Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-932/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke više sudske savjetnice – specijalistice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužitelja CG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Brlečić, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Brlečić & partneri j. t. d. iz Varaždina, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri j. t. d. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 24. travnja 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude dana 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička 50, OIB:02535697732, da isplati tužitelju CG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.275,30 EUR (slovima: pet tisuća dvjesto sedamdeset pet eura i trideset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na: iznos 29,35 EUR teče od 31. prosinac 2011.

iznos 44,03 EUR teče od 31. siječanj 2012.

iznos 131,09 EUR teče od 29. veljača 2012.

iznos 132,32 EUR teče od 31. ožujak 2012.

iznos 129,73 EUR teče od 30. travanj 2012.

iznos 129,48 EUR teče od 31. svibanj 2012.

iznos 133,61 EUR teče od 30. lipanj 2012.

iznos 131,87 EUR teče od 31. srpanj 2012.

iznos 130,88 EUR teče od 31. kolovoz 2012.

iznos 131,68 EUR teče od 30. rujan 2012.

iznos 122,59 EUR teče od 31. listopad 2012.

iznos 130,80 EUR teče od 30. studeni 2012.

iznos 132,26 EUR teče od 31. prosinac 2012.

iznos 50,42 EUR teče od 31. siječanj 2013.

iznos 117,69 EUR teče od 28. veljača 2013.

iznos 124,51 EUR teče od 31. ožujak 2013.

iznos 127,87 EUR teče od 30. travanj 2013.

iznos 128,96 EUR teče od 31. svibanj 2013.

iznos 118,38 EUR teče od 30. lipanj 2013.

iznos 497,36 EUR teče od 31. srpanj 2013.

iznos 120,08 EUR teče od 31. kolovoz 2013.

iznos 126,47 EUR teče od 30. rujan 2013.

iznos 130,01 EUR teče od 31. listopad 2013.

iznos 129,73 EUR teče od 30. studeni 2013.

iznos 130,72 EUR teče od 31. prosinac 2013.

iznos 3,80 EUR teče od 31. siječanj 2014.

iznos 84,70 EUR teče od 28. veljača 2014.

iznos 223,17 EUR teče od 31. ožujak 2014.

iznos 88,07 EUR teče od 30. travanj 2014.

iznos 86,35 EUR teče od 31. svibanj 2014.

iznos 88,78 EUR teče od 30. lipanj 2014.

iznos 88,77 EUR teče od 31. srpanj 2014.

iznos 88,92 EUR teče od 31. kolovoz 2014.

iznos 89,45 EUR teče od 30. rujan 2014.

iznos 88,91 EUR teče od 31. listopad 2014.

iznos 89,03 EUR teče od 30. studeni 2014.

iznos 88,87 EUR teče od 31. prosinac 2014.

iznos 7,12 EUR teče od 31. siječanj 2015.

iznos 172,06 EUR teče od 28. veljača 2015.

iznos 88,68 EUR teče od 31. ožujak 2015.

iznos 88,75 EUR teče od 30. travanj 2015.

iznos 141,23 EUR teče od 31. svibanj 2015.

iznos 88,80 EUR teče od 30. lipanj 2015.

iznos 89,15 EUR teče od 31. srpanj 2015.

iznos 89,18 EUR teče od 31. kolovoz 2015.

iznos 89,62 EUR teče od 30. rujan 2015.

s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, a do zatraženog iznosa od 10.067,01 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Svaka strana snosi svoje troškove parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 10. lipnja 2019. radi isplate, u kojoj navodi da je tuženik jedna od banaka obuhvaćena pravomoćnim presuda donesenim u postupcima povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. te na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.

1.2. Nadalje navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 16. prosinca 2005. Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 81.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Navodi da je predmetni ugovor opterećen ništetnim ugovornim odredbama, obzir da je tuženik u isti jednostrano ugradio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi te nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan švicarski franak. Poziva se na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku te navodi da je jasno kako je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćnih presuda na koje se tužitelj u tužbi poziva. Slijedom navedenog, a imajući u vidu odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba.

1.3. Tužitelj navodi da su posljedice nepoštenih ugovornih odredaba iz navedenog Ugovora bile za tužitelja zastrašujuće budući da je tečaj CHF u odnosu na HRK u vrijeme vraćanja kredita znatno rastao te da je tuženik uz to paralelno donosio Odluke kojima je povećavao kamatne stope. Od početnog ugovorenog anuiteta u kunskom iznosu od cca 2.409,02 kuna, mjesečni anuitet je uslijed tuženikovih odluka o promjenama kamatne stope i porasta tečaja CHF u odnosu na HRK prelazio iznos od 3.500,00 -3.800,00 kuna. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao svojim odlukama u razdoblju od 2006. do 2017. na način da je od prvotno ugovorene stope od 4,35% godišnje ista iznosila 5,29%, 5,33%, 5,47%, 5,56%, 5,68%, 5,82%, 5,85% pa sve do 6,10%, a kako to proizlazi iz Plana otplate. Iz svega navedenog, nesporno je kako su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope (članak 4.1. i 7.2.) i valutne klauzule (članak 7.2.) nepoštene, a time i ništetne, što u ovom postupku predstavlja prethodno pitanje te tužitelj ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredaba kao nepotreban već tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime plaćenih kamata i razlike u tečaju.

1.4. Tužitelj je početkom 2016. sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR. U bitnome, tužitelj je do 15. ožujka 2017. umjesto iznosa od 534.897,82 kuna koliko bi morao platiti da se kamata obračunavala po ugovorenoj stopi od 4,35% i da je kredit odobren u kunama tuženiku platio ukupan iznos od 608.348,33 kuna, što znači da je tužitelj tuženiku, unatoč sklopljen Dodatku ugovora o kreditu, a na temelju ništetnih odredaba preplatio iznos od 73.450,51 kuna.

1.5. Navodi da tužitelj više nije mogao trpjeti neprekinuti rast kamata te neizvjesnost kakva će biti svaka iduća odluka tuženika o kamatnoj stopi, a nije mogao trpjeti niti stalno povećanje tečaja CHF u odnosu na HRK pa je 15. ožujka 2017. izvršio prijevremenu otplatu kredita u CHF na način da je na partiju tog kredita izvršio uplatu iznosa od 226398,78 kuna na ime podmirenja cjelokupne nedospjele glavnice na taj dan.

1.6. Stoga tužitelj ovom tužbom traži da sud naloži tuženiku da mu isplati iznose koje je preplatio s osnova ništetnosti tih odredaba i to razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF u visini od 75.849,91 kuna/10.067,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te navodi kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati obzirom da je tužitelj s tuženikom prvenstveno 2015. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe članka 131. ZZP/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. U konačnici, i sudska praksa izjasnila se po pitanju utjecaja sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Poziva se na presudu Europskog suda C-81/19 od 9. srpnja 2020. u kojoj se zaključuje da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva. Nesporno je da su Dodaci ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija sklopljeni sukladno izričitim i prisilnim odredbama zakona u kojem je detaljno reguliran i objašnjen mehanizam konverzije na kojem se baziraju i svi izračuni konverzije predočeni potrošaču prije sklapanja same konverzije, slijedom čega je nedvojbeno da je takvim postupanjem ispunjen uvjet slobodnog i informiranog pristanka na konverziju svakog potrošača koji je istu prihvatio. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019 i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, na štetu banke te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove. Vezano za prigovor ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom Banke i valute iz osnovnog ugovora valja reći da su te odredbe izmijenjene Dodatkom osnovnom ugovoru koji je tužitelj prihvatio i potpisao upravo s namjerom da se izvrši konverzija (članak 1. stavak 3. Dodatka) te da je prihvatio izračun konverzije (članak 2. Dodatka), a za ništetnost odredbi iz Dodatka ugovora o kreditu (konvertirani kredit) valja reći kako ta ugovorna odredba ne podliježe testu poštenosti ako je banka postupala u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer su u tom slučaju, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jasne i razumljive (rješenje ŽS u Karlovcu, poslovni broj: Gž-1310/15 od 5. listopada 2016.).

2.1. Tuženik ukazuje i na to kako se radi o ugovoru solemniziranom od strane javnog bilježnika koji ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta pa je neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba tog ugovora. Navodi da tužitelj, kao poslovno sposobna osoba, niti jedno pitanje nije izdvojio kao sporno niti je tražio razjašnjenja unatoč višekratnoj provjeri od strane službenik banke i javnog bilježnika, iz čega se može razumno zaključiti da su mu ugovorne odredbe te prava i obveze bile jasne. Tuženik stoga ističe da ne može preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, tako i za postupanje poslovno sposobnog suugovaratelja, a banka zbog specifičnosti usluge ne može pregovarati sa svakim potrošačem o pojedinačnim odredbama ugovora, no iz tog razloga nudi veći broj usluga i proizvoda između kojih potrošač može izabrati onaj koji mu najviše odgovara.

2.2. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2. Navodi da je slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbi osnovnog ugovora o kreditu, dok je Dodatkom ugovoru o kreditu, u članku 7. istog, detaljno definirana i specificirana kamata i kamatna stopa po kojoj se obračunavaju anuiteti po modelu koji je strogo definiran kogentnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15). Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, tuženik je bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, obzirom da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima vezano uz navedeno. Ovakvim zahtjevom tužitelj zapravo neosnovano na tuženika prebacuje odgovornost i posljedice svog nemarnog ponašanja vezano za svoj eventualni propust da se adekvatno dodatno informira o uvjetima, posljedicama i rizicima sklapanja spornog ugovora o kreditu, ili da se obrati nadležnoj osobi tuženika radi dodatnih pojašnjenja, a u situaciji u kojoj mu je tuženik prethodno, u skladu sa zakonom i važećim internim propisima, omogućio upoznavanje s istima, te ga obavijestio i informirao o svim mogućim rizicima i posljedicama ulaska u kreditni odnos. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi.

2.3. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-7129/13, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi članka 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se kamatna stopa i tečaj ugovorene valute kredita mijenjao, a što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorene kamatne stope i svih kasnijih izmjena. Naime, razliku u kamati tužitelj potražuje u odnosu na kreditni odnos koji je prestao postojati, a povrh navedenog, u odnosu na isplaćene kamate koje su mu uzete u obzir prilikom sklapanja konverzije u cijelosti. Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Smatra da je predmetni ugovor u cijelosti usklađen s tada važećim pozitivnim propisima i načelima hrvatskog pravnog poretka, a konačno ističe i prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 9010904838 od 16. prosinca 2005., izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., dopis tuženika od 11. studenoga 2015., plan otplate, pregled uplata po kreditu (omotnica na listu 9 spisa), provedeno je saslušanje tužitelja na raspravi održanoj 13. studenoga 2024., provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić, pročitan je nalaz vještaka od 13. siječnja 2025. (list 67-80 spisa).

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

5. Predmet spora je isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o ugovorenoj kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli.

6. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika 16. prosinca 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9010904838, , a kojim ugovorom banka stavlja tužitelju na raspolaganje iznos od 81.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je člankom 4. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,35% godišnja, promjenjiva, a u skladu s Odlukom Banke o kreditiranju građana. Nije sporno ni to da je početkom 2016. izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi te je sporno da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

8. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj: 96/2003., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 328. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Tuženik iznosi prigovor kako se u konkretnom slučaju tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1 ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c ZPP (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama, ne samo za naknadu štete, već i za isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj: 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

17. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

18. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik nije predložio nikakve dokaze. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je predmetni kredit uzeo kod tuženika radi rješavanja stambenog kredita, rekli su mu da je kredit u CHF povoljan, ali u tom trenutku nije znao što će se dogoditi. Naveo je da nije raspravljao niti mu je netko pojasnio pojedine odredbe Ugovora o kreditu, koji je sklopio u poslovnici tuženika u Varaždinu. Proveo je konverziju Ugovora o kreditu iz valute CHF u valutu EUR jer mu je rečeno da će se nešto popraviti ali nitko nije sa njim pregovarao vezano za uvjete konverzije. Kada je došao potpisati predmetni Dodatak Ugovora o kreditu sve je već bilo unaprijed pripremljeno. Nitko mu nije pojašnjavao zašto se kamatna stopa mijenjala tijekom razdoblja otplate kredita. U Banci mu je kredit u CHF ponuđen kao najpovoljnija opcija radi čega je i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu sa tuženikom. Osim predmetnog Ugovora u to vrijeme nije imao nikakav ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Prilikom sklapanja Ugovora njemu nitko nije pojasnio što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Ugovor je letimično pročitao ali nije mogao pretpostaviti da će se kamatna stopa promijeniti i da će tečaj CHF znatno porasti. Ugovor je solemniziran od strane Javnog bilježnika, ali se ne sjeća da bi Ugovor bio pročitan i protumačen. Ne sjeća se da bi dobivao obavijesti Banke o promjeni kamatne stope. Konverziju je prihvatio jer je mislio da će biti bolje, odnosno da će lakše plaćati kredit.

18.1. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njegovog iskaza, tužitelj nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koji bi upućivali na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

19. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

20. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem" s obzirom da na svoju struku očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule i parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

21. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

22. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje: Novela), u odredbi članka 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

23. Kao način konverzije kredita, u odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

24. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

25. Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

26. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

27. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

28. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

29. Međutim Vrhovni sud RH apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

30. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

31. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 C protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

32. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

33. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji koja je u svom nalazu i mišljenju od 13. siječnja 2025. izračunala preplatu koju je tužitelj platio tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (uz umanjenje za iznos preplate koju je tuženik priznao tužitelju prilikom provođenjem konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR) u iznosu od 5.275,30 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

33.1. U podnesku od 22. siječnja 2024. tuženik je iznio prigovore pravne prirode na nalaz i mišljenje vještakinje, dok tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao primjedbe već je podneskom od 14. veljače 2025. uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje iznos od 5.275,30 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama umjesto prvotno zatraženog iznosa od 10.067,01 EUR čime je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev, a s kojim djelomičnim povlačenjem se tuženik nije usuglasio. Odredbom članka 193. stavak 1. ZPP, propisano je da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Obzirom da se tuženik nije usuglasio s povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, to je o istom trebalo odlučiti te je isti sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 10.067,01 EUR.

33.2. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.

34. Kako je, dakle, provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uzimanje u obzir pretplate koju je tužitelj primio obračunom konverzije zbog promjene tečaja CHF u EUR, tužitelj tuženiku više platio iznos od 5.275,30 EUR, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

35. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 10. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu temeljem ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

36. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka strana snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedince troškove primjenom članka 156. stavka 1. ZPP.

36.1. Kad se stavi u omjer vrijednost predmeta spora iz tužbe (10.275,30 EUR – budući da se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe) i iznos s kojim je tužitelj uspio u parnici (5.275,30 EUR), proizlazi da je tužitelj uspio sa 51,33 % svog zahtjeva, dok preostalih 48,67% predstavlja uspjeh tuženika u parnici. Kako su stranke dakle djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, to je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

37. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Ivanec, 28. svibnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćniku Predragu Brlečić, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Brlečić & partneri j. t. d. iz Varaždina

2. Tuženik, po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri j. t. d. iz Zagreba