredita po Ugovoru o kreditu u valuti HRK, smatra se kako je predmetni ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta HRK.

Naime, valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula. Njena funkcija je „čuvanje“ i vjerovnika (u ovom slučaju Tuženika) i dužnika (u ovom slučaju Tužitelja) od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. U Republici Hrvatskoj sredstvo plaćanja je hrvatska kuna.

Sva plaćanja pa tako i iznos Ugovora o kreditu koji mu je tuženik isplatio te anuiteti koje je on plaćao tuženiku, plaćaju se isključivo u hrvatskim kunama. Valutna klauzula služi zaštitnoj funkciji prilikom koje se vrijednost anuiteta veže uz stranu valutu te ukoliko nastupi aprecijacija i deprecijacija domaćeg tečaja, radi se korekcija prema vrijednosti strane valute. Međutim, u predmetnoj pravnoj stvari to se nije dogodilo. Hrvatska kuna kao valuta je ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. U tome trenutku tuženik je bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni.

Radi lakšeg i jednostavnijeg prikaza, navodi hipotetski primjer:

Iznos mjesečnog anuiteta je 2.000,00 HRK, a tečaj CHF/HRK je 1/4 (dakle anuitet od 2.000,00 HRK iznosi 500 CHF). U trenutku kada je tečaj CHF/HRK porastao na 1/5, „novi“ iznos anuiteta i dalje iznosi 2.000,00 HRK (budući da nije došlo do promjene vrijednosti domaće valute), ali iznos u stranoj valuti iznosi 400 CHF (umjesto 500 CHF, jer je strana valuta aprecirala). Navedeni primjer je točan i zakonit način primjene valutne klauzule.

Tuženik je u ovom hipotetskom primjeru, a što je nesporno iz dokumentacije koja se nalazi u spisu, u trenutku porasta tečaja CHF/HRK na 1/5 povećao iznos anuiteta na 2.500,00 HRK tj. 500 CHF. Dakle, Tuženik je promijenio iznos domaće valute dok iznos strane valute nije mijenjan, iako se vrijednost domaće valute nije mijenjala. U prilog navedenom primjeru citira se dio odluke Ustavnog suda broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a kojom je odlučeno o ustavnosti odredaba Zakona o obveznim odnosima u pitanju ugovaranja valutne klauzule.

„na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.“

Dakle, prethodno izneseni dio odluke Ustavnog suda ide u prilog njegovim tvrdnjama jer je u citiranoj odluci pravilno zaključeno kako je jedina funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, odnosno očuvanje jednake vrijednosti činidaba, iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način na koji je to tuženik činio ništetna.

Slijedom navedenog, tuženik je ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule mu naplatio iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih.

Konačno, budući da je Aneksom Ugovoru o kreditu provedena konverzija, ističe kako je prilikom obračuna konverzije tuženik uzimao u obzir sve uplaćene iznose (dakle iznose koji su posljedica povećanja kamatne stope) te je takve iznose uspoređivao sa simuliranim EUR otplatnim planom te izračunavao preplatu odnosno dugovanje korisnika kredita, ovdje njega.

Slijedom navedenih činjenica i dokaza iz kojih se utvrđuju navedene činjenice jasno proizlazi: da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se mijenja isključivo jednostranom odlukom tuženika, pri čemu ne postoji nikakav ugovoreni parametar niti kriterij niti formula niti su određena razdoblja u kojima se pomoću takvih parametara, kriterija ili formula izračunava i na temelju toga mijenja, da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu u nekoliko navrata povećavao redovnu kamatnu stopu na temelju jednostrane i netransparentne odluke tuženika, bez navođenja ikakvog obrazloženja, da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj on nije mogao utjecati, da se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o odredbi koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom kamatnim stopama tuženika pa su ugovorne odredbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu nepoštene i ništetne, da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna (zaštitna) klauzula u švicarskim francima, a koja je ništetna, odnosno predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u valuti hrvatska kuna u kojoj mu je i isplaćen kredit, da je provedena konverzija u valutu EUR. Dakle, tuženik je na temelju članka 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti Tužitelju sve iznose koje je Tužitelj preplatio na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

Obratio se tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije o kreditu, a koja dokumentacija je neophodna za precizno vođenje ovog sudskog postupka, a pogotovo za izradu nalaza i mišljenja od strane financijskog vještaka.

Tuženik do dana podnošenja ove tužbe nije dostavio zatraženu dokumentaciju. Napominje kako je člankom 186.b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku propisano kako u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik nije dao, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, on može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje. Nadalje se navodi kako je za tuženika kao kreditnu instituciju člankom 160. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018) propisano da svu dokumentaciju vezano za ugovor o kreditu (dugoročni posao) mora čuvati najmanje jedanaest godina, a koji rok počinje teći nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao. Navedeni rok nedvojbeno još nije protekao.

Ističe da je za točan izračun iznosa koliko je on preplatio tuženiku potrebno pribaviti knjigovodstvenu karticu odnosno promet po kreditu – dakle evidenciju tuženika iz koje je vidljivo na koji je način tuženik njegovu uplatu koristio za zatvaranje anuiteta odnosno koliki iznos uplate je označio kao otplatu kamate, a koliki iznos je označio kao otplatu glavnice. Navedeni dokument nikada mu nije bio dostupan, niti mu je isti dostavljen.

Nadalje, za točan izračun iznosa koliko je on preplatio tuženiku potrebno je pribaviti i potvrdu tuženika o svim promjenama kamatnih stopa za vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Naime, činjenica da je tuženik ponekad poslao dopis da se kamatna stopa mijenja nije dokaz da je o svim promjenama kamatnih stopa ujedno i obavijestio ga. Kako se ovdje radi o konvertiranom ugovoru, potreban je i Aneks kojim je regulirana konverzija iz valute CHF u valutu EUR kao i obračunsku tablicu takve konverzije. Nakon pribave navedenih podataka potrebno je provesti financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa koji je on uplatio tuženiku.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 11.11.2024. (list 484 i 485 spisa), tužitelj predlaže da sud donese Presudu koja je usklađena s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 16.051,88 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 32 do 56 spisa), tuženik navodi da se protivi u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost za sve sporove i to pred sudom podružnice što je Općinski sud u Varaždinu te se ovime ističe prigovor mjesne nenadležnosti – bez obzira na ustup jer je predmet bio predan Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, a trebao je biti predan u Varaždinu pred stvarno nadležnim sudom.

Protivi se ovako postavljenom tužbenom zahtjevu i prijedlogu tužitelja, jer isti ne udovoljava odredbama čl.186 b, a sve kako ne postoji dokaz što je tužitelj od dokumentacije tražio i evidentno ne postoji dokaz da navedeno on ne želi dati, čime nije udovoljeno uvjetima iz čl.186 b ZPP-a da bi se mogla postaviti ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev.

Prvenstveno se ističe da je tužitelj u potpunosti namiren i restituiran prilikom konverzije. Tužitelj je sklapajući ovdje predmetni Ugovor bio jednako informiran o svim uvjetima kreditiranja kao da uzima kredit i danas, te je predmetni ugovor sukladno ZID ZPK konvertirao, prihvatio Izvod otvorenih stavaka i otplatni plan, te je namiren preplatom kako je utvrđeno Dodatka ugovoru.

Osim toga vidljivo je da su stranke sklopile još jedan dodatak ugovoru odnosno sporazum te je tako jasno da su o ovom ugovornom odnosu više puta pregovarale. Protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti predlaže isti odbaciti podredno odbiti uz naknadu troškova tuženoj strani.

Tužitelj je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012143377 kojim je provedena konverzija, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika (dalje: Dodatak ugovoru) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje ZIDZPK).

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos- 1/2019-36 Rješenjem od 04.03.2020 godine odgovorio na postavljeno pitanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema tome Sporazum o konverziji odnosno konkretno odredbe Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012143377 valjan je i ima pravne učinke među strankama ovog postupka.

Iz obrazloženja naprijed navedene odluke i to u uvodnom dijelu obrazloženja, jasno je ponovljen cilj donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je bio jednokratna mjera u vidu konverzije, a u cilju uspostavljanja ravnoteže i otklanjanja bilo kakove nepoštene prakse.

Navedenim je zakonom jasno određen način provedbe konverzije i propisan je izračun konverzije u članku 19 b, a način izračuna u članku 19 c, te je određena i obveza objave kalkulatora sukladno članku 19 c.

S izračunom konverzije kreditna je institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka svakog pojedinačnog klijenata na dan 30.09.2015.

Ističe da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske u svojem Rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4.4.2017 godine te je u svojoj odluci istaknuo kako navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedene mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na Zakon o obveznim odnosima. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

Slijedom navedenog dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje ništetnosti Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012143377 koji su tužitelj kao korisnik kredita i on kao kreditor zaključili u potpunosti neosnovan.

Napominje se kako korisnici kredita u CHF , koji su svoje obveze konvertirali sukladno ZPK u obveze s naslova ugovora o kreditu u EUR, nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a što proizlazi argumentum a contrario iz iznesenog stajališta VSRH, a što je detaljno objašnjeno i u obrazloženju Rješenja VSRH broj Gos- 1/2019 .

Zakonodavac je intervenirao u slobodu ugovaranja i uređenja ugovornih odnosa uvođenjem zaštitnih mehanizama kako bi se spriječile posljedice stvarne nejednakosti i kako bi se osiguralo načelo jednakosti i ravnopravnosti sudionika ugovornog odnosa kao i načelo pravednosti.

Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 05.04.1993.g. jasno propisuje iznimke od primjene Općih pretpostavki za ništetnost (nepoštenost) i to na način da se ne može raditi o nepoštenim ugovornim odredbama ako je njihov sadržaj preuzet iz pozitivnih propisa, a što se konkretno dogodilo prilikom sklapanja Dodatka ugovoru, odnosno prihvatom konverzije od strane tužitelja.

Donošenjem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo je do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a. ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije.

Položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj nije bio u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, već je to bio njegov izbor, hoće li ili ne prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora koja se odnosila na konverziju njegova ugovora u valutu EUR i visini kamata koju je on primjenjivao u ugovorima koji su bili zaključeni u valuti EUR.

Postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30.09.2015. godine odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru.

Slijedom gore navedenog primijenjena metodologija koju je on koristio pri konverziji kredita koja je određena člancima 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dovodi do zaključka da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak ugovoru o kreditu više se ne može pozivati na eventualnu ništetnost odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i Odluke o promjeni visine kamatnih stopa na koju se poziva u ovoj tužbi.

Nema razlike između "novog" ili "izmijenjenog" ugovora o kreditu, jer bez obzira kako je nazvan (novi, izmijenjeni, dodatak..) ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR.

Prihvatom ponude banke od strane potrošača prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije niti bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR).

Za istači je da je u konkretnom slučaju došlo do prihvata ponude tužitelja (prihvaćen izračun konverzije ) i to ponude kojom je tužitelj bio u potpunosti i na transparentan način informiran o izračunu svih elemenata konverzije, te je imao omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva, odnosno svih relevantnih elemenata kako bi bio u potpunosti informiran čime je doveden u potpuno ravnopravni položaj sa njim i imao je dodatni rok u kojem je mogao odlučiti prihvaća li navedenu zakonom određenu ponudu, čime je jasno da je Potrošač ovdje tužitelj prihvatom ponude i izračuna u potpunosti namiren.

Budući da se pravomoćne presude na kojima tužitelj temelji svoje zahtjeve VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018 odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF proizlazi da te presude nemaju nikakove učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF već uz EUR. Tužitelj je navedenim iznosom preplate u potpunosti namiren.

Iz Dodatka ugovora nedvojbeno proizlazi da je tužitelju utvrđen predmetni ukupni iznos pretplate kako s osnove preračunatog tečaja, a tako i sa osnove iznosa preplaćenih kamata, čime je jasno da je tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan.

Sve ovo jer je konverzijom obuhvaćena ukupna masa sredstava, odnosno sve uplate po svim osnovama koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamata i uplate po osnovi promijene valute CHF.

Kako je nesporno da je tužitelj kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, usvajanjem postavljanog tužbenog zahtjeva potrošač, odnosno u konkretnom slučaju tužitelj, dobio bi dvostruku zaštitu i sudsku i zakonodavnu te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada on bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate i temeljem konverzije koji je tužitelj u cijelosti priznao i prihvatio obračun koji je prethodio sklapanju Dodatka ugovora, i temeljem ove tužbe, kada bi došlo do dvostruke naplate.

Stoga je očito da svota svih uplata s naslova kredita u CHF služi namirenju kredita u EUR koji zamjenjuje prvotni kredit u CHF, a sukladno prihvaćenom obračunu (izračunu na koji je tužitelj pristao).

Dodatak ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.

Kako je jasno da postoji pravna osnovanost za sve učinjene uplate (jer su iste u cijelosti obračunate) to nema uvjeta za ostvarivanje isplate temeljem odredaba o stjecanju bez osnove, jer nedostaje pretpostavka za isto koju je potrebno dokazati u svakom konkretnom slučaju, a to je izostanak pravne osnove. To se upravo postiže određivanjem strogih pravila konverzije koja uspostavljaju ravnopravni odnos između dvije strane.

Teza tužitelja navedena da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj tečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, kao i svoj postojećoj sudskoj praksi. Valutna je klauzula u konkretnom ugovoru u skladu sa važećom zakonskom regulativom i drugim propisima kako u trenutku sklapanja Ugovora tako i s njihovim izmjenama i dopunama tijekom trajanja ugovornog odnosa, a što dovodi do zaključka da Ugovor o kreditu zaključen između stranaka nije ništetan pravni posao samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF niti je ta odredba ništetna. Osim toga ugovaranje valutne klauzule dopušteno je odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je člankom 21. ZOO-a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ne samo da je valutna klauzula izrijekom dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima i drugih mjerodavnih propisa, već je nuđenje kredita uz valutnu klauzulu banci bio dodatno nametnuto politikom monetarne vlasti koja je valutnu strukturu kredita dovela u vezu s valutnom strukturom depozita koje je banka istodobno primala na štednju. Osim toga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je poštena, jer je jasna i ne postoji potreba da se tumači bilo kako drugačije od onoga kako je jasno i nedvojbeno napisana, odnosno kako ista u ugovoru glasi. Odredbom članka 319. st.1 ZOO-a propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem.

Kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, onda ona ne podliježe tumačenju već se primjenjuje onako kako glasi (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11).

Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa njegovim Općim uvjetima poslovanja i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju njegovi Opći uvjeti poslovanja, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Jednako tako i dodatak ugovoru je solemniziran.

Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna.

I prije no što je sklopljen predmetni Ugovor, HNB je upoznala javnost na moguće rizike tako što je napravila i objavila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak u kojoj analizi je ukazano i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja i utvrđene su mogućnosti povećanja rata kredita, tako je i iz toga vidljivo da je tužitelj imao saznanja o postojanju eventualne mogućnosti jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu.

Slijedom navedenog neosnovana je tvrdnja tužitelja da nije znao i nije bio informiran o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, jer je isti bio informiran kako u javnim glasilima, od strane HNB, te od strane njihovog zaposlenika, no donio je odluku unatoč navedenim objavama i drugim ponuđenim opcijama, da sklopi upravo konkretni Ugovora o kreditu.

Pogrešno se tumače odredbe članka 4. stavka 2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ od 5.4.1993. godine koja glasi: Procjena o tome jesu li neke odredbe nedopuštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

U odluci Suda EU od 30.4.2014. godine u predmetu broj: C-26/13 navedeno je da članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EZZ treba tumačiti da kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošača bude gramatički točna i razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu, na koji se poziva dotična odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Međutim, ova odluka suda nije u neskladu sa općim pravilima obveznog prava o tumačenju ugovora, a kako smo već ranije i naveli, kojima je određeno i to prema odredbi članka 319. ZOO-a da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose

- članak 2. ZOO-a.

U odnosu na gore navedenu odluku Suda EU C-26/13 važno je istaći da je navedena odluka donesena u povodu zahtjeva mađarskog suda za prethodnu odluku o tumačenju članka 4. st.2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ i da je u odgovoru na drugo pitanje iz zahtjeva mađarskog suda jasno odgovoreno da se traži da "ugovor jasno izloži" uvjete, a ne da se to izloži od strane banke prije sklapanja ugovora. Osim toga odluka suda EU C-26/13 nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se ona odnosi na situaciju u kojoj se kod odobravanja isplate kredita prema ugovoru primjenjivao kupovni tečaj samog kreditora (mađarskih banaka), a kod otplate njihov prodajni tečaj pa je stoga bilo potrebno - "izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim ugovornim odredbama koje se tiču isplate kredita" - tamo se naime radilo o različitim tečajevima prilikom isplate i prilikom povrata kredita, dok u konkretnom slučaju ne postoji takova razlika između tečaja koji se primjenjuje kod korištenja i tečaja primjenjivog kod otplate kredita.

U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na kamate, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj.

Samo se "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane. Ako nema nejasne odredbe ugovora nema niti tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o kamatnoj stopi je jasna i razumljiva za korisnike kredita. Ponavlja se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da to što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa samo po sebi predstavlja razlog ništetnosti nema nikakovog osnova, a sve navedeno cijeneći odredbu članka 296. Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega nema govora o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja se da se radi o presumpciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku. Volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja pravno je valjana i zakonita, te je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan. Varijabilna kamatna stopa nije ništavna niti prema odredbama mjerodavnih propisa niti prema stavu sudske prakse, a niti prema stavu HNB-a kao regulatornog tijela. Činjenica da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da su ugovorile način na koji se ta stopa mijenja čini tu odredbu jasnom i odredivom, a kakva činidba mora biti. Pogrešno se tumači da je ta kamatna stopa neodrediva, jer je samim ugovorom u vezi sa Općim uvjetima poslovanja, jasno određeno temeljem kojih se kriterija ta kamatna stopa mijenja i obračunava i da je sadržana u anuitetima. Nema govora o neodredivoj kamatnoj stopi, a samim time niti o ništetnosti te odredbe.

Ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i utvrđivanje ništetnosti iste treba i nužno je sagledavati u trenutku sklapanja samog Ugovora o kreditu. U tom trenutku na snazi je bio zakon koji je dopuštao, a kao što i sada dopušta, ugovaranje promjenjive kamatne stope.

Tužitelj tužbu temelji na tvrdnjama da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje temeljem Općih uvjeta i sukladno odlukama banke ništetna jer predstavlja neodredivu činidbu koja je nepoštena, ističemo da se konkretno u ovom slučaju ne radi o nepoštenoj odredbi jer u tom smislu Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima navodi da ugovorna odredba se neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o "... proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluge nema pod nadzorom." (2./točka c. prilog direktive 93/13)

Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom , radi upravo o situaciji opisanoj u Direktivi, jer se kamatna stopa mijenjala i bila je povezana s oscilacijama na tržištu i mijenjala se sukladno tržišnim kriterijima i elementima koji su bili izvan njegovog nadzora, tako je ugovorna odredba o načinu određivanja promjenjive kamatne stope poštena sukladno gore citiranoj Direktivi.

Prema tome, a i sukladno tada u konkretnom razdoblju važećoj zakonskoj regulativi, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi.

Naime, kogentna odredba Zakona o obveznim odnosima regulira stope ugovorenih kamata te određuje da ukoliko bi bila ugovorena stopa koja je viša od zakonskih zateznih kamata, automatski vrijedi zakonska.

Odredbom članka 26.st.3 ZOO-a predviđena je mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje, a prema kojoj odredbi za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena, jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj (Zakon o obveznim odnosima

- članak 26 st.3 " Ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata....")

U konačnici treba zaključiti da je sporazum o konverziji koji je sklopljen u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, valjan i proizvodi pravne učinke, bez obzira na nepoštenost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.

Prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., T, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47).

Izjavljuje i prigovor Prijeboja / radi prebijanja i to u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužitelj.

Također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv njega pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika.

Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer:

- Postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica). Novim se ugovorom dotadašnji ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati,

- se u konkretnom tužbenom zahtjevu, kako je isti postavljen, ne radi o parnici za naknadu štete te tužitelj nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj konkretni spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502c Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i ne radi se više o kreditu u CHF koji je konverzijom prestao postojati,

- je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule,

- je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena govorom o kreditu i njegovim dodatkom te nema zakonske osnove da se ista tumači,

- je Ugovor o kreditu i Dodatak istom solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama,

- tužbeni zahtjev koji je postavljen, odnosi se na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog ugovora o kreditu niti iz dodatka ugovoru i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje,

- je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništetna,

- u konkretnom slučaju, volja ugovornih strana je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope (fiksne),

- je jasno ugovorena odredba kojom se banka, ovdje on ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka koja je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu postala potpuno određena i ne može nikako biti ništetna;

Uz već istaknute prigovore zastare, prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač ističe se i opreza radi prigovor radi prebijanja, a sve kako nema osnova za isplatu i koji se odnosi na sve negativne razlike kada je kamatna stopa bila niže od one koju tužitelj ovom tužbom fiksira i razlike iznosa tečaja kada je isti bio niži od onog kojeg tužitelj fiksira, te u odnosu na već priznatu pretplatu temeljem provedene konverzije sukladno Dodatku čl.5.

Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da mu naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9012143377 od 5.12.2006 koji je solemniziran (list 138 do 143 spisa), Sporazum o načinu namirenja manje uplaćenog iznosa nakon konverzije kredita broj 9012143377 od 14.3.2016.(list 144 i 145 spisa), Otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope od 14.3.2016.(list 146 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012143377 od 14.03.2016.(list 147 do 151 spisa), Plan otplate (list 153 do 155, 296 do 300 spisa), Izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (list 273 do 281 spisa), Izvadak otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. godine po Ugovoru o kreditu broj 9012143377 (list 283 spisa), Pregled uplata po kreditu na dan 27.08.2024. (list 293 do 295 spisa), Knjigovodstvenu karticu (list 302 do 424 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti FP iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 23.09.2024. (list 432 do 452 spisa). Saslušan je tužitelj NP (list 488 spisa) i vještak na glavnoj raspravi 14. travnja 2025. (list 517 i 518 spisa).

4. Tuženik je predlagao da se tijekom postupka saslušaju i svjedoci tj. osobni bankari, ali je Podneskom od 16.1.2025. (list 496 spisa), odustao od tog dokaznog prijedloga.

5. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

6. Tuženik je istaknuo na glavnoj raspravi 13. studenoga 2024. godine da se protivi bilo kakvoj promjeni tužbe i tužbenog zahtjeva te da ističe prigovor zastare ukoliko je tužbeni zahtjev povećan, a traži trošak ukoliko je tužiteljev zahtjev smanjen.

6.1.Tuženik je Podneskom od 11.11.2024. godine stavio prigovor prijeboja u iznosu od 2.255,374 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1.12.2015. pa do namirenja s time da je tuženik i u Odgovoru na tužbu istaknuo prigovor prijeboja, ali bez navođenja određenog iznosa koji stavlja u prijeboj.

6.2. Sud je Rješenjem na glavnoj raspravi 13. studenoga 2024. godine dopustio preinaku tužbenog zahtjeva jer je ista nastala nakon što je provedeno vještačenje, međutim kako je došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva, valjalo je o istome meritorno odlučiti.

7. Među strankama bila je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je bilo sporno da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a s obzirom da je sa tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, kao i što je bilo sporno da li je tužitelj imao svojstvo potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane djelatnika tuženika.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Tijekom postupka nije bilo sporno, a također i proizlazi iz isprava koje prileže spisu tj. materijalnih dokaza u koje je sud izvršio uvid i koje smatra vjerodostojnima, a navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga životnim, objektivnim i vjerodostojnim,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 9012143377 dana 5.12.2016. godine kojim se kreditor obvezao korisbniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 80.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je člankom 2. predmetnog Ugovora, ugovoreno da se kredit odobrava za adaptaciju stambenog objekta i da se korisnik kredita obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, a banka zadržava pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita,

- da je člankom 4. predmetnog Ugovora ugovoreno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,35% godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima,

- da je člankom 7. predmetnog Ugovora ugovoren rok otplate kredita na 240 mjeseci,

- da se kredit u iznosu od 80.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema Otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, svakog zadnjeg dana u mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 14.3.2016. godine Dodatak Ugovor o kreditu broj 9012143377,

- da je člankom 1. Dodatka Ugovoru ugovoreno suglasno da je dana 5.12.2006. godine između banke i korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012143377 na iznos od 80.000,00 CHJF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kredita, uvećano za pripadjuće kamate, naknade i troškove. Pod pojmom Osnovnog Ugovora u smislu ovog Dodatka podrazumijevaju se i svi njegovi dodaci koji su eventualno sklopljeni do dana sklapanja ovog Dodatka,

- da ugovorne strane suglasno konstatiraju da se Dodatak Osnovnom Ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz stavka prvog ovog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- da je člankom 3. Dodatka Ugovoru o kreditu suglasno utvrđeno da nakon konverzije kredita iz članka prvog ovog Dodatka denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30.rujna 2015. godine iznosi 35.269,86 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da manje uplaćeni iznos na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 1.273,78 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke.

- da je konverzija tj. sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (a što među strankama tijekom postupka nije bilo ni sporno),

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu u visini anuiteta po predmetnom kreditu, a također da su se mijenjali anuiteti s osnove valutne klauzule.

- da je provedena konverzija i izračun iste bio nesporan, tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK, tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

10.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

11. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

12. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

13. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

14.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 9012143377 od 5.12.2006. godine valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

14.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

15. Iz iskaza tužitelja TP (list 488 spisa), utvrđeno je da je

sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu kao fizička osoba. Sredstva od kredita utrošio je na adaptaciju kuće koja mu služi za stanovanje njega i njegove obitelji. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao utjecati na sam sadržaj Ugovora o kreditu. Nisu mu pojašnjeni nikakvi rizici u svezi kredita. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije znao što znači valutna klauzula. Kredit je uzeo u švicarskim francima iz razloga što je bio povoljniji što se tiče svega, a to mu je predložila osobna bankarica. Pročitao je Ugovor o kreditu, ali nije sve razumio, međutim pitao je bankaricu za rate, ona mu je rekla da je tu Otplatni plan kojega je on pogledao i vidio je da su sve rate u Otplatnom planu bile iste. Bio je kod javnog bilježnika, ali ništa mu nije objašnjavao. Sklopio je Dodatak Ugovoru o kreditu iz razloga što se povećala rata sa 2.200,00 kn na 3.500,00 kn. Kada mu se povećala rata kredita išao je u banku, jer više to nije mogao plaćati pošto mu je toliko iznosila i plaća, ali su mu rekli da to njih nije briga. Od 2006. do 2007. godine bio je zaposlen u firmi kao radnik, ali svoj obrt ni firmu nije imao. Nije iznajmljivao svoju kuću.

16.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

16.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

16.2. Tijekom postupka tj. nakon preciziranja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja, tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja iznosa na ime razlike glavnice na dan konverzije. Međutim ovaj sud smatra da je takav prigovor zastare neosnovan, a sukladno pravnom stavu koji je Građanski odjel VS RH zauzeo na drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine u kojoj je zauzeo stav da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Kako se u konkretnom slučaju radi o nepravoj preinaci, nije ni nastupila zastara potraživanja preinačenog tužbenog zahtjeva.

17.Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o stambenom kreditu i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je stambeni kredit. Također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za adaptaciju kuće koja mu služi za stanovanje kao i njegovoj obitelji. Također i sama tužena imala je mogućnost kontroliranja u što će tužitelj uložiti sredstva dobivena kreditom, jer je isto i ugovoreno predmetnim Ugovorom tj. da si tuženi zadržava pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita.

17.1. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom F izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba F potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se F nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

17.2. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,35% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

18. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

18.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora, nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanosti povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

18.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

18.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodatka. Također iz samog Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi oOsnovn0g Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

18.4. Naime, sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2006. godine pa do sklapanja Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu koji je sklopljen 14.3.2016. godine i vrijedio 10 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, ali nije prestao važiti i on se upravo u Dodatku Ugovoru o kreditu spominje kao Osnovni Ugovor.

19. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku Ugovora o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu od 5.12.2006. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

19.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a na kojem su u banci inzistirali kao i da mu ugovorne odredbe nisu bile razumljive. Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako se u banci na njemu inzistira i ako te uvjeravaju u banci da je to najpovoljniji kredit za tebe, tj. ako tvoja osobna bankarica ti predloži da taj kredit uzmeš kao najpovoljniji.

Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu i kako pojedini kriteriji utječu na otplatu kredita kao i ako ti ne objasne da bi se mogla mijenjati kamatna stopa, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja i da se radi o osobi koja je po zanimanju KV vozač, tada je logično da ne barata sa terminologijom kao što je valutna klauzula.

19.2. Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

20. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

21.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

22. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

22.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

22.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,35% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

23. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

24.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti FP iz Darfin d.o.o. koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 23.09.2024. (list 432 do 452 spisa). Vještak je u svojem nalazu i mišljenju između ostalog naveo da i prikazao u Tabeli na strani 14 i 15 svojeg nalaza i mišljenja razliku između anuiteta s osnove promjene kamatnih stopa za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

Ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatnih stopa za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 4.534,44 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 24.280,01 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.222,50 EUR.

Nadalje je u Tabeli na strani 15 i 16 nalaza i mišljenja prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 33.633,09 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.467,88 EUR.

Također je prikazao u Tabeli na strani 17 i 18 nalaza i mišljenja Obračun zateznih kamata na razlike između anuiteta zbog promjene kamatne stope do dana konverzije.

Ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene kamatne stope do dana konverzije iznose 1.951,04 EUR.

Izračunao je i prikazao u Tabeli na strani 18 i 19 Obračun zateznih kamata na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do dana konverzije.

Ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do dana konverzije iznose 1.842,30 EUR.

Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom (simuliranom) otplatnom planu, primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađena je na temelju dokumentacije i to Izračuna konverzije kredita (list 273 spisa).

Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom (simuliranom) otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 24.821,54 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.294,38 EUR.

Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 35.269,86 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 269.373,56 HRK.

Iznos preostale glavnice prema početnom (simuliranom) otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 52.828,23 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 244.522,02 HRK.

Razlika između iznosa 269.373,56 HRK i iznosa 244.522,02 HRK je 24.821,54 HRK.

Vještak je naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita.

Prilikom izrade početnog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.

Izračunom konverzije na dan 30.09.2015. prema Izračun konverzije kredita priložen spisu (273) utvrđen je manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015.g. te iznosi

-1.273,78 EUR.

25. Nalazu i mišljenju vještaka prigovarao je tuženik u svojem podnesku od 11.11.2024. godine (list 464 do 483 spisa).

25.1.S obzirom na prigovore vještak je neposredno saslušan na glavnoj raspravi dana 14.travnja 2025. godine gdje je izjavio da u cijelosti ostaje kod danog pisanog nalaza i mišljenja.

U odnosu na podnesak tuženika se očitovao na način da je iskazao, da je nalaz napravljen sukladno zadatku sud, te da je konverzija provedena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, te da je pravno pitanje načina uzimanja u obzir utvrđenost manjka odnosno manje uplaćenih iznosa do 30.9.2015. godine u odnosu na izračun konverzije kredita, u iznosu 1.273,78 EUR.

U izračunu kojeg je naveo u svojem nalazu, isti da je sačinio sukladno zadatku suda te je razlika s naslova razlike u kamatama utvrđena u točci 3. nalaza, a u točci 4. razlika s osnove valutne klauzule u kojoj se izračun uzimao u odnosu na anuitet prema početnom otplatnom planu, te na izračun valutne klauzule nema utjecaja promjena kamatne stope.

Na pitanje pun. tuženika koje je glasilo:" Može li vještak objasniti razliku iznosa koji navodi u nalazu i mišljenju na stranici 21, kao manje uplaćeni iznos od 1.273,78 EUR u odnosu na iznos iz Dodatka ugovora o kreditu od 14.3.2016. iz članka petog Dodatka, a koji iznos je 2.255,37 EUR?.

Vještak je odgovorio, a nakon što je izvršio uvid u spis i to u Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012143377 koji se nalazi na listu 147 do 151 spisa i u Izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine koji se nalazi na listu 273 spisa, da je na dan 30.9.2015. godine utvrđena razlika 1.273,78 EUR, a iskazana razlika manje plaćenog prema Dodatku Ugovora najvjerojatnije proizlazi jer je isti zaključen 14.3.2016. , a s obzirom da tužitelj u navedenom razdoblju nije izvršavao plaćanje mjesečnih obroka.

26. Tuženik je i nadalje prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, ali nije predlagao novo vještačenje. Tužitelj nije imao nikakvih primjedbi i prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

27. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je izrađen temeljem dokumentacije koja prileži spisu i koju je pribavio vještak, te je i neposredno obrazložio svoj nalaz i mišljenje i odgovorio na sva sporna pitanja, te je izrađen stručno, objektivno, detaljno i u skladu sa znanošću i strukom.

28. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

29.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatama koje teku od 1. listopada 2015. godine pa do isplate, a kao što je navedeno u tužbenom zahtjevu, u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelju je dosuđen iznos od 16.051,88 EUR koji se sastoji od neisplaćenog iznosa glavnice 3.294,38 EUR, iznosa preplate s osnove ništenih kamatnih stopa u iznosu od 3.222,50 EUR te s osnova ništetnog tečaja 4.467,88 EUR uvećano za iznos zateznih kamata od 3.793,34 EUR i iznosa preplate od 1.273,78 EUR.

Tuženik je nepošten stjecatelj budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim.

30. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana 1 listopada 2015. do isplate, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

31. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev kao što je to navedeno u izreci ove Presude pod točkom I i II.

32. U odnosu na točku III. izreke ove Odluke kojom je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja, valja istaknuti da je tuženik iznos prijeboja stavio tek nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja i to u iznosu od 2.255,374 EUR.

Nadalje valja navesti da je osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe članka 195. Zakona o obveznim odnosima, postojanje protutražbine tuženika koje u konkretnom slučaju nema. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF u konkretnom slučaju tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primljeno, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Posebno se ističe da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada bi tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u Presudi broj Rev-549/2023-4. od 18.prosinca 2023.

33. U odnosu na točku IV. izreke ove Odluke , sud je odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 3.320,24 EUR, jer prema važećoj sudskoj praksi sniženje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, te je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja koji predstavlja razliku između tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi i sniženog zahtjeva. Međutim , bez obzira što je djelomično odbijen tužbeni zahtjev, tuženik nema pravo na naknadu parničnih troškova, kao što će to biti obrazloženo.

34. Sukladno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje:ESLJP), da bi bilo opravdano, ograničenje prava na pristup sudu ili prava na mirno uživanje vlasništva mora biti propisano Zakonom, slijediti legitiman cilj i biti razmjerno, odnosno mora biti postignuta pravedna ravnoteža između javnog interesa i prava pojedinaca.

35. Ciljevi kojima teže nacionalne odredbe koje uređuju troškove postupka su financiranje pravosudnog sustava i izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili postavljanja previsokih vrijednosti predmeta spora bez snošenja posljedica. ESLJP ističe da se radi o legitimnim ciljevima osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih koji su u skladu s čl. 6. stavkom 1. . Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine-Međunarodni ugovori broj 18/1997., 14/2002., 98/2005., 1/2006. dalje Konvencije) i prava na mirno uživanje vlasništva zaštićenog člankom 1.

Protokola br. 1. uz Konvenciju.

36.1. U konkretnom slučaju imajući u vidu da je predmet spora vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama zbog posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi a koju visinu preplaćenih iznosa je teško procijeniti bez provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja da je snizio tužbeni zahtjev tužitelj odmah nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja u skladu s rezultatima istog, da vezano za sniženje tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi postupka, da je tužitelj u konačnosti u cijelosti uspio u odnosu na sniženi tužbeni zahtjev, da ukupni troškovi postupka gotovo u cijelosti apsorbiraju dosuđenu naknadu tužitelju, te da je takva Odluka posljedica isključivo protivljenja tuženika sniženju tužbenog zahtjeva to je u okolnostima konkretnog slučaja prema ocjeni ovog suda bi dosuđivanjem troškova postupka tuženiku i odbijanjem zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka tužitelju, tužitelju bio nametnut prekomjeran teret koji ne bi bio razmjeran legitimnom cilju, jer bi dosuđivanjem troškova postupka tuženiku došlo do povrede prava tužitelja na pristup sudu zajamčenog člankom 6. stav 1. Konvencije te povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog nerazmjernog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva.

37. Imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio sa sniženim tužbenim zahtjevom, dok u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva tijekom postupka nisu nastali posebni troškovi, jer se u odnosu na taj dio zahtjeva nije posebno raspravljalo niti su se izvodili dokazi, to prema stavu ovog suda, a sukladno prethodno navedenoj praksi ESLJP-a tužitelju pripada naknada troškova postupka prema konačnom tužbenom zahtjevu (sniženom) u cijelosti.

38. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. , 88/2022. i 155/2023. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

39.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 500,00 EUR, za sastav podnesaka od 29.studenoga 2023., 30. travnja 2024., 11. studenoga 2024. 20. siječnja 2025., 13. travnja 2025. za svaki iznos od 500,00 EUR, a sve prema Tbr. 8. točka 1. OT-a, te za podneske od 15.veljače 2024 i 28. listopada 2024. za svaki iznos od 50,00 EUR prema Tbr. 8. točka 4. OT-a.

Za zastupanje na ročištu dana 14.veljače 2024., 13. studeno 2024. i 14. travnja 2025. za svako iznos od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a.).

Također priznat je u skladu s Tbr. 9.t.3. OT-a trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 eur.

Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 1.175,00 EUR

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 500,00 EUR.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 6.375,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

40. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

41. O troškovima delegacije odlučit će se posebnim Rješenjem.

U Krapini, 28. svibnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj. Hrvoje Škalić, Masarykova 22, Zagreb

2. Odvj. Maja Čuljak, Ribnjak 40, Zagreb