REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Kzz-6/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Žarka Dundovića, kao predsjednika Vijeća te Ratka Šćekića i Damira Kosa, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog NA zbog prekršaja iz članka 47. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točke 11. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu („Narodne novine“, broj 75/2013., 36/2015., 46/2017. i 152/2022. - dalje: Zakon), odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (dalje: državni odvjetnik) od 8. svibnja 2025. broj ZPP-DO-132/2024-5 podignutom protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci, Prekršajni odjel od 2. svibnja 2024. broj Pp-2098/2022-11, u sjednici Vijeća održanoj 28. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci, Prekršajni odjel od 2. svibnja 2024. broj Pp- 2098/2022-11 povrijeđen zakon u korist okrivljenog NA u odredbi članka 196. stavka 1. točke 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022. - dalje: PZ) u vezi s člankom 47.a Zakona.
Obrazloženje
1. Uvodno citiranom pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci, Prekršajni odjel, temeljem članka 182. točke 1. PZ-a, oslobođen je optužbe okrivljeni NA zbog prekršaja iz članka 47. stavka 1. točke 11. Zakona.
2. Protiv te presude državni odvjetnik podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. stavka 1. točke 1. PZ-a u vezi članka 47.a Zakona u korist okrivljenika.
3. Temeljem članka 510. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP) o sjednici vijeća uredno je obaviješten državni odvjetnik koji nije pristupio.
4. Zahtjev je osnovan.
5. U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je pobijanom pravomoćnom presudom povrijeđeno materijalno prekršajno pravo u pitanju je li djelo za koje se postupak protiv okrivljenika vodi prekršaj.
5.1. Naime, prema navodima obaveznog prekršajnog naloga (list 3-4 spisa predmeta Pp-2098/2022), a koji je podnošenjem prigovora postao optužni prijedlog, okrivljeni NA tereti se da je „kao fizička osoba-obrtnik vlasnik elektroinstalaterskog obrta [obrt] dopustio ili naredio da njegov teretni automobil N3 marke „Man“ reg. oznake [registarska oznaka] sudjeluje u prometu na cestama 10. veljače 2022. u 9,57 sati po vozaču KA, a da vozač koji upravlja navedenim vozilom nije koristio minimalnu tjednu pauzu od 5. do 7. veljače 2022. od 45 sati, već je koristio 42 sata“, pa da je time počinio prekršaj iz članka 47. stavka 1. točke 11. Zakona, a kažnjiv po stavku 2. tog istog Zakona.
5.2. Pobijanom pravomoćnom presudom okrivljenik je oslobođen optužbe za inkriminirani prekršaj jer sud smatra da činjenični opis djela naveden u optužnom prijedlogu više nije prekršaj budući je odredba iz članka 47. stavka 1. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu („Narodne novine“, broj 75/2013. i 36/2015.) brisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu („Narodne novine“, broj 46/2017. od 12. svibnja 2017.), a zbog čega djelo za koje se okrivljenik tereti, po ocjeni suda, više ne predstavlja prekršaj.
5.3. Međutim, pri donošenju oslobađajuće presude taj sud propušta imati u vidu činjenicu da Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom („Narodne novine“, broj 46/2017.), a koji je bio na snazi u trenutku kada je prekršaj počinjen, nije, kako se to pogrešno tvrdi u presudi, brisana odredba članka 47. stavka 1. Zakona o radnom vremenu, obveznim odnosima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu („Narodne novine“, broj 75/2013. i 36/2015.), već je samo člankom 19. tog Zakona izmijenjen članak 47. prethodnog zakona na način da je u članku 47. stavku 1. Zakona propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 do 4.000,00 kuna kazniti za prekršaj pravna osoba ako naredi ili dopusti da vozač, između ostalog, koristi tjedni odmor kraći do tri sata od propisanog, ako skraćeno tjedno razdoblje odmora nije dopušteno (točka 11.), dok je stavkom 2. izmijenjenog članka 47. tog istog Zakona propisano da će se novčanom kaznom u istom iznosu kazniti i fizička osoba- obrtnik za prekršaje iz stavka 1. članka 47. ovog Zakona, a što je ovdje upravo bio slučaj.
5.4. Pritom sud prilikom donošenja oslobađajuće presude također propušta imati u vidu i dodatnu činjenicu da je od trenutka počinjenog prekršaja (10. veljače 2022.) i započinjanja prekršajnog postupka (5. travnja 2022.) pa do donošenja oslobađajuće presude (2. svibnja 2024.) donesen još jedan Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu („Narodne novine“, broj 152/2022. od 23. prosinca 2022.), koji je stupio na snagu 31. prosinca 2022., a kojim je u članku 35. ponovno izmijenjen članak 47. osnovnog Zakona na način da u pogledu inkriminacije sadržajno potpuno identično glasi, dok je člankom 36. tog istog Zakona iza članka 47. dodan članak 47.a. Upravo tim dodanim člankom u stavku 1. propisano je da će se novčanom kaznom u iznosu od 260,00 do 530,00 eura kazniti za prekršaj pravna osoba ako naredi, dopusti ili o mogući da vozač, između ostalog, koristi tjedni odmor kraći do tri sata od propisanog, ako skraćeno tjedno razdoblje odmora nije dopušteno, dok je stavkom 3. tog istog članka propisano da će se identičnom novčanom kaznom propisanom stavkom 1. kazniti i fizička osoba-obrtnik za prekršaje iz stavka 1. ovog Zakona.
5.5. Dakle, a imajući u vidu prethodno izneseno, evidentno je kako je kažnjivo odnosno protupravno prekršajno ponašanje na potpuno identičan način opisano kako u članku 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu („Narodne novine“, broj 46/2017.), kojim je mijenjan članak 47. i koji je bio na snazi u trenutku kada je prekršaj počinjen, tako i u članku 47.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu („Narodne novine“, broj 152/2022.), a koji je bio na snazi u trenutku kada je donesena oslobađajuća presuda.
5.6. Stoga je u pravu državni odvjetnik kada u zahtjevu tvrdi da je sud prilikom donošenja odluke u ovom slučaju prethodno trebao ispitati postoji li pravni kontinuitet, sukladno članku 3. stavku 3. PZ-a, tako da činjenično stanje iz optužnog prijedloga podvede pod zakonsko biće odgovarajućeg prekršaja, pa ako utvrdi da postoji pravni kontinuitet tada je bio dužan primijeniti propis koji je blaži za počinitelja, a tek u situaciji ako utvrdi da takvog pravnog kontinuiteta nema, tada nema niti prekršaja. S obzirom da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu („Narodne novine“, broj 152/2022.) dodan članak 47.a, u kojem su sadržane na identičan način sve odredbe iz članka 47. prethodnog Zakona („Narodne novine“, broj 46/2017.), a do promjene je došlo samo u pogledu izricanja novčane kazne koja je zbog valutne promjena sada izražena u eurima, također je u pravu državi odvjetnik kada tvrdi da je pogrešan stav Općinskog suda u Rijeci, Prekršajnog odjela, da inkriminirano postupanje okrivljenika opisano u izreci presude više nije kažnjivo djelo budući se isto može podvesti pod odredbu članka 47.a Zakona („Narodne novine“, broj 152/2022.) pa je na taj način u ovom konkretnom slučaju održan pravni kontinuitet pa kako takvo postupanje u međuvremenu nije dekriminalizirano, stoga nije bilo mjesta donošenju oslobađajuće presude.
6. Zbog navedenog, osnovano se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti tvrdi da je pravomoćnom presudom povrijeđeno materijalno prekršajno pravo u smislu članka 196. stavka 1. točke 1. PZ-a, u vezi članka 47.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu, međutim, s obzirom da je povreda učinjena u korist okrivljenika, trebalo je, sukladno članku 513. stavku 2. ZKP-a, postojanje te povrede samo utvrditi, ne dirajući pritom u pravomoćnu presudu.
Zagreb, 28. svibnja 2025.
Predsjednik Vijeća:
Žarko Dundović
