REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-1015/23-27

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nataši Owens, odvjetniku iz odvjetničkog društva Owens, Houška i Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su-1495/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 15. svibnja 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Ivane Matić, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika ČG, odvjetničkog vježbenika, dana 28. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. i članka 7. Ugovora o kreditu broj: 069-50-2949218 od 15. srpnja 2005. godine sklopljenog između tužitelja BG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna kauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju BG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 5.140,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 5,72 eura od 31. kolovoza 2005. godine do isplate,

- iznos od 6,37 eura od 30. rujna 2005. godine do isplate,

- iznos od 6,40 eura od 31. listopada 2005. godine do isplate,

- iznos od 6,98 eura od 30. studenog 2005. godine do isplate,

- iznos od 4,66 eura od 31. prosinca 2005. godine do isplate,

- iznos od 4,02 eura od 31. siječnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 0,50 eura od 28. veljače 2006. godine do isplate,

- iznos od 11,61 eura od 07. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 15,90 eura od 08. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 18,99 eura od 07. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 20,39 eura od 06. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,54 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,27 eura od 07. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,38 eura od 06. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,05 eura od 06. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,20 eura od 07. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,49 eura od 07. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,29 eura od 05. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,98 eura od 05. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 12,31 eura od 06. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,79 eura od 20. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 20,74 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 19,60 eura od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 26,31 eura od 06. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 25,04 eura od 06. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 27,52 eura od 03. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,00 eura od 06. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 44,58 eura od 07. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,73 eura od 06. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,41 eura od 19. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 42,46 eura od 06. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 57,11 eura od 06. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 75,75 eura od 07. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 62,56 eura od 07. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 67,18 eura od 07. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 61,30 eura od 06. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 62,35 eura od 06. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 87,34 eura od 08. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 89,77 eura od 08. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 110,65 eura od 15. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 99,93 eura od 15. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 88,19 eura od 03. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 86,93 eura od 03. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 86,02 eura od 14. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 91,62 eura od 15. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 96,50 eura od 02. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 95,26 eura od 26. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 34,37 eura od 03. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 34,07 eura od 03. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 35,78 eura od 04. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 33,69 eura od 02. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 35,07 eura od 02. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 34,35 eura od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 89,25 eura od 03. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 93,78 eura od 30. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 95,95 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 94,43 eura od 02. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 85.90 eura od 02. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 93,14 eura od 02. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 93,78 eura od 04. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 90,94 eura od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 82,10 eura od 02. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 81,88 eura od 02. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 84,05 eura od 10. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 87,53 eura od 02. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 92,34 eura od 05. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 89,86 eura od 02. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 91,62 eura od 04. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 93,61 eura od 03. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 84,76 eura od 03. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 87,10 eura od 03. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 86,33 eura od 03. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 83,74 eura od 02. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 82,91 eura od 02. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 83,29 eura od 23. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 86,23 eura od 01. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 88,71 eura od 01. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 88,19 eura od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 90,34 eura od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 91,79 eura od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 90,94 eura od 05. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 92,10 eura od 02. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 92,10 eura od 02. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 92,10 eura od 03. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 92,10 eura od 04. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 92,10 eura od 02. lipnja 2015. godine do isplate te na

- iznos od 92,10 eura od 09. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 31. kolovoza 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju BG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 474,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. srpnja 2005. godine do isplate, po stopi koja je za razdoblje od 21. srpnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju BG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.366,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 273,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 1,01 eura od 01. travnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 1,61 eura od 01. svibnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 01. lipnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 1,52 eura od 01. srpnja 2006. godine do isplate,

- iznos od 2,87 eura od 01. kolovoza 2006. godine do isplate,

- iznos od 1,46 eura od 01. rujna 2006. godine do isplate,

- iznos od 1,26 eura od 01. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 1,71 eura od 01. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 3,09 eura od 01. prosinca 2006. godine do isplate,

- iznos od 5,59 eura od 01. siječnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 7,36 eura od 01. veljače 2007. godine do isplate,

- iznos od 7,44 eura od 01. ožujka 2007. godine do isplate,

- iznos od 7,23 eura od 01. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 10,63 eura od 01. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 13,39 eura od 01. lipnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 15,29 eura od 01. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 13,63 eura od 01. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 12,24 eura od 01. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 16,39 eura od 01. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 16,90 eura od 01. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 14,27 eura od 01. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 15,70 eura od 01. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 10,72 eura od 01. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,99 eura od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 3,30 eura od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 10,34 eura od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 13,72 eura od 01. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 10,14 eura od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 15,40 eura od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 15,14 eura od 01. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 12,02 eura od 01. listopada 2008. godine do isplate te na

- iznos od 4,22 eura od 01. prosinca 2008. godine do isplate.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 1.736,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 15. srpnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 069-50-2949218, potvrđen po javnom bilježniku Marini Debelić broj Ou-641/05 dana 18. srpnja 2005. godine, u iznosu od 76.680,00 CHF obračunato u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita uz obvezu tužitelja da vrati odobreni iznos kredita u roku 300 mjeseci te uz ugovorenu valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Nastavno punomoćnik tužitelja je ističući da je odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoren iznos jednokratne naknade, koju je tuženik obračunao prilikom prvog korištenja kredita i to u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, dakle u iznosu od 766,80 CHF, naglasio da su stranke 10. ožujka 2016. godine sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) čime je provedena konverzija kredita tužitelja u kredit vezan uz valutnu klauzulu u eurima, uz definiranje kamatne stope i preostalog iznosa neotplaćenog kredita. Međutim provedenom konverzijom nisu u cijelosti otklonjene posljedice ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita. Isto tako punomoćnik tužitelja je napomenuo da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu bile nerazumljive prosječnom potrošaču glede ekonomskih posljedica istih, o kojima nije omogućeno potrošaču da pojedinačno pregovara, već je takvim, unaprijed sastavljenim ugovorom tuženika i učinjenim propustima o davanju potpune informacije, stvorena neravnoteža između ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Nadalje punomoćnik tužitelja je naglasio da je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visoki trgovački sud RH presudom poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje, s time da je ujedno ništetna i ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi, o kojoj ugovorne stranke nisu pojedinačno pregovarale, već je ista sastavni dio ugovora o kreditu koji je sastavio tuženik po principu „uzmi ili ostavi“, što je dovelo do znatne neravnoteže između ugovornih stranaka na štetu tužitelja, potrošača, a tim više što niti nije jasno na što se ta tzv. ulazna naknada odnosi, na koju konkretnu uslugu tuženika. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je ističući kako ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim dio odredbe članka 3. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu kojim je ugovorna obveza plaćanja jednokratne naknade, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 5.140,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i platiti tužitelju na ime tzv. ulazne naknade iznos od 474,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. srpnja 2005. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava tužiteljeve navode iz tužbe, s time da je prvenstveno istaknuo da je tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je isti konvertirao na način da Ugovor o kreditu od njegovog samog sklapanja postaje denominiran u valutu euro, čime se u cijelosti otklonila primjena presude u predmetu „Potrošač“ na Ugovor o kreditu. Nastavno punomoćnik tuženika je napomenuo kako je potpuno neosnovana tvrdnja tužitelja da se presuda poslovni broj P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, već je naprotiv takav stav u najmanju ruku apsurdan, jer je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka, a tužitelj je u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, s obzirom da se radi o jasnoj odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija, a mogao je odabrati i kredit u drugoj valuti, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditni aranžman, jer je za njega bio najpovoljniji. Inače valutna klauzula u predmetnom Ugovoru o kreditu je ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Nadalje u odnosu na odredbu članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena jednokratna naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, punomoćnik tuženika je istaknuo da se radi o jasnoj i preciznoj ugovornoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna, a niti tužitelj može osnovano tvrditi da mu ista nije bila poznata, a ujedno u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bio na snazi niti jedan propis koji bi obvezao kreditora da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita, već je takva obveza nastupila tek stupanjem na snagu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15), koji je stupio na snagu 25. rujna 2015. godine. Isto tako ugovorna odredbe o tzv. ulaznoj naknadi nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, niti je tužitelj istaknuo na što bi se ta navodna neravnoteža odnosila, a osim toga tužitelj je u zahtjevu za odobravanje kredita izričito pristao na predmetnu naknadu, a ujedno je ugovor o kreditu solemniziran. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije tri godine od dana podnošenja tužbe po odredbi članka 230. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, a osim toga potraživanje je u zastari i po općem zastarnom roku, koji se odnosi na razdoblje prije pet godina od podnošenja tužbe. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo kako tužitelj niti nije dokazao da je potrošač, niti da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio isključivo u potrošačke svrhe. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući ujedno i prigovor radi prebijanja u iznosu od 273,95 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, predložio konačno postavljeni tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 069-50-2949218 od 15. srpnja 2005. godine (stranica 9-16 i 87-94 spisa), u presliku Dodataka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-2949218 od 10. ožujka 2016. godine (stranica 17-20 i 76-79 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 21-31 i 83-86 spisa), u presliku prijepisa knjigovodstvene kartice (stranica 33-44 i 212-225 spisa), u presliku kontrolnog ispisa unosa korištenja (stranica 45 spisa), u presliku izjave od 02. veljače 2016. godine (stranica 55 spisa), u presliku dopisa tuženika (stranica 56-59 i 81 spisa), u presliku otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u CHF (stranica 60-64 spisa), u presliku otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u EUR (stranica 65-69 spisa), u presliku pregleda izvršenih uplata (stranica 70-75 spisa), u presliku potvrde od 14. ožujka 2016. godine (stranica 80 spisa), u presliku zahtjeva za kredit (stranica 95-97 spisa), u presliku mjeničnog očitovanja, izvatka iz zemljišne knjige, police osiguranja te procjene građevinske i prometne vrijednosti nekretnine (stranica 98-127 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 131-155, 167-192 i 237-243 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 193-194 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 199-208 spisa), u očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 245-247 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 251-252 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 15. srpnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 76.680,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok otplate 300 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,95%, koja je promjenjiva u skladu s „Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, kao i činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Isto tako nesporna je kako činjenica da je odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulazna naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, koja je naplaćena dana 21. srpnja 2005. godine u iznosu od 766,80 CHF, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 474,83 eura, tako i činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 10. ožujka 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF te isplatu razlike preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF, a sporno je i pitanje da li je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulazne naknade, nepoštena, a time i ništetna te da li tužitelj može osnovano zahtijevati isplatu naplaćene tzv. ulazne naknade. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužitelja, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, prigovor zastare potraživanja, kao i pitanje da li tuženik ima potraživanje prema tužitelju po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika, kada je dakle tečaj CHF tijekom otplate osnovnog kredita uz valutnu klauzulu u CHF bio niži od početnog tečaja CHF, tečaja na dan korištenja kredita.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja tužbenim zahtjevom od 29. travnja 2025. godine povećao dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 6.876,73 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, čime je tužba preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika upustio u raspravljanje po tako preinačenoj tužbi, a da se prije toga nije protivio preinaci, pa se sukladno odredbi članka 190. stavka 4. ZPP-a smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe. Naprotiv na ročištu dana 16. svibnja 2025. godine zamjenik punomoćnika tužitelja je povukao dio tog kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.736,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, a zamjenik punomoćnika tuženika je na tom ročištu istaknuo da pristaje na smanjenje tog kondematorng dijela tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-2949218 od 10. ožujka 2016. godine sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodataka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-2949218 od 10. ožujka 2016. godine (stranica 17-20 i 76-79 spisa). Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 193-194 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje „kućice“ čime je rješavao svoje stambeno pitanje, u banci su mu ponudili samo kredit u CHF, rekli su da je to „najpovoljniji kredit“ i da u CHF može dobiti kredit koji traži, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju CHF, ali ga nisu upozorili na „nikakav rizik da bi tečaj mogao tako porasti“, niti u banci, kao niti javni bilježnik, a bilo mu je bitno da mu odobre kredit kako bi kupio ovu „kućicu“ za koju je već dao kaparu, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio u mirovini, nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva, a sredstvima ovog kredita je kupio tu „kućicu“ u kojoj i danas živi sa svojom obitelji, ta kuća nikada nije bila iznajmljivana, to je njihov obiteljski dom, kao i dio iskaza tužitelja da je sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kako bi mogao plaćati rate kredita. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužitelj je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 14. veljače 2023. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 199-208 spisa) proizlazi da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 38.728,16 kuna, odnosno 5.140,11 eura, dok manjak utvrđen konverzijom iznosi 1.736,62 eura, a ujedno manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 273,95 eura.

14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da je punomoćnik tužitelja istom prigovorio navodeći da je nejasan, dok naprotiv punomoćnik tuženika nije imao nikakvih prigovora.

15. Sudski vještak financijske struke Darko Prpić se očitovao na iznesene prigovore kako podneskom od 16. travnja 2025. godine (stranica 245-247 spisa) navodeći da ukupna razlika više plaćenih anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 5.140,11 eura, s time da manjak utvrđen konverzijom iznosi 1.736,62 eura, pa ukupan iznos više plaćenih anuiteta s osnove promjene tečaja uvećan za manjak utvrđen konverzijom iznosi 6.876,73 eura, dok ukupan iznos umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznosi 6.602,78 eura, tako i na ročištu dana 15. svibnja 2025. godine (stranica 252-252 spisa) u kojem je u bitnom ponovio navode navedene u predmetnom podnesku. Isto tako sudski vještak je istaknuo da je manjak utvrđen konverzijom iz razloga što se u konverziji primjenjivala eurska kamatna stopa te je primjenom iste obveza tužitelja za plaćanjem anuiteta do 30. rujna 2015. godine bila veća nego što je tužitelj platio po predmetnom Ugovoru o kreditu u kojem se obračunavaju kamate u CHF-u, a taj manjak se pribraja glavnici, ali se nije mogao očitovati da li je taj manjak plaćen.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što nakon usmenog očitovanja zamjenik punomoćnika tužitelja nije imao nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, kao uostalom i početno ugovorena kamatna stopa.

17. Nastavno bitno je naglasiti da je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK-a propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu. Međutim time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu, kojima je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status.

18. U odnosu na dio deklaratornog tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulazne naknade u visini od 1,00% od iznosa kredita, kao i dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatom naplaćene tzv. ulazne naknade u iznosu od 474,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. srpnja 2005. godine do isplate, sud je utvrdio slijedeće. Iako sukladno odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a ujedno prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, treba naglasiti da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora. Inače ES je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nastavno sud je iskazu tužitelja (stranica 193-194 spisa) u dijelu kojim je istaknuo da je ugovornu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, o kojoj se nije pregovaralo, shvatio na način da tu naknadu „mora platiti“ ako želi da mu odobre kredit, poklonio povjerenje, jer je logičan, uvjerljiv i razumljiv.

19. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju su odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena, a time i ništetna, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana nije presudan iznos, visina te tzv. ulazne naknade, nego se naprotiv bit znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana manifestira upravo u tome da je tužitelju, korisniku kredita, potrošaču predmetni, tipski, Ugovor o kreditu, na sadržaj kojih odredbi nikako nije mogao utjecati, ponuđen po sistemu „uzmi ili ostavi“. Iz navedenog razloga nepoštenost, a time i ništetnost navedene ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi nikako se ne može smatrati zabranom manjeg značaja. Nastavno treba naglasiti da iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju mogu biti razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv ugovorenim naknadama za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita ne samo da nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, a što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Isto tako činjenica da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, nije mogao prikazati strukturu troškova koji se plaćaju tom naknadom, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska obveza trgovaca prezentirati korisnicima kredita, potrošačima, strukturu troškova kojima se plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita, jer su tek Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, ali tuženik, trgovac, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača 20. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 273,95 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom temelji na potplaćenim anuitetima s osnove razlike u tečaju CHF kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, jer osim što je prigovor radi prijeboja punomoćnik tuženika prvi put istaknuo tek nakon zaključenja prethodnog postupka, već ujedno tuženik niti nije potrošač, što rezultira time da se na njega niti ne može odnositi kolektivna zaštita, pa činjenica da je tijekom otplate predmetnog kredita prije provedene konverzije, došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, odnosno tečaj CHF na dan isplate kredita, za to ne postoji odgovornost tužitelja, koji u predmetnom ugovornom odnosu, za razliku od tuženika, trgovca, nije nepošten stjecatelj. Iako ugovorni odnos stranaka po predmetnom ugovoru o kreditu dakako determinira određena prava i obveze obje ugovorne stranke, tužitelja, potrošača i tuženika, trgovca, upravo bit pravomoćnog utvrđenja iz kolektivnog spora pokrenutog radi zaštite prava potrošača, potvrđuje stav suda da ne postoji potraživanje tuženika, trgovca prema tužitelju, potrošaču na ime potplaćenih anuiteta s osnove razlike u tečaju CHF kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Naime u kolektivnom sporu je pravomoćno utvrđeno da je nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima iz razloga što tuženik, trgovac, nije informirao potrošače o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF na način da potrošač može donijeti valjanu, informiranu odluku koja podrazumijeva da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze, a to tim više što su ujedno u pitanju tzv. tipski, unaprijed formulirani ugovori, što je i predmetni osnovni Ugovor o kreditu, u kojima se potrošači pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama niti nije pojedinačno pregovaralo na način da je potrošač stvarno mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, zbog čega tuženik, trgovac, koji je dakle odgovoran za to što je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, ne može imati nikakvo potraživanje prema tužitelju, potrošaču na ime potplaćenih anuiteta.

21. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Isto tako i na potraživanje na osnovi naplaćene tzv. ulazne naknade tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamate tekuću od dana kada je ta tzv. ulazna naknada naplaćena do isplate, jer je riječ o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi, koju je tužitelju nametnuo tuženik bez mogućnosti pregovaranja, a pa je tuženik nepošten stjecatelj.

22. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 3. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te naložio tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 5.140,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i platiti tužitelju na ime naplaćene tzv. ulazne naknade iznos od 474,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. srpnja 2005. godine do isplate, dok je naprotiv utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 273,95 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III. i točkom V. izreke presude.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.366,19 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 14. veljače 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 25. travnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 15. listopada 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 05. srpnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 23. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneksa od 15. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 17. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška pristupa na ročište 01. travnja 2025. godine u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9. točka 5.), troška sastava podneska od 29. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 15. svibnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 412,50 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 250,0 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,69 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 28. svibnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

24. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 214,74 eura, jer je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,69 eura, što je tužitelju i dosuđeno, s time da tužitelj niti nije obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

25. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku u cijelosti izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

26. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 21. srpnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 28. svibnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 28. svibnja 2025. godine