Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-32/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, Ljudevita Gaja 6, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 29. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja ZR i punomoćnika tužitelja Josipa Pintarića, odvjetnika iz [adresa], i zamjenika punomoćnika tuženika Zlatka Planinca, odvjetnika iz Varaždinskih Toplica, te objave presude 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 9. Ugovora o kreditu od 8. studenog 2005. br. 320-50-3131323 solemniziranog po javnom bilježniku Zvijezdani Rauš-Klier, br. OV-1140/05-2 dana 8. studenoga 2005., sklopljenog između tužitelja – ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 72,19 eura (sedamdeset dva eura i devetnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. studenog 2010. pa do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 151,54 eur (sto pedeset jedan euro i pedeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 8. studenog 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 320-50-3131323, da se radilo o nenamjenskom kreditu za kupnju vozila u iznosu od 9.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 84 mjeseci. Člankom 9. predmetnog Ugovora, propisano je da korisnik kredita – tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor – tuženik. Tužitelj je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku, i to prijevremeno 11. studenog 2010. Tužitelj navodi da je predmetnim ugovorom o kreditu koji je sastavljen i pripremljen od strane tuženika po principu „uzmi ili ostavi“, u članku 9. ugovorena i naknada u slučaju prijevremene otplate kredita, no ista nije određena niti fiksno tj. u nominalnom iznosu, niti u postotku. Navodi da je izlazna naknada koju je platio tužitelj prijevremeno djelomično otplativši kredit ništetna jer nije određena niti odrediva sukladno odredbi čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi s čl. 322. ZOO-a. Jednako tako, tuženik istu nije bio ovlašten naplatiti ni temeljem odredbe čl. 1024. ZOO-a jer isti nije pretrpio nikakvu štetu tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita. Poziva se na odredbu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, navodi da je odredbom čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U slučaju da trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo, dužan je i to dokazati (st. 4. istog članka istog zakona). S obzirom na to da tužitelj nije mogao pregovarati o citiranoj odredbi (kao ni o bilo kojim drugim odredbama ugovora) te obzirom da nije primio razumljive, potpune obavijesti na kojima se temelji izračun izlazne naknade, citirana ugovorna odredba je ništetna, a tuženik se ima smatrati nepoštenim stjecateljem sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu mora vratiti zajedno s zateznom kamatom, radi čega je tužitelj ustao sa tužbom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 8. studenog 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50-3131323 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 9.400,00 CHF, a da je ugovorena redovna kamata 6,5% promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Navodi da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima. Protivi se tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Smatra neosnovanim navode tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja prema članku 81. Zakona o zaštiti potrošača te da nisu ispunjeni svi uvjeti propisani tom odredbom kako bi se odredba mogla smatrati nepoštenom jer je prije zaključenja ugovora, tuženik objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a s obzirom na to da tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Osim toga, tuženik ističe prigovor zastare te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu broj 320-50-3131323 od 8. studenog 2005., sa pripadajućom potvrdom o solemnizaciji, potvrdu o transakcijama, presliku knjigovodstvene kartice po predmetnom kreditu, zahtjev za prijevremenu konačnu otplatu kredita sa naznačenim iznosom naknade za prijevremenu otplatu, otplatni plan, te je saslušan tužitelj ZR u svrhu dokazivanja.

4. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita tužitelja te zahtjev za isplatu plaćenog iznosa tuženiku primjenom ove ništetne odredbe ugovora.

6. Nesporno je između stranaka da je tužitelj s tuženikom 8. studenog 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 320-50-3131323 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, s tim da je taj ugovor 8.11.2005. i solemniziran kod javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier iz Varaždina, pod brojem OU-1140/05-2. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 9.400,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita te da se kredit odobrava za kupnju vozila, te da je tužitelj otplatilo navedeni kredit u cijelosti. Nesporno je da je istim ugovorom odredbom 9. predviđeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor. Nesporno je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita i to u utuženom iznosu budući da je tuženik na ročištu 11. ožujka 2025. naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

7. Sporno je između stranaka da li je nastupila zastara potraživanja, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, te da li su stranke pregovarale o navedenoj odredbi ugovora.

8. Odredba ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži tužbenim zahtjevom, a prema kojoj Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz suglasnost i uvjete kreditora (tuženika), u suprotnosti je sa odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Naime, potonjom odredbom propisano je u stavku 2. toga članka ZOO da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te je sukladno stavku 3. istog članka u tom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a prema stavku 4. u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Pri tome valja reći da se radi o prisilnoj zakonskoj odredbi, zbog čega stranke svoje obvezne odnose ne mogu, sukladno općem načelu iz članka 11. ZOO, urediti drugačije odnosno suprotno prisilnim odredbama. Dakle, odredba kojom se korisniku kredita uvjetuje prijevremena otplata kredita plaćanjem naknade i to prema odluci samog kreditora u suprotnosti je s prisilnim odredbama jer pravo na prijevremenu otplatu kredita ne može biti uređeno ikakvim uvjetima kreditora suprotnim kogentnoj normi. Tijekom postupka tuženik nije ničime dokazao postojanje troškova ili štete te uzročno-posljedične veze između vraćanja kredita prije roka te troškova ili štete čiju naknadu potražuje u smislu članka 1024. stavak 3. ZOO. Slijedom navedenog sud utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba iz članka 9. Ugovora o kreditu suprotna kogentnim zakonskim odredbama te je kao takva ništetna, slijedom čega je tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti osnovan. Napominje se da je jednako stajalište zauzeto i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.

9. S obzirom na takvo utvrđenje suda, nisu posebno razmatrani navodi stranaka o poštenosti odredaba potrošačkih ugovora propisanih člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP) jer je ništetnost odredbe već utvrđena na temelju ranije navedenih odredaba ZOO-a. Iz dostavljenog ugovora o namjenskom kreditu vidljivo da je isti sklopio tužitelj kao korisnik kredita kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 9.400,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, a korisnik – tužitelj se isti obvezao vratiti zajedno sa redovnom kamatom po stopi od 6,5 % godišnje (čl. 2.), u roku od 84 mjeseci (čl. 4.), namjena kredita je kredit za kupnju rabljenih vozila (čl. 6.). U konkretnom slučaju radi se o situaciji kada je tužitelj ugovorio zajam kao potrošač sukladno definiciji iz čl. 3. ZZP-a. Razmatrajući navedeni ugovor, sud ocjenjuje kako se radi o tipskom ugovoru, unaprijed sastavljenom od strane tuženika, a tuženik isto tijekom postupka nije niti osporavao. Tuženik je tijekom postupka negirao da s tužiteljem prilikom sklapanja ugovora nije vodio pregovore i naveo je da je tužitelju svaka odredba ugovora bila objašnjena. Međutim, ove svoje navode tuženik ničim nije dokazao.

10. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 29. travnja 2025. naveo da je sa tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu jer su mu trebala sredstva za kupnju automobila za osobne potrebe, te da je odlučio ugovor sklopiti kod tuženika jer, nakon što se raspitao kod drugih banaka, zaključio je da je kod tuženika najniža kamatna stopa. U banci prilikom sklapanja ugovora nije bilo nikakvih pregovora vezano za pojedine odredbe kredita te nije nikako mogao utjecati na sadržaj odredbi već mu je od strane tuženika ponuđen unaprijed pripremljen ugovor koji je mogao prihvatiti li ne prihvatiti. Naveo je da prilikom sklapanja ugovora nije znao da postoji njegova obveza za plaćanjem izlazne naknade za slučaj prijevremene otplate kredita, niti da je to pisalo u ugovoru, te da je smatrao da su mu u banci to bili dužni reći pa nije postavljao pitanja vezana za to. Kako su mu rate kredita rasle odlučio je prije zatvoriti kredit te ga je prijevremeno otplatio, a pri tome mu je bila naplaćena tzv. "izlazna naknada" za koju je saznao prilikom podnošenja zahtjeva za prijevremenu otplatu. Navodi da nije bilo mogućnosti nikakvih pregovora kod zatvaranja kredita već je ili mogao nastaviti plaćati kredit ili ga prijevremeno zatvoriti uz plaćanje naknade.

11. Iz iskaza tužitelja koji je sud ocijenio životnim, logičnim i u cijelosti ga našao vjerodostojnim proizlazi dakle, da tužitelj s tuženikom uopće nije mogao pregovarati, već mu je ponuđen unaprijed pripremljen ugovor od strane tuženika . Iz navedenog se zaključuje, kako je ugovor jednostrano sastavljen od strane tuženika pri čemu tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj istog, niti je pregovarao o predmetnoj odredbi ugovora već je isti mogao prihvatiti ili ne prihvatiti.

12. Tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, a iz dostavljene potvrde tuženika koju je tužitelj priložio u spis predmeta na listu 17 spisa vidljivo je da je tužitelj 10. studenog 2011. prijevremeno otplatio kredit broj 320-50- 3131323 te mu je sukladno Općim aktima banke naplaćena naknada u iznosu od 543,94 kn. Slijedom navedenog sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 9. Ugovora o kreditu kao i shodno tome temeljem čl. 323. st. 1. ZOO zatraženu isplatu od strane tuženika stečenog iznosa od 72,19 eur / 543,94 kn s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita naplaćenu 10. studenog 2010.

13. U pogledu prigovora zastare koji je tuženik istaknuo upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO po tim osnovama tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

14. Na dosuđeni iznos stečen bez osnove temeljem ništetne odredbe ugovora tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate, po njegovom zahtjevu, od dana nakon što je izvršio uplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita po ništetnoj odredbi, odnosno od 12. studenog 2010., i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je sukladno odredbi članka 29. st. 2 . ZOO i njezinim izmjenama u pojedinim razdobljima.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Kako je tužitelj u sporu u cijelosti uspio sud je tužitelju priznao trošak jednokratne nagrade u iznosu od 125,00 eur sukladno tbr. 7. st. 9. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), budući da je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 eur. Nadalje, sud je priznao zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 13,27 eur te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eur sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19) koje troškove je tužitelj dužan podmiriti budući da se ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske odluke za zaštitu kolektivnih interesa iz članka 10. stavka 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23). Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 151,54 eur. Dosuđeni trošak tuženik je dužan podmiriti u roku od petnaest dana sukladno članku 328. st. 2. ZPP-a. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 28. svibnja 2025.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (članak 467.a ZPP-a).

Dostaviti:

1. Tužitelji po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, Ljudevita Gaja 6

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, Zelinska 4