REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3001/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Alen Đapić, odvjetnik u Solinu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 7. svibnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102159435 od 20. prosinca 2004., sklopljenog između tužitelja AĐ i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 312 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj od kojih svaki pojedinačni anuitet iznosi 536,79 CHF, te u dijelu u kojem je ugovoreno da će se povrat obveza iz ovog Ugovora obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu br. br. 2402006-1031262160/51400607-5102159435 od 20. prosinca 2004., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 4.064,97 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 66,16 EUR od 10. prosinca 2011. do isplate,

- 90,09 EUR od 11. siječnja 2012. do isplate,

- 94,82 EUR od 11. veljače 2012. do isplate,

- 95,74 EUR od 8. ožujka 2012. do isplate,

- 92,04 EUR od 7. travnja 2012. do isplate,

- 93,90 EUR od 11. svibnja 2012. do isplate,

- 97,35 EUR od 9. lipnja 2012. do isplate,

- 93,05 EUR od 10. srpnja 2012. do isplate,

- 93,30 EUR od 10. kolovoza 2012. do isplate,

- 85,88 EUR od 11. rujna 2012. do isplate,

- 88,60 EUR od 11. listopada 2012. do isplate,

- 93,94 EUR od 11. studenoga 2012. do isplate,

- 92,46 EUR od 11. prosinca 2012. do isplate,

- 94,26 EUR od 5. siječnja 2013. do isplate,

- 86,82 EUR od 8. veljače 2013. do isplate,

- 87,25 EUR od 9. ožujka 2013. do isplate,

- 92,55 EUR od 11. travnja 2013. do isplate,

- 87,30 EUR od 11. svibnja 2013. do isplate,

- 83,21 EUR od 11. lipnja 2013. do isplate,

- 79,05 EUR od 11. srpnja 2013. do isplate,

- 83,26 EUR od 10. kolovoza 2013. do isplate,

- 86,25 EUR od 11. rujna 2013. do isplate,

- 89,18 EUR od 11. listopada 2013. do isplate,

- 89,83 EUR od 10. studenoga 2013. do isplate,

- 93,60 EUR od 11. prosinca 2013. do isplate,

- 87,85 EUR od 11. siječnja 2014. do isplate,

- 82,67 EUR od 8. veljače 2014. do isplate,

- 83,41 EUR od 11. ožujka 2014. do isplate,

- 82,57 EUR od 9. travnja 2014. do isplate,

- 80,89 EUR od 10. svibnja 2014. do isplate,

- 80,39 EUR od 10. lipnja 2014. do isplate,

- 81,82 EUR od 4. srpnja 2014. do isplate,

- 84,85 EUR od 8. kolovoza 2014. do isplate,

- 86,46 EUR od 10. rujna 2014. do isplate,

- 86,50 EUR od 6. listopada 2014. do isplate,

- 89,28 EUR od 8. studenoga 2014. do isplate,

- 90,32 EUR od 10. prosinca 2014. do isplate,

- 90,31 EUR od 8. siječnja 2015. do isplate,

- 90,97 EUR od 11. veljače 2015. do isplate,

- 90,97 EUR od 22. ožujka 2015. do isplate,

- 90,97 EUR od 22. travnja 2015. do isplate,

- 90,97 EUR od 22. svibnja 2015. do isplate,

- 90,97 EUR od 24. lipnja 2015. do isplate,

- 90,97 EUR od 22. srpnja 2015. do isplate,

- 90,97 EUR od 22. kolovoza 2015. do isplate,

- 90,97 EUR od 22. rujna 2015. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 3.246,23 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102159435 od 20. prosinca 2004., sklopljenog između tužitelja i tuženika, kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 93.720,66 CHF, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

VI Odbija se dio zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 1.909,29 EUR te dio zahtjeva za isplatu iznosa od 3.247,18 EUR.

VII Odbija se tuženikov prigovor prijeboja za iznos od 1.192,06 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 8,10 EUR od 2. veljače 2005. do isplate,

- 9,92 EUR od 2. ožujka 2005. do isplate,

- 13,36 EUR od 2. travnja 2005. do isplate,

- 14,62 EUR od 2. svibnja 2005. do isplate,

- 13,17 EUR od 2. lipnja 2005. do isplate,

- 17,26 EUR od 2. srpnja 2005. do isplate,

- 19,42 EUR od 2. kolovoza 2005. do isplate,

- 9,25 EUR od 2. rujna 2005. do isplate,

- 12,65 EUR od 2. listopada 2005. do isplate,

- 13,02 EUR od 2. studenoga 2005. do isplate,

- 13,01 EUR od 2. prosinca 2005. do isplate,

- 13,88 EUR od 2. siječnja 2006. do isplate,

- 15,86 EUR od 2. veljače 2006. do isplate,

- 18,63 EUR od 2. ožujka 2006. do isplate,

- 22,36 EUR od 2. travnja 2006. do isplate,

- 20,51 EUR od 2. svibnja 2006. do isplate,

- 21,27 EUR od 2. lipnja 2006. do isplate,

- 23,24 EUR od 2. srpnja 2006. do isplate,

- 24,35 EUR od 2. kolovoza 2006. do isplate,

- 20,93 EUR od 2. rujna 2006. do isplate,

- 20,43 EUR od 2. listopada 2006. do isplate,

- 24,38 EUR od 2. studenoga 2006. do isplate,

- 22,11 EUR od 2. prosinca 2006. do isplate,

- 26,26 EUR od 2. siječnja 2007. do isplate,

- 28,32 EUR od 2. veljače 2007. do isplate,

- 26,17 EUR od 2. ožujka 2007. do isplate,

- 29,37 EUR od 2. travnja 2007. do isplate,

- 35,04 EUR od 2. svibnja 2007. do isplate,

- 37,47 EUR od 2. lipnja 2007. do isplate,

- 38,51 EUR od 2. srpnja 2007. do isplate,

- 32,21 EUR od 2. kolovoza 2007. do isplate,

- 35,21 EUR od 2. rujna 2007. do isplate,

- 38,91 EUR od 2. listopada 2007. do isplate,

- 37,33 EUR od 2. studenoga 2007. do isplate,

- 37,33 EUR od 2. prosinca 2007. do isplate,

- 36,24 EUR od 2. siječnja 2008. do isplate,

- 27,89 EUR od 2. veljače 2008. do isplate,

- 21,20 EUR od 2. ožujka 2008. do isplate,

- 26,00 EUR od 2. travnja 2008. do isplate,

- 32,95 EUR od 2. svibnja 2008. do isplate,

- 31,06 EUR od 2. lipnja 2008. do isplate,

- 31,18 EUR od 2. srpnja 2008. do isplate,

- 31,64 EUR od 2. kolovoza 2008. do isplate,

- 31,64 EUR od 2. rujna 2008. do isplate,

- 24,92 EUR od 2. listopada 2008. do isplate,

- 15,95 EUR od 2. studenoga 2008. do isplate,

- 18,64 EUR od 2. prosinca 2008. do isplate,

- 0,53 EUR od 2. siječnja 2009. do isplate,

- 4,13 EUR od 2. travnja 2009. do isplate,

- 5,61 EUR od 2. svibnja 2009. do isplate,

- 6,80 EUR od 2. lipnja 2009. do isplate,

- 7,94 EUR od 2. srpnja 2009. do isplate,

- 9,53 EUR od 2. kolovoza 2009. do isplate,

- 6,41 EUR od 2. rujna 2009. do isplate,

- 10,86 EUR od 2. listopada 2009. do isplate,

- 8,73 EUR od 2. studenoga 2009. do isplate,

- 6,31 EUR od 2. prosinca 2009. do isplate,

- 2,04 EUR od 2. siječnja 2010. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

VIII Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.005,41 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IX Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 20. prosinca 2004. sklopio ugovor o kreditu, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 93.720,66 CHF, uz kamatnu stopu od 4,99% godišnje, promjenjivu jednostranom odlukom tuženika, te s rokom povrata od 312 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita, a stranke su 29. siječnja 2016. sklopile i Aneks broj 2 Ugovora o kreditu. Tuženik je u unaprijed formuliranom i standardiziranom ugovoru ugovorio valutnu klauzulu u CHF, uz koju je valutu vezao obveze iz kredita, te promjenjivu kamatnu stopu u iznosu od 4,99% godišnje, i to tako da promjena iste ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci tuženika, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o promjeni, te se nije pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora, niti je tuženik tužitelja informirao o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i povrede odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Stoga tvrdi da se radi o nepoštenim i ništetnim odredbama, kako je to pravomoćno i utvrđeno u postupku vođenom kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. Tuženik je, kako je to navedeno u tužbi, po osnovi ništetne odredbe o valuti CHF stekao iznos od 5.974,26 EUR, isplatu kojeg je tužitelj zatražio sa zateznim kamatama tekućim od prvog sljedećeg dana nakon dana plaćanja pojedinog preplaćenog iznosa do isplate. Nadalje, s obzirom da smatra i da mu je prilikom konverzije Ugovora, koja je provedena Aneksom istom s danom 30. rujna 2015., obračunata preostala glavnica u manjem iznosu nego što je trebala biti obračunata primjenom tečaja na dan korištenja kredita (trebala mu je biti priznata u iznosu od 317.857,65 kn, dok je tuženik istu obračunao u iznosu od 366.752,21 kn, čime je neosnovano stekao iznos od 48.924,56 kn, odnosno 6.493,41 EUR), zatražio je po toj osnovi isplatu iznosa od 6.493,41 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je da se predmetni ugovor ne može smatrati potrošačkim ugovorom u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer se radi o kreditu čija je namjena bila izgradnja i adaptacija stambenog prostora u svrhu obavljanja poduzetničke djelatnosti, a tužitelj je u to vrijeme bio direktor društva koje je imalo sjedište na adresi navedenog stambenog prostora. Smatra da tužitelj treba dokazati da je predmetni kredit koristio za osobne potrebe te na taj način dokazati status potrošača. Istaknuo je i da su stranke sklopila Aneks ugovora o kreditu od 29. siječnja 2016., kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, a kojim su stranke stvorile novu pravnu osnovu, tako da je kredit bio denominiran u kunama, s valutnom klauzulom u EUR, a kako se radi o odnosu između tužitelja kao obrtnika i tuženika kao trgovca, smatra da se primjenjuju odredbe Zakona o kreditnim institucijama. Smatra da je provedena konverzija ispravna i da tužitelj nema osnove za bilo kakva potraživanja te da korisnici kredita koji su konvertirali kredit po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. ne bi imali pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, koji bi se odnosili na obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita. Istaknuo je i prigovor zastare, jer smatra da bi se trebao primijeniti opći zastarni rok od pet godina, s obzirom da bi se radilo o tražbini stečenog bez osnove, a kako je konverzija izvršena 29. siječnja 2016., proizlazi da je do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, odnosno nastupila zastara. Smatra i da tužitelj nema pravo potraživati iznos od 6.493,41 EUR, a koji se iznos odnosi na neotplaćenu glavnicu konvertiranog kredita, odnosno da je i taj zahtjev tužitelja u zastari, a ujedno i u cijelosti neosnovan, te u suprotnosti s odredbama Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015., kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci Gos1/2019 te pravnom shvaćanju Suda Europske unije iznesenom u odluci C-567/20. Smatra da se na taj zahtjev za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok, a kako je tužba podnesena 26. travnja 2023., potraživanje je u zastari. Nadalje, smatra da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tako da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita te tvrdi da mu je prilikom savjetovanja predočen i uručen obrazac u kojem se decidirano objašnjava pojam valutne klauzule i navodi o promjeni tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama, odnosno tvrdi da je tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli. Istaknuo je i da je promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima te je osporio da je na strani tužitelja nastala šteta, kao i da bi mu tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku. Podredno je istaknuo i prigovor prijeboja po osnovi manje plaćenih iznosa zbog promjene tečaja na niži od početnog i to u iznosu od 1.214,06 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog manje plaćenog anuiteta do isplate.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51400607-5102159435 od 20. prosinca 2004. (dalje: Ugovor), Aneks br. 1 (Jedan) Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5102159435 od 11. lipnja 2008. (dalje: Aneks br. 1), Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 5102159435 od 29. siječnja 2016. (dalje: Aneks br. 2), pregled prometa po partiji kredita, izračun konverzije kredita br. 5102159435 na dan 30. rujna 2015., izračun tečajnih razlika, prosječnu ponderiranu kamatnu stopu, preglede prometa po kreditu, informaciju o pojmu valutna klauzula, grafički prikaz kretanja tečaja, pisani iskaz PĐ, e-mail korespondenciju, pitanja i odgovore za stambene kredite, obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita, dopis HNB-a, metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite, graf postotak izloženosti ukupne devizne pozicije banke, deviznu poziciju u CHF, priopćenje za javnost HNB-a, obavijest o izračunu konverzije, izračun konverzije kredita, obrazac nacrta aneksa ugovora o kreditu, letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR, potvrdu o uplati, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., koji se i dopunski pisano očitovao, te koji je i saslušan, a saslušan je i tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao pod točkom I-IV izreke.

5. Nakon provedenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 12. prosinca 2024. snizio tužbeni zahtjev, potražujući, sukladno rezultatima provedenog vještačenja, po osnovi isplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 4.064,97 EUR te po osnovi manje priznate glavnice iznos od 3.246,23 EUR, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana prvog sljedećeg dana nakon dana plaćanja pojedinog iznosa, odnosno u dijelu manje priznate glavnice tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, međutim, tuženik se u roku od 15 dana od primitka tog podneska usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe. S obzirom da sniženje tužbenog zahtjeva ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe, tuženik mu se može osnovano protiviti, u smislu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), slijedom čega je trebalo odlučiti o tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi.

6. Među strankama nije sporno da su 20. prosinca 2004. sklopile Ugovor, kojim je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.720,66 CHF i to po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan puštanja kredita u tečaj, kako to i proizlazi iz čl. 2. Ugovora. Nije sporno niti da je istim ugovorena i promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,99% godišnje, te da je istim ugovoreno kako je ista promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke, što i proizlazi iz čl. 8. Ugovora, a iz sadržaja Ugovora proizlazi i da se radilo o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine, te da je istim ugovorena otplata u razdoblju od 312 mjeseci u mjesečnim obrocima od 536,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Nije sporno niti da su stranke nakon sklapanja Ankesa br. 1, koji se odnosi na instrument osiguranja, kako to proizlazi iz sadržaja istog, dana 29. siječnja 2016. sklopile i Aneks br. 2, kojim je izvršena konverzija Ugovora iz onog s valutnom klauzulom u CHF u onaj s valutnom klauzulom u EUR. Nije sporno niti da je ovaj Aneks sklopljen sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), što i proizlazi iz sadržaja navedenog Aneksa, u kojem je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te je prihvatio da na taj dan preostala nedospjela glavnica kredita iznosi 47.243,43 EUR, a iz sadržaja Aneksa br. 2 proizlazi i da tom prilikom tužitelju nije priznata preplata obveze, već je utvrđen manjak uplaćenog iznosa od 1.279,01 EUR.

7. Sporno je ima li predmetni Ugovor svojstvo potrošačkog ugovora, radi li se o ništetnim ugovornim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi valutnoj klauzuli u CHF, odnosno jesu li izostala odgovarajuća objašnjenja i upozorenja o rizicima prilikom njegovog sklapanja i je li bilo pregovora o pojedinačnim ugovornim odredbama, a sporno je i je li tužitelj obeštećen prilikom sklapanja Aneksa br. 2, kojim je izvršena konverzija Ugovora u onaj s valutnom klauzulom u EUR, odnosno ima li s obzirom na sklapanje tog Aneksa pravo potraživati utužene iznose.

8. Iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje zemljišta na kojem je planirao izgraditi obiteljsku kuću za vlastite potrebe, koja nekretnina se nalazi na adresi [adresa], te je točno da je on u to vrijeme bio vlasnik trgovačkog društva Lynx, međutim, sjedište istog je tada bilo u [adresa], a tek od 2010. je adresa društva formalno bila [adresa], s tim da je kuća, koju je izgradio vlastitim novcem, prije toga razdoblje već bila završena i korištena isključivo za stanovanje obitelji tužitelja, a djelatnost se do kraja rada društva obavljala na adresi [adresa], gdje je bio uredski prostor u vlasništvu njegove majke, s tim da je nad društvom 2013. proveden postupak likvidacije. Iz navedenog proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), jer nije utvrđeno da bi tužitelj nekretninu, za kupnju koje je podigao kredit, koristio za poslovne svrhe, već proizlazi da je ista u cijelosti korištena za stanovanje njegove obitelji, a tek je formalno, u kraćem razdoblju, na adresi iste bilo registrirano sjedište društva koje je bilo u njegovom vlasništvu, a koje je svoju djelatnost obavljalo na drugoj adresi.

9. Tužitelj je iskazao i da mu je bio potreban kredit od 55.000,00 EUR, te da su mu u banci rekli da imaju povoljan kredit u CHF i da bi rata trebala biti manja od 2.000,00 kn, što mu je odgovaralo, pa je pristao na sklapanje takvog ugovora. Pritom mu djelatnik tuženika nije rekao ništa vezano za rizik vezan uz valutu CHF, kao ni o načinu na koji će se mijenjati kamatna stopa, odnosno uz koje parametre će se to vezati. On je bio svjestan da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da može doći do porasta tečaja CHF, ali nije znao da isti može narasti toliko, a u jednom trenutku mu je rata narasla na 4.000,00 kn. Iskazao je i da je došao potpisati unaprijed sačinjen nacrt ugovora, koji je bio sastavljen na obrascu i koji je bio opširan, a obzirom da ne barata pravnim pojmovima, ugovor je djelomice pogledao te mu je bilo bitno koliko će iznositi rata, pa s obzirom da mu je ista bila prihvatljiva, potpisao ga je. Nije mu rečeno da se neke ugovorne odredbe mogu drugačije ugovoriti, tako da nije utjecao na njihov sadržaj. Naknadno je prihvatio mogućnost sklapanja aneksa kojim je ugovor konvertiran, te je kredit i otplatio. Inače, u vrijeme sklapanja ugovora nije mu bilo poznato da bi HNB štitio tečaj kune u odnosu na EUR, dok ga nije štitio u odnosu na CHF, niti ga je na to upozorio djelatnik banke. Dodao je i da mu je posao opao zbog krize koja se u to vrijeme odvijala, pa je to sve utjecalo na mogućnost vraćanja kredita. Napomenuo je i da mu ništa nije isplaćeno prilikom konverzije na ime pretplate, a zna da mu se nakon toga snizila rata, te misli da je aneks sklopio 2016.

10. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je i tuženik, između ostalih tuženih banaka, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je oboje imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

11. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

12. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

13. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/17, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

15. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita, odlučeno je da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

16. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve rizike ugovora s takvom valutnom klauzulom, odnosno da su mu objašnjeni parametri i metoda promjene kamatne stope, što međutim, nije s uspjehom učinio, jer je na temelju iskaza tužitelja sud utvrdio da su mu u banci, kao najpovoljniji, ponudili upravo kredit s valutnom klauzulom u CHF, te da pritom nije bio upozoren o rizicima takve ugovorne odredbe, te nije primjerice bio upoznat s time da tečaj kune u odnosu na CHF ne štiti HNB za razliku od tečaja EUR, a nije upoznat niti s načinom promjene kamatne stope, te je utvrđeno i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama. Glede dokumentacije koju je tuženik na tu okolnost priložio (informaciju o pojmu valutna klauzula, grafički prikaz kretanja tečaja, e-mail korespondenciju i pitanja i odgovore za stambene kredite), za istaknuti je da se na temelju iste ne može utvrditi da je tužitelj na odgovarajući način informiran prilikom sklapanja Ugovora, odnosno ista ne dokazuje kako je u konkretnom slučaju postupljeno, već sadrži općenito objašnjenje pojma valutne klauzule i upute djelatnicima kako bi vezano za valutnu klauzulu trebali postupati s klijentima, s tim da u istoj nema govora o specifičnostima valute CHF, a glede pisanog iskaz PĐ, za istaknuti je da se svjedoci saslušavaju pred sudom te da jedan od dokaza predviđenih ZPP-om nije pisani iskaz svjedoka, slijedom čega isti sud nije posebice ocjenjivao.

17. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nepoštene i kao takve ništetne, s tim da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO/91), pa nije zastario zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnima odredbe čl. 7. Ugovora, u dijelu u kojem je istima ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima od 536,79 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate (odobrenja žiro-računa) i odredbu čl. 8. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Međutim, odredba čl. 2. Ugovora, kojom je ugovoreno da se iznos kredita isplaćuje tužitelju po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan puštanja kredita u tečaj, nije obuhvaćena navedenom presudom kojom su utvrđene povrede prava potrošača - korisnika kredita, a niti, po ocjeni suda, ta odredba dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, slijedom čega je odbijen zahtjev tužitelja da se u dijelu te odredbe, sadržane u čl. 2. Ugovora, utvrdi ništetnost. Odredbe čija je ništetnost utvrđena u ovom postupku ne mogu se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 104. st. 1. ZOO/91, tuženik bi bio dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelji bi imao pravo na povrat u dijelu u kojem je njegova obveza preplaćena, i to kao razliku između iznosa obračunatog po početnoj i po promijenjenoj kamatnoj stopi (tužitelj nije postavio zahtjev za povrat po toj osnovi, što nije zapreka za utvrđenje ništetnosti te odredbe), te onog kojeg je platio na temelju tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja na dan isplate kredita tužitelju, kao i povrat svih koristi koje je tuženik zbog tih odredbi ostvario.

18. Nadalje, iako je sklapanjem Aneksa br. 2 neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, to ne znači da je tužitelj uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. Naime, o navedenom pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu broj Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom (u konkretnom slučaju nije bilo preplate obveze tužitelja), ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, tražeći u konkretnom slučaju da o ništetnosti spornih odredbi sud odluči kao o prethodnom pitanju, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 107. st. 1. ZOO/91), osim u izuzetnim slučajevima koje propisuje čl. 107. st. 2. ZOO/91, odnosno ukoliko bi se radilo o zabrani manjeg značaja, a ugovor je izvršen, što u konkretnom slučaju nije posrijedi, imajući u vidu sve okolnosti, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru i posljedice koje je predmetna ništetnost proizvela za tužitelja kao potrošača. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (A protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama, s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana, izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

19. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 104. st. 1. bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio, odnosno naknadu za koristi koje je ostvario po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i čl. 210. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne bi potraživao naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, s tim da tužitelj tvrdi i da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

20. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, odnosno je li tužitelj sklapanjem Aneksa br. 2 Ugovoru obeštećen do dana konverzije Ugovora, a kada bi se njegova obveza do tada uzela po početnom tečaju i je li mu po istim kriterijima ispravno obračunata preostala nedospjela glavnica, provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., koji je u nalazu i mišljenju naveo da je, primjenom navedenih kriterija, ukupna razlika između anuiteta s osnove promjene kamatnih stopa, za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 2.315,94 EUR, a ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete iznosi 4.064,97 EUR, dok ukupna razlika samo za anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 5.257,03 EUR, a za one za koje je plaćen manje plaćeni iznos 1.192,06 EUR. Vještak je utvrdio i da razlika u iznosu preostale glavnice na dan konverzije, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja prema početnom otplatnom planu iznosi 3.246,23 EUR te je utvrdio i da je tužitelju izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015. utvrđen manjak uplata, a ne preplata, prilikom konverzije i to u iznosu od - 1.392,94 EUR. Proizlazi i da je način izračuna konverzije kredita propisan ZID ZPK/15 i to čl. 19.c te da je tuženik prilikom izrade početnog otplatnog plana u EUR uzeo početno odobrenu glavnicu kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita i na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita je primijenjen tečaj EUR iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR, a proizlazi i da su konverzijom uzete u obzir sve uplate tužitelja, s tim da je u usmenom obrazloženju nalaza vještak decidirano naveo i da je navedeni izračun izvršen sukladno odredbama ZID ZPK/15.

21. U pisanom očitovanju na primjedbe tužitelja u dijelu primijenjenog početnog tečaja, vještak je naveo da je primijenio tečaj na dan 30. prosinca 2004. i to 1 CHF=4,932 kn, međutim, ukoliko bi se trebalo primijeniti tečaj na dan 24. prosinca 2004., kako tvrdi tužitelj, u tom slučaju ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatnih stopa za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos isto iznosi 2.315,94 EUR, a ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete iznosi 4.709,76 EUR, dok ukupna razlika za anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 5.563,82 EUR, a za one za koje je plaćen manje plaćeni iznos 940,81 EUR. Vještak je utvrdio i da razlika u iznosu preostale glavnice na dan konverzije, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan 24. prosinca 2004. iznosi 3.810,63 EUR.

22. U usmenom obrazloženju nalaza i mišljenja, vještak je ustrajao u tome da su relevantna utvrđenja iz njegovog osnovnog nalaza, a ne pisanog očitovanja, jer je u osnovnom nalazu utvrđenja bazirao na podatku da je kredit tužitelju isplaćen 30. prosinca 2004., jer u prilog tomu govori potvrda o isplati kredita na taj dan, a drugu varijantu je izradio na prijedlog tužitelja, te je pojasnio i da se manje priznata glavnica odnosi samo na razliku zbog promjene tečaja.

23. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio kao nepristrano i obrazloženo, te sukladno pravilima struke, kao i zadatku vještačenja, a primjedbe tužitelja glede primijenjenog tečaja vještak je obrazloženo otklonio, ustrajući kod toga da je primijenio ispravan tečaj, tj. na dan 30. prosinca 2004., kada je kredit tužitelju i isplaćen, kako to i proizlazi iz potvrde o uplati.

24. Prigovor zastare u dijelu zahtjeva za isplatu je neosnovan jer zastarijevanje restitucijskog zahtjeva, na koji se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. godine). Kako je odluka donesena u sporu povodom kolektivne tužbe, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, na čemu se temelje zahtjevi za isplatu, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., proizlazi da do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, tj. 26. travnja 2023., nije protekao petogodišnji zastarni rok.

25. Neosnovan je prigovor prijeboja koji je istaknuo tuženik, jer iako je u postupku utvrđeno da je tužitelj zbog nižeg tečaja manje platio 1.192,06 EUR, tuženik nema pravo na povrat stečenog bez osnove od tužitelja. Naime, iako se radi o koristi koju je tužitelj time ostvario, kako tuženik nije potrošač, on ne uživa zaštitu koju sukladno propisima o zaštiti potrošača uživaju potrošači, pa ne može osnovano potraživati od tužitelja isplatu manje plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe, odnosno nižeg tečaja, a svakako ne i sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja manje plaćenih iznosa, jer je tužitelj bio savjestan stjecatelj. Slijedom navedenog, nije prihvaćen prigovor prijeboja koji je istaknuo tuženik, te je odlučeno kao pod točkom VII izreke.

26. Kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio svoju obvezu do dana konverzije Ugovora za iznos od 4.064,97 EUR, isti mu je, temeljem čl. 104. st. 1. ZOO/91, i dosuđen, dok je odbijen preostali zahtjev po ovoj osnovi od 1.909,29 EUR.

27. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplate po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli tekuće, kako je to i zatraženo, od prvog sljedećeg dana nakon dana plaćanja pojedinog iznosa, do dana isplate, sve pobliže navedeno u izreci (točka III), s tim da je i visina pojedinog mjesečnog iznosa preplate i dan plaćanja pojedinog anuiteta razvidan iz nalaza i mišljenja vještaka.

28. Pravo na zatezne kamate tekuće od plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 214. ZOO/91, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, te da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja).

29. Glede tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu manje priznatog iznosa glavnice kod konverzije, za kojeg je vještačenjem utvrđeno da iznosi 3.246,23 EUR, za istaknuti je da je priznavanjem manjeg iznosa od onog na koji bi tužitelju pripadalo pravo zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, unatoč tomu što je izračun izvršen sukladno ZID ZPK/15, tuženik ostvario korist, na povrat koje tužitelj ima pravo u smislu čl. 104. st. 1. ZOO/91, i tek priznavanjem iste se tužitelj dovodi u poziciju kao da ništetnih odredbi do dana konverzije nije ni bilo. Nadalje, navedena tražbina nije zastarjela, imajući u vidu da je pitanje ništenosti odredbi po osnovi kojih mu je priznata preplata, odnosno umanjenje glavnice, konačno pravomoćno riješeno tek odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018., pa tek od tada teče petogodišnji zastarni rok za ovaj dio tražbine, koji do dana podnošenja tužbe nije protekao. Na navedeni iznos tužitelju, temeljem čl. 214. ZOO/91, pripada pravo na zatezne kamate tekuće od dana kada je tuženik ostvario tu korist, s obzirom da je tuženik nesavjestan stjecatelj iz već navedenih razloga, a to je dan s kojim je izvršen izračun konverzije, slijedom čega je tužitelju po ovoj osnovi dosuđen iznos od 3.246,23 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015., kako je to i zatraženo, s obzirom da je izračun konverzije izvršen po tuženiku na dana 30. rujna 2015., dok je odbijen dio zahtjeva po ovoj osnovi u iznosu od 3.247,18 EUR.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP, s obzirom na koju odredbu je sud utvrdio uspjeh stranaka u postupku. Kada se uzme u obzir uspjeh u osnovi, koji je 100% za sva četiri postavljena tužbena zahtjeva, te kada se uzme u obzir uspjeh u visini, koji u prosjeku iznosi 85,58% (za prvi tužbeni zahtjev 66,66%, za drugi 100%, za treći 84,02 % i za četvrti 75%), proizlazi da je tužitelj uspio s 92,79% u postupku, odnosno da nije uspio u neznatnom dijelu, u svezi kojeg i nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega mu pripada pravo na naknadu parničnog troška u cijelosti. Pored toga, treba reći da je u presudi Europskog suda za ljudska prava od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, odlučeno da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, te načelo djelotvornosti, treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Dakle, u ovoj vrsti spora tuženik ne bi imao pravo na naknadu troška zbog djelomičnog uspjeha tužitelja s visinom tužbenog zahtjeva, jer bi takav način snošenja troškova od strane potrošača predstavljao znatnu prepreku koja bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na sudsku zaštitu, slijedom čega je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

31. Troškovi su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa), kao i sukladno vrijednosti predmeta spora koja iznosi 13.405,00 EUR.

32. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (250 bodova), trošak sastava četiri obrazložena po Tbr. 8. toč. 1. (4x250 bodova), i to podnesaka od 27. rujna 2023., 2. studenoga 2023., 5. rujna 2024. i 30.listopada 2024., trošak sastava podnesaka od 29. studenoga 2024., 12. prosinca 2024. i 8. siječnja 2025., sve po Tbr. 8. toč. 3. (3x100 bodova), trošak sastava podneska od 12. rujna 2024. po Tbr. 8. toč. 4. (25 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 8. veljače 2024, 4. rujna 2024., 5. studenoga 2024. i 7. svibnja 2025., sve po Tbr. 9. toč. 1. (4x250 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu 1.312,50 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 92,91 EUR, a priznat mu je trošak i preliminarnog izračuna preplate po vještaku, koji prema potvrdi o uplati, iznosi 150,00 EUR, a koji predstavlja trošak nastao u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), te koji je bio potreban za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u tužbi.

33. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđena naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 7.005,41 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

34. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

U Zagrebu, 28. svibnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika