REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

P-500/2020-110

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu Damiru Rabaru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Mihanovićeva 3, Zagreb, protiv tuženika TEHNOMONT – BRODOGRADILIŠTE d.o.o., OIB 36173983291, Fižela 7, Pula, zastupanog po punomoćniku Emiru Kulenoviću, odvjetniku u Puli, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu održanom 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev i to u dijelu koji glasi:

"I. Tuženik TEHNOMONT – BRODOGRADILIŠTE PULA d.o.o., Pula, Ulica Fižela 6, OIB: 36173983291, odgovoran je za štetu koju trpi tužitelj HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zbog povrede na radu osiguranika ŠP u štetnom događaju od 16.01.2018.g. osnovom koje ŠP ostvaruje pravo na isplatu iz sredstava mirovinskog osiguranja zbog nastupile invalidnosti.

II. Nalaže se tuženiku TEHNOMONT – BRODOGRADILIŠTE PULA d.o.o., Pula, Ulica Fižela 6, OIB: 36173983291 da naknadi tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, štetu nastalu za razdoblje isplate invalidske mirovine osiguraniku ŠP:

- od 29.05.2009. do 31.08.2009. u iznosu od 439,98 eura (ranije 3.315,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24.02.2010. do isplate po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena

- od 01.09.2009. do 31.12.2013. u iznosu od 9.303,65 eura (ranije 70.098,33 kn) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29.07.2020. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena

- od 01.01.2014. do 31.07.2020. u iznosu od 19.435,80 eura (ranije 146.439,02 kn) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29.07.2020. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,

sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 6.875,00 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od 6. ožujka 2012. tužitelj navodi da se je 16. svibnja 2001. dogodila ozljeda na radu kod tuženika, na način kako to proizlazi iz Prijave o ozljedi na radu od 18. siječnja 2008., kojom prilikom je radnik tuženika odnosno osiguranik tužitelja ZP zadobio teške tjelesne ozljede.

2. Pred Općinskim sudom u Rijeci da je u tijeku sudski postupak protiv tuženika pod brojem Prs-394/09, u svezi navedene ozljede na radu.

3. Rješenjem br. 128854 od 30. travnja 2009. osiguraniku ZP, kod kojeg je zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznato je počevši od 10. listopada 2008. pravo na invalidsku mirovinu, a rješenjem br. 128854 od 3. lipnja 2009. osiguraniku je uspostavljena isplata počevši od 29. svibnja 2009.

4. Tužitelju da je počinjena šteta time što je isplaćivao, a i nadalje će isplaćivati novčana davanja iz mirovinskog osiguranja na ime invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad imenovanom korisniku, koja šteta prema Izračunu razmjernog iznosa invalidske mirovine od 11. siječnja 2010. za razdoblje od 29. svibnja 2009. do 31. kolovoza 2009. iznosi 3.315,00 kn.

5. Tuženik da je dužan temeljem odredbi čl. 160. do 167. ZOMO (NN 102/98) namiriti tužitelju utuženi iznos na ime naknade štete.

6. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu budući nisu ispunjeni zakonski uvjeti za naknadu štete. Naime, u zakonskim propisima na koje se u svojoj tužbi poziva tužitelj a to je članak 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98) izričito stoji da poslodavac odgovara za štetu ukoliko je ona nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu. Iz prijave o ozljedi na radu radnika ZP da ne proizlazi kako je do predmetne ozljede došlo iz navedenih razloga, već se eventualno može raditi o objektivnoj odgovornosti poslodavca, a na nju se ne odnose odredbe članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju.

7. Temeljem navedenog tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja kao neosnovanu, a tuženiku dosudi parnični trošak.

8. Rješenjem od 26. listopada 2012. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja postupka koji se je po tužbi tužitelja ZP vodio protiv ovdje tuženika radi naknade štete proistekle za njega iz istog štetnog događaja, a to pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl. brojem P-349/09. Nakon što je navedeni postupak pravomoćno okončan, rješenjem od 23. rujna 2020. određen je nastavak postupka.

9. Podneskom od 10. studenog 2020. tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev.

10. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u preslik Prijave o ozljedi na radu od 18. siječnja 2008. na listu 3-5 spisa, u rješenja br. 128854 od 30. travnja i 3. lipnja 2009. na listu 6-8 spisa, u Izračun razmjernog iznosa invalidske mirovine od 11. siječnja 2010. na listu 9 spisa, u ispise Banke podataka doznačenih mirovinskih primanja na listu 19-20 spisa, u prijavu ozljede na radu na listu 21 i 55 spisa, u izračun razmjernog iznosa invalidske mirovine od 19. rujna 2019., potvrde o svoti mirovine od 22. listopada 2019. te obračune novčanih davanja iz mirovinskog osiguranja od 24. listopada 2019. na listu 29-31 spisa, u nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti na listu 56-61 spisa, u odštetni zahtjev na listu 93-94 spisa, u presliku zdravstvenog kartona ZP na listu 119-135 spisa, u prijevod obavijesti o sadržaju stranog prava na listu 350-502, te 510-790 spisa, u svjedodžbu o zdravstvenoj sposobnosti radnika ZP i mišljenje specijalista medicine rada na listu 809-812 spisa, u ugovore o radu na listu 813-821 spisa, u nalaz i mišljenje vještaka specijaliste medicine rada Sanje Prpić na listu 878-882 spisa, u nalaz i mišljenje vještaka dr. Željka Cesareca na listu 918-926 spisa, saslušani su svjedoci RP, IP, ZP i vještak Sanja Prpić, te je izvršen uvid u spis Općinskog suda u Rijeci br. Prs-394/09 i mirovinski spis ZP.

11. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Među strankama nije sporno da se 16. svibnja 2001. dogodila ozljeda na radu kod tuženika, na način kako to proizlazi iz Prijave o ozljedi na radu od 18. siječnja 2008., kojom prilikom je radnik tuženika odnosno osiguranik tužitelja ZP zadobio teške tjelesne ozljede (prijava o ozljedi na radu na listu 3-5 spisa).

13. Iz prijave o ozljedi na radu od 18. siječnja 2008. pod toč. 34 proizlazi je radnik dolazeći na radno mjesto na pokrov dvodna broda na navozu (nov. 402033) propao kroz nezaštićeni otvor, s tim da je i sam radnik naveo da smatra da nisu bile provedene sve mjere zaštite na radu i da je uzrok ove povrede na radu nezaštićena radna površina i neosvijetljenost, iz čega se vidi da postoje elementi i pretpostavke odgovornosti tuženika za ovaj štetni događaj.

14. Nadalje, Rješenjem br. 128854 od 30. travnja 2009. (list 6-8 spisa) ZP, kod kojeg je zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznato je počevši od 10. listopada 2008. pravo na invalidsku mirovinu, a rješenjem br. 128854 od 3. lipnja 2009. osiguraniku je uspostavljena isplata počevši od 29. svibnja 2009.

15. Sporno je da li tuženik u smislu odredbi članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98) odgovara za štetu u koliko je ona nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu. Sporno je da li su provedene sve mjere zaštite na radu i da li je uzrok ove povrede na radu nezaštićena radna površina i neosvijetljenost.

16. Iz iskaza svjedoka GP proizlazi da se nakon montaže sekcija ti otvori moraju zaštititi odnosno pokriti, ranije se to radilo drvenim daskama, zadnje vrijeme metalnim pokrovima ili poklopcima, a uz to na takve se pozicije postavljaju i zaštitne ograde. Po njegovom mišljenju radnik koji je propao kroz takav nezaštićeni otvor nije smio imati pristup tim otvorima, odnosno da se radnicima dopuštalo pristup na dijelove broda tek nakon što su ti dijelovi prethodno osigurani i odobreni za pristup, a to čini investitor a ne njegovi kooperanti.

17. Iz iskaza svjedoka IP proizlazi da su u zemljama Zapadne Europe pravila zaštite na radu još rigoroznija nego kod nas, tamo se dosuđuju i značajno više naknade nematerijalne štete pa se i zbog toga više pazi na poštivanje mjera zaštite na radu. Iz izvještaja je pročitao i čuo od voditelja gradilišta kako je u konkretnom slučaju radnik ŠP pao kroz otvor zato što se nije kretao označenom i osvjetljenom trasom za kretanje, već se kretao prečicom. Pri tom napominje da se radilo o mračnom dijelu dana, rano ujutro po dolasku na brod kada je vidljivost bila smanjena. Za sigurnost odnosno za zaštitu na radu odgovorno je samo brodogradilište odnosno oni nadziru poštivanje pravila zaštite na radu. I kod slučaja kada je radniku mjesto rada pokrov dvodna broda na navozu, da je i tada brodogradilište dužno zaštiti otvore na tom pokrovu, te naglašava kako je i sam radnik bio dužan kretati se za to označenim stazama.

18. Iz iskaza svjedok ZP proizlazi da se je predmetni događaj dogodio 16. siječnja 2008. u ranim jutarnjim satima. Dobili su radni zadatak i krenuli na brod u gradnji. Na brod je postavljena ograda uz njegov rub kako se ne bi palo preko broda, ali nekakvih drugih zaštitnih ograda na brodu nije bilo. Kretali su se površinom zvanom "dvodno", bilo je mračno, rasvjeta nije bila uključena, ne zna da li je bila postavljena, nije se ništa vidjelo. Bilo ih je šestorica u grupi, on je bio prvi na čelu te grupe. Hodali su normalno, uobičajeno, a on je u jednom trenutku propao kroz rupu u "dvodnu", a tu rupu prije toga nije uopće vidio. Nakon što je pao u rupu ostao je visjeti na laktu lijeve ruke, nakon što su ga izvukli prevezli su ga na hitnu pomoć, te dva dana kasnije i na CT ruke, kada mu je rečeno da će morati operirati ruku u protivnom da mu ruka neće biti više u funkciji. Od sredstava zaštite na radu na sebi je imao sve što je morao i trebao imati, dakle šljem, zaštitne cipele sa zaštitnom kapicom, radno odijelo i radne rukavice, bez te opreme ne bi ga bili ni pustili na brod. Prošao je i obuku za zaštitu na radu, a također je bio i obučen za obavljanje poslova koje je trebao raditi na brodu. Kao posljedica ove nesreće radna sposobnost umanjena mu je za 18%, te više nije u mogućnosti raditi poslove koje je tada radio, a radilo se o poslovima brodomontera. Na mjesto rada krenuo je po nalogu svog poslovođe BP. Bili su upućeni kojim se pravcem trebaju kretati, riječ je o stepenicama i putu kojim se ide uobičajeno prema pramcu. Trasa kretanja nije bila posebno označena. Prostor je trebao biti osvjetljen i osigurana rupa, ali to nije bilo tako, ovo procjenjuje kao propust službe zaštite na radu brodogradilišta u Bremenhavenu. Taj dan trebao je izvršiti montažu dviju pregrada i njihovo izjednačavanje odnosno pripremiti ih za zavarivanje koje je potom trebalo uslijediti. Osim njega u grupi bili su sada pok. AP, zatim DP, imena ostalih se ne sjeća. Bez obzira što je u tom trenutku na brodu bilo mračno, morali su se uputiti na radno mjesto obzirom da je bio takav nalog poslovođe. Lampe nisu imali na glavi niti u ruci, nisu ih niti tražili.

19. Sud je odbio provesti dokaz saslušanjem svjedoka JP, EP proje svega zbog toga što stranke nisu dostavile njihove točne adrese pa im dostavu pozva nije bilo moguće izvršiti.

20. Pored navedenog, u postupku pred Općinskim sudom u Rijeci EP, iskazivao je suglasno iskazima svjedoka RP, IP i ĐP (saslušanih u ovoj pravnoj stvari), navodeći da su se predmetnog dana tužitelj, on i JP uspeli preko skele na sekciju broda, s time da je tužitelj hodao ispred njih, uobičajeno se krečući, u rukama da nije držao ništa, da je bio mrak, odnosno da taj prostor nije bio osvijetljen, a ta rupa da nije bila ničim prekrivena, a niti osvijetljena, te da je uslijed tog mraka došlo do propadanja tužitelja kroz tu rupu. Tužitelj da je propao cijelim tijelom, ali da mu je jedna ruka ostala vani. Potom da su mu priskočili u pomoć, pozvali poslovođu koji da nije očevidac ovog štetnog događaja, i da je došao kombi koji ga je odvezao u bolnicu. Stoga provođenje dokaza njihovim saslušanjem sud ne smatra važnim za donošenjem odluke u ovoj pravnoj stvari.

21. Slijedom navedenog, ovaj sud prihvaća suglasne navode svjedoka RP, IP i ĐP da je osiguranik tuženika hodajući normalno, uobičajeno po brodu u gradnji u jednom trenutku propao kroz rupu u "dvodnu", a tu rupu prije toga nisam uopće vidio. Nakon što je pao u rupu ostao je visjeti na laktu lijeve ruke. Na taj je način zadobio predmetne ozljede,

22. Nadalje, iz priloženog mirovinskog spisa proizlazi da je osiguranik tužitelja ŠP pao u štivu u brodu u Njemačkoj dok je tamo radio za firmu. Tamo je i operiran, šipke će u ramenu i ostati. Nema snage u ruci, a pokrete je dobro postigao. Izrazito preuhranjen, čvrste OM građe. Operativni ožiljak na lijevom ramenu. Kretnje praktički izvedive u punom opsegu osobito pasivne, a aktivne terminalno zaostaju samo za 10 stupnjeva uz bolnost pri terminalnoj reklinaciji ruke kao i supinaciji u lijevom laktu. Stisak lijeve ruke održan, ali slabiji od desne.

23. Ustanovljene bolesti i anatomsko-funkcionalni defekti onemogućuju rad na poslovima na kojima postoje slijedeći uvjeti rada i utjecaja radne okoline, za dizanje i nošenje težih tereta i za sve poslove koji iziskuju urednu snagu objih ruku.

24. Invalidnost postoji, postoji profesionalna nesposobnost za rad, jer mu je radna sposobnost smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti.

25. Po završenoj profesionalnoj orijentaciji vještačenjem je utvrđeno da kod osiguranika postoji profesionalna nesposobnost za rad, jer navedeno zdravstveno stanje i gore navedene medicinske kontraindikacije uvjetuju trajno smanjenje radne sposobnosti za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti, a poslovi prema kojima se ocjenjuje radna sposobnost osiguranika smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Po mišljenju stručnog tima Centraopreme nije podoban za profesionalnu rehabilitaciju. Nije sposoban za rad na poslovima montera u brodogradilištu. Profesionalnu rehabilitaciju ne mogu preporučiti zbog izrazite demotivacije osiguranika, a prema mišljenju predstavnika poduzeća ukoliko za rad osiguranika na drugim poslovima bude potrebno nekakvo osposobljavanje ono će se obaviti na teret poslodavca.

26. HZMO - Stručno povjerenstvo za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti 23. prosinca 2008. zaključuje da je nalaz i mišljenje vještaka pravilan, te se potvrđuje. U obrazloženju stoji da se kod osiguranika ZP radi o stanju nakon rupture rotatorne manžete lijevog ramena, koja je nastala nakon pada na radu. Operativno je liječen u Njemačkoj, te je učinjena artroskopija sa dekompresijom i insercijom rotatome manšete. Vidljiv impigment lijevog ramena. Proveo je cjelokupni rehabilitacijski tretman. Zaostala lakša kontraktura uz bolnost ramena. Utvrđene trajne promjene u zdravstvenom stanju uvjetuju određivanje ograničenja u radu i profesionalnu nesposobnost za rad, što se potvrđuje na sastanku svih članova stručnog povjerenstva 22. prosinca 2008.

27. Rješenjem br. 182040 od 10. studenog 2010. dosadašnjem korisniku invalidske mirovine KP na kontrolnom pregledu 3. studenog 2010. kod OV-a u Rijeci br. dnevnika 559-1 utvrđeno je da i dalje postoji profesionalna nesposobnost za rad uz ranije utvrđene kontraindikacije, a kontrolni pregled nije potreban.

28. Dana 3. srpnja 2009. poslodavac/tuženik donosi odluku o otkazu ugovora o radu uz obrazloženje kako obzirom na nastalu invalidnost nema mogućnosti rasporediti radnika na drugi posao sukladno rješenju o invalidnosti, a niti ga osposobiti za rad na nekim drugim poslovima, te se kao jedino rješenje ukazuje osobno uvjetovani otkaz.

29. Rješenjem HZMO-a (tužitelja) od 19. studenog 2009. utvrđeno je da je radni odnos radniku prestao 8. rujna 2009., te mu se počevši od 9. rujna 2009. određuje novi iznos mirovine (uz primjenu mirovinskog faktora).

30. Nadalje, kako je do ozljede na radu osiguranika tužitelja došlo na brodogradilištu u Saveznoj Republici Njemačkoj, radi utvrđivanja jesu li provedene sve mjere zaštite na radu, u ovom predmetu valja primijeniti pravo Savezne Republike Njemačke s obzirom na to da je osiguranik tužitelja i istovremeno radnik tuženika, bio upućen na rad u Saveznu Republiku Njemačku, gdje se taj rad i obavljao i gdje je nastala ozljeda na radu. Budući da su odredbe Zakona o zaštiti na radu, kao i ostali propisi radnog zakonodavstva, mirovinskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zašite kojima se uređuje zaštita sigurnosti i zdravlja osoba na radu, tehnički propisi, oni se, uvažavajući načelo prostornog važenja zakona primjenjuju na radne procese na teritoriju Republike Hrvatske.

31. Prema stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Pž-7624/2015-3 od 14. lipnja 2017. propisi zaštite na radu trebaju se cijeniti primjenom prava države u kojoj se događaj i dogodio što je u ovom slučaju Savezne Republike Njemačke, stoga a iz iskaza osiguranika vrlo jasno proizlazi da se tuženik pridržavao svih obveza zaštite na radu, da u ni jednom postupku nije utvrđeno suprotno a i da je sam osiguranik priznao da je hodao po mraku, da na glavi nije imao lampu kao ni u ruci i da iste nije ni tražio.

32. Prema dostavljenoj obavijesti o sadržaju stranog prava (list 439-468 spisa) proizlazi da su po njemačkom pravu osnovne obveze poslodavca poduzeti potrebne mjere za sprječavanje nezgoda na radu, profesionalnih bolesti i zdravstvenih opasnosti uvjetovanih radom te za pružanje učinkovite prve pomoći. Mjere koje treba poduzeti pobliže su određene državnim propisima o zaštiti na radu i drugim propisima o sprječavanju nesreća. Mjere navedene u državnom zakonu vrijede i za zaštitu osiguranika koji nisu zaposlenici.

33. Poslodavac mora započeti s provođenjem mjera sukladno stavku 1 općih načela članka 4. Zakona o zaštiti na radu i prvenstveno slijediti državne propise i propise ustanove za osiguranje od nesreća.

34. Mjere iz stavka 1. poslodavac je dužan planirati, organizirati i provoditi u skladu s odredbama članka 3. stavka 1. točaka 2. i 3. i stavka 2. Zakona o zaštiti na radu te ih po potrebi prilagoditi promijenjenim okolnostima.

35. Poslodavac ne smije izdavati upute protivne sigurnosti. Poslodavac ne smije osiguraniku naplatiti troškove mjera u skladu s ovim i drugim propisima o sprječavanju nesreća koji vrijede za njega.

36. Poslodavac procjenom opasnosti za osiguranike povezanih s njihovim radom u skladu s člankom 5. stavcima 2. i 3. Zakona o zaštiti na radu mora odrediti koje su mjere potrebne sukladno članku 2. stavku 1.

37. Poslodavac mora provjeriti procjene opasnosti posebice u slučaju promjene okolnosti procesa rada u pogledu sigurnosti i zaštite zdravlja.

38. Sukladno članku 6. stavku 1. Zakona o zaštiti na radu, poslodavac je dužan dokumentirati rezultat procjene opasnosti sukladno stavku 1., mjere koje je odredio i rezultat provjere tih mjera.

39. Poslodavac je dužan ustanovi za osiguranje od nesreća na zahtjev dostaviti sve podatke o mjerama zaštite zdravlja i sigurnosti na radu koje provodi u poduzeću.

40. Poslodavac je dužan uputiti osiguranike u sigurnost i zaštitu zdravlja na radu, posebice u opasnosti povezanoj s njihovim radom i mjere za njihovo sprječavanje, sukladno čl. 12. st. 1. Zakona o zaštiti na radu, kao i u slučaju izaslanja, sukladno čl. 12. st. 2 Zakona o zaštiti na radu; uputu je potrebno ponoviti ako je potrebno, ali najmanje jednom godišnje; uputa mora biti dokumentirana.

41. Poslodavac je dužan osiguranicima na razumljiv način prenijeti sadržaj važećih propisa o sprječavanju nesreća i pravila ustanove za osiguranje od nesreća, kao i sadržaj odgovarajućih državnih propisa i pravilnika koji se odnosi na njihovo područje rada ili njihovu djelatnost.

42. Poslodavac prema čl. 136. Društvenog zakonika (SGB VII) mora podržati upravu u pogledu uputa za osiguranike prema čl. 2. st. 1. br. 8 b) SGB VII.

43. Ako poslodavac dodijeli nalog planiranja, izgradnje, mijenjanja ili popravljanja objekata, planiranja ili izrade radnih procesa, mora pisanim putem uputiti izvodača da se pridržava smjernica navedenih u čl, 2. st. 1. i 2. koje su relevantne za izvršenje zadatka.

44. Ako poslodavac naloži isporuku sredstava i opreme za rad ili radnog materijala, dužan je izvođača pisanim putem uputiti na poštivanje zahtjeva koji se odnose na sigurnost i zaštitu zdravlja u okviru njegovog naloga. Prilikom dodjele naloga stranoj tvrtki, poslodavac koji dodjeljuje nalog mora podržati stranog poslodavca u procjeni opasnosti specifičnih za izvršenje naloga. Poslodavac također mora osigurati da poslovi koji uključuju posebne opasnosti budu nadzirani od strane nadzornika koji osiguravaju provedbu definiranih mjera zaštite. Poslodavac također mora postići dogovor sa stranom tvrtkom o tome tko će osigurati nadzornika.

45. Poslodavac ne smije zaposliti osiguranike za koje je očito da nisu u stanju obavljati posao, a da tim radom ne ugroze sebe ili druge.

46. Ako opasan posao obavlja više osoba zajedno, a on zahtijeva međusobno razumijevanje za izbjegavanje opasnosti, poduzetnik se mora pobrinuti da rad nadzire pouzdana osoba koja poznaje posao.

47. Ako opasan posao obavlja samo jedna osoba, poslodavac se, uz opće mjere zaštite, mora pobrinuti za odgovarajuće tehničke ili organizacijske mjere osobne zaštite.

48. Poslodavac je dužan osigurati da neovlaštene osobe ne ulaze u radne prostore poduzeća, ako to ugrožava sigurnost i zdravlje.

49. Ako na opremi, objektu, u radnom procesu odnosno radnom tijeku nastane nedostatak koji bi inače uzrokovao neizbježne opasnosti za osiguranike, poslodavac je dužan povući radnu opremu ili objekt iz daljnje uporabe ili ga isključiti, odnosno prekinuti proces ili tijek rada dok se nedostatak ne otkloni.

50. Poslodavac može pisanim putem ovlastiti pouzdane i stručne osobe da na vlastitu odgovornost obavljaju poslove koji su mu određeni prema propisima o sprječavanju nesreća. U pisanoj punomoći mora biti navedeno područje odgovornosti i ovlasti te ona mora biti potpisana od strane ovlaštene osobe. Mora mu se uručiti primjerak punomoći.

51. Osiguranici su dužni prema svojim mogućnostima i u skladu s uputama poslodavca brinuti o svojoj sigurnosti i zdravlju na radu te o sigurnosti i zdravlju onih na koje njihove radnje ili propusti mogu utjecati. Osiguranici moraju podržavati mjere za sprječavanje nesreća na radu, profesionalnih bolesti i opasnosti za zdravlje povezanih s radom kao i učinkovitu prvu pomoć. Osiguranici se moraju pridržavati odgovarajućih uputa zaposlenika. Osiguranici ne smiju slijediti upute koje su jasno usmjerene protiv sigurnosti i zdravlja.

52. Osiguranici se ne smiju uslijed konzumacije alkohola, drogi ili drugih opojnih sredstava dovesti u stanje u kojem bi mogli ugroziti sebe ili druge.

53. Sukladno Zakonu o liječnicima u tvrtki, inženjerima sigurnosti i zaštite na radu i drugim stručnjacima za zaštitu na radu (Zakon o zaštiti na radu) i u tu svrhu donesenim Propisima o sprječavanju nesreća, poslodavac mora imenovati stručnjake za zaštitu na radu i liječnike u tvrtki.

54. Poslodavac mora poduzeti mjere opreza kako bi osigurao da svi osiguranici koji su ili bi mogli biti izloženi neposrednoj, značajnoj opasnosti što je prije moguće budu obaviješteni o toj opasnosti i zaštitnim mjerama koje su poduzete ili će se poduzeti. U slučaju neposredne značajne opasnosti za vlastitu sigurnost ili sigurnost drugih osoba, osiguranici moraju biti sposobni poduzeti odgovarajuće mjere za otklanjanje opasnosti i samostalno ograničiti posljedice štete ako odgovorni službenik nije dostupan; pri tome se mora voditi računa o sposobnostima osiguranika i raspoloživim tehničkim sredstvima.

55. Poslodavac je dužan poduzeti mjere kojima se osiguraniku u slučaju neposredne značajne opasnosti omogućuje da se odmah udalji s radnog mjesta na sigurno.

56. Sukladno članku 2. Pravilnika o uporabi osobne zaštitne opreme (OZO), poslodavac je dužan opskrbiti osiguranika odgovarajućom osobnom zaštitnom opremom; prije nego što to učini, mora savjetovati osiguranike.

57. Poslodavac je dužan osiguranicima osigurati dovoljnu količinu osobne zaštitne opreme za osobnu uporabu na radnom mjestu. Za dodijeljenu osobnu zaštitnu opremu moraju biti priložene EC izjave o sukladnosti. Točka 2. ne vrijedi za proizvode za zaštitu kože.

58. Poslodavac mora osigurati namjensku uporabu osobne zaštitne opreme u skladu s definiranim rokovima korištenja i vijekom trajanja.

59. Osiguranik je dužan koristiti osobnu zaštitnu opremu prema uputama, redovito provjeravati njezinu ispravnost i uočene nedostatke odmah prijaviti poslodavcu.

60. Dakle, propisi o zaštiti na radu Savezne republike Njemačke na sličan način reguliraju obveze poslodavca kao i propisi Republike Hrvatske.

61. Tako je, usporedbe radi, odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08 i 75/09; dalje: ZZR) propisano da poslodavac odgovara za ozljedu na radu i profesionalnu bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca po načelu objektivne odgovornosti, dok prema st. 2. istoga članka Zakona o zaštiti na radu poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

62. Odredbom čl. 44. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu propisano je da je poslodavac dužan proces rada tako planirati, pripremiti i provoditi da se osigura što djelotvornija zaštita zaposlenika, odnosno da poslodavac treba skrbiti da su radni postupci tako pripremljeni i organizirani te da se provode na način da se njima ne utječe štetno na sigurnost i zdravlje zaposlenika.

63. Odredbom čl. 36. Zakona o zaštiti na radu određeno je kako je poslodavac dužan radnika, koji obavlja poslove s posebnim uvjetima rada, ponovno uputiti na pregled nakon proteka roka utvrđenog propisom zaštite na radu ili kada to ocijeni specijalist medicine rada. Poslodavac ne smije dozvoliti radniku da obavlja poslove s posebnim uvjetima rada ako više ne ispunjava uvjete za obavljanje tih poslova ili ako ga ponovno ne uputi na pregled nakon isteka vremena u kojem je prema odredbi st. 1. ovoga članka to bio dužan učiniti.

64. Nadalje, Pravilnik o izradi procjene opasnosti (NN 48/97, 114/02, 126/03) propisuje da se temeljem istog primjenjuju pravila zaštite na radu kojima se otklanjaju ili na najmanju moguću mjeru smanjuju opasnosti i štetnosti po zaposlenike... (č1.2.), da procjena opasnosti sadrži plan mjera za smanjivanje razine opasnosti, da se revizija procjene opasnosti obavlja najmanje svake dvije godine (čl. 13.), kao i da ju je poslodavac dužan izraditi, jednako kao i mjere za otklanjanje opasnosti, temeljem načela iz čl. 17. Zakona o zaštiti na radu (NN 59/95).

65. Sukladno citiranim propisima poslodavac je obavezan imati procjenu opasnosti koja mora biti dostupna radniku na mjestu rada i na temelju te procjene primjenjivati pravila zaštite na radu, preventivne mjere, organizirati i provoditi radne postupke, te na taj način primijeniti pravila zaštite na radu kojima se otklanjaju, ili na najmanju moguću mjeru smanjuju opasnosti i štetnosti po zaposlenike, pri čemu ga propusti učinjeni u postupku procjene rizika, ne oslobađaju obaveza i odgovornosti u vezi s zaštitom na radu, a sve u svrhu sprečavanja ozljeda na radu.

66. Tuženik je po zaključku ovog suda odgovoran jer nije primijenio mjere zaštite na radu koje bi osigurale da tuženikov osiguranik bude propisno upoznat sa svim opasnostima, niti su bile poduzete mjere za otklanjanje potencijalne opasnosti, jer da jesu otvor pokrova bio bi propisno osiguran od mogućeg (u)padanja radnika.

67. Dakle, neovisno od toga što je tuženik svog radnika (osiguranika tužitelja) osposobio za rad na siguran način, tuženik je propustio osigurati da radnik može sigurno i bez opasnosti po vlastito zdravlje obavljati svoje radne zadatke. Zbog toga, kao i iz razloga jer u konkretnom predmetu ne postoje okolnosti koje bi tuženika kao poslodavca (djelomično ili u cijelosti) ekskulpirale od odgovornosti za naknadu štete prema odredbi čl. 25. st. 2. Zakona o zaštiti na radu, jednako kao i prema ranije citiranim odredbama Zakon o zaštiti na radu Savezne Republike Njemačke, ocjena je ovoga suda da postoji odgovornost tuženika kao poslodavca u smislu odredbe čl. 161. ZMO/98 i čl. 162. ZMO/13 za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidskih mirovina ozlijeđenom radniku.

68. Nadalje, iz tuženikove prijave o ozljedi na radu osiguranika tužitelja, podnesene Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, jasno proizlazi kako je osiguranik tužitelja propao kroz nezaštićeni otvor pokrova, dok se u rubrici „izvor ozljede“ navodi oznaka 501, koja prema Pravilniku o evidenciji, ispravama, izvještajima i knjizi nadzora iz područja zaštite na radu označava objekte namijenjene za rad s pripadajućim prostorijama, instalacijama i uređajima, a u rubrici „uzrok ozljede“ navodi se oznaka 813, koja prema navedenom Pravilniku označava pomanjkanje ili neispravnost zaštitnih ograda i drugih naprava za zaštitu radnika od pada s visine ili u dubinu.

69. Rad na brodu u izgradnji je opasna djelatnost, stoga za konkretnu štetu nastalu u svezi s istim vrijede principi uzročnosti i objektivne odgovornosti, sve sukladno odredbi čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima, na čiju primjenu, kada se radi o naknadi štete prouzročene tužitelju, upućuje i odredba čl. 170. Zakona o mirovinskom osiguranju.

70. Nadalje, i bez obzira na naprijed navedeno, pred Općinskim sudom u Rijeci proveden je parnični postupak Prs-349/09 u pravnoj stvari tužitelja ŠP (osiguranika tužitelja) protiv ovdje tuženika radi naknade štete iz istog štetnog događaja odnosno u kojem se utvrđivala odgovornost tuženika za isti štetni događaj. Navedeni postupak pravomoćno je okončan, a u istome je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da je do nastanka štetnog događaja došlo zbog objektivne odgovornosti tuženika uslijed neosiguravanja sigurnih uvjeta rada i da je sam pad osiguranika tužitelja bio uvjetovan objektivnim razlogom, tj. pomanjkanjem ili neispravnošću zaštitnih ograda i drugih naprava za zaštitu radnika od pada s visine ili pada u dubinu (kako to proizlazi iz prijave o ozljedi na radu) pa na strani osiguranika tužitelja nema nikakve krivnje za nastanak štetnog događaja.

71. Drugostupanjski sud u obrazloženju presude Gž R-227/2016 jasno otklanja žalbeni prigovor tuženika da isti nije skrivio štetni događaj i navodi kako se „odgovornost tuženika za naknadu štete osiguraniku tužitelja temelji na objektivnoj odgovornosti (čl. 1063. i čl. 1064. ZOO) pa se odgovornosti mogao osloboditi da je u postupku dokazao da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti odnosno da je nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti (čl. 1067. ZOO).“

72. Iz obrazloženja presude Općinskog suda u Rijeci Prs-349/09 nadalje proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da bi do nastanka štetnog događaja došlo isključivo krivnjom samog tužitelja i to zbog nepridržavanja osnovnih pravila zaštite na radu jer je propao kroz otvor na palubi na kojem je bio najlon, slijedom čega postoje okolnosti da se tuženik oslobodi odgovornosti za štetu sukladno odredbi čl. 1067. ZOO-a, ovaj sud ne prihvaća. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelj prilikom obavljanja dolaska na svoje radno mjesto svojom radnjom ili propuštanjem pridonio nastanku štetnog događaja, niti djelomično, a niti u cijelosti.

73. Kod utvrđene činjenice da je tužitelj ozlijeđen pri dolasku na svoje radno mjesto na način da je jednom nogom upao u nezaštićeni strukturni otvor, uslijed čega se ozlijedio, tada za takvu štetu odgovara prvotuženik kao poslodavac po principu objektivne odgovornosti. Dakle, ne radi se o propustu tužitelja obzirom da je isti nosio zaštitnu odjeću i obuću uz napomenu da zadatak istog nije bio priprema radne površine, već tuženika koji nije osigurao sigurne uvjete rada. Slijedom navedenog, sud je u citiranoj presudi utvrdio neosnovanim opisani prigovor tuženika te nalazi da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 1067. ZOO-a obzirom da se tužitelju ne može pripisati nikakva nepažnja, nepravilnost ili propust u radu.

74. U konkretnom slučaju do nastanka ovog štetnog događaja očito je došlo zbog objektivne odgovornosti tuženika uslijed neosiguravanja sigurnih uvjeta rada, uz napomenu kako je predmetna nesreća na radu, što sve utemeljuje objektivnu odgovornost oba tuženika u smislu odredbe čl. 15. ZZR-a i čl. 103. ZR-a koja odredba upućuje na primjenu, u svezi reguliranja naknade štete, općih propisa obveznog prava. Sam pad tužitelja bio je uvjetovan objektivnim razlogom, tj. pomanjkanjem ili neispravnošću zaštitnih ograda i drugih naprava za zaštitu radnika od pada s visine ili pada u dubinu (kako to proizlazi iz prijave o ozljedi na radu), pa na strani tužitelja nema nikakve krivnje za nastanak štetnog događaja, slijedom čega sud ne nalazi da bi bile ispunjene pretpostavke za podijeljenu odgovornost zbog doprinosa tužitelja nastanku štete u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a.

75. S obzirom da tuženik nije dokazao doprinos tužitelja ovom štetnom i nesretnom događaju, to je odgovoran za nastalu štetu sukladno općim propisima obveznog prava.

76. Tuženik ističe da sud u ovoj pravnoj stvari treba uzeti u obzir i odredbu čl. 102. Zakona o mirovinskom osiguranju, ranije čl. 92. Zakona o obveznom mirovinskom osiguranju, a kojom je odredbom propisano da je korisnik prava dužan u roku od 15 dana prijaviti zavodu, ovdje tužitelju, svaku promjenu nastalu u osobnim ili stvarnim okolnostima koje utječu na prava ili na opseg korištenja tog prava. U ovom postupku nije porno utvrđeno da osiguranik već dulji niz godina živi i radi u SR Njemačkoj, kao i da tu činjenicu nije prijavio nadležnoj službi tužitelja. Međutim, protivno navodima tuženika, ZP je dopisom od 7. listopada 2016. obavijestio tužitelja da je sa danom 10. listopada 2016. zasnovao radni odnos u Njemačkoj, te moli da mu se za vrijeme trajanja radnog odnosa umanji iznos invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Tim povodom rješenjem tužitelja od 15. prosinca 2016. osiguraniku FP određena je, počevši od 10. listopada 2016., invalidska nova, niža mirovina u svoti od 1.663,62 kn mjesečno.

77. Na utvrđenje okolnosti koje je ozljede osiguranik tužitelja ZP zadobio u štetnom događaju od 16. siječnja 2008. i da li su te ozljede u uzročno- posljedičnoj vezi sa utvrđenom profesionalnom nesposobnošću za rad provedeno je vještačenje po vještaku medicine rada Sanji Prpić. Vještakinja u svom nalazu i mišljenju navodi da je u štetnom događaju od 16. siječnja 2008., osiguranik tužitelja ZP zadobio ozljedu tetiva rotatorne manšete lijevog ramena (MKB S46.0) i to potpunu rupturu / prekid teiva m. supraspinatusa i m. infraspinatusa, a kako je to i potvrđeno učinjenim dijagnostičkim postupcima i radi čega je operiran. Povreda je nastala sukladno MKB šifri V93: Nezgodom na palubi plovila bez nezgode samog plovila, koja ne uzrokuje utapanje ili potapanje.

78. Te ozljede su u uzročno-posljedičnoj vezi sa njegovim upućivanjem na ocjenu radne sposobnosti (RS-i) ovlaštenom tijelu i one su u uzročno-posljedičnoj vezi sa utvrđenom profesionalnom nesposobnošću u potpunosti. Zaključuje da su ozljede koje je osiguranik tužitelja ŠP zadobio u štetnom događaju od 16. siječnja 2008. jedini uzrok utvrđene mu profesionalne (djelomične) nesposobnosti za rad i dodijeljene invalidske mirovine radi profesionalne nesposobnosti za rad bez profesionalne rehabilitacije.

79. U pisanom očitovanju na primjedbe tuženika vještakinja navodi da je osiguraniku tužitelja ZP rješenjem tužitelja od 30. travnja 2009. priznato pravo na, zbog ozljede na radu, profesionalnu nesposobnost za rad. Rješenje je uslijedilo po ocjeni ovlaštenog vještaka, koji je obzirom na sve okolnosti, a prije donošenja ocjene, a kako je to i propisano Pravilnicima tražio mišljenje multidisciplinarnog stručnog tima za profesionalnu orijentaciju - Centaropreme, koji uzimajući u obzir sve parametre donosi svoje mišljenje, koje onda postaje mjerodavno za vještaka.

80. Donesenu ocjenu je potvrdilo stručno povjerenstvo za reviziju HZMO-a.

81. Na rješenje tužitelja sve su zainteresirane strane, pa tako i tuženik kao poslodavac imale pravo žalbe. Tuženik žalbu na rješenje nije podnio.

82. Vještakinja ističe da je tuženik vrlo brzo (3. srpnja 2009), očito i brzopleto nakon rješenja o profesionalnoj invalidnosti donio odluku o otkazu Ugovora o radu, zaključivši da nema mogućnosti (!?) rasporediti radnika na drugi posao, a niti ga osposobiti za rad na drugim poslovima.

83. Donesena je ocjena djelomične invalidnosti uz preostalu radnu sposobnost za rad na drugim radnim mjestima u punom radnom vremenu na kojima neće dizati i nositi teže terete i raditi poslove koji iziskuju urednu snagu objih ruku. Ta ocjena je ispravna, te je utvrđeno i neosporno da je ozljeda osiguranika tužitelja ZP koju je zadobio u štetnom događaju 16. siječnja 2008. uzrok utvrđene mu profesionalne nesposobnosti za rad u cijelosti.

84. Nadalje, u svom usmenom iskazu na ročištu za glavnu raspravu vještakinja Sanja Prpić na upit da li je bilo kakvih zapreka na strani osiguranika za njegovom profesionalnom rehabilitacijom, odgovara kako na to pitanje ne može odgovoriti, ovdje svoje mišljenje daje nadležno tijelo odnosno Centroprom Rijeka, koji su samostalno tijelo ovlašteno za ovakve procjene. Iz nalaza i mišljenja tog tijela proizlazi da osiguranik tužitelja nije pogodan za profesionalnu rehabilitaciju. Navodi i kako je osim demotiviranosti kod njega bilo i drugih okolnosti zbog kojih je procijenjeno da je nesposoban za rad te da nije pogodan za profesionalnu rehabilitaciju, međutim tih drugih okolnosti ne vidi u dostupnoj joj dokumentaciji. On danas ima preko 50 godina, tada je imao 35 godina imao je zdravu desnu ruku, a lijeva ruka odnosno rame nastradali su mu u predmetnom štetnom događaju. Bez obzira što je riječ o dešnjaku za poslove brodomontera koje je do tada radio bile su mu svakako potrebne obje zdrave ruke.

85. Iz nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud zaključuje da su ozljede koje je osiguranik tužitelja ZP zadobio u štetnom događaju od 16. siječnja 2008. godine jedini uzrok utvrđene mu profesionalne (djelomične) nesposobnosti za rad i dodijeljene invalidske mirovine radi profesionalne nesposobnosti za rad bez profesionalne rehabilitacije.

86. Vještak je utvrdio uzročno-posljedičnu vezu između ozljeda zadobivenih u štetnom događaju i umirovljenja osiguranika FP.

87. Nadalje, prema mišljenju stručnog tima Centraoprema ZP nije podoban za profesionalnu rehabilitaciju nije sposoban za rad na poslovima montera u brodogradilištu. HZMO – Stručno povjerenstvo za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od dana 23. prosinca 2008. ocijenilo je da je pravilnim nalaz i mišljenje vještaka od 4. prosinca 2008. te je isti potvrđen.

88. Tužitelj je poštujući donijeti nalaz i mišljenje stručnog povjerenstva donio rješenje broj: 128854 od 30. travnja 2009. kojim je ZP zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad te se priznaje pravo na invalidsku mirovinu počevši od 10. listopada 2008.

89. Tuženik je predložio saslušanje, a po potrebi i vještačenje po sudskom vještaku dr. Željku Cesarecu koji je u predmetu Općinskog suda u Rijeci Prs-349/09 izvršio vještačenje navodeći da je u svom nalazu i mišljenju iskazao ozbiljnu sumnju u način osiguranikovog ostvarivanja prava na invalidsku mirovinu s obzirom na njegovo zdravstveno stanje.

90. Sudski vještak dr. Željko Cesarec je u svom očitovanju od 9. listopada 2012. godine (list 133-134 spisa), u odnosu na prigovore tužitelja doista naveo da su trajne posljedice predmetnog štetnog događaja, zahvaljujući stručnom liječenju, relativno male, odnosno manje nego što bi se to moglo očekivati temeljem karaktera ozljede. Nadalje navodi da činjenica što je tužitelj preveden u invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu ne utječe na ocjenu umanjenja životne aktivnosti, jer da su kriteriji ocjene vještaka Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje sasvim različiti od kriterija sudsko medicinskog vještačenja, odnosno da su njihove ocjene vrlo često vezane uz paramedicinske čimbenike (profesionalna rehabilitacija – mogućnost prekvalifikacije, lakše radno mjesto, zainteresiranost firme i dr.), a bez obzira na rješenje Invalidske komisije tužitelj da može obavljati sve aktivnosti svakodnevnog života (dešnjak), uz naravno veća ili manja ulaganja pojačanih napora, slijedom čega ostaje kod danog nalaza i mišljenja.

91. Međutim, kako je tužitelj ustrajao kod prigovora na dani nalaz i mišljenje, a vezano za smanjenje općeg životnog aktiviteta, smatrajući kako već samo umirovljenje tužitelja govori o daleko većem invaliditetu tužitelja od onog kako to prikazuje sudski vještak dr. Željko Cesarec, to je sud usvojio prijedlog tužitelja te zatražio mišljenje sudskog vještaka doc. dr. sc. Haria Jurdane, dr. med. 92. Na ročištu dana 24. veljače 2015. sud je proveo dokaz saslušanjem sudskih vještaka radi usuglašavanja njihovih nalaza i mišljenja, te je utvrđeno da su komparativne vrijednosti funkcije lijeve ruke, odnosno lijevog ramena gotovo identične u oba nalaza, kao i ocjene svih stavki nematerijalne štete koje su gotovo identične, izuzev stavke umanjenja opće životne aktivnosti (11-13 % odnosno 18%). Tada je sudski vještak dr. Željko Cesarec prihvatio navod sudskog vještaka doc.dr.sc. Haria Jurdane, dr. med. vezano za razloge povećanja umanjenja opće životne aktivnosti, koje sudski vještak dr. Željko Cesarec nije imao i nije mogao koristiti u vrijeme pisanja svog nalaza, dok je sudski vještak doc.dr.sc. Hari Jurdana, dr. med. naveo da je do razlike u danoj ocjeni došlo zbog različitog vremena vještačenja, odnosno iz razloga što je on vještačio dvije godine nakon sudskog vještaka dr. Željka Cesarca, iz kojeg razloga je uočio da se u tom vremenu razvila posljedica stalnog vježbanja tzv. sindrom sraza, što da je rezultiralo kronično degenerativnom upalom, a ovo bolnim kretnjama, zbog čega je on dao višu ocjenu tog smanjenja. Pored navedenog, podneskom od 22. travnja 2025. sudski vještak dr. Željko Cesarec dostavio u spis podnesak u kojem navodi da zbog prolongiranih zdravstvenih tegoba do daljnjega nije u mogućnosti pristupiti na ročište. Stoga je, sukladno odredbama čl. 292. st. 4. ZPP-a odlučeno da se neće provoditi dokaz njegovim saslušanjem.

93. Tuženik smatra da iz mišljenja specijaliste medicine rada dr. MP od 17. listopada 2008. proizlazi da je osiguranika može osposobiti za rad na lakim i srednje teškim poslovima uz kontraindikacije: nošenje i dizanje tereta objema rukama, penjanje, rad na visini, kao i uputnica dr. medicine rada VP od 17. srpnja 2008. godine iz koje proizlazi napomena „SADA SPOSOBAN ZA RAD“.

94. Međutim, uvidom u mirovinski spis tužitelja broj: 128854 koji se vodi kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Puli utvrđeno je kako je prema nalazu i mišljenju vještaka dr. Sanje Lovrinović-Rogić utvrđeno da kod tužitelja postoji profesionalna nesposobnost za rad uzrokovana ozljedom na radu, s time da je kao datum nastanka invalidnosti utvrđen 10. listopada 2008. godine.

95. Stoga je nedvojbeno utvrđeno da je umirovljenje tužitelja prouzročeno upravo ozljedom na radu za koju je odgovoran tuženik.

96. Budući je osiguraniku tužitelju mirovina bila isplaćivana temeljem naprijed citiranog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Puli, dakle temeljem rješenja donijetog od nadležnog tijela u propisanom postupku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja, to ovaj sud nije ovlašten u ovoj parnici ispitivati zakonitost i pravilnost rješenja donijetog u upravnom postupku kojim je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu, već je vezan odlukom nadležnog upravnog tijela.

97. Sama činjenica što je prvotuženik Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Područnoj službi u Puli dostavio zahtjev za preispitivanje odluke o pravu na invalidsku mirovinu tužitelja, nije od značaja u ovoj pravnoj stvari.

98. Nisu osnovani navodi tuženika da li je tužitelj tužitelja bio u obavezi da postupi sukladno odredbi čl. 41. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 102/1998, dalje: ZMO), odnosno da poduzme sve potrebne radnje da osiguranika ZP osposobi za rad na drugom poslu s punim radnim vremenom.

99. Naime, odredbama čl. 40. st. 1 ZMO propisano je da je osiguraniku kojemu je priznato pravo na profesionalnu rehabilitaciju prema članku 39. tog Zakona dužan tu rehabilitaciju osigurati poslodavac kod kojega je osiguranik bio zaposlen u vrijeme nastanka invalidnosti, a osiguraniku iz članka 11. i 13. i osobama iz članka 18. do 20. ovoga Zakona profesionalnu rehabilitaciju osigurava Zavod.

100. Pravo na profesionalnu rehabilitaciju u smislu odredbi članka 39. ZMO ima osiguranik iz članka 10. stavka 1., članka 11. i 13. i osigurana osoba iz članka 18. do 20. ovoga Zakona kod koje je nastala invalidnost iz članka 34. stavka 1. ovoga Zakona i kod koje postoji preostala radna sposobnost iz članka 34. stavka 4. ovoga Zakona.

101. U smislu odredbi čl. Članak 10. st. 1. ZMO obvezno su osigurani radnici i s njima, prema posebnim propisima, izjednačene osobe.

102. Dakle, osiguranik tuženika ZP bio je radnik tuženika, te mu u smislu odredbi čl. 39. ZMO pripada pravo na profesionalnu rehabilitaciju, te mu je to pravo bio dužan osigurati tuženik kao poslodavac a ne tužitelj kao osiguratelj. Ova okolnost proizlazi i iz mišljenju stručnog tima Centraopreme u kojem stoji da „ukoliko za rad osiguranika na drugim poslovima bude potrebno nekakvo osposobljavanje ono će se obaviti na teret poslodavca“.

103. Međutim, tuženik mu nije osigurao profesionalnu rehabilitaciju, nego mu je 3. srpnja 2009. otkazao ugovor o radu.

104. Kao što je prethodno navedeno, tužbeni zahtjev se odnosi na (razmjerne) iznose invalidske mirovine koje je tužitelj prethodno isplatio svojem osiguraniku zbog profesionalne bolesti koja mu je (tužiteljevom osiguraniku) nastala kod tuženika kao poslodavca.

105. Nadalje, iz pravnog shvaćanja zauzetog u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-840/2025-2 od 19. ožujka 2025. proizlazi da tužitelj nije subjekt obvezno pravnog odnosa s osnove naknade štete, već se radi o tužiteljevoj svojevrsnoj regresnoj tražbini, a za koju odredbama Zakona o obveznim odnosima nije propisan poseban zastarni rok. Stoga se na tužiteljevu tražbinu ima primijeniti opći zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a, a iz koje odredbe proizlazi da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. 106. Naime, odredbom članka 166. stavka 2. ZMO/10 propisano je da rokovi zastare potraživanja naknade štete u slučajevima iz ovoga Zakona počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, odnosno kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada ili pripada u manjem opsegu. Također, odredbom članka 165. stavka 2. ZMO/13 propisano je da rokovi zastare potraživanja naknade štete prema ovome Zakonu počinju teći od dana pravomoćnosti rješenja kojim je osiguraniku odnosno korisniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja.

107. S druge strane, odredbom članka 215. stavka 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

108. U tom pogledu valja imati u vidu da je tužitelj najranije mogao osnovano zahtijevati ispunjenje obveze od tuženika nakon isplate svake mjesečne isplate (razmjernih) iznosa invalidske mirovine svojem osiguraniku.

109. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnijeta 8. ožujka 2012., (prema sadržaju štambilja na omotnici koja se nalazi na listu 1 spisa), stoga u ovoj pravnoj stvari nisu u zastari potraživanja obuhvaćena tužbom, a koja se odnose na isplate koje je tužitelj izvršio svom osiguraniku u razdoblju od 29. svibnja 2009. do 31. kolovoza 2009. u iznosu od 439,98 eura (ranije 3.315,00 kn).

110. Međutim, podneskom od 31. srpnja 2020. tužitelj je povisio tužbeni zahtjev, te potražuje naknadu štete zbog isplata koje su izvršene u razdoblju od 1. rujna 2009. do 31. do 31. srpnja 2020. Imajući u vidu da je tužba u tom dijelu preinačena 31. srpnja 2020. nameće se zaključak da su zastarjele sve tužiteljeve tražbine koje je isplatio svojem osiguraniku prije 30. srpnja 2015.

111. Iz odredbe članka 160. stavka 2. točke 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 130/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13 i 133/13; u daljnjem tekstu: ZMO/10) proizlazi da naknada stvarne štete, koju Zavod (tužitelj) ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja – novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti.

112. Odredbom članka 161. stavka 2. točke 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18; u daljnjem tekstu: ZMO/13), kojom je izmijenjena prethodno citirana odredba, propisano je da naknada stvarne štete, koju Zavod (tužitelj) ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

113. Potraživanje tužitelja predstavlja potraživanje s osnove naknade štete – umanjenja imovine do kojeg dolazi isplatom svakog pojedinog obroka mirovine.

114. Također i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kao posebnog zakona potraživanje tužitelja definiraju kao potraživanje s osnove naknade štete (glava X. u kojoj se nalazi i čl. 161. ZMO-a kojeg prvostupanjski sud primjenjuje u ovom postupku nosi naziv „naknada štete i stjecanje bez osnove“, a i konkretna odredba čl. 161. st. 1. t. 2. ZMO-a definira potraživanje tužitelja koje je predmet ovog postupka kao stvarnu štetu).

115. Odredbom čl. 165. st. 1. ZMO-a propisano je da potraživanje naknade štete zastarijeva istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima.

116. To istodobno znači da prekid zastare u ovom slučaju, s obzirom na izričitu i specijalnu odredbu o početku tijeka zastare, ne može nastupiti podnošenjem tužbe za prethodno isplaćeno davanje u odnosu na pojedina davanja čija će isplata uslijediti naknadno već do prekida zastare dolazi samo u odnosu na onu tražbinu koja je isplaćena i koja je predmet tužbenog zahtjeva.

117. U protivnom bi zastara počela teći prije nego li je uopće isplaćeno pojedino davanje, a kad zastara glede pojedinog davanja nije ni počela teći tada ne može nastupiti ni prekid zastare za to davanje. Navedene zakonske odredbe o naknadi štete i tijeku zastare zapravo određuju samostalnu pravnu narav pojedine tražbine, stoga u ovom slučaju zastara za takvu isplatu uvijek počinje teći pojedinačno od dana izvršene isplate svakog davanja i ne može se povezati sa zastarom za druga tužiteljeva davanja iz iste osnove.

118. Nadalje, tuženik je osporio visinu štete koju potražuje tužitelj, kao i obračune mirovine. Posebno tuženik ističe da iz priloženih obračuna i izvoda tužitelja nije vidljivo na što se odnose, te se osporava i da bi tužitelj isplatio iznose koje u ovom postupku potražuje.

119. Tužitelj je u spis dostavio financijsku dokumentaciju, i to izračun razmjernog iznosa invalidske mirovine od 11. siječnja 2010. (list 9 spisa), ispise Banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (258) i ispis 25F od 21. rujna 2012., iz kojih proizlaze mjesečne doznake mirovinskih primanja za razdoblje VI/2009-XII/2009. (listu 19-20 spisa), izračun razmjernog iznosa invalidske mirovine od 19. rujna 2019., potvrde o svoti mirovine od 22. listopada 2019. te obračune novčanih davanja iz mirovinskog osiguranja od 24. listopada 2019., u kojima je dostavio podatak o iznosima koji su isplaćeni u razdoblju od 22. srpnja 2014. do 31. ožujka 2019. (list 29-31 spisa).

120. Tužitelj smatra da ima pravo na nastavnu štetu u vidu isplaćene invalidske mirovine osiguraniku ZP, za razdoblja ispitate od od 29. svibnja 2009. do 31. kolovoza 2009. u iznosu od 3.315,00 kuna, za razdoblje ispitate od 1. rujna 2009. do 31. prosinca 2013. u razmjernom iznosu od 70.098,33 kn (čt. 160. st.1. i 2.toč.1., te 5. ZOMO „NN" 102/98) i za razdoblje isplate od 1. siječnja 2014. do 31. srpnja 2020. u stvarnom iznosu od 146.439,02 kn (čl.131. st.1. i 2.toč.1, ZOMO „NN" 157/2013).

121. Analizom takvih obračuna isplata sud utvrđuje da su na istima prikazani samo zbirni iznosi koje bi tužitelj isplatio svom osiguraniku. Sud nije mogao iz dokaza priloženih u spis utvrditi koliki iznos od utvrđene mirovine korisnicima predstavlja tu razmjernu svotu na koju bi tužitelj imao pravo prema čl. 163. st. 1. ZOMO 102/98, te da li je takva formula točna i ispravna, te posljedično i sam obračun štete.

122. Dakle, iz iste dokumentacije sud ne može utvrditi sa sigurnošću što navedeni iznosi obuhvaćaju, te kako je tužitelj došao do iznosa koji potražuje u ovom postupku, odnosno da li je točan njegov obračun da je to upravo utuženi iznos. Osim toga, tužitelj nije ničim ni dokazao da bi navedene iznose isplatio.

123. Naime, dostavljena dokumentacija predstavlja internu (knjigovodstvenu) ispravu, a ne javnu ispravu koju bi u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, odnosno pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu, stoga za istu ne vrijedi pretpostavka o istinitosti njihova sadržaja u pogledu utvrđenja o činjenicama (tako i u presudi VTS RH poslovni broj Pž-5266/15-2 od 22. kolovoza 2017.). Dostavljeni obračuni iako su sačinjeni od strane ovlaštene osobe nemaju značenje javne isprave u smislu čl. 159. Zakona općem upravnom postupku (NN 47/09) te kao takvi ne dokazuju istinitost onoga što se u njima potvrđuje ili određuje sukladno odredbi čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljeva dokumentacija ima značaj javne isprave samo u odnosu na specifičnost poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo i o kojima vodi službenu evidenciju a ne u odnosu na dokumentaciju koja služi samo za njegove knjigovodstvene potrebe. Stoga dostavljena dokumentacija ne predstavlja dokaz da su osiguraniku isplaćeni određeni iznos i kada su isplaćeni.

124. Visinu tužbenog zahtjeva trebao je dokazati upravo tužitelj, obzirom da tuženik tu visinu izričito osporava.

125. Dakle, ovaj sud nije mogao temeljem dokaza koje je u spis priložio tužitelj izvesti zaključak o točnoj visini tražbine koja nije obuhvaćena prigovorom. Za utvrđivanje koji iznosi koje je tužitelj isplatio nisu u zastari bilo je nužno provesti dokaz financijskim vještačenjem primjenom čl. 250. ZPP-a iz logičnog razloga jer sud ne raspolaže takvim stručnim znanjem kakvim raspolaže vještak financijske struke. Samo je vještak financijske struke u nalazu i mišljenju mogao razdvojiti iznose koji potpadaju pod osnovano istaknuti prigovor zastare od onih iznosa koji ne potpadaju pod istaknuti prigovor zastare, te time sačiniti podlogu za odluku suda o istaknutom prigovoru zastare.

126. Tužitelj, međutim, nije predložio financijsko vještačenje.

127. Čak i kada bi se prihvatili navodi tužitelja da dostavljeni obračuni imaju karakter javnih isprava po ocjeni ovog suda isti nisu dostatni za donošenje odluke o visini tužbenog zahtjeva obzirom na istaknuti prigovor zastare. Dokumentacija koju je tužitelj dostavio pruža dokaze o konkretno isplaćenim iznosima i njihovoj visini osiguraniku tužitelja ZP po navedenom osnovu kao i dokaze vezano za datume izvršenih isplata, ali ista ne daje osnovu za utvrđivanje iznosa koje je tužitelj isplatio svom osiguraniku, a koji nisu obuhvaćeni u tom dijelu (po ocjeni ovog suda) osnovanim prigovorom zastare tuženika,

128. Sukladno svemu obrazloženom valjalo je stoga u cijelosti odbiti iz prethodno navedenih razloga cjelokupni tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku kao neosnovan te odlučiti sadržajno kao u stavku I izreke ove presude.

129. Prema odredbi čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. To znači da svaka stranka treba dokazati istinitost svojih tvrdnji o postojanju činjenica na koje se poziva odnosno na kojima zasniva svoje zahtjeve, te ukoliko u tome stranka ne uspije, mora se smatrati da predmetna tvrdnja nije dokazana, odnosno nije istinita. Tako je konkretno tužitelj dužan dokazati činjenice koje su stvarna osnova tužbe, pa ako to tužitelj ne učini, primjena pravila o teretu dokazivanja opravdava ocjenu suda da te činjenice nisu dokazane.

130. Slijedom navedenog, iako u konkretnom slučaju postoji pravna osnova za naknadu štete, ostala je sporna visina tužbenog zahtjeva, na koju okolnost tužitelj nije imao drugih adekvatnih dokaznih prijedloga (osim navedene dokumentacije) stoga je primjenom pravila o teretu dokazivanja sud zaključio da tužitelj tu činjenicu nije dokazao, te da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti pa ga je valjalo odbiti i presuditi kao u toč. I. izreke ove presude.

131. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., u svezi s čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) koje je tužitelj dužan naknaditi tuženiku obzirom je u cijelosti izgubio u sporu.

132. Tuženiku je tako priznati trošak parničnog postupka koji se odnosi na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura (sukladno Tbr. 8.1 Tarife), za sastav podnesaka od 25. listopada 2023., 6. prosinca 2024. i 27. siječnja 2025. u iznosu od 1.500,00 eura (za svaki podnesak 500,00 eura), te na trošak zastupanja na ročištima 22. listopada 2020., 2. prosinca 2020., 19. rujna 2023., 24. siječnja 2024., 19. veljače 2025., 11. ožujka 2025. i 24. travnja 2025. u iznosu od 3.500,00 eura (za svako ročište 500,00 eura, sukladno Tbr. 9.1. Tarife), sve uvećano za pripadajući PDV temeljem tbr. 42. Tarife u iznosu od 1.375,00 eura, odnosno sveukupno 6.875,00 eura.

133. Obzirom da je tuženik zatražio i zakonske zatezne kamate na parnični trošak iste su mu dosuđene od dana donošenja presude pa do isplate, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

134. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. izreke presude.

U Pazinu, 28. svibnja 2025.

Sudac

Damir Rabar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od petnaest dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.