Poslovni broj Gž-730/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U I M E R E P U B L I K E H R V A T SK E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dinku Ocvareku, odvjetniku iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, Poslovnica Sisak, Sisak, Trg bana Jelačića 6, zastupanog po Odvjetničkom društvu Kallay i Partneri d. o. o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P- 873/2019-26 od 02. prosinca 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 28. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-873/2019-26 od 02. prosinca 2021. godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđeno je da su odredbe ugovora o [broj kredita] koji je zaključen između tužitelja i tuženika u Sisku dana 04. listopada 2005. godine, a solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Čubelića dana 05. listopada 2005. godine pod brojem OU-1259/2005, ništetne u dijelu u kojem je ugovorena otplata mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za švicarski franak (u nastavku teksta: CHF), važećem na dan dospijeća.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju novčani iznos od ukupno 11.597,29 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u toj točki izreke.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. prosinca 2021. godine do isplate.

4. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže sudske odluke na koje se poziva u tom pravnom lijeku, te potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Ksenije Vrebac, iskaza tužitelja, te iskaza svjedokinje MZ, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu koji je zaključen između istoga kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojemu se taj ugovor odnosi na ugovaranje mjesečnih anuiteta koji se plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi, kao i zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih novčanih iznosa s naslova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

8. U vezi toga utvrđuje da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 05. listopada 2005. godine Ugovor o kreditu (u nastavku teksta: Ugovor), kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.604,00 CHF, koji se trebao isplatiti u 84 mjesečna anuiteta.

9. Pri tome utvrđuje da je predmetni Ugovor sklopljen u podružnici tuženika u Sisku, Trg bana Jelačića 6, pri čemu je u članku 12. Ugovora u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, pa da tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti tog suda za postupanje u ovom predmetu.

9.1. U odnosu na potonji prigovor tuženika utvrđuje kako se ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredaba temeljem obveza koje proizlaze iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, osim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, odnosi i na ugovaranje mjesne nadležnosti, te da brojna sudska praksa Europskog suda u odnosu na takvo pitanje ukazuje kako među primjerenim i djelotvornim sredstvima kojima se potrošaču jamči djelotvorna sudska zaštita mora biti i mogućnost sudjelovanja u okviru postupka koji je protiv njega pokrenuo prodavatelj robe ili pružatelj usluga, u razumnim postupovnim uvjetima, tako da za izvršavanje njegovih prava nisu propisani uvjeti, osobito glede rokova ili troškova, koji sprječavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13. Osim toga, da Europski sud u odnosu na pitanje utvrđivanja i provjere ništetnosti ugovornih odredbi u smislu odredbi članaka 6. i 7. spomenute Direktive ukazuje kako bi postupovna pravila koja za potrošača uzrokuju prevelike troškove mogla za posljedicu imati to da ga odvrate od toga da učinkovito brani svoja prava pred sudom na kojem je prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnio tužbu, što bi moglo biti u slučaju ako bi podnošenje tužbe sudu koji je previše udaljen od njegova domicila potrošaču prouzročilo prevelike troškove putovanja koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak koji je protiv njega pokrenut, slijedom čega utvrđuje kako je i na pitanje mjesne nadležnosti i nepoštenosti ugovorene odredbe od utjecaja utvrđenje da li se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, te da li ona dovodi do neravnoteže u odnosima između stranaka, pri čemu se element ravnoteže promatra kroz pristup potrošača sudu, te da je i u tom pogledu teret dokazivanja pojedinačnog pregovaranja bio na samom tuženiku, koji da u ovom postupku nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o Ugovornoj odredbi o nadležnosti sadržanoj u članku 12. Ugovora, a s obzirom da je ista sadržana u standardnom ugovoru predočenom tužitelju kao potrošaču i na koju on nije mogao utjecati. Pri tome utvrđuje da je tužitelj u postupku opunomoćio kvalificiranog punomoćnika u gradu Sisku gdje ima prebivalište i gdje je sklopio Ugovor, pa da takve okolnosti ukazuju na činjenicu da suđenje pred tim sudom olakšava pristup tužitelja sudu, dok bi vođenje predmetnog postupka pred drugim mjesno nadležnim sudom, tj. na području grada Zagreba, predstavljalo otegotnu okolnost za tužitelja s obzirom na njegovu udaljenost od tog mjesta. Osim toga, utvrđuje i kako na pitanje mjesne nadležnosti utječe i procesna autonomija, pa da je s obzirom na činjenicu sklapanja Ugovora u Sisku za suđenje u ovom predmetu mjesno nadležan Općinski sud u Sisku, u skladu s odredbom članka 59. ZPP-a, slijedom čega odbija kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tog suda.

10. Nadalje utvrđuje da postupanje tuženika u pogledu sporne Ugovorom utvrđene valutne klauzule nije bilo dopušteno i da je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama Ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

10.1. Naime, u vezi toga utvrđuje da je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora i nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na ugovaranje same valutne klauzule, te da je u odnosu na valutnu klauzulu presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu (točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, sve suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03) u razdoblju do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), pa da je slijedom toga i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, te da iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja kako odredbe ugovora o kreditima kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Osim toga, da iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj CHF, kao i za odluku banke.

10.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju tuženik kao banka odredbu o valutnoj klauzuli sadržao na formuliranom standardnom ugovoru, te da tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnosti utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu, a da tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu slabiji, uzimajući u obzir stupanj informiranosti, te činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti.

10.3. Pri tome utvrđuje da sporne Ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržanog u odredbama članaka 4. stavak 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točki 20. uvodne izjave koja propisuje da: „…budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije…“, te da je riječ o načelu koje u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba, obzirom da odredba članka 5. stavak 1. Direktive propisuje kako u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude napismeno, iste uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nastavno utvrđuje kako zahtjev transparentnosti kao pojam nužno nameće jezičnu i formalnu konotaciju, odnosno zahtjev prema kojem ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove, te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi, te da zahtjev transparentnosti na jezično gramatičkoj razini znači i da odredbe ugovora ne smiju biti strukturirane tako da su unesene u različite odredbe ugovora ako bi se time ograničilo ili utjecalo na razumijevanje ukupnosti značenja određenog pojma, dok u širem smislu obuhvaćaju informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz takvog ugovaranja za njega mogu proizaći, što da u odnosu na konkretni predmet spora znači da je tuženik bio obvezan tužitelju prilikom sklapanja Ugovora ukazati ne samo na jezično i semantičko značenje pojmova valutne klauzule, već i na ekonomske posljedice značenja tih pojmova i učinke do kojih isti mogu dovesti, a što da isti nije učinio.

11. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbe članaka 81. stavak 1. i 2., 83., 84. i 87. stavak 1. ZZP/03, te odredbe članaka 3., 4., 6., 7. stavak 1., 8., 10. stavak 2., 322. i 324. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

12. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Ksenije Vrebac, za kojeg utvrđuje da je jasan, stručan, logičan, razumljiv i nedvosmislen, pa ga kao takvog u cijelosti prihvaća, utvrđuje da razlika više plaćenih anuiteteta po predmetnom Ugovoru radi višeg tečaja CHF važećeg na dan dospijeća pojedinih anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita iznosi 11.597,29 kuna, pa pozivom na odredbu članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao i na odredbe članaka 29. i 1086. ZOO-a, obvezuje tuženika na isplatu tog novčanog iznosa tužitelju, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od dana isplate, odnosno odlučuje kao u točki II. izreke pobijane presude. Pri tome utvrđuje da tužitelj nije postavio odgovarajući protutužbeni zahtjev u odnosu na utvrđene tzv. negativne tečajne razlike, tj. za razdoblja kada je tužitelj plaćao manje od ugovorenog, pa ne uzima u obzir te razlike.

13. Prethodno tome, dopušta preinaku tužbe povišenjem prvobitnog tužbenog zahtjeva za iznos od 496,27 kuna nakon zaključenog prethodnog postupka, jer utvrđuje da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja navedenog postupka, te da je opisana preinaka svrsishodna.

14. Osim toga, sud prvog stupnja utvrđuje neosnovanim i istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine došlo do prekida zastare, u skladu s odredbom članka 241. ZOO-a, te da je ista ponovno počela teći od 14. lipnja 2018. godine kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spomenutom postupku postala pravomoćna u odnosu na valutnu klauzulu, a da od tada pa do podnošenja predmetne tužbe dana 18. prosinca 2019. godine nije protekao propisani petogodišnji zastarni rok.

15. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a.

16. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

17. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može valjano ispitati.

18. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a, a to stoga jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio neosnovanim prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti tog suda za postupanje u ovom predmetu.

18.1. Naime, iz sadržaja predmetnog Ugovora (list 8-10 spisa) proizlazi da je isti zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to u tuženikovoj podružnici u Sisku, pri čemu je taj pravni posao sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu od strane tuženika, pa tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj prorogacijske klauzule sadržane u istom Ugovoru (članak 12.), prema kojoj je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, zbog čega se na temelju zakonske presumpcije u smislu odredbe članka 81. stavak 2. ZZP/03, koji propis je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao trgovac u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP/03 dokazao protivno.

18.2. Imajući u vidu da se prebivalište tužitelja nalazi u [adresa], tj. u naselju koje je u sastavu Grada Siska, dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Sisku, kao i udaljenost tog mjesta prebivališta od suda čija je nadležnost ugovorena (Zagreb), ovaj sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda o utvrđenoj neravnoteži u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, uz ono što je u tom pogledu pravilno utvrdio sud prvog stupnja valja samo dodati da je očigledni razlog uključivanja spomenute prorogacijske klauzule u Ugovor koji je zaključen s tužiteljem kao potrošačem namjera tuženika da se nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri sudu njegovog sjedišta, te time za njega ostvare pogodnosti i bitno manji troškovi, što sagledavajući pritom sve okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora (članak 83. ZZP/03) predstavlja postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja i dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pri čemu u kontekstu navedenog nije odlučno to što je on zastupanje u ovom predmetu mogao povjeriti odvjetniku sa sjedištem ureda u Zagrebu, jer isti kao stranka u ovoj parnici ima pravo da neovisno o angažiranju punomoćnika i osobno odlazi na ročišta na sudu, te da na taj način sudjeluje u postupku.

18.3. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da navedena odredba članka 12. Ugovora predstavlja nepoštenu Ugovornu odredbu, i to u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, a slijedom toga i ništetnu odredbu u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, pa posljedično tome nisu u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe članka 70. ZPP-a, već treba primijeniti odredbe tog Zakona o mjesnoj nadležnosti sudova.

18.4. Budući je predmetni Ugovor zaključen u Sisku, i to od strane tuženikove poslovnice u tom mjestu, to se mjesna nadležnost prvostupanjskog suda za postupanje u ovom predmetu temelji na odredbi članka 59. ZPP-a, jer je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti tuženikove poslovnice u Sisku, pa je tužitelj podnošenjem tužbe sudu prvog stupnja iskoristio svoje pravo izbora koje je propisano tom odredbom, zbog čega nema mjesta primjeni odredaba članaka 46. i 48. ZPP-a.

19. Neosnovano tuženik ukazuje i na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP-a, a to stoga jer je predmetna tužba podnesena protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. iz Zagreba kao pravne osobe, koja u skladu s odredbom članka 77. stavak 1. ZPP-a ima stranačku sposobnost, pri čemu je Poslovnica te banke u Sisku očito naznačena samo u svrhu pobliže naznake organizacijske jedinice tuženika.

20. Donošenjem pobijane odluke nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 190. stavak 3. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 25. veljače 2021. godine (list 63 spisa) svrsishodna za konačno rješenje odnosa među stranakama, pa je pravilno postupio kada je neovisno o protivljenju tuženika toj preinaci dopustio istu, pravilno utvrđujući da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

21. Nisu osnovane niti (indirektne) tvrdnje tuženika o bitnoj postupovnoj povredi iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a, jer je iz cjeline obrazloženja pobijane odluke razvidno da je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj u predmetnom Ugovoru imao status potrošača, pri čemu valja samo dodati kako iz sadržaja Ugovora proizlazi da je tužitelj taj pravni posao zaključio kao fizička osoba i u privatne svrhe, tj. radi kupnje vozila marke Opel (članak 6. Ugovora), a ne radi obavljanja njegove poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, pa je očito da isti u konkretnom slučaju ima u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP/03 status potrošača, pri čemu takvo svojstvo tužitelja (kao potrošača) proizlazi i primjenom Direktive 93/13/ EEZ, koja propisuje smjernice na način da je potrošač svaka fizička osoba koja ugovorom nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije.

22. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe upire i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 84. ZZP/03, jer isti u žalbi niti ne navodi kako je do zaključenja glavne rasprave predložio da se na okolnost valjanosti (poštenosti) sporne Ugovorne odredbe provedu odgovarajući dokazi, a čije izvođenje bi sud prvog stupnja odbio provesti, pa je prvostupanjski sud o ništetnosti sporne odredbe Ugovora koja se tiče valutne klauzule pravilno prosuđivao imajući u vidu ishod postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pa su u tom kontekstu irelevantni navodi tuženika kako su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovesti do neravnoteže na štetu potrošača.

23. Naime, iz presude potonje navedenog suda poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je tužitelj Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača u tom postupku ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, u vezi čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke, dakle i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

23.1. Stoga takva pravomoćna presuda koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koju se tužitelj pozvao u tužbi, ima u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a učinak i u predmetnoj parnici, u kojoj je parnični sud vezan za utvrđenja iz spomenutog postupka. Osim toga, odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, u nastavku teksta: ZZP/14), koji propis je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa se i ta odredba neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju, neovisno o tome kada je zaključen predmetni Ugovor.

24. Pri tome okolnost da tužitelj ne bi tražio raskid Ugovora, niti bi do podnošenja predmetne tužbe osporavao odredbe Ugovora, ne znači da bi samim time naznačena sporna Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli postala poštena.

25. Budući je neprijeporno da je sporna Ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a isti nije u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP/03 dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, jer to niti po ocjeni ovog suda ne proizlazi iz provedenih dokaza, to se u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 radi o nepoštenoj Ugovornoj odredbi koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a koja odredba je u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništetna, što ima za posljedicu pravo tužitelja na povrat (restituciju) svih onih novčanih iznosa koje je isplatio tuženiku na temelju takve ništetne Ugovorne odredbe (iznos od ukupno 11.597,29 kuna), i to zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana uplate pojedinih anuiteta do isplate, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, budući je tuženik zbog ništetnosti naznačene Ugovorne odredbe nesavjestan stjecatelj.

26. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja postupio kada prilikom donošenja pobijane presude nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, jer je pravilno utvrdio da u odnosu na iste tuženik nije postavio odgovarajući protutužbeni zahtjev, pri čemu iz sadržaja spisa proizlazi da žalitelj u pogledu tih tečajnih razlika nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja.

27. Na navode tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine valja odgovoriti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 18. prosinca 2019. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka koji je propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

28. Stoga je pravilnom primjenom naznačenih odredaba ZZP/03 i ZOO-a odlučeno kao u točkama I. i II. izreke pobijane prvostupanjske presude.

29. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi, kao niti sadržaj uz žalbu priloženih sudskih odluka.

30. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer tužitelju koji je u cijelosti uspio u predmetnom sporu pripada pravo na naknadu tih troškova od tuženika u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

31. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

32. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

U Rijeci, 28. svibnja 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar