Poslovni broj Gž R-775/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Radolović Kuprešak, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 4 Pr-35/2018-28 od 21. travnja 2022. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 28. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 4 Pr-35/2018-28 od 21. travnja 2022. godine u dijelu točaka III. i V. izreke u kojem je usvojen tužbeni zahtjev.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 4 Pr-35/2018-28 od 21. travnja 2022. godine u usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu iz točke II. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane da tužitelju JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati po osnovu neiskorištenih slobodnih dana, uključujući i subote i nedjelje, iznos od 33.633,06 kuna bruto sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1.542,68 kuna od 16. lipnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.616,16 kuna od 16. srpnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 737,82 kuna od 16. kolovoza 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 808,08 kuna od 16. rujna 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.542,68 kuna od 16. listopada 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.475,64 kuna od 16. studenog 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.704,64 kuna od 16. prosinca 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.482,32 kuna od 16. siječnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.549,68 kuna od 16. veljače 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.704,64 kuna od 16. ožujka 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.549,68 kuna od 16. travnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 2.324,52 kuna od 16. svibnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.623,48 kuna od 16. lipnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 741,16 kuna od 16. kolovoza 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.623,48 kuna od 16. rujna 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 774,84 kuna od 16. listopada 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.549,68 kuna od 16. studenog 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.488,96 kuna od 16. siječnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 815,40 kuna od 16. veljače 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 744,48 kuna od 16. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.630,80 kuna od 16. travnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 778,32 kuna od 16. svibnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.556,64 kuna od 16. lipnja 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.488,96 kuna od 16. kolovoza 2016. godine pa do isplate, te

- na iznos od 778,32 kuna od 16. rujna 2016. godine pa do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

r i j e š i o  j e

I Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 4 Pr-35/2018-28 od 21. travnja 2022. godine u točkama I., IV., VI. i VIII. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O zahtjevu tuženika za naknadu troškova postupka po žalbi odlučiti će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) naloženo je tuženiku da tužitelju na ime rada na izdvojenom objektu umanjenom za 8 sati odmora dnevno isplati iznos od 58.441,30 kuna bruto, uvećan za iznos zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, sve pobliže naznačeno u izreci.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju po osnovu neiskorištenih slobodnih dana, uključujući i subote i nedjelje, isplati iznos od 33.633,06 kuna bruto, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, sve kako je pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju po osnovi potraživanja za neiskorištenu dnevnu stanku isplati iznos od 10.694,52 kuna bruto, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, sve kako je naznačeno u izreci.

4. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju po osnovi naknade za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje isplati iznos od 7.663,20 kuna bruto, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, sve kako je pobliže naznačeno u izreci.

5. U točki V. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju po osnovi naknade za neiskorištene slobodne dane isplati iznos od 3.946,88 kuna bruto, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, sve pobliže naznačeno u izreci.

6. U točki VI. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 28.362,50 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od 21. travnja 2022. godine do isplate.

7. U točki VII. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.062,50 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 21. travnja 2022. godine do isplate.

8. U točki VIII. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 15.000,00 kuna.

9. Protiv te presude, koju sadržajno pobija u točkama I., II., III., IV., V., VI. i VIII. izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te potražuje naknadu troškova postupka po žalbi.

10. Odgovor na žalbu nije podnesen.

11. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

12. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, javne financije, računovodstvo, poreze i informatiku Vatroslava Zovka, te iskaza tužitelja, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe zaposlene kod tuženika za isplatu neisplaćene naknade za rad na izdvojenom objektu umanjen za 8 sati odmora, zatim zahtjev za isplatu na osnovu neiskorištenih slobodnih dana, uključujući i subote i nedjelje, potom zahtjev za naknadu štete za neiskorištenu dnevnu stanku za razdoblje od rujna 2011. do svibnja 2014. godine, zatim zahtjev po osnovi naknade za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje, te zahtjev za naknadu za neiskorištene slobodne dane.

13. U vezi toga utvrđuje da je tužitelj djelatna vojna osoba zaposlena kod tuženika, te da je sjedište zapovjedništva njegove ustrojstvene jedinice u Velikoj Buni, a da je tužitelj u utuženom vremenskom razdoblju obavljao poslove na izdvojenom objektu, pri čemu utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine koja je dospjela do 16. prosinca 2011. godine.

14. Nadalje utvrđuje da se predmetna tražbina odnosi na razdoblje od mjeseca rujna 2011. godine do rujna 2016. godine, pa da su za utuženo razdoblje relevantne odredbe Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ br. 118/09, 118/12 i 66/14, u nastavku teksta: Odluka/09), koja je stupila na snagu dana 01. listopada 2009. godine i koja se primjenjivala do 31. svibnja 2014. godine, te odredbe Odluke o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ br. 66/14, 23/15 i 84/15, u nastavku teksta: Odluka/14), koja se primjenjivala od 01. lipnja 2014. godine do 31. listopada 2017. godine.

15. Prvostupanjski sud utvrđuje da je odredbom točke VI. Odluke/09 propisano da pripadnici OS RH koji zbog potreba službe provode 24 sata na radnom mjestu mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo vrijeme im se računa kao aktivno dežurstvo, te da će se dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva uredit posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću, a da za vrijeme aktivnog dežurstva pripadniku OS RH ne pripada uvećanje plaće iz točke XIII. Odluke/09, koja propisuje uvećanje osnovne plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom, u drugoj smjeni i turnusu, pri čemu iz odredbe točke VI. Odluke/09 proizlazi da se navedeni dodaci ne mogu primijeniti na period kojeg djelatnik OS RH provodi u aktivnom dežurstvu.

16. Nastavno utvrđuje da se prema odredbi točke XI. iste Odluke, iznimno, kad rad u operativnom središtu, operativnom dežurstvu Vojne policije, snagama brzog odgovora, na izdvojenom objektu i drugi oblik službe (osim stražarske) koji zahtjeva 24-satni boravak na radnom mjestu nije organiziran u smjenama ili turnusima, može organizirati dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva, te da pripadnik OS RH nakon 24-satnog boravka na radnom mjestu ostvaruje pravo na 24- satni odmor (slobodan dan), odnosno u slučaju višednevnog boravka na radnom mjestu ostvaruje pravo na višednevni proporcionalni odmor u omjeru 1:1, s time da se sukladno odredbi točke II. Odluke/09 tjedno radno vrijeme određuje na pet radnih dana od ponedjeljka do petka.

17. Prvostupanjski sud utvrđuje da na ovaj spor treba primijeniti i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ br. 118/09), koji je stupio na snagu dana 01. listopada 2009. godine, gdje je u članku 17b. propisano da se dodatak za aktivno dežurstvo određuje prema osobnom činu u koeficijentu od osnovice za obračun plaća za svaki sat aktivnog dežurstva.

18. Nadalje utvrđuje kako je odredbom točke XVIII. stavak 1. Odluke/14 propisano da se dežurstvo djelatnih vojnih osoba odvija neprekidno u trajanju od 24 sata, a da se djelatna vojna osoba koja je obnašala službu dežurstva oslobađa svih obveza prvi sljedeći radni dan, te da prema odredbi točke XII. stavak 2. predmetne Odluke djelatnoj vojnoj osobi za sedam dana rada pripada sedam dana odmora, a da prema odredbi točke XIV. Odluke/14 djelatna vojna osoba za vrijeme dežurstva može raditi najviše 12 sati, a preostalih 12 sati je u stanju aktivne pripravnosti za rad, te da za vrijeme aktivne pripravnosti ne smije bez dopuštenja nadređenog napuštati mjesto rada.

19. Sud prvog stupnja utvrđuje da je u točki III. stavak 6. Odluke/09 propisano da pripadnik OS RH kojemu je određeno dnevno radno vrijeme dulje od osam sati ima pravo na proporcionalno uvećani dnevni odmor na način da dnevni odmor kod 12- satnog dnevnog radnog vremena iznosi ukupno 60 minuta, a može se ovisno o procesu rada koristiti u više dijelova.

20. Osim toga, utvrđuje da su odredbom članka 15. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba, Klasa: 023-03/14-04/11, Urbr: 512-01-14-1 od 06. ožujka 2014. godine pobrojani poslovi za koje djelatnoj vojnoj osobi pripada dodatak za obnašanje dužnosti štetnih za zdravlje, te je utvrđen dodatak na plaću u iznosu od 5%.

21. Prvostupanjski sud utvrđuje da se gore navedenim aktima, koji su doneseni na temelju Zakona o oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07 i 88/09) i Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 73/13), pored rasporeda tjednog radnog vremena uređuje pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i drugim neradnim danima, rad u smjenama, turnusima i na drugi način, prekovremeni rad, dežurstvo i stražarska služba, te rad na izdvojenom objektu.

22. Na temelju iskaza tužitelja, kojem u cijelosti poklanja vjeru jer utvrđuje da je logičan i neposredno uvjerljiv, utvrđuje da je isti u utuženom razdoblju na temelju izdane zapovijedi pretpostavljene osobe bio upućivan na izdvojene objekte, i to tako da je radio 7 dana po 24 sata, nakon čega je koristio 7 slobodnih dana, da bi nakon toga bio pozivan 4 dana na obuku u Đakovo, s organiziranim 8-satnim radnim vremenom, a potom je opetovano bio upućivan na teren, pri čemu tužitelj u 24 sata na terenu nije smio napuštati svoje radno mjesto, te je bio u stanju aktivne pripravnosti za rad, odnosno morao je biti na raspolaganju ukoliko ga netko pozove, s time da utvrđuje da evidencija o radu nije odgovarala stvarnom stanju, te da tužitelju nije bilo sve isplaćeno, a da mu je tuženik u sedmodnevne slobodne dane uračunavao subote i nedjelje koje su i inače bile neradni dani.

23. Osim toga, utvrđuje da tužitelj za vrijeme dok je radio 12 sati nije koristio dnevni odmor od 60 minuta, jer da je isti bio dežuran i u vrijeme ručka i u ostalim razdobljima koje je trebao koristiti za vlastite potrebe, tj. da je tužitelj istog trena bio dužan prekinuti sve svoje aktivnosti i odazvati se pozivu tuženika, pa da za njega nije postojalo razdoblje u kojem se nije bio dužan odazvati pozivu tuženika, slijedom čega nije mogao koristiti razdoblje od 60 minuta prema vlastitom nahođenju, odnosno napustiti prostor na izdvojenom objektu. Naime, u vezi toga utvrđuje da razdoblje dnevne stanke radnici koriste po vlastitom nahođenju, te da je uobičajeno da isti u tom razdoblju smiju napustiti poslovne prostorije poslodavca, ali da to tužitelju u ovom slučaju nije bilo omogućeno, pa utvrđuje da isti ima pravo na naknadu s naslova neiskorištenog dnevnog odmora, te da je isti radio na radnom mjestu koje je štetno po zdravlje.

24. Sud prvog stupnja utvrđuje da se tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati raspoređuje po 8 sati na 5 dana, od ponedjeljka do petka, te da radno vrijeme u pojedinim ustrojstvenim jedinicama u skladu s potrebama službe može biti organizirano kao rad u smjenama, u turnusima ili na drugi odgovarajući način, a prema mjesečnom fondu sati može biti puno, skraćeno ili dulje od punog radnog vremena, odnosno prekovremeni rad. Pri tome utvrđuje da se preraspodijeljeno radno vrijeme u okviru mjesečnog fonda sati ne smatra prekovremenim radom, te da se radno vrijeme određuje pisanom zapovijedi, a da se dežurstvo, kao rad dulji od punog radnog vremena, ne smatra prekovremenim radom i dijeli se na aktivno dežurstvo i dežurstvo unutarnje službe, s time da se pod aktivnim dežurstvom smatra vrijeme provedeno u službi na radnom mjestu i vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu tijekom obaveznog 24-satnog ili višednevnog boravka na istom, pa utvrđuje neosnovanim tvrdnje tuženika da se u konkretnom slučaju radi o posebnom obliku rada u turnusu (PORT), koji podrazumijeva 7 dana rada i 7 dana odmora kod kuće.

25. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Vatroslava Zovka, za kojeg utvrđuje da je izrađen stručno i objektivno, te na temelju sadržaja priložene dokumentacije, utvrđuje da tužitelju za utuženo razdoblje pripada pravo na naknadu s osnova neisplaćenih bruto iznosa na ime rada na izdvojenom objektu umanjeno za 8 sati odmora za razdoblje od 16. rujna 2011. godine do 16. prosinca 2012. godine u iznosu od 58.441,30 kuna bruto.

26. Nadalje utvrđuje da je tuženik odobravao tužitelju 5 slobodnih dana, te subotu i nedjelju, koji dani su svim pripadnicima oružanih snaga neradni dani, pa pozivom na odredbu točke XI. Odluke/09, te odredbu točke XII. stavak 2. Odluke/14, usvaja zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od ukupno 33.633,06 kuna bruto s osnove neiskorištenih slobodnih dana, uključujući subote i nedjelje.

27. Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije dokazao da je u utuženom razdoblju od rujna 2011. do svibnja 2014. godine imao propisano točno vrijeme dnevnog odmora u okviru rada na izdvojenom objektu, te da je isti u podnesku od 02. siječnja 2019. godine naveo da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao rad u turnusu od 12 sati, kao i da tijekom tih 12 sati kada je radio nije koristio dnevni odmor od 60 minuta, a da tuženik ne tvrdi niti je dokazao da je tužitelju omogućio korištenje dnevnog odmora od 60 minuta, pa da isti osnovano traži isplatu neiskorištenih sati dnevnog odmora u vrijeme kada je njegov rad trajao 12 sati dnevno, slijedom čega usvaja njegov zahtjev za isplatu novčanog iznosa od ukupno 10.694,52 kuna s osnove naknade 60 minuta dnevnog odmora.

28. Osim toga, utvrđuje da je tužitelj radio na sustavima elektroničkog izviđanja, pa utvrđuje osnovanim i njegov zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 7.663,20 kuna bruto s naslova naknade od 5% za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje.

29. Uz navedeno, sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelju pripada pravo i na naknadu u sveukupnom iznosu od 3.946,88 kuna na ime neiskorištenih slobodnih dana, i to za 4 dana za 2012. godinu, 3 dana za 2013. godinu, 2 dana za 2014. godinu i 1 dan za 2015. godinu, tj. za ukupno 10 dana.

30. Stoga usvaja zahtjev tužitelja za isplatu po osnovama i u visini kako su naznačeni u točkama I-V. izreke pobijane presude, a pozivom na odredbu članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) i njegov zahtjev za isplatu pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto dosuđenim novčanim iznosima.

31. Odluku o troškovima parničnog postupka (točke VI., VII. i VIII. izreke pobijane presude) temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, kao i na odredbi članka 30. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

32. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje upire žalitelj, te se u svemu može valjano ispitati.

33. Pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja za odluku o zahtjevu tužitelja po osnovama naznačenima u točkama III. i V. izreke pobijane presude, pa je pravilnom primjenom naznačenih propisa usvojio tužbeni zahtjev u tom dijelu, sve to iz razloga koje kao jasne i pravno utemeljene prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi.

34. Međutim, u pravu je tuženik kada ukazuje na nepravilnost pobijane presude u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja naznačen u točkama I., II. i IV. izreke pobijane presude.

35. Naime, iz provedenog postupka proizlazi kako između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj u utuženom vremenskom razdoblju, za koje je istome u točki I. izreke pobijane prvostupanjske presude dosuđena naknada u bruto iznosu od 58.441,30 kuna na ime rada na izdvojenom objektu umanjenom za 8 sati odmora, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne novčane iznose, u pravilu radio 7 dana na izdvojenom objektu, nakon čega je trebao imati 7 dana odmora, pa takav način njegovog rada u razdoblju do 01. lipnja 2014. godine, kada je stupila na snagu Odluka/14, predstavlja rad u dnevnoj kombinaciji radnog vremena i aktivnog dežurstva iz točke XI. Odluke/09, a koja odredba glasi: „Iznimno, kada rad u operativnom središtu, operativnom dežurstvu Vojne policije, snagama brzog odgovora, na izdvojenom objektu i drugi oblik službe (osim stražarske), koji zahtijeva 24-satni boravak na radnom mjestu, nije organiziran u smjenama ili turnusima, može se organizirati dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva.“

36. U potonje naznačenom vremenskom razdoblju (do 01. lipnja 2014. godine) mjerodavno pravo predstavlja Odluka/09, kojom je u točki II. stavak 1. propisano da se tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati redovno raspoređuje po osam sati na pet radnih dana od ponedjeljka do petka, dok je u stavku 2. iste točke propisano da redovno radno vrijeme u pravilu traje od 8.00 do 16.00 sati. Nadalje, u točki V. stavak 1. Odluke/09 propisano je da se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra prekovremenim radom, a dijeli se na aktivno dežurstvo i dežurstvo unutarnje službe, te da se pod aktivnim dežurstvom (stavak 2.) smatra vrijeme provedeno u službi na radnom mjestu i vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu tijekom obaveznog 24-satnog ili višednevnog boravka na radnom mjestu zbog potreba službe (rad na izdvojenom objektu, rad u operativnom dežurstvu, snage brzog odgovora, postaje obalnog motrenja i sl.). Odredbom točke VI. stavak 1. Odluke/09 bilo je propisano da pripadnici OS RH koji zbog potreba službe provode 24 sata na radnom mjestu u tijeku 24 sata mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo vrijeme im se računa kao aktivno dežurstvo, dok je u stavku 2. iste točke Odluke/09 bilo određeno da će se dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva uredit posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću, pri čemu pripadniku OS RH za vrijeme aktivnog dežurstva ne pripada uvećanje plaće iz točke XIII. ove Odluke (stavak 3.).

37. Dakle, iz navedenog proizlazi da djelatne vojne osobe čiji rad zahtjeva 24-satni boravak na radnom mjestu, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je u gore naznačenom vremenskom razdoblju radio na izdvojenom objektu u dnevnoj kombinaciji radnog vremena i aktivnog dežurstva (točka XI. Odluke/09), nemaju pravo na uvećanje plaće iz točke XIII. Odluke/09, tj. na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom, za rad u drugoj smjeni, dvokratni rad i rad u turnusu, jer je takvo njihovo pravo isključeno odredbom točke VI. stavak 3. Odluke/09, već istima u skladu s točkom VI. stavak 2. Odluke/09 pripada pravo na dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva uređen posebnim propisom, pri čemu se pod aktivnim dežurstvom računa cjelokupno preostalo vrijeme koje djelatne vojne osobe provode na radnom mjestu tijekom 24 sata nakon rada od najviše 12 sati, te se vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu također smatra aktivnim dežurstvom, i to u skladu s odredbom točke V. stavak 2. Odluke/09.

38. Poseban propis iz točke VI. stavak 2. Odluke/09 kojim su regulirani dodaci na plaću koji pripadaju djelatnim vojnim osobama predstavlja Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ br. 50/08, 142/08, 118/09, 99/12, 55/13 i 33/14, u nastavku teksta: Pravilnik/08), koji je bio na snazi u gore naznačenom vremenskom razdoblju (do 01. lipnja 2014. godine), a kojim je u članku 17.a. stavak 1. propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme provedeno na aktivnom dežurstvu pripada dodatak za aktivno dežurstvo za svaki sat aktivnog dežurstva, s time da je odredbom članka 17.b. Pravilnika/08 određena visina dodatka za aktivno dežurstvo prema osobnom činu u koeficijentu od osnovice za obračun plaće za svaki sat aktivnog dežurstva.

39. Stoga tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi koja je radila na izdvojenom objektu na način da mu je u utuženom razdoblju, naznačenom u točki I. izreke pobijane presude, rad bio organiziran dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva kroz višednevni boravak na radnom mjestu (7 dana), ne pripada u tom razdoblju pravo na uvećanje plaće iz točke XIII. Odluke/09, već sukladno točki VI. stavak 1. i 2. Odluke/09 pravo na dodatak za aktivno dežurstvo, i to za sve preostale sate provedene na radnom mjestu nakon obavljenog rada od najviše 12 sati, a koji dodatak je propisan odredbama članaka 17.a. stavak 1. i članka 17.b Pravilnika/08.

40. S obzirom na navedeno, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužitelju za rad na izdvojenom objektu koji se obavljao u potonje naznačenom vremenskom razdoblju dosudio iznos od ukupno 58.441,30 kuna bruto, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose te glavnice od njihove dospjelosti do isplate, pogrešno u tom dijelu prihvativši nalaz i mišljenje vještaka Vatroslava Zovka prema kojem taj iznos predstavlja cjelokupno aktivno dežurstvo 7 x 24 sata, umanjeno za 8 sati dnevnog odmora, pri čemu iz nalaza i mišljenja ovog vještaka proizlazi da je isti prilikom obračuna rada tužitelja na izdvojenom objektu prvih 12 sati rada obračunavao kao 8 sati redovnog rada + 4 sata prekovremenog rada, uzevši u obzir smjenski karakter rada, sve u skladu s točkom XIII. Odluke/09, pa je takav način obračuna naknade po potonjoj osnovi u suprotnosti s gornjim propisima, kao i umanjenje za 8 sati odmora.

41. Nadalje, do pogrešne primjene materijalnog prava došlo je i u dijelu pobijane presude kojom je u točki II. izreke te odluke tužitelju dosuđen iznos od ukupno 33.633,06 kuna bruto, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose te glavnice od njihove dospjelosti do isplate, po osnovu neiskorištenih slobodnih dana, uključujući i subote i nedjelje.

41.1. Naime, pogrešno je prvostupanjski sud utvrdio da rad tužitelja u razdoblju na koje se odnosi potonja tužiteljeva tražbina nije bio organiziran kao posebni oblik rada u turnusu (PORT), jer suprotno proizlazi iz odredbe točke XII. stavak 1. i 2. Odluke/14, koja Odluka je bila na snazi u naznačenom razdoblju. Imajući u vidu da rad u PORT-u (7-7), kao i rad u redovnom turnusu (12-24-12-48) podrazumijeva izmjenu ciklusa radnih dana i dana odmora, pogrešno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj kontinuiranim radom od 7 dana na izdvojenom objektu zapravo ostvaruje pravo iskoristiti slobodne dane i da ti dani ne obuhvaćaju subote i nedjelje, jer da su mu to i inače neradni dani.

41.2. To stoga jer je tužitelj u skladu s točkom XII. Odluke/14 u utuženom razdoblju radio u propisanom turnusu koji podrazumijeva dva ciklusa, tj. ciklus 7 dana rada i ciklus 7 dana odmora, pri čemu se prirodi rada u turnusu protivi da se dani odmora koji su sastavni dijelovi turnusa smatraju neradnim danima na koje tužitelj ostvaruje pravo zbog radnog dijela ciklusa, te dani odmora nakon dana rada čine jedinstvenu cjelinu rada u PORT-u koje predstavljaju samu bit tog oblika rada, pa se tužitelju za te dane odmora ne donosi nikakva odluka (nalog) o njihovom korištenju. Kada bi se prihvatilo pravno stajalište prvostupanjskog suda da tužitelju u naznačenom utuženom vremenskom razdoblju pripada pravo na naknadu za neiskorištene slobodne dane, uključujući subote i nedjelje, to bi značilo da bi rad u PORT-u podrazumijevao da ciklus kontinuiranog rada traje 7 dana, a ciklus odmora kontinuirano 9 dana (jer se prema tom pravnom shvaćanju subote i nedjelje ne računaju u dane odmora), a za što nema nikakvog uporišta u propisima.

41.3. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev u dijelu naznačenom u točki II. izreke pobijane presude.

42. Nadalje, što se tiče naknade koja je tužitelju dosuđena u ukupnom iznosu od 7.663,20 kuna bruto za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice (točka IV. izreke pobijane presude), valja navesti da je pravo na isplatu te naknade u razdoblju do 01. lipnja 2014. godine bilo regulirano odredbama Pravilnika/08, koji je u odredbi članka 4. stavak 2. propisao da djelatna vojna osoba može ostvariti pravo samo na jedan, najpovoljniji dodatak iz stavka 1., točaka 1.-11. ovoga članka, uz ostvarenje prava na dodatke iz točke 12., 13.,13.a i 13.b stavka 1. ovoga članka, dok je odredbom članka 7. stavak 2. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ br. 33/14, 41/14, 53/14, 114/14 i 72/15, u nastavku teksta: Pravilnik/14), koji je stupio na snagu dana 01. lipnja 2014. godine, te se od tog dana primjenjuje na tražbinu tužitelja po potonje navedenoj osnovi koja se odnosi na razdoblje nakon 01. lipnja 2014. godine, propisano da djelatna vojna osoba može ostvariti pravo samo na jedan, najpovoljniji dodatak iz stavka 1. ovoga članka.

42.1. S obzirom na navedeno, dakle okolnost da je naznačenim odredbama Pravilnika/08 i Pravilnika/14 isključena mogućnost da djelatna vojna osoba ostvaruje pravo na više dodataka propisanih tim Pravilnicima, to je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o naznačenom dijelu tužbenog zahtjeva propustio utvrditi da li je tuženik u utuženom razdoblju isplatio tužitelju neki od dodataka propisanih gore navedenim Pravilnicima, te da li se u tom slučaju radi o za tužitelja najpovoljnijem dodatku, o čemu neposredno ovisi odluka o tome da li istome pripada pravo na isplatu dodatka za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje, te u kojem novčanom iznosu.

43. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu točaka III. i V. izreke, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu u točki II. izreke i odbiti taj dio tužbenog zahtjeva, dok je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika, u skladu s odredbom članka 370. ZPP-a, pobijana presuda ukinuta u točkama I. i IV. izreke, a posljedično tome i u točkama VI. i VIII. izreke, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

44. Pozivom na odredbu članka 166. stavak 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki II izreke ovog rješenja.

45. U nastavku postupka sud prvog stupnja će ponovno raspraviti i utvrditi sve činjenice koje su u skladu s navedenim od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu, tj. vezano za zahtjev tužitelja za isplatu naknade za rad na izdvojenom objektu u razdoblju naznačenom u točki I. izreke pobijane presude utvrditi će koliko je sati tužitelj u tom razdoblju radio na izdvojenom objektu (pri čemu će voditi računa da je mogao raditi najviše 12 sati), a koliko je sati proveo u aktivnom dežurstvu nakon obavljenog rada uključivo i vrijeme odmora, te će utvrditi da li mu i u kojoj visini pripada naknada (dodatak za aktivno dežurstvo) za sate provedene u aktivnom dežurstvu, u skladu s odredbama članaka 17.a stavak 1. i 17.b. Pravilnika/08, odnosno da li je istome isplaćena pripadajuća naknada za takvo dežurstvo. Osim toga, raspraviti će i utvrditi i sve činjenice o kojima u skladu s gore navedenim ovisi pravo tužitelja na eventualnu naknadu za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje. Nakon što postupi na navedeni način, sud prvog stupnja ponovno će odlučiti o navedenim tužbenim zahtjevima, kao i o zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

46. Presuda prvostupanjskog suda u točki VII. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 28. svibnja 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar