REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6128/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JA iz [adresa] (sada na adresi: [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 16. svibnja 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja RA, odvjetničke vježbenice i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice, dana 28. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9011991099 od 30. rujna 2006. godine zaključenog između tužitelja JA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 342,29 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11.10.2006. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28. svibnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke dana 30. rujna 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu, u iznosu od 36.420,40 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate, na rok otplate od 84 mjeseci. Navodi se da je tužitelju sukladno čl. 11.3 završne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, nametnuta obveza plaćanja naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredit, te da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran i morao je platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelj navodi da je na ime tzv. ulazne naknade platio tuženiku (prilikom isplate kredita) iznos od 342,29 eura (1,50% od iznosa kredita). Tužitelj naglašava da se radi o tipskom ugovora koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovaca i o čijim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, te da su takve odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Poziva se na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji propisuje da su takve odredbe nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj tvrdi da mu tuženik nije pojasnio i prikazao na što se konkretno odnosi ulazna naknada. Naglašava da mu je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuo obvezu koja je prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana.

2. Stoga, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 11.3 završne odredbe predmetnog Ugovora o kredita, kojom se tužitelj obvezuje platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te da ne proizvodi pravni učinak. Predlaže da sud naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 342,29 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 11. listopada 2006. godine do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da odredbama Zakona o obveznim odnosima nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a da iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. ističe da je tužitelj neosnovano navodi da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada, ništetna. Navodi da ta odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa da samim tim, nema ni ništetnosti. Tuženik navodi da ta odredba nije nejasna jer da je tužitelj znao da će platiti naknadu u određenom postotku od iznosa kredita i da je na to pristao. Tuženik naglašava da činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Navodi da je prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj od službenika tuženika mogao zatražiti dodatne informacije i pojašnjenja o predmetnoj odredbi. Ističe prigovor zastare, navodeći da je sporna naknada za obradu kredita plaćena 2006. godine, a tužba je podnesena 2024.g., pa da je još 2011. godine istekao petogodišnji zastarni rok. Ističe da je vrijednost predmeta spora previsoko utvrđena, jer kondemnatorni zahtjev glasi na iznos od 342,29 eura. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, knjigovodstvene kartice, saslušanjem tužiteljice osobno kao parnične stranke.

5. Nakon provedenih dokaza i ocjene istih, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 30. rujna 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 36.420,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

7. Nije sporno da je odredbom Ugovora o kreditu čl. 11. Završne odredbe, točka 11.3. ugovorena obveza tužitelja - korisnika kredita da plati davatelju kredita naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita.

8. Nije sporno da je tužiteljica platila naknadu za obradu kredita u iznosu od 342,29 eura, dana 10. listopada 2006. godine.

9. Sporno je pitanje zastare i pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

10. Sud je saslušao tužiteljicu koja je izjavila da je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu 2006. godine i da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila koje joj je trebalo privatno, za osobne potrebe, a ne za poslovanje. Naglasila je da nije imala u vlasništvu obrt niti trgovačko društvo. Izjavila je da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora bila svjesna da mora platiti naknadu za obradu kredita, ali da joj od strane zaposlenika banke nije bilo obrazloženo na što se točno odnosi ta naknada i što obuhvaća. Tužiteljica navodi da joj je rečeno da se radi o standardnom ugovoru i da mora platiti naknadu kako bi mogla sklopiti ugovor o kreditu. Izjavila je da je naknada bila u visini jedne rate kredita, po prilici oko 2.500,00 kn, i da to nije bio mali iznos u vrijeme plaćanja.

11. Iskaz tužiteljice je u cijelosti prihvaćen, jer je djelovao iskreno, istinito i uvjerljivo, a osim toga njezini navodi se podudaraju s podacima iz pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu.

12. Utvrđeno je da je tužiteljica zaključila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi se o ugovoru o kreditu za kupnju osobnog vozila u privatne svrhe, a ne za bilo kakvo poslovanje ili profesionalnu djelatnost.

13. Kako nije sporna visina naknade koju je tužiteljica platio, to sud nije provodio dokaz financijskim vještačenjem jer bi to bilo neekonomično i nepotrebno, a osim toga, tužiteljica je odustala od tog prijedloga, u trenutku kada je visina tužbenog zahtjeva postala nesporna (ročište dana 21. ožujka 2025. godine).

14. Osnovan je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu, završne odredbe čl. 11., odnosno točka 11.3. kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita.

15. Kako je već navedeno u ovom postupku je nesporno da je tužiteljica dana 10. listopada 2006. godine platila tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 342,29 eura.

16. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio, evidentno je da se radi o jednostranoj odluci banke koja je odredbu o naknadi za obradu kredita unijela u ugovor, te nametnula korisniku kredita (tužiteljici) obvezu plaćanja spomenute naknade, bez pojedinačnog pregovaranja i bez objašnjenja o kakvoj se naknadi radi.

17. Utvrđeno je da se tužiteljica nije mogla suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, a osim toga, zaposlenici banke joj nisu objasnili na što se odnosi naknada i trošak obrade kredita. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

18. Tužiteljica nije mogla sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa tužiteljica - potrošač nije mogla utjecati na postojanje te odredbe. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi za obradu kredita, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. Zakona o pravima potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora.

19. Naime, odredba Ugovora o kreditu kojom se određuje obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu kredita, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Upravo okolnost da je visina naknade za obradu kredita predstavljala visinu jedne rate kredita, odnosno tadašnjih oko 2.500,00 kn, što nije bio mali iznos u vrijeme plaćanja, kako to naglašava tužiteljica, upućuje na zaključak da je takva odredba doista uzrokovala spomenutu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu slabije strane - potrošača.

20. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužiteljica je u ovoj tužbi najprije postavila deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 11.3. završne odredbe Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

21. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži isplatu iznosa plaćenog s osnove naknade za obradu kredita, također nije u zastari. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. U ovom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu tužiteljice kojim traži od tuženika da joj vrati ono što je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora. Naime, upravo je ovom presudom utvrđena ništetnost spomenute ugovorne odredbe, pa zastara nije nastupila, niti je počela teći. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dakle od pravomoćnosti ove presude.

23. Stoga je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 11.3. završne odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita. Također je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 342,29 eura, s osnova naknade za obradu kredita, sa zateznom kamatom tekućom od slijedećeg dana nakon plaćanja naknade, dakle od 11. listopada 2006. godine do isplate.

24. U pogledu tuženikovog protivljenja tijeku zatezne kamate, navodi se da je bitno razlučiti tko su stranke u ugovornom odnosu i o kakvom se ugovoru radi, a u ovom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Radi se o ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o čijim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan u odnosu na potrošača. Tuženik je bez provođenja pojedinačnih pregovora s potrošačem, nametnuo u ugovor predmetnu odredbu i obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, pa stoga nije bio savjestan. Kako se radi o stjecanju bez osnove koje je propisano odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj pojedine iznose stekao bez osnove, odnosno od dana 27. srpnja 2007. godine, kako je to tužitelj zatražio.

25. Kamatna stopa teče od 11. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

26. Tuženik se protivio visini vrijednosti predmeta spora (dalje: vps), koju je tužitelj označio u tužbi u iznosu od 1.579,40 eura, te navodi da kondemnatornim zahtjevom tužiteljica potražuje samo iznos od 342,29 eura, pa da bi taj iznos trebao predstavljati vps, a pri tom se poziva na pravni stav izražen u odluci Županijskog suda u Varaždinu i u odluci Županijskog suda u Zagrebu.

27. Tuženik smatra da bi vps trebao iznositi 342,29 eura, koliko je iznos kondemnatornog zahtjeva pod točkom II. tužbenog zahtjeva.

28. Odredba čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku, propisuje da, ako tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. U ovom slučaju, i prvi i drugi postavljeni tužbeni zahtjev temelje se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi (ništetnost dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na povrat plaćene naknade za obradu kredita), pa se vrijednost predmeta spora (dalje: vps) utvrđuje zbrajanjem svakog pojedinog iznosa.

29. Odredba čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku, propisuje da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vps koju je tužitelj u tužbi naznačio. U konkretnom slučaju, tužiteljica je naznačila vps u iznosu od 1.579,40 eura, pa je ta vrijednost mjerodavna. Kako se radi o dva postavljena tužbena zahtjeva, koje je tužiteljica u svojoj tužbi detaljno obrazložila, a osnovanost oba postavljena tužbena zahtjeva je u ovom postupku bila sporna, pa se o njima trebalo raspravljati tijekom postupka, sud smatra da je vps u iznosu od 1.579,40 eura koji je tužiteljica postavila u tužbi, u potpunosti primjeren, te da se u ovom slučaju ne radi niti o "očito suviše visoko niti suviše nisko naznačenom vps. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev, ako bi se računao prema ranijih 10.000,00 kn vps-a, odnosno sada 1.327,23 eura i kada se to zbroji sa vps-om od 342,29 eura za kondemnatorni tužbeni zahtjev, dolazi se do iznosa od 1.669,52 eura, a kako je tužitelj postavio vps čak niži od tog iznosa, odnosno 1.579,40 eura, ovaj sud je tako naznačeni vps prihvatio u potpunosti smatrajući ga primjerenim za ovaj postupak.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

31. Troškovi tužiteljice obuhvaćaju: sastav tužbe – 100 bodova, sastav podneska od 17.02.2025. – 100 bodova, pristup na ročište 21.03.2025.g. - 100 bodova, pristup na ročište 16.05.2025.g. – 100 bodova i pristup na ročište za objavu presude - 50 bodova, ukupno 450 bodova, odnosno 900,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 225,00 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužiteljici iznosi 1.125,00 eura.

32. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 28. svibnja 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

33. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 28. svibnja 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku