Poslovni broj Gž-1365/2022-6

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nataši Maletić, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Zagrebačke banke d. d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d. o. o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj 7 PU P-402/2020-25 od 22. veljače 2022. godine, ispravljene pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj P-402/2020-30 od 05. srpnja 2022. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 28. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj 7 PU P-402/2020-25 od 22. veljače 2022. godine, ispravljena pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj P-402/2020-30 od 05. srpnja 2022. godine, u točki I izreke, zatim u dijelu točke II izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime parničnog troška iznos od 11.331,98 kuna, zajedno sa dosuđenom propisanom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od presuđenja, tj. od 22. veljače 2022. godine do isplate, te u točki III izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj 7 PU P-402/2020-25 od 22. veljače 2022. godine, ispravljena pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj P-402/2020-30 od 05. srpnja 2022. godine, u dijelu točke II izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime parničnog troška iznos od 3.848,02 kuna (preko dosuđenog iznosa od 11.331,98 kuna do dosuđenog iznosa od 15.180,00 kuna), zajedno sa dosuđenom propisanom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od presuđenja, tj. od 22. veljače 2022. godine do isplate, te se sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.848,02 kuna, kao i zahtjev za isplatu propisane zakonske zatezne kamate na taj iznos iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja na navedeni iznos parničnog troška teče počev od presuđenja tj. od 22. veljače 2022. godine do isplate.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke), ispravljenoj pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj P-402/2020-30 od 05. srpnja 2022. godine, utvrđene su ništetnima odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj: [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 01. kolovoza 2007. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi članka 1.1. koja glasi: „…obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate“, zatim u odredbi članka 1.2. koja glasi: „uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme…“, potom u odredbi članka 2.1. koja glasi: „sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja…“, te u odredbi članka 6. koja glasi: „…obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja…“, slijedom čega je utvrđeno da navedene odredbe ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve prave učinke između ugovornih strana.

2. U istoj točki izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 32.235,94 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki II izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime parničnog troška iznos od 15.180,00 kuna, zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja na navedeni iznos parničnog troška teče počev od presuđenja, tj. od 22. veljače 2022. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

4. U točki III izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

5. Rješenjem suda utvrđeno je da je tužitelj djelomično povukao dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva prema tuženiku, tj. za iznos glavnice od 51.653,35 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom na isti.

6. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže sudske odluke na koje se poziva u tom pravnom lijeku, te podnosi zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

9. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka za financije i bankarstvo SUT i njezinog iskaza, kao i iskaza tužitelja, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog parničnog postupka zahtjev tužitelja kao korisnika kredita u valuti švicarski franak (u nastavku teksta: CHF) radi utvrđenja ništetnima odredaba o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF sadržanih u Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210427592, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 01. kolovoza 2007. godine (u nastavku teksta: Ugovor), pobliže naznačenih u točki I izreke pobijane presude, kao i zahtjev tužitelja radi isplate novčanog iznosa od ukupno 32.235,94 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, kao posljedice ništetnosti naznačenih Ugovornih odredaba.

10. U vezi toga utvrđuje da je predmetnim Ugovorom, koji je pisan i sastavljen od strane tuženika, te na njegovom standardnom obrascu, tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 25.258,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, te da je temeljem članka 2. predmetnog Ugovora kamatna stopa na dan sklapanja tog pravnog posla iznosila 5,20% godišnje, pri čemu se tužitelj u članku 1. točka 2. Ugovora obvezao vratiti tuženiku iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama „u vrijeme i na način utvrđenim ovim ugovorom“, dok se u članku 6. Ugovora tužitelj obvezao vraćati kredit u mjesečnim anuitetima važećim na dan plaćanja, te da je isti u cijelosti otplatio navedeni kredit.

11. Prvostupanjski sud utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tog suda za postupanje u ovom predmetu, jer utvrđuje kako Ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu i ništetnu Ugovornu odredbu, budući se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sastavljena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svojeg sjedišta i da si time ostvari pogodnosti i bitno smanji troškove, te da bi uzimajući u obzir udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena to za istoga izazivalo visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka.

12. Nastavno utvrđuje neosnovanim i prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 dana 04. travnja 2012. godine došlo do prekida zastare, u skladu s odredbom članka 241. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u nastavku teksta: ZOO), te da je zastara ponovno počela teći od dana kada je presuda navedenog suda poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule, tj. od dana 14. lipnja 2018. godine, a da od tada pa do podnošenja tužbe dana 06. srpnja 2020. godine nije protekao petogodišnji zastarni rok koji je propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

13. Sud prvog stupnja utvrđuje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u tom segmentu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da su utužene banke, pa tako i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega je utvrđeno da su takve ugovorne odredbe ništetne, pa utvrđuje da navedena odluka sukladno odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07 i 79/09, u nastavku teksta: ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje sud u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, u vezi čega se poziva i na odredbu članka 502.c ZPP-a. S obzirom na navedeno utvrđuje kako u navedenom pravcu nije bilo potrebno ponovno provoditi dokazni postupak, jer da bi drugačije postupanje, s obzirom na iznesena utvrđenja iz spomenutog postupka, bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača.

14. Nadalje utvrđuje da predmetni Ugovor u smislu odredbe članka 3. ZZP/07 spada u potrošačke ugovore, jer da je iz članka 5. Ugovora razvidno da je njegova namjena bila kupnja motornog vozila, te da tužitelj nije koristio to vozilo za obavljanje poslovne aktivnosti ili slobodnog zanimanja, već za vlastite potrebe, pri čemu utvrđuje da su anuitete predmetnog kredita plaćali tužitelj i njegov otac, odnosno da bi tužitelj dao svojem ocu novac kojeg bi ovaj uplatio tuženiku u ime tužitelja, a da tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je takve uplate vraćao kao uplate koje bi bile izvršene od strane neovlaštene osobe.

15. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik ponudio tužitelju zaključenje predmetnog Ugovora na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca predloženom od strane banke (tuženika), te da isti nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa tako niti na odredbe kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, niti se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, pa utvrđuje da je opisano ponašanje tuženika uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, i to na štetu tužitelja kao potrošača, zbog čega su sporne Ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne, u smislu odredbe članka 96. stavak 1. i 2. ZZP/07, pa pozivom i na odredbu članka 102. stavak 1. ZZP/07, kao i na odredbu članka 324. ZOO-a, usvaja tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnima naznačenih odredaba predmetnog Ugovora.

16. Nastavno utvrđuje kako u pravnom smislu učinak nepoštenih odredaba Ugovora djeluje ex tunc, tj. od trenutka sklapanja Ugovora, pa da tužitelju kao potrošaču pripada u skladu s odredbama članaka 1111. i 1115. ZOO-a subjektivno pravo na restituciju (povrat) svih novčanih isnosa koji su s obzirom na navedeno neosnovano isplaćeni tuženiku, tj. u ukupnom iznosu od 32.235,94 kuna, koji iznos da predstavlja ukupnu preplatu po predmetnom kreditu po osnovi preplaćenog tečaja CHF, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove isplate tuženiku pa do konačne isplate, u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a, pa i u tom dijelu usvaja tužbeni zahtjev.

16.1. Pri tome utvrđuje neosnovanim navode tuženika da bi od iznosa tzv. pozitivnih tečajnih razlika trebalo odbiti iznose tzv. negativnih tečajnih razlika u onim razdobljima kada je tužitelj plaćao manje anuitete, jer utvrđuje da tuženik ne može crpiti koristi iz svojeg nezakonitog postupanja, te da tužitelj plaćanjem anuiteta nije ništa primio, pa da stoga ne postoji njegova obveza vraćanja nečega što nije dobio.

17. Odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki II izreke pobijane presude temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 2. i 155. stavak 2. ZPP-a, jer utvrđuje da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, pa posljedično tome odbija zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova (točka III izreke pobijane odluke).

18. Utvrđujući da je tužitelj u podnesku zaprimljenom dana 04. studenoga 2021. godine djelomično povukao tužbu za iznos od 51.653,35 kuna, s kojim povlačenjem se suglasio tuženik, odlučuje kao u izreci naznačenog rješenja.

19. Prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud u skladu s odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

20. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje žalba, te se u svemu može valjano ispitati.

21. Neosnovani su navodi tuženika o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbama članaka 8. i 338. tog Zakona, jer prvostupanjski sud nije postupio protivno potonjim odredbama ZPP-a, pa su između ostalog neosnovane i tvrdnje tuženika da se sud prvog stupnja nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i na materijale koje je isti dostavio u spis, jer je iz cjeline obrazloženja pobijane presude razvidno da je sud prvog stupnja cijenio i tu dokumentaciju i materijale, te je s obzirom na činjenicu usvajanja tužbenog zahtjeva očito (pravilno) utvrdio da te isprave nisu od značaja za presuđenje, pri čemu samo usput valja dodati da bi jedina isprava na koju se poziva tuženik, a koja bi eventualno mogla biti bitna za odluku o tužbenom zahtjevu, bila isprava pod nazivom „Odabir valute“ sa lista 36 spisa, a koja uopće nije datirana, pa nije dokazano da bi ista bila donesena u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, te da bi shodno tome imala učinak na taj pravni posao.

22. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnima sporne Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a posljedično tome pravilnom primjenom odredbe članka 1111. ZOO- a usvojio i zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od ukupno 32.235,94 kuna, koji predstavlja ukupnu preplatu po predmetnom kreditu po osnovi preplaćenog tečaja CHF, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove isplate tuženiku pa do konačne isplate, pri čemu je za svoja činjenična utvrđenja u tom pravcu naveo jasne, detaljne i pravno utemeljene razloge koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, pa su slijedom toga neosnovani svi oni navodi žalitelja kojima osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

23. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. („Narodne novine“ br. 96/03), a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama ZOO-a.

23.1. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je dana 14. lipnja 2018. godine presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, pa je tom odlukom pravomoćno utvrđeno da je i tuženik koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pri čemu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

23.2. Stoga se sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude pravilno pozvao na utvrđenja iz spomenutih presuda koje su donesene u postupku pokrenutom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, pa su neosnovani navodi tuženika da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega bi sporne Ugovorne odredbe bile nerazumljive tužitelju, jer to osim iz spomenutih odluka koje su donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, proizlazi i iz stranačkog iskaza tužitelja, čijom pravilnom ocjenom je sud između ostalog utvrdio i činjenice koje se odnose na njegovu informiranost.

24. S obzirom na navedeno, neosnovano je pozivanje tuženika na presudu suda Europske unije broj C-81/19 od 09. srpnja 2020. godine, kao i na odluku tog suda broj C-243/20, odnosno tvrdnje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnost spornih Ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, sve iz razloga jer je ta odredba bila isključena od ispitivanja poštenosti, obzirom je odredbom članka 22. ZOO-a dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske, jer potonje odluke nisu primjenjive u ovom predmetu, budući da prvostupanjski sud kod donošenja pobijane odluke nije u tom dijelu primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993., već se pozvao na utvrđenja iz spomenute presude donesene u postupku radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

25. Na navode žalitelja koji se poziva na presudu C-452/18 Ibercaja Banco SA, a u prilog teze da se od banke kao trgovca ne može očekivati da predvidi takvu fluktuaciju tečaja u smislu izračuna iznosa budućih mjesečnih obroka, pa da bi se zbog te nemogućnosti sporne Ugovorne odredbe trebale smatrati nepoštenima, odnosno ništetnima, valja odgovoriti da se radi o ponovljenoj tvrdnji banaka iz kolektivnog spora o kojoj se u pojedinačnom sporu ne može ponovno raspravljati.

26. Što se tiče tvrdnji tuženika o potrebi provođenja kontradiktornog postupka u kojem bi se utvrdilo da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno je li ga tuženik upozorio kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze, za navesti je da je sud prvog stupnja protivno žalbenim navodima proveo takav kontradiktoran postupak, u kojem je između ostalog proveo dokaz i saslušanjem tužitelja, pri čemu tuženik nije predlagao nikakve personalne dokaze na potonje okolnosti, pa prvostupanjski sud nije mogao izvesti takve nepostojeće dokaze.

27. Nisu osnovani niti navodi tuženika da je sud prvog stupnja propustio utvrditi na temelju kojeg zakona je utvrdio da bi sporne odredbe Ugovora bile nepoštene, odnosno ništetne, jer se sud u tom pogledu pogrešno pozvao na odgovarajuće odredbe ZZP/07, koji propis je u skladu s odredbom članka 155. tog Zakona stupio na snagu dana 07. kolovoza 2007. godine, dakle nakon sklapanja predmetnog Ugovora, pa je na predmetni spor trebalo primijeniti odredbe ranije važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), ali postupajući na opisani način prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tuženika, jer je tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti spornih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli ionako trebalo usvojiti primjenom odredaba članaka 81. stavak 1., 2. i 4. ZZP/03, kao i odredbe članka 87. tog Zakona.

28. Na navode tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine valja odgovoriti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine, pa rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 06. srpnja 2020. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a. Pri tome na navode tuženika o nastupanju zastare u odnosu na zatezne kamate valja navesti da te kamate u smislu odredbe članka 223. ZOO-a predstavljaju sporednu tražbinu, pa budući da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara pojedinih restitucijskih iznosa koje potražuje tužitelj, to nisu zastarjele niti zatezne kamate na te novčane iznose.

29. Neosnovani su navodi tuženika da tužitelj nije ovlašten potraživati zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice od dana dospijeća pojedinih iznosa anuiteta, a to stoga jer se isti s obzirom na utvrđenu ništetnost spornih Ugovornih odredaba, koju je sam uzrokovao, ima smatrati nepoštenim stjecateljem tih iznosa, pa tužitelju pripada pravo na zatezne kamate na pojedine iznose dosuđene glavnice već od dana kada je tuženik stekao te iznose, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, dok na navode tuženika da su pobijanom presudom tužitelju dosuđene zatezne kamate za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ br. 83/20), valja odgovoriti da se potonji Zakon i Odluka odnose samo na ovršne i stečajne postupke.

30. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su anuitete predmetnog kredita plaćali (otplaćivali) tužitelj i njegov otac, odnosno da bi tužitelj dao svojem ocu novac kojeg bi ovaj uplatio tuženiku u ime tužitelja, pa je pravilno utvrdio neosnovanim prigovor tuženika o promašenoj aktivnoj legitimaciji tužitelja, jer isti nije dokazao da navedene uplate nisu izvršene u ime i za račun tužitelja.

31. Točni su navodi žalitelja da prvostupanjski sud nije posebnim rješenjem prije donošenja pobijane odluke, a niti posebnim rješenjem u okviru te presude odlučio o njegovom prigovoru mjesne nenadležnosti, ali time nije ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbama članaka 344. i 345. ZPP- a, jer takav propust suda nije sam po sebi bio od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, budući je tuženiku omogućeno da u podnesenoj žalbi osporava i pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda na temelju kojih je odbijen potonji prigovor.

32. Protivno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio neosnovanim gore navedeni prigovor, u vezi čega na navode tuženika da se nepoštenost odredbe Ugovora može ispitivati samo u kontradiktornom postupku, valja navesti da je tužitelj podnošenjem predmetne tužbe izabrao sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tuženik je imao mogućnost da se o tome izjasni, što je i iskoristio isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti, o kojem prigovoru je sud prvog stupnja omogućio izjašnjavanje tužitelju time što mu je dostavio odgovor na tužbu, pa su neosnovane tvrdnje žalitelja da nije raspravljano o navedenom prigovoru.

32.1. U vezi toga valja navesti kako iz sadržaja predmetnog Ugovora (list 11-13 spisa) proizlazi da je isti zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u [adresa], dakle očito u tuženikovoj podružnici u tom gradu, pri čemu je taj pravni posao sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu od strane tuženika, pa tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj prorogacijske klauzule sadržane u istom Ugovoru (članak 16.), prema kojoj je u slučaju spora ugovorena nadležnost stvarno nadležnog suda prema sjedištu banke (tuženika), odnosno prema sjedištu njene podružnice, ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice, zbog čega se na temelju zakonske presumpcije u smislu odredbe članka 81. stavak 2. ZZP/03 smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao trgovac u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP/03 dokazao protivno.

32.2. Imajući u vidu da se prebivalište tužitelja nalazi u [adresa], dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Puli-Pola, kao i udaljenost tog mjesta prebivališta od suda čija je nadležnost ugovorena (Zagreb), ovaj sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda o utvrđenoj neravnoteži u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, pravilno je taj sud utvrdio da je očigledni razlog uključivanja spomenute prorogacijske klauzule u Ugovor koji je zaključen s tužiteljem kao potrošačem namjera tuženika da se nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri sudu njegovog sjedišta, te time za njega ostvare pogodnosti i bitno manji troškovi, što sagledavajući pritom sve okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora (članak 83. ZZP/03) predstavlja postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja i dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

32.3. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da navedena odredba članka 16. Ugovora predstavlja nepoštenu Ugovornu odredbu, i to u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, a slijedom toga i ništetnu odredbu u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, pa posljedično tome nisu u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe članka 70. ZPP-a, već treba primijeniti odredbe ZPP-a o mjesnoj nadležnosti sudova.

32.4. Budući je predmetni Ugovor zaključen u [adresa], i to od strane tuženikove poslovnice u tom mjestu, to se mjesna nadležnost prvostupanjskog suda za postupanje u ovom predmetu temelji na odredbi članka 59. ZPP-a, jer je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti tuženikove poslovnice u [adresa], pa je tužitelj podnošenjem tužbe sudu prvog stupnja iskoristio svoje pravo izbora koje je propisano tom odredbom, zbog čega nema mjesta primjeni odredaba članaka 46. i 48. ZPP-a.

33. Međutim, osnovano tuženik osporava pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odnosu na dio pobijane odluke koji se odnosi na dio dosuđenih troškova predmetnog parničnog postupka.

33.1. Naime, ovdje prije svega valja navesti kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da tužitelju koji je u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom pripada pravo na trošak u iznosu od 15.180,00 kuna (sada iznos od 2.014,73 eura), u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, kao i odredbom članka 155. stavak 1. tog Zakona.

33.2. Međutim, budući je tužitelj u podnesku zaprimljenom u sudu dana 04. studenoga 2021. godine (list 116-119 spisa) precizirao tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu novčanog iznosa od ukupno 32.235,94 kuna, čime je povukao tužbu za iznos od 51.653,35 kuna, to je tuženiku za radnje koje su poduzete od podnošenja tužbe pa do naznačenog smanjenja tužbenog zahtjeva trebalo u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP-a dosuditi trošak u razmjeru između povučenog dijela tužbenog zahtjeva (iznos od 51.653,35 kuna) i prvobitnog tužbenog zahtjeva (iznos od 83.889,29 kuna), tj. u omjeru od 61,57%.

33.3. Tuženiku bi s obzirom na navedeno u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: Tarifa) pripadao slijedeći trošak za radnje njegovog punomoćnika-odvjetnika, u skladu s priloženim troškovnikom: iznos od 132,72 eura za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), iznos od ukupno 398,16 eura za zastupanje na ročištima od 02. studenoga 2020. godine, 25. siječnja 2021. godine i 05. studenoga 2021. godine (iznos od 132,72 eura po ročištu-Tbr. 9. toč. 1. Tarife), potom iznos od 132,72 eura za sastav podneska od 15. rujna 2021. godine (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te iznos od 165,90 eura s naslova poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), od čega bi tuženiku pripadalo pravo na razmjerni trošak postupka u iznosu od 510,72 eura (ranije iznos od 3.848,02 kuna).

33.4. Kada se od tužiteljevog troška u iznosu od 15.180,00 kuna odbije trošak tuženika u iznosu od 3.848,02 kuna dobije se iznos od 11.331,98 kuna, u kojem dijelu je trebalo usvojiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, kao i njegov zahtjev za isplatu pripadajućih zateznih kamata na taj iznos od presuđenja do isplate, u skladu s odredbom članka 30. stavak 3. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20), a u preostalom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, te u cijelosti zahtjev tuženika po toj osnovi.

34. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu naznačenom u točki I izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 2. ZPP-a, a djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u točki II izreke presude.

35. Budući je tuženik u žalbenom postupku uspio jedino u dijelu pobijane presude koji se odnosi na manji dio dosuđenih troškova postupka, a radi se o sporednom dijelu zahtjeva zbog kojeg tuženiku nisu nastali posebni troškovi, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

36. Rješenje prvostupanjskog suda kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci, 28. svibnja 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar