REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-20/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ratka Šćekića kao predsjednika Vijeća i Žarka Dundovića te Damira Kosa kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog KC, zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18, 126/19, 84/22 i 114/22, dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 22. svibnja 2023., broj K- 233/2021-11 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 10. studenog 2023., broj Kž- 264/2023-5, sjednici Vijeća održanoj 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđenog KC za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Vinkovcima od 22. svibnja 2023., broj K-233/2021-11 osuđen KC je proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi, neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. KZ/11 te je na temelju tog propisa uz primjenu članka 48. stavka 1. i 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci koja je kazna na temelju članka 55. stavka 1. i 2. KZ/11 zamijenjena radom za opće dobro tako da je jedan dan zatvora zamijenjen s dva sata rada za opće dobro.

1.1. Presudom Županijskog suda u Osijeku od 10. studenog 2023., broj Kž-264/2023- 5 prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačena je u odluci o kazni prvostupanjska presuda na način da je osuđenik zbog počinjenja predmetnog kaznenog djela na temelju članka 190. stavka 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca te mu je na temelju članka 57. stavka 1., 2. i 5. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne koji se ima izvršiti iznosi sedam mjeseci, a da se uvjetovani dio kazne u trajanju od sedam mjeseci neće izvršiti ako osuđenik u vrijeme provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Osuđenik je protiv citirane drugostupanjske presude zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio osobno, "na temelju članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19.– dalje: ZKP/08)", s prijedlogom da se pobijana drugostupanjska presuda preinači na način da se potvrdi prvostupanjska presuda ili "ukinuti u cijelosti ili djelomičnu odluku Županijskog suda u Osijeku i predmet vratiti na ponovnu odluku." Ujedno je zatraženo da se odgodi izvršenje pravomoćne presude.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19 i 80/22, 36/24, dalje: ZKP-22), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev osuđenika, predlažući da se zahtjev odbije kao neosnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik u obrazloženju zahtjeva, nakon što je u točkama 3. i 4. citirao odgovarajuće dijelove obrazloženja odluke sudova prvog i drugog stupnja, te nakon što se u točki 9. pozvao na presudu ovoga suda od 6. travnja 2023., broj III Kr-20/2023 kojom je ukinuta presuda Županijskog suda u Osijeku od 22. rujna 2022., broj Kž- 329/2022. zbog toga jer obrazloženje te odluke prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije zadovoljilo kriterije obrazloženosti sudske odluke kakvu nalaže odredba članka 487. stavka 1. ZKP-22, osuđenik u daljnjem dijelu zahtjeva (točke 10. -11.), tvrdi da se i u ovom predmetu radi o istoj procesnoj situaciji. Ističe da je u pobijanoj drugostupanjskoj presudi sud drugog stupnja iznio samo puku konstataciju o precijenjenosti olakotnih okolnosti, a nije analizirao razloge zbog kojih smatra da je rad za opće dobro koja je po prvostupanjskom sudu izrečena osuđeniku neprimjerena sankcija i ne iznosi konkretne razloge zbog kojih je žalba državnog odvjetnika prihvaćena u odluci o kazni te je na njegovu štetu preinačena prvostupanjska presuda na način da mu je izrečena djelomična uvjetna osuda. Napominje da je obrazloženje suda drugog stupnja paušalno jer se u njemu u točki 7. taj sud očituje samo na jednu od po prvostupanjskom sudu utvrđenih olakotnih okolnosti, da je "neosuđivanost realno i očekivano ponašanje u životu svakog građanina, te da su navedene okolnosti standardne olakotne okolnosti koje ne opravdavaju primjenu sudskog ublažavanje kazne na temelju članka 48. KZ/11", a pri tome je potpuno zanemario ostale utvrđene olakotne okolnosti, iskreno i potpuno priznanje kaznenog djela, pristojno i korektno držanje pred sudom, činjenicu da je otac dvoje djece koja se školuju, da je on obiteljski čovjek, da nije prekršajno ni kazneno osuđivan i da je sa 18 godina sudjelovao u Domovinskom ratu u akciji Bljesak i Oluja.

5.1. Smatra da je takvo neobrazloženo preinačavanje odluke o kazni na način da mu je umjesto rada za opće dobro izrečena kazna zatvora neopravdano jer se u njemu iskrivljuju nesporna činjenična utvrđenja iz prvostupanjske presude, a ne odgovara se u čemu se sastoj višestruko precjenjivanje olakotnih okolnosti od strane suda prvog stupnja.

6. Navedene tvrdnje iz zahtjeva osuđenika koje su naprijed ukratko iznesene nisu osnovane jer sud drugog stupnja u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve žalbene razloge koje je iznio državni odvjetnik u svojoj žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude zbog odluke o kazni i na argumentiran je način ukazao zašto smatra da je kaznena sankcija izrečena po prvostupanjskom sudu neprimjerena, a zašto je djelomična uvjetna osuda koju je osuđeniku izrekao adekvatna sankcija.

6.1. Naime, opširno obrazloženje žalbe državnog odvjetnika se u biti svodi na sljedeće žalbene prigovore. Obrazlaže se zašto olakotne okolnosti utvrđene po prvostupanjskom sudu, ranije neporočno ponašanje optuženika, neosuđivanost, osobne i obiteljske prilike optuženika loše materijalne prilike, činjenica da je otac dvoje djece koje je u obvezi uzdržavati, izraženo kajanje i žaljenje te sudioništvo u Domovinskom ratu nisu naročito olakotne okolnosti iz članak 48. stavka 2. KZ/11, kako je to pogrešno utvrdio sud prvog stupnja i koje bi opravdale ublažavanje kazne, već se radi o općim olakotnim okolnostima.

6.2. Ukazano je da su uredan dosadašnji život osuđenika i neosuđivanost redovno i očekivano stanje u životu svakog građana i nemaju karakter osobito olakotnih okolnosti, već standardnih olakotnih okolnosti.

6.3. Uz navedene razloge u žalbi se tvrdi da se zamjenom rada za opće dobro ne ostvaruje ni generalno preventivna niti specijalno preventivna svrha kažnjavanja jer primjenom alternativnih sankcija za ovakva pogibeljna kaznena djela u dovoljnoj mjeri ne utječe na druge da ne počine takva djela, a ne utječe se u dovoljnoj mjeri ni na samog počinitelja da ih ubuduće ne ponovi.

6.4. Stoga je tužitelj sudu drugog stupnja u žalbi predlagao izricanje bezuvjetne kazne u duljem vremenskom trajanju zatvora, bez primjene instituta ublažavanja i bez zamjene kazne zatvora radom za opće dobro.

7. Protivno tvrdnja osuđenika sud drugog stupnja je u obrazloženju svoje odluke sve ove razloge ocijenio u smislu odredbe članka 487. stavka 1. ZKP-22 jer je obrazlažući neosnovanu primjenu odredbe o ublažavanju iz članka 48. KZ/11 za sve po prvostupanjskom sudu utvrđene olakotne okolnosti naveo da su precijenjene i da ne predstavljaju naročite olakotne okolnosti. U odnosu na neosuđivanost je navedeno da je realno i očekivano ponašanje u životu svakog građanina te da su sve olakotne okolnosti koje je utvrdio sud prvog stupnja standardne olakotne okolnosti koje ne opravdavaju primjenu sudskog ublažavanje kazne.

7.1. Prema tome, nije točno da se drugostupanjski sud očitovao samo na olakotnu okolnost neosuđivanost, a da je dostale olakotne okolnosti zanemario jer su i sve one ocijenjene kao "obične", a ne naročite olakotne okolnosti.

7.2. Nadalje, obrazloženje odluke suda drugog stupnja nije paušalno jer iz njega jasno proizlazi da je prihvatio argumentaciju iz žalbe državnog odvjetnika, pri čemu nije dužan ponavljati svu argumentaciju kojom se na opširan način žalbeni prigovori potkrepljuju (kao npr. dio žalbe u kojoj se ukazuje na pogrešnost utvrđenja suda prvog stupnja da je kajanje i žaljenje olakotna okolnost, kraj činjenice da je osuđenik u biti priznao počinjenje samo kaznenog djela iz članka 190. stavka 1. KZ/11 jer je u obrani tvrdio da je proizvodio i drogu držao za svoje potrebe, a ne za prodaju).

7.3. U odnosu na žalbeni prigovor o težini predmetnog kaznenog djela sud drugog stupnja je u točki 7. obrazloženja svoje odluke ukazao na pogibeljnost kaznenog djela ističući visinu zapriječene kazne zatvora (od 1-12 godina), te je navedeno na koji su način počinjena dva modaliteta kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11, kroz proizvodnju veće količine marihuane i držanja u stanu više vrsta droga, a sve radi prodaje.

7.4. Nadalje, drugostupanjski je sud u kontekstu navedenog (točka 8.) u obrazloženju naveo iz kojih razloga smatra da će se izrečenom djelomičnom uvjetnom osudom ostvariti specijalna i generalna svrha kažnjavanja, izraziti društvena osude zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, pravednosti kažnjavanja, te omogućavanja optuženiku da se ponovno uključi u društvo. Dakle, kada je sud drugog stupnja imao u vidu sve što je utvrdo sud prvog stupnja i što je navedeno u žalbi te je obrazložio svoju ocjenu da je utvrđenje suda prvog stupnja o postojanju naročitih okolnosti iz članka 48. stavka 2. KZ/11 pogrešno, da se nije cijenila težina počinjenog kaznenog djela i da se svrhe kažnjavanja kroz izrečenu prvostupanjsku sankciju neće ostvariti, nema govora o tome da je drugostupanjski sud počinio povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi članka 487. stavka 1. ZKP-22, niti da se radi o paušalnoj odluci u kojoj nije izvršena ocjena žalbenih razloga koji se odnose na izrečenu kaznenu sankciju. Sud drugog stupnja je uz ocjenu svih žalbenih razloga na dostatan i razumljiv način ukazao zašto je žalba tužitelja prihvaćena i zašto je u okviru ovlasti suda drugog stupnja na temelju članka 486. ZKP-22 osuđeniku izrečena vrsta i mjera navedene kaznene sankcije.

7.5. Kako navedene tvrdnje iz zahtjeva nisu osnovane to je pozivanje osuđenika na naprijed navedenu presudu ovoga suda irelevantno jer se ne radi o istim okolnostima i procesnoj situaciji koja bi bila primjenjiva i na ovaj predmet.

8. Iako osuđenik u daljnjem dijelu obrazloženja zahtjeva u točki 14. reproducira sadržaj odredbe članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-22 (iz koje se osnove ovaj izvanredni pravni lijek u smislu odredbe članka 517. stavka 1. točke 1. -3. ZKP-22 ne može podnositi) i u njemu u biti, kao i kroz prethodni prigovor vezan uz odredbu članka 487. stavka 1. ZKP-22, prigovara da drugostupanjska presuda u odnosu na izrečenu kaznu nije na razumljiv i dostatan način obrazložena, a na što mu je odgovoreno u prethodnom dijelu obrazloženja.

9. Nadalje, osuđenik u dijelu obrazloženja zahtjeva (točka 15.-20.) ponavlja o kojim se to olakotnim okolnostima radi kako bi ukazao na neprimjerenost kaznene sankcije koja mu je izrečena u drugostupanjskom postupku. Međutim, na taj način on pobija odluku o kazni, koju osnovu na temelju naprijed već citiranog propisa iz točke 8. obrazloženja ove odluke, ne može isticati kroz ovaj izvanredni prani lijek, osim ukoliko bi u smislu odredbe članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP/-22 kod izricanja odluke o kazni sud prekoračio ovlasti iz članaka 469. točke 5. ZKP/-22, o čemu ovdje nije riječ.

10. Slijedom navedenog, kako u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, trebalo je osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan te na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22, 36/24 i 72/25, dalje: ZKP-25) odlučiti kao u izreci. S obzirom na ovakvu odluku, nije bilo mjesta primjeni članka 518. stavka 5. ZKP-25, kako je to predloženo u zahtjevu.

Zagreb, 28. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Ratko Šćekić