Poslovni broj Gž-883/2024-7

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R I J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice AO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Židaniću odvjetniku iz OD Reljić, Zelić, Židanić i Mar d.o.o. protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 71 P- 8516/19- 47 od 12. ožujka 2024. i dopunske presude suda prvog stupnja posl. br. P-8516/2029- 53 od 03. travnja 2025., 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  je

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje dopunska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8516/2029-53 od 03. travnja 2025. u točkama II i III izreke.

2. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 71 P- 8516/19-47 od 12. ožujka 2024. u točki I i II izreke te u točki III izreke do iznosa od 1. 953,85 eur sa zateznim kamatama.

3.Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 71 P- 8516/19-47 od 12. ožujka 2024 u točki III izreke za iznos od 1.102,50 eur sa zateznim kamatama te se odbija zahtjev tužiteljica za isplatom tog iznosa.

4. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka. r j e š i o  j e

Ukida se dopunska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8516/2029-53 od 03. travnja 2025. u točki I izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 9. 263,07 eur sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3. 129,77 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke dok se točkom III izreke nalaže tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 3. 056,35 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Dopunskom presudom suda prvog stupnja posl. br. P- P-8516/2019-53 od 03. travnja 2025., točkom I izreke, utvrđeno je da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev. Točkom II izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji prelazi iznos od 12. 392,84 eur dok je točkom III izreke odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

2. Protiv presude i dopunske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).

3.U žalbi protiv dopunske presude tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede iz članak 354., stavak 1., u vezi sa člankom 193. ZPP-a i člankom 325. ZPP-a jer da presudom nije odlučio o glavnoj stvari i sporednim tražbinama te da je odlučio samo o dijelu kondemnatornog zahtjeva kojega je usvojio. Tvrdi da je tužitelj djelomično uspio u sporu i da ostvaruje pravo na razmjeran dio troškova postupka.

4. U žalbi protiv presude tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a poziva se i na povredu članka 193 i 325. ZPP-a tvrdnjom da je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 8.887,63 eur čemu da se tuženik protivio te da je su za taj dio zahtjeva trebao donijeti odbijajuću presudu. Tvrdi da su Aneksom Sporazuma izmijenjene sporne odredbe Ugovora s retroaktivnim učinkom tako da je valutna klauzula u chf zamijenjena valutnom klauzulom u eurima i da je takvim postupanjem položaj potrošača koji je sklopio kredit u chf izjednačen s položajem potrošača koji je sklopio kredit u eur. Tvrdi da Sporazum o konverziji predstavlja novi pravni posao kojim su stranke postupka uredile svoj pravni posao i da je proveden po strogim zakonskim pravima iz odredbe članka 19. c ZID ZPK/15 te da je smisao konverzije konačno rješenje odnosa među strankama zbog čega da je trebalo odbiti tužbeni zahtjev. Sud prvog stupnja da je pogrešno shvatio značenje odluke o konverziji jer da je Vrhovni sud tom odlukom utvrdio da pravni interes ne postoji ako tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na razlogu koji je povezan sa Zakonom o konverziji i ako tužitelj ne dovodi u pitanje je je li konverzija provedena u skladu s odredbama tog zakona o čemu da se radi u ovom predmetu. Poziva se i na presudu europskog suda C-567/2020 i tvrdi da konvertirani krediti nisu obuhvaćeni materijalnim područjem primjene te Direktive. Nastavno ističe da odredbe ZOO-a dozvoljavaju ugovaranje valutne klauzule te da su sklapanjem predmetnog ugovora stranke postupka dobrovoljno pristale na rizik valutne klauzule. Osporava i činjenično utvrđenje suda prvog stupnja zbog nekritičke primjene utvrđenja temeljenog na presudi trgovačkog suda te navodi da sud prvog stupnja nije utvrdio jesu li sporne odredbe jasne i razumljive i je li tuženik informirao tužitelja, o poštenju stjecatelja i da je pogrešno utvrdio iznos preplate. Nastavno ističe da je neosnovano utvrdio odredbu o valutnoj klauzuli ništetnom jer je ta odredba jasna i lako uočljiva dok sud prvog stupnja u odnosu na tu odredbu nije proveo test transparentnosti, a da ju je proveo utvrdio bi da je ta odredba transparentna. Osporava i utvrđenje ništavosti u dijelu promjenjive kamatne stope. Navodi i da je zastarjela predmetan tražbina jer da zastarni rok počinje teći od sklapanja ugovora i da nije prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu.

5. Predlaže uvaženje žalbi.

6. Odgovori na žalbe nisu dostavljen.

7. Žalbe protiv presude i dopunske presude su djelomično osnovane.

Odluka suda povodom žalbe na dopunsku presudu:

8. Prvostupanjski sud kod odnošenja dopunske presude nije počinio apsolutno bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinio ni relativno bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a jer nisu povrijeđene odredbe članka 193. i 325. ZPP-a na koje ukazuje tuženik u žalbi. Prvostupanjski je sud osnovnom i dopunskom presudom odlučio o svim zahtjevima tužitelja i dopunskom presudom pravilno je odbio dio tužbenog zahtjeva iz povučenog dijela tužbe.

9. Naime, iz sadržaja predmeta proizlazi da je tužiteljica nakon provedenog vještačenja potraživala umjesto početno potraživanog iznosa od 21.280,47 eur iznos od 12. 392,84 eur, smanjila tužbeni zahtjev za iznos do 8. 887,63 eur, a smanjene tužbenog zahtjeva smatra se djelomičnim povlačenjem tužbe za koje povlačenje je u smislu odredbe članka 193. ZPP-a potreban pristanak tuženika, pa je pravilno sud prvog stupnja, točkom II izreke dopunske presude, odbio tužbeni zahtjev za povučeni dio tužbe u iznosu preko 12. 392,84 eur jer tuženik nije pristao na povlačenje tužbe. Međutim, pogrešno je točkom I izreke dopunske presude utvrdio i da se tužba u istom dijelu smatra i povučenom jer jedno isključuje drugo i iznio je pogrešne razloge za takvo utvrđenje, ali to ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane dopunske presude u dijelu točke II i III izreke jer se ista može ispitati.

10. Pravilno je sud prvog stupnja točkom III dopunske presude odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, ali ne iz razloga koje je naveo u obrazloženju te dopunske presude već zato jer je tuženik u manjoj mjeri uspio u sporu pa u smislu odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a ne ostvaruje pravo na naknadu troškova postupka.

11. Sukladno tome ovaj žalbeni sud je ukinuo je dopunsku presudu u točki I izreke bez vraćanja na ponovni postupak, sadržajnom primjenom odredbe članak 369. stavak 5. ZPP-a dok je potvrdio tu dopunsku presudu u preostalom dijelu točke II i III izreke te odlučiti kao u točki 1 izreke presude i u rješenju.

Odluka suda povodom žalbe na presudu:

12. Sud prvog stupnja kod odnošenja pobijane presude nije počinio apsolutno bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i ove o netransparentnosti na koje se referira žaliteljica, te je kao jasnu, razumljivu i neproturječnu moguće ispitati. Nije ostvarena niti jedna druga apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a jer nisu povrijeđene odredbe članka 193. i 325. ZPP-a na koje ukazuje tuženik u žalbi protiv presude. Prvostupanjski sud je osnovnom i dopunskom presudom odlučio o svim zahtjevima tužitelja i potvrđenim dijelom točkom II dopunske presude pravilno je odbio dio tužbenog zahtjeva iz povučenog dijela tužbe.

14. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava koji se u bitnome svode na tvrdnju da je sud prvog stupnja trebao izvesti predložene dokaze od strane tuženice i omogućiti joj da dokazuje tvrdnju da se u ovom predmetu pojedinačno prigovaralo sve sukladno stajalištu zauzetim u odluci Ustavnog suda RH broj U-III- 5458/2001.

15. Sud je opravdano odbio dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje RO jer tuženik nije predložio taj dokaz na okolnosti postojanja informiranog pristanka tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu u smislu da joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi te da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora već je uopćeno vezano za okolnosti sklapanja takvog ugovora predložio saslušanje navedene svjedokinje. Stoga se tuženica upućuje na odluku Ustavnog suda U-III-5486/22 iz koje slijedi kako se upravo ta banka, ovdje tuženica, pozivala na nepredvidivost valutne klauzule i tvrdila da sa rizikom te klauzule nije bila upoznata te je predlaganje svjedoka na okolnost pregovaranja bespredmetno.

16. Osim toga nisu istinite žalbene tvrdnje da bi prosječnom potrošaču bile jasne odredbe o valutnoj klauzuli jer je tuženik trebao upoznat tužiteljicu o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi

17. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

18. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 Suda EU tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

19. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja i da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta imaju učinak i na ovaj predmet.

20. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena Z. B. d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

21. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

22.Odredbom članka 118. ZZP/14 je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

23. Sukladno tome prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP- a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, niti sada u žalbi nije iznosio činjenice niti pružio obrazloženi dokaz o postojanju informiranog pristanka tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njezine obveze i da bi tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

24. Neosnovani su i svi žalbeni navodi o zastari tražbine jer, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91).

25. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe, 12. lipnja 2019., nije nastupila zastara za tu tražbinu jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe glede promjenjive kamatne stope, 13. lipnja 2014., odnosno valutne klauzule 14. lipnja 2018., pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 12. lipnja 2019., nije protekao petogodišnji zastarni rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/18; dalje ZOO).

26. Protivno žalbenim tvrdnjama, sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule.

27. Neosnovane su i žalbene tvrdnje o ne postojanju pravnog interesa za predmetnom isplatom u situaciji kada je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu, pri čemu se tuženik u žalbi poziva na odluku iz oglednog postupka Gos-1/2019 i revizijsku odluku Rev-2868/18 smatrajući kako je sklapanjem Ugovora o konverziji prestao pravni interes na deklaratornu tužbu. Ovi se žalbeni navodi ne prihvaćaju iz razloga koji su prihvaćeni i u recentnoj praksi Vrhovnog suda RH i to u odluci Rev-2868/18 koju tuženik u žalbi ispravno citira, no pogrešno smatra da bi razlozi te odluke govorili u prilog nepostojanja pravnog interesa tužitelja. Iz odredbe članka 326. stavak 1. ZOO- a proizlazi kako ništetan ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane pa iz toga slijedi pravo tužitelja kao potrošača na podnošenje deklaratorne tužbe radi utvrđenja ništetnosti sukladno odredbi članka 187. ZPP-a. Takvo stajalište proizlazi i iz citirane revizijske odluke dok se u oglednom postupku nije odgovaralo na ovo pitanje, već na pitanje je li Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i je li valjan u slučaju ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Odgovor Vrhovnog suda RH-a iz oglednog postupka da je Sporazum o konverziji valjan nije od utjecaja i ne može dovesti do drugačijeg zaključka u odnosu na opstojnost pravnog interesa tužitelja kao potrošača u ovoj parnici. Stoga takva ocjena suda nije suprotna stajalištu Vrhovnog suda RH.

28. Zaključno treba kazati da sklapanjem Sporazuma o konverziji nije prestalo pravo tužiteljice na obeštećenje. Dodatak Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe čl. 19. t. b. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015.: dalje-ZIDZOPK) a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit demoliran u valuti EUR. Stoga tužiteljica kao korisnica kredita nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnova zbog ništetnih ugovornih odredbi jer se Sporazumom o konverziji ne rješava pitanje pretplaćenih kamata u kreditima odobrenih u valuti CHF kroz utuženo razdoblje već samo pitanje određivanja kamatne stope nakon zaključenja Dodatka Ugovora o kreditu, a o čemu su izvučeni pravni zaključci u prvostupanjskoj odluci. Osim toga citirane odredbe ZID ZPK izrijekom ne spominju niti rješavaju pitanje ugovornih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu za slučaj njihove ništetnosti. Da sklapanjem Dodatka Ugovora nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

29. Pravilno tuženica primjećuje pozivajući se na odluku Europskog suda C- 567/2020 da se Direktiva EZ-93/13 ne primjenjuje na Ugovor o kreditu već samo na Dodatak tom Ugovoru budući je Ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja RH Uniji (C-567/2020). Međutim za odgovoriti je kako sud prvog stupnja nije primjenjivao odredbe Direktive EZ-93/13 u odnosu na pitanje ništetnosti i prava tužitelja na obeštećenje već je primijenio nacionalno pravo, odnosno odredbe ZZP-a, ZOO i ZID ZPK i to na pravilan način kada je zaključio da tužitelj ima pravo na obeštećenje.

30. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja vještačenjem, visinu novčanog iznosa koji je tuženik primio temeljem ništetnih odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 12. 392,84 eur te je pravilno obvezao tuženika, sadržajnom primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 324.

ZOO-a, na isplatu tog iznosa.

31. Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi kojima se osporava osnovanost glavne tražbine su neosnovani.

32. Međutim pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio ukupne troškove postupka jer joj zbog razmjernog uspjeha u sporu, u smislu odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a, pripada tek razmjeran dio troškova postupka.

33. Naime tužiteljica kroz žalbenu fazu postupka uspjela s tužbenim zahtjevom u pogledu osnova u cijelosti (100%) a u pogledu visine u omjeru od 61 % (potraživala jer 21.280,47 eur a suđeno joj je 12. 392,84 eur ) te njezin omjer uspjeh u sporu iznosi 79 % (158 %:2 =79) dok je omjer uspjeha tuženika 21 % pa je od postotka uspjeha u sporu tužiteljice (koja je u većoj mjeri uspjela) valjalo oduzeti uspjeh tuženika i utvrditi da tužiteljici pripadaju troškovi postupka u omjeru od 58 %. Kako su pravilno utvrđeni opravdani troškovi postupka po sudu prvog stupnja u iznosu od 2.625,00 eur (2.100,00x125) tužiteljica razmjerno uspjehu ostvaruje pravo na isplatu iznosa od 1. 522,50 eur što uvećano za trošak financijskog vještačenja koji se kao nužan priznaje u cijelosti i iznosi 431,35 eur i sveukupno iznosi 1. 953,85 eur. Stoga je valjalo potvrditi pobijanu presudu u dijelu troškova postupka iz točke III izreke za iznos od 1. 953,85 eur te preinačiti ju i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka za iznos od 1.102,50 eur sa zateznim kamatama.

34. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a i članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki 2. i 3. izreke presude.

35. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom u dijelu glavnog zahtjeva (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki 4. izreke presude.

U Rijeci 28. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić