Poslovni broj Gž R-1046/2021-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Radolović Kuprešak, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske-Ministarstva obrane, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 7 Pr-32/2018-38 od 20. travnja 2021. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 28. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 7 Pr-32/2018-38 od 20. travnja 2021. godine u dosuđujućem dijelu točaka II, IV i V izreke, te u točki VI izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 7 Pr-32/2018-38 od 20. travnja 2021. godine u točki I izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj-Ministarstvu obrane da tužitelju EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime rada na izdvojenom objektu za razdoblje od mjeseca studenoga 2012. godine do mjeseca svibnja 2014. godine isplati iznos od 15.764,07 kuna bruto, uvećan za iznos zakonske zatezne kamate:

- na iznos od 1.339,94 kuna od 16. studenoga 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 701,87 kuna od 16. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.281,68 kuna od 16. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.134,52 kuna od 16. ožujka 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 979,03 kuna od 16. travnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.040,51 kuna od 16. svibnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 957,27 kuna od 16. lipnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 832,41 kuna od 16. srpnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 435,12 kuna od 16. kolovoza 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 683,77 kuna od 16. rujna 2013. godine pa do isplate

- na iznos od 988,49 kuna od 16. listopada 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 684,44 kuna od 16. studenoga 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 870,25 kuna od 16. prosinca 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 728,36 kuna od 16. siječnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.139,61 kuna od 16. ožujka 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 655,60 kuna od 16. travnja 2014. godine pa do isplate, te

- na iznos od 1.311,20 kuna od 16. svibnja 2014. godine pa do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.“

r i j e š i o  j e

I Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 7 Pr-32/2018-38 od 20. travnja 2021. godine u točkama III i VII izreke, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) naloženo je tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužitelju na ime rada na izdvojenom objektu za razdoblje od mjeseca studenoga 2012. godine do mjeseca svibnja 2014. godine iznos od 15.764,07 kuna bruto, uvećan za iznos zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, sve pobliže naznačeno u izreci.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužitelju za iskorištene slobodne dane subotom i nedjeljom u razdoblju od mjeseca studenoga 2012. godine do mjeseca svibnja 2014. godine iznos od 15.269,46 kuna bruto, uvećan za iznos zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III izreke naloženo je tužitelju da u roku od 8 dana isplati tužitelju s osnova naknade za neiskorišteni dnevni odmor iznos od 29.722,54 kuna bruto, uvećan za iznos zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, sve pobliže naznačeno u izreci.

4. U točki IV izreke naloženo je tužitelju da u roku od 8 dana isplati tužitelju za iskorištene slobodne dane subotom i nedjeljom u razdoblju od mjeseca lipnja 2014. godine do mjeseca rujna 2017. godine iznos od 43.612,69 kuna bruto, uvećan za iznos zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, sve pobliže naznačeno u izreci.

5. U točki V izreke naloženo je tužitelju da u roku od 8 dana isplati tužitelju s osnova naknade za neiskorištene slobodne dane iznos od 17.494,26 kuna bruto, uvećan za iznos zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, sve pobliže naznačeno u izreci.

6. U točki VI izreke naloženo je tužitelju da u roku od 8 dana isplati tužitelju s osnova naknade za terenski dodatak iznos od 46.350,00 kuna neto, uvećan za iznos zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve kako je pobliže naznačeno u izreci.

7. U točki VII izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 32.293,13 kuna, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

8. Protiv te presude, koju sadržajno pobija u usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu iz točaka I, II, III, IV i V izreke, te protiv točaka VI i VII izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

9. Odgovor na žalbu nije podnesen.

10. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

11. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužitelja i svjedoka NA, te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, knjigovodstvo i računovodstvo Zrinka Ručevića i njegovog iskaza, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu naknada po osnovama naznačenima u točkama I-VI izreke pobijane presude.

12. U vezi toga utvrđuje da tužitelj u konkretnom slučaju potražuje isplatu za razdoblje od mjeseca studenoga 2012. godine do mjeseca svibnja 2014. godine, pa da su za odluku o tužbenom zahtjevu relevantne odredbe Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ br. 118/09 i 118/12, u nastavku teksta: Odluka/09), koja Odluka je stupila na snagu dana 01. listopada 2009. godine, a kojom je u članku VI. propisano da pripadanici Oružanih snaga Republike Hrvatske koji zbog potreba službe provode 24 sata na radnom mjestu mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo vrijeme im se računa kao aktivno dežurstvo, pri čemu će se dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva urediti posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću, s time da za vrijeme aktivnog dežurstva pripadniku Oružanih snaga Republike Hrvatske ne pripada uvećanje plaće iz točke XIII. ove Odluke, koja propisuje uvećanje osnovne plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom, u drugoj smjeni i turnusu, te da iz odredbe članka VI. iste Odluke proizlazi da se navedeni dodaci ne mogu primijeniti na razdoblje kojeg djelatnik Oružanih snaga Republike Hrvatske provodi u aktivnom dežurstvu.

13. Nadalje utvrđuje kako je odredbom članka XI. Odluke/09 propisano da se iznimno, kad rad u operativnom središtu, operativnom dežurstvu Vojne policije, snagama brzog odgovora, na izdvojenom objektu i drugi oblik službe (osim stražarske) koji zahtjeva 24-satni boravak na radnom mjestu nije organiziran u smjenama ili turnusima, može organizirati dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva, te da nakon 24-satnog boravka na radnom mjestu pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske ostvaruje pravo na 24-satni odmor (slobodan dan), odnosno u slučaju višednevnog boravka na radnom mjestu ostvaruje pravo na višednevni proporcionalni odmor u omjeru 1:1, a da se sukladno odredbi članka II. Odluke/09 tjedno radno vrijeme određuje na pet radnih dana od ponedjeljka do petka.

14. Prvostupanjski sud utvrđuje da na predmetni spor treba primijeniti i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ br. 118/09), gdje je u članku 17b. propisano da se dodatak za aktivno dežurstvo određuje prema osobnom činu u koeficijentu od osnovice za obračun plaća za svaki sat aktivnog dežurstva, a da se prema odredbi članka XVIII. stavak 1. Odluke o rasporedu radnog vremena, Klasa: 023-03714-03/1, Ur. br:512-01-14-382, koja je stupila na snagu 01. lipnja 2014. godine, dežurstvo djelatnih vojnih osoba odvija neprekidno u trajanju od 24 sata, a djelatna vojna osoba koja je obnašala službu dežurstva oslobađa se svih obveza prvi sljedeći radni dan. Osim toga, da prema odredbi članka XII. stavak 2. predmetne Odluke djelatnoj vojnoj osobi za sedam dana rada pripada sedam dana odmora, dok prema odredbi članka XIV. Odluke djelatna vojna osoba-tužitelj za vrijeme dežurstva može raditi najviše 12 sati, a preostalih 12 sati je u stanju aktivne pripravnosti za rad, te za vrijeme aktivne pripravnosti ne smije bez dopuštenja nadređenog napuštati mjesto rada.

15. Stoga utvrđuje da se naznačenim aktima, koji su doneseni na temelju Zakona o oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07 i 88/09) i Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 73/2013), pored rasporeda tjednog radnog vremena uređuje pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i drugim neradnim danima, rad u smjenama, turnusima i na drugi način, prekovremeni rad, dežurstvo i stražarska služba, kao i rad na izdvojenom objektu.

16. Sud prvog stupnja utvrđuje da se tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati raspoređuje po 8 sati na 5 dana, od ponedjeljka do petka, te da radno vrijeme u pojedinim ustrojstvenim jedinicama u skladu s potrebama službe može biti organizirano kao rad u smjenama, u turnusima ili na drugi odgovarajući način, a prema mjesečnom fondu sati može biti puno, skraćeno ili dulje od punog radnog vremena, odnosno prekovremeni rad, a da osoba koja radi u prekovremenom radu ne ostvaruje pravo na naknadu za prekovremeni rad ako je poslodavac sukladno zakonu provodio preraspodjelu radnog vremena, ali da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je provodio preraspodjelu radnog vremena, slijedom čega utvrđuje da tužitelj u konkretnom slučaju ostvaruje pravo na naknadu za rad duži od punog radnog vremena. Pri tome utvrđuje da se radno vrijeme određuje pisanom zapovijedi, a da se dežurstvo, kao rad dulji od punog radnog vremena, ne smatra prekovremenim radom i da se dijeli na aktivno dežurstvo i dežurstvo unutarnje službe, s time da se pod aktivnim dežurstvom smatra vrijeme provedeno u službi na radnom mjestu i vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu tijekom obaveznog 24-satnog ili višednevnog boravka na istom, a da je stražarska služba poseban oblik rada koji se ne smatra prekovremenim, u kojem djelatna vojna osoba provodi 24 sata dnevno u službi od kojih može raditi najviše 12 sati, te da se dodatak za obavljanje stražarske službe i dodatak za aktivno dežurstvo međusobno isključuju, pri čemu djelatna vojna osoba nakon 24- satnog boravka na radnom mjestu zbog potreba službe ostvaruje pravo na 24-satni odmor, odnosno slobodan dan, a u slučaju višednevnog boravka na radnom mjestu ostvaruje pravo na proporcionalno višednevni odmor u omjeru 1:1.

17. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, knjigovodstvo i računovodstvo Zrinka Ručevića i njegovog iskaza, za čiji nalaz i mišljenje utvrđuje da su stručni i objektivni, te sačinjeni u skladu s dokumentacijom koju je tuženik dostavio u spis, pa ih kao takve prihvaća, utvrđuje da je u konkretnom slučaju rad tužitelja na izdvojenom objektu bio organiziran dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva, te da istome po osnovi takvog rada za razdoblje od studenoga 2012. godine do svibnja 2014. godine pripada pravo na isplatu iznosa od 15.764,07 kuna bruto, odnosno pravo na dodatak za svaki sat rada na izdvojenom objektu iznad 8 sati rada dnevno kao prekovremeni rad, slijedom čega odlučuje kao u točki I izreke pobijane presude.

18. Nadalje utvrđuje da je tuženik odobravao tužitelju 5 slobodnih dana, te subotu i nedjelju, a koji dani su svim pripadnicima oružanih snaga neradni dani, pa da tužitelj osnovano potražuje naknadu za neiskorištene slobodne dane, uključujući i subote i nedjelje koje mu tuženik bilježi kao slobodne dane nakon dežurstva odnosno rada na izdvojenom objektu.

18.1. U vezi toga utvrđuje da tužitelju u razdoblju od studenoga 2012. godine do svibnja 2014. godine, a nakon višednevnog rada na izdvojenom objektu, nije isplaćena naknada u bruto iznosu od 15.269,46 kuna za iskorištene slobodne dane subotom i nedjeljom, slijedom čega odlučuje kao u točki II izreke pobijane presude.

18.2. Osim toga, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelju u razdoblju od lipnja 2014. godine do rujna 2017. godine, nakon što je višednevno radio na izdvojenom objektu, nije isplaćena naknada za iskorištene slobodne dane subotom i nedjeljom u iznosu od 43.612,69 kuna bruto, pa odlučuje kako je vidljivo iz točke IV izreke pobijane presude.

19. Nastavno utvrđuje da tužitelj u razdoblju od mjeseca studenoga 2012. godine do svibnja 2014. godine s osnove višednevnog rada na izdvojenom objektu nije iskoristio 22 slobodna dana, za što naknada iznosi ukupno 9.762,70 kuna bruto, a da u razdoblju od lipnja 2014. godine do rujna 2017. godine nije iskoristio 18 slobodnih dana, za što ukupna naknada iznosi 7.731,56 kuna bruto, pa u točki V izreke usvaja zahtjev tužitelja radi isplate po toj osnovi sveukupnog novčanog iznosa od 17.494,26 kuna bruto.

20. Sud prvog stupnja utvrđuje i da tužitelju pripada naknada u iznosu od 29.722,54 kuna bruto po osnovi neiskorištenih 60 minuta dnevnog odmora-stanke, slijedom čega odlučuje kako je razvodno iz točke III izreke pobijane presude.

21. Nadalje utvrđuje da je tužitelju na izdvojenom objektu bila osigurana prehrana, te da je isti u razdoblju od mjeseca studenoga 2012. godine do svibnja 2014. godine odradio 200 dana na terenu, za što bi istome trebao biti isplaćen terenski dodatak u iznosu od 15.000,00 kuna neto, a da je tužitelj u razdoblju od lipnja 2014. godine do rujna 2017. godine odradio 418 dana na terenu, za što mu pripada terenski dodatak u ukupnom neto iznosu od 31.350,00 kuna, pa pozivom na odredbe članaka 12. i 13. Pravilnika o naknadama troškova u vezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenosti života od obitelji („Narodne novine“ br. 141/04 i 22/05) usvaja zahtjev tužitelja za isplatu po naznačenoj osnovi ukupnog novčanog iznosa od 46.350,00 kuna neto (točka VI izreke pobijane presude).

22. Na dosuđene novčane bruto iznose prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju pripadajuće zakonske zatezne kamate od dospjelosti pojedinih iznosa glavnice pa do njihove isplate, u skladu s odredbom članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći.

23. Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i 3. ZPP-a.

24. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude, osim u dijelu u kojem je u točki III izreke te odluke tužitelju dosuđena naknada za neiskorišteni dnevni odmor u iznosu od 29.722,54 kuna bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice, nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik, jer navedena odluka, osim u naznačenom dijelu, nema postupovnih nedostataka na koje upire tuženik, te se u svemu može valjano ispitati.

25. Pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja za odluku o zahtjevu tužitelja po osnovama naznačenima u točkama II, IV-VI izreke pobijane presude, pa je pravilnom primjenom naznačenih propisa usvojio tužbeni zahtjev u tom dijelu, sve to iz razloga koje kao jasne i pravno utemeljene prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi.

26. Međutim, donošenjem pobijane presude, u dijelu u kojem je odlučeno na način naznačen u točki III izreke te odluke, ostvarena je bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

26.1. Naime, predmet tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno u točki III izreke pobijane odluke je zahtjev tužitelja na ime naknade za neiskorišteni dnevni odmor, koji zahtjev sud prvog stupnja nekritički prihvaća, pri čemu ne navodi nikakve konkretne razloge na temelju kojih je utvrdio da tužitelju pripada pravo na potonju naknadu, već se u tom pogledu jedino poziva na nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića, koji sam po sebi ne može predstavljati dokaz o pravu tužitelja na isplatu naknade po naznačenoj osnovi, to tim više što je prvostupanjski sud propustio cijeniti onaj dio tog nalaza i mišljenja (stranica 10.-list 236 spisa) u kojem je vještak naveo da je u očitovanju Središnjice za obavještajno djelovanje EI od 21. veljače 2018. godine u odnosu na dnevni odmor u utuženom razdoblju navedeno da je za vrijeme angažiranosti u I. razdoblju (8 do 12 sati), kao i u II. razdoblju (12 sati) tužitelju bio osiguran odmor za objed i ostale osobne potrebe u vremenu od 60 minuta, uz napomenu da navedeni oblik odmora nije nigdje posebno evidentiran.

26.2. U vezi toga valja navesti kako je odredbom članka 96. stavak 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09) i odredbom članka 153. stavak 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 73/13, 75/15 i 50/16) propisano da raspored radnog vremena odlukom određuje ministar obrane, iz čega slijedi da odredbe Odluke/09, kao i odredbe Odluke o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ br. 66/14, 23/15 i 84/15, u nastavku teksta: Odluka/14), koja je stupila na snagu dana 01. lipnja 2014. godine, te se od tog dana primjenjuje na pitanje prava tužitelja na naknadu za neiskorišteni dnevni odmor, predstavljaju materijalnopravna pravila o čijoj primjeni ovisi odluka o (ne)osnovanosti naznačenog dijela tužbenog zahtjeva.

26.3. Odredbom točke XII. stavak 6. Odluke/09 određeno je da oblik i sadržaj dnevne evidencije radnog vremena uređuje Glavni stožer OS RH u suradnji s Upravom za ljudske resurse u roku od osam dana od dana stupanja na snagu Odluke, dok je odredbom točke XXV. stavak 4. Odluke/14 određeno da se oblik i sadržaj evidencije radnog vremena djelatnih vojnih osoba (Prilog 1) i evidencije radnog vremena državnih službenika i namještenika u Oružanim snagama (Prilog 2) nalaze u prilogu Odluke i njezin su sastavni dio, te iz Priloga 1 nije razvidno da bi podatak o korištenju dnevnog odmora djelatne vojne osobe potpadao pod obvezni sadržaj evidencije o radnom vremenu.

26.4. Dakle, iz svega navedenog proizlazi da tuženik u utuženom razdoblju nije imao obvezu zasebnog evidentiranja dnevnog odmora (stanke) djelatnih vojnih osoba u evidenciji radnog vremena, pa je u takvoj situaciji na tužitelju teret dokazivanja (članak 7. stavak 1. ZPP-a) da isti kao djelatna vojna osoba nije iskoristio stanku za dnevni odmor, odnosno da mu tuženik nije omogućio ostvarivanje prava na uvećani dnevni odmor (stanku), pa bi u slučaju da tužitelj dokaže navedeno, a budući se vrijeme provedeno na stanci ubraja u radno vrijeme, tuženik bio dužan naknaditi tužitelju vrijednost odrađenih sati rada za vrijeme kada je isti radio u vrijeme kada je trebao koristiti stanku.

27. Nadalje, u pravu je tuženik kada ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu pobijane presude u kojem je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće s osnove rada na izdvojenom objektu u razdoblju od studenog 2012. do svibnja 2014. u iznosu od 15.764,07 kuna bruto (točka I izreke pobijane odluke).

27.1. Naime, u navedenom razdoblju mjerodavno pravo predstavlja Odluka/09, kojom je u članku II. propisano da se tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati redovno raspoređuje po osam sati na pet radnih dana od ponedjeljka do petka (stavak 1.), pri čemu redovno dnevno radno vrijeme u pravilu traje od 8.00 do 16.00 sati (stavak 2.).

27.2. Odredbom članka V. Odluke/09 propisano je da se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra prekovremenim radom, a dijeli se na aktivno dežurstvo i dežurstvo unutarnje službe (stavak 1.), te se pod aktivnim dežurstvom smatra vrijeme provedeno u službi na radnom mjestu i vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu tijekom obaveznog 24-satnog ili višednevnog boravka na radnom mjestu zbog potreba službe (rad na izdvojenom objektu, rad u operativnom dežurstvu, snage brzog odgovora, postaje obalnog motrenja i sl.) (stavak 2.).

27.3. Nadalje, prema članku VI. Odluke/09, pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske koji zbog potreba službe provode 24 sata na radnom mjestu u tijeku 24 sata mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo vrijeme im se računa kao aktivno dežurstvo (stavak 1.), pri čemu je propisano da će se dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva uredit posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću (stavak 2.), te da za vrijeme aktivnog dežurstva pripadniku Oružanih snaga Republike Hrvatske ne pripada uvećanje plaće iz točke XIII. ove Odluke (stavak 3.).

28. S obzirom na navedeno, djelatne vojne osobe čiji rad zahtjeva 24-satni boravak na radnom mjestu, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je radio na izdvojenom objektu u dnevnoj kombinaciji radnog vremena i aktivnog dežurstva (članak XI. Odluke/09), sukladno članku VI. stavak 3. Odluke/09 nemaju pravo na uvećanje plaće iz točke XIII. Odluke/09, tj. na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom, za rad u drugoj smjeni, dvokratni rad i rad u turnusu, već im sukladno članku VI. stavak 1. i 2. Odluke/09 pripada pravo na dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva uređen posebnim propisom. Pod aktivnim dežurstvom računa se cjelokupno preostalo vrijeme koje djelatne vojne osobe provode na radnom mjestu tijekom 24 sata nakon rada od najviše 12 sati, pri čemu se vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu također smatra aktivnim dežurstvom, sukladno članku V. stavak 2. Odluke/09.

28.1. Poseban propis iz članka VI. stavak 2. Odluke/09 kojim su regulirani dodaci na plaću koji pripadaju djelatnim vojnim osobama je Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ br. 50/08, 142/08, 118/09, 99/12, 55/13 i 33/14, u nastavku teksta: Pravilnik/08), koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, a kojim je u članku 17.a. stavak 1. propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme provedeno na aktivnom dežurstvu pripada dodatak za aktivno dežurstvo za svaki sat aktivnog dežurstva, s time da je člankom 17.b. Pravilnika/08 određena visina dodatka za aktivno dežurstvo prema osobnom činu u koeficijentu od osnovice za obračun plaće za svaki sat aktivnog dežurstva.

29. Dakle, tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi koja je radila na izdvojenom objektu na način da mu je u utuženom razdoblju rad bio organiziran dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva kroz višednevni boravak na radnom mjestu (7 dana) sukladno prethodno navedenim mjerodavnim odredbama za rad na izdvojenom objektu u utuženom razdoblju ne pripada pravo na uvećanje plaće iz članka XIII. Odluke/09, pa dakle niti za prekovremeni rad, već sukladno članku VI. stavak 1. i 2. Odluke/09 pravo na dodatak za aktivno dežurstvo, i to za sve preostale sate provedene na radnom mjestu nakon obavljenog rada od najviše 12 sati, a koji dodatak je propisan člankom 17.a. stavak 1. i člankom 17.b Pravilnika/08.

29.1. Stoga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju za razdoblje od studenoga 2012. godine do svibnja 2014. godine dosudio iznos od 15.764,07 kuna bruto, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, tj. uzimajući da se svaki sat rada na izdvojenom objektu iznad 8 sati rada dnevno treba računati i vrednovati kao prekovremeni rad, pogrešno prihvaćajući u tom dijelu nalaz i mišljenje vještaka.

29.2. Budući da iz nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića (list 219-243 spisa), na koji tužitelj nije imao primjedbi, proizlazi da je tuženik istome u razdoblju od mjeseca studenoga 2012. godine do mjeseca svibnja 2014. godine u cijelosti obračunao i isplatio dodatak za sve sate provedene na aktivnom dežurstvu, u skladu s tada važećim propisima, tj. odredbom članka 17.b Pravilnika/08, a tužitelj nije dokazao da bi mu u istom razdoblju po osnovi rada na izdvojenom objektu pripadalo pravo na isplatu nekog drugog iznosa, to je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti njegov zahtjev za isplatu iznosa od 15.764,07 kuna bruto na ime rada na izdvojenom objektu u gore naznačenom razdoblju, kao i zahtjev tužitelja za isplatu pripadajućih zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose te glavnice od njihove dospjelosti pa do isplate.

30. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu točaka II, IV i V izreke, te u točki VI izreke, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu u točki I izreke i odbiti taj dio tužbenog zahtjeva, dok je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika, u skladu s odredbom članka 369. stavak 1. ZPP-a, pobijana presuda ukinuta u točki III izreke, a posljedično tome i u odluci o parničnim troškovima sadržanoj u točki VII izreke, te je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

31. Pozivom na odredbu članka 166. stavak 4. ZPP-a donesena je odluka naznačena u točki II izreke rješenja.

32. U nastavku postupka sud prvog stupnja će imajući u vidu naznačene odredbe mjerodavnog materijalnog prava ponovno raspraviti i utvrditi sve činjenice koje su od značaja za odluku o zahtjevu tužitelja za isplatu naknade za neiskorišteni dnevni odmor, nakon čega će ponovno odlučiti o tom zahtjevu, kao i o zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

U Rijeci, 28. svibnja 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar