Poslovni broj Gž-299/2023-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Irena Blauhorn odvjetnica iz Karlovca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-31/2021 od 29. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-31/2021 od 29. studenog 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj [broj kredita], solemniziranog kod javnog bilježnika Blanke Žaje iz [adresa], pod brojem OU-478/2005 dana 4. kolovoza 2005. (dalje Ugovor o kreditu), u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“.

2. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 136,70 eura (1.029,94 kuna), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. srpnja 2005. pa do isplate te iznos od 945,49 eura (7.123,79 kuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. kolovoza 2005. pa do isplate, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 559,92 eura (4.218, 75 kuna) sa pripadajućom zateznom kamatom od 29. studenog 2022., sve naprijed po preciziranoj kamatnoj stopi.

3. Protiv presude žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači, tužbeni zahtjev odbije te tuženiku dosude troškovi postupka, uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

7. Protivno žalbenim navodima tuženika, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 344. i člankom 345. ZPP-a. Iako sud prvog stupnja nije donio rješenje kojim bi izrijekom odlučio o mjesnoj nadležnosti, u obrazloženju pobijane presude dao je razloge zašto nije prihvatio po tuženiku istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, koji su ovome sudu u svemu prihvatljivi.

7.1. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da su stranke člankom 14. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, odnosno suda u Rijeci. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi s obzirom na njezino prebivalište u [adresa], radi ostvarivanja svojih prava, trebala putovati na sud u Rijeku. Stoga, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice i sjedišta tuženika, tužiteljica bi bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa]. Stoga je pravilno zaključio sud prvog stupnja da se smislu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje ZZP/03), radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

7.2. Osim toga, sud u Rijeci ne bi bio mjesno nadležan niti pozivom na članak 46. i članak 48. ZPP-a. Ovo iz razloga što je prema članku 59. ZPP-a propisana mjesna nadležnost za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, na način da je pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (izberiva mjesna nadležnosti), pa je za suđenje u ovom sporu, pri činjenici da je predmetni spor proizašao iz ugovora sklopljenog u Podružnici tuženika u Karlovcu, mjesno nadležan upravo Općinski sud u Karlovcu. Naime, tužiteljica je podnošenjem tužbe sudu prvog stupnja iskoristila svoje pravo izbora u smislu citirane zakonske odredbe, pa pravilno nije prihvaćen prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti toga suda.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim članka 10. Ugovora o kreditu te posljedično tome zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 136,70 eura te iznosa od 945,49 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

9. Tijekom postupka je utvrđeno da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 70.200,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan puštanja kredita u tečaj i da je u vezi tog kredita između stranaka ugovorena obveza tužiteljice platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (ulazna naknada) u visini 02,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK). Dalje je utvrđeno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita, 28. srpnja 2005. naplatio naknadu za spornu obradu u visini od 136,70 eura te 10. kolovoza 2005. u visini od 945,49 eura, odnosno sveukupno 1.082,19 eura.

10. U žalbenoj fazi postupka sporna je pravilnost primjene materijalnog prava te zaključak prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbe članka 10. Ugovora o kreditu.

11. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 81. ZZP/03 te pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna ugovorna odredba nepoštena.

12. Odredba članka 81. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2).

13. Naime, o spornoj odredbi kako je to utvrđeno u postupku nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (članak 81. stavak 4. ZZP/03), niti je tuženik dokazao da je tužiteljici objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati.

14. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom sporni dio ugovorne odredbe iz članka 10. Ugovora o kreditu, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužiteljica, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,5 % od iznosa kredita.

15. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe članka 10. stavak 1. nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 2,5 % od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva. Budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora pa kako sadržajem sporne odredbe nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, to takva ugovorna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba.

16. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO), te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe članka 7. ZOO-a, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 2,5% od iznosa kredita to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporna odredba ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03 nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništetna.

17. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi tuženika kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe ZZP/03 koje mu idu u korist, s obzirom da se radi o subjektivnom i neutemeljenom tumačenju materijalnog prava od strane tuženika. Naprotiv, prvostupanjski sud imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (BČ protiv CIB Bank Zrt.), na koju se tuženik u žalbi poziva, navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužiteljici prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, a što je utvrđeno saslušanjem tužiteljice i djelatnice tuženika.

18. Neosnovano tuženik prigovora i zakonitosti prvostupanjske odluke glede prigovora zastare i tijeka zatezne kamate. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

19. Slijedom iznijetog pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski je sud utvrdio ništetnost odredbe članka 10. Ugovora te je pravilno sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a naložio tuženiku vratiti tužiteljici naplaćenu naknadu u visini od 136,70 eura te u visini od 945,49 eura, odnosno sveukupno 1.082,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 1111. ZOO-a. O početku tijeka zakonske zatezne kamate pravilno je odlučeno temeljem članka 1115. ZOO-a s obzirom na utvrđenje da je tuženik nesavjestan stjecatelj te da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, stoga je i tijek kamate pravilno dosuđen od dana uplate kao dana stjecanja odnosno od 28. srpnja 2005. za naplaćenu naknadu od 136,70 eura te od 10. kolovoza 2005. za naplaćenu naknadu od 945,49 eura.

20. O troškovima parničnog postupka odlučeno je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP te je tužiteljici odmjeren trošak u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23. - dalje Tarifa).

20.1. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe osporava pravilnost odluke o trošku u dijelu kojim je prvostupanjski sud priznao tužiteljici nagradu punomoćniku za pristup ročištu za objavu presude, koji trošak tužiteljici pripada sukladno Tbr. 9. točka 3. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife u vezi s člankom 155. stavak 1. ZPP-a.

21. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 28. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić