REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ivana Gundulića 27

Split

P-2219/2022-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić u pravnoj stvari tužiteljice NĐF iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 OIB:92963223473, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u OD Porobija & Porobija u Zagrebu, zbog isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 29. travnja 2025. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbe čl.335 st.6 i 12 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, nadalje u tekstu: ZPP) dana 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 32.055,13 € i to sa zakonskom kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose od po:

- 6,57 € teče od 01.03.2008.,

- 3,50 € teče od 01.04.2008.,

- 5,57 € teče od 01.10.2008.,

- 15,53 € teče od 01.11.2008.,

- 1,37 € teče od 01.12.2008.,

- 39,56 € teče od 01.01.2009.,

- 39,96 € teče od 01.02.2009.,

- 27,13 € teče od 01.03.2009.,

- 30,07 € teče od 01.04.2009.,

- 30,66 € teče od 01.05.2009.,

- 25,59 € teče od 01.06.2009.,

- 26,48 € teče od 01.07.2009.,

- 20,01 € teče od 01.08.2009.,

- 26,86 € teče od 01.09.2009.,

- 21,67 € teče od 01.10.2009.,

- 24,97 € teče od 01.11.2009.,

- 24,91 € teče od 01.12.2009.,

- 35,32 € teče od 01.01.2010.,

- 42,00 € teče od 01.02.2010.,

- 40,56 € teče od 01.03.2010.,

- 48,30 € teče od 01.04.2010.,

- 59,36 € teče od 01.05.2010.,

- 61,97 € teče od 01.06.2010.,

- 76,28 € teče od 01.07.2010.,

- 75,79 € teče od 01.08.2010.,

- 105,45 €teče od 01.09.2010.,

- 88,17 € teče od 01.10.2010.,

- 92,17 € teče od 01.11.2010.,

- 110,93 € teče od 01.12.2010.,

- 112,60 € teče od 01.01.2011.,

- 105,92 € teče od 01.02.2011.,

- 109,97 € teče od 01.03.2011.,

- 110,18 € teče od 01.04.2011.,

- 122,50 € teče od 16.05.2011.,

- 148,71 € teče od 15.06.2011.,

- 178,52 € teče od 15.07.2011.,

- 211,06 € teče od 16.08.2011.,

- 159,68 € teče od 15.09.2011.,

- 142,39 € teče od 15.10.2011.,

- 143,55 € teče od 15.11.2011.,

- 145,93 € teče od 15.12.2011.,

- 160,85 € teče od 15.01.2012.,

- 165,33 € teče od 15.02.2012.,

- 160,45 € teče od 15.03.2012.,

- 159,71 € teče od 15.04.2012.,

- 162,19 € teče od 15.05.2012.,

- 166,49 € teče od 15.06.2012.,

- 161,12 € teče od 15.07.2012.,

- 159,64 € teče od 15.08.2012.,

- 146,47 € teče od 15.09.2012.,

- 153,78 € teče od 01.10.2012. i

- 27.561,38 € teče od 01.10.2012.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO- a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II. Odbija se, kao neosnovan, prigovor prijeboja kojeg je tuženik iznio u podnesku od 22. travnja 2025., a koji glasi:

"Utvrđuje se potraživanje tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 prema tužitelju NĐF IZ [adresa], OIB:91115505986u iznosu od 173,58 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi do dana 31.12.2007. koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.08.2007. po stopi propisanoj čl.29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi propisanoj prema čl.29 st.2 ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim na iznose od:

4 3,84 EUR od 15.4.2007 do isplate

12,05 EUR od 15.5.2007 do isplate

12,49 EUR od 15.6.2007 do isplate

15,28 EUR od 15.7.2007 do isplate

8,98 EUR od 15.8.2007 do isplate

10,45 EUR od 15.9.2007 do isplate

18,74 EUR od 15.10.2007 do isplate

9,83 EUR od 15.11.2007 do isplate

17,84 EUR od 15.12.2007 do isplate

3,97 EUR od 15.1.2008 do isplate

3,71 EUR od 15.2.2008 do isplate

12,75 EUR od 15.5.2008 do isplate

6,4 EUR od 15.6.2008 do isplate

11,37 EUR od 15.7.2008 do isplate

13,27 EUR od 15.8.2008 do isplate

12,61 EUR od 15.9.2008 do isplate."

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 9.380,58 € sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 07. lipnja 2022. ustala tužbom protiv tuženika navodeći da je sa tuženikom, kao kreditorom, zaključila Ugovor o namjenskom kreditu i to broja 3208332800. Temeljem tog ugovora tuženik joj je stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 144.378,00 CHF u protuvrijednosti kuna, vezano uz valutnu klauzulu u CHF- u iz ugovora, na dan dospijeća. U čl.2 Ugovora tuženik je ugovorio valutnu klauzulu i otplatu kredita u čl.7 kojeg je vezao uz ovu valutu. Na taj način je tuženik u navedeni ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu odredbu na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana. Prije i u vrijeme zaključenja spornog ugovora, tuženik, kao trgovac, nije tužiteljicu, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke. Osim toga tuženik je postupao suprotnu Zakonu o zaštiti potrošača, Zakonu o obveznim odnosima kao i načelima savjesnosti i poštenja, kao temeljnim načelima obveznog prava, a i protivno zakonodavstvu Europske unije, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve na štetu tužiteljice. Tužiteljica je predložila da sud provede dokazni postupak i nakon toga donese odluku kojom će naložiti tuženiku da tužiteljici vrati neosnovano stečeni iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovog postupka.

1.1. Tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev uredila podneskom od 22. travnja 2025.

1.1.1. Glede ovog uređenja tužbenog zahtjeva od strane tužiteljice tuženik je isticao da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva. No, prema ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva, već se radi, doista, o uređenju zahtjeva. Naime, već je u tužbi tužiteljica zatražila da će potraživanje iznosa kojeg je platila temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, urediti nakon što se provede odgovarajuće vještačenje ili izvedu drugi dokazi ili nakon što tuženik dade potrebite podatke. U postupku je proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem nakon čega je tužiteljica, u cijelosti akceptirajući nalaz vještaka, uredila svoje tužbeno traženje, dakle, tužiteljica je iz iste činjenične osnove zatražila novčanu svotu koju je nalazom i mišljenjem utvrdio vještak pa se, dakle, ne može raditi o primjeru preinake tužbe i tužbenog zahtjeva, kojem bi se tuženik eventualno mogao usprotiviti. Sve da je i došlo do prave preinake, ona je u konkretnom slučaju dopustiva jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među ovim strankama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnome naveo da osporava u cijelosti istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio ovu tužbu u ovom sporu. Ujedno je istakao i prigovor zastare.

2.1. Kada se krenulo u dokazni postupak u ovoj pravnoj stvari tuženik je istakao i da je u obvezno-pravnom odnosu stranaka postojalo razdoblje kada je tužiteljici manje naplaćen anuitet u odnosu na početni zbog pojave tzv. negativne razlike. Predložio je stoga da se vještaku naloži da se i te negativne razlike izračunaju i prikažu prilikom izrade nalaza i mišljenja, nakon čega je istaknuo prigovor prijeboja. ..

3. Tijekom dokaznog postupka pregledani su Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208332800, promet po kreditu, Izjavu tužiteljice supotpisanu od strane NĐ, potvrdu o obavljenim transakcijama, Dodatak Ugovoru o usluzi Banke 1 za sve, izlaganje BĐF pod nazivom "Euro i švicarski franak: dvije sestrinske valute?", novinski natpisi i članci vezanu uz kredite u CHF-u kao i recentna sudska praksa. Saslušana je tužiteljica te je proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po BĐ, stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Prigovor prijeboja nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom više plaćenih iznosa radi ništetne odredbe o valuti kao i isplata troškova prouzročenih ovom parnicom.

7. Vezano uz tuženikov prigovor zastare ističe se da odredba čl.214 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11, nadalje u tekstu: ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze te zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215 st.1 ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl.241 ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl.245 st.1 ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st.3 istoga članka da kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

7.1. Imajući u vidu gore navedene odredbe o zastari može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04. travnja 2012. u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare.

8. Pregledom Ugovora o kreditu broj 3208332800 utvrđeno je da su stranke sklopile namjenski kredit gdje je tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 144.378,00 CHF, dok se korisnik kredita tj. tužiteljica, obvezala kreditoru tj. tuženiku, taj kredit platiti u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti i po srednjem tečaju HNB-e na dan plaćanja. Rok otplate kredita ugovoren je na 30 godina, dok je odredbom čl.7 određena otplata kredita na način da je uglavljeno kako korisnik kredita (tužitelj) otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 723,82 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećim za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta da sadrži glavni dug i kamatu, obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora. Za slučaju izmjene redovne kamatne stope, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora (tuženika) da korisnik kredita (tužitelj) pristaje da kreditor (tuženik) povisi ili snizi iznose anuiteta iz prethodnog stavka te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

8.1. Bitni sastojci predmetnog Ugovora je da je riječ o potrošačkom Ugovoru, da je valuta CHF, da je početna kamatna stopa 4,50% godišnje i to da je promjenjiva, a određeni su i instrumenti osiguranja vraćanja.

9. Doista su ugovorne odredbe, kojima se glavnica vezala za valutu CHF prosječnom potrošaču nerazumljive, pa tako i našoj tužiteljici. Kada su nerazumljive one su nepoštene, što znači da su ništetne. Ničim, naime, tuženik nije dokazao da bi tužiteljicu obavijestio o općem riziku vezanom za valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli npr. EUR, da je rast tečaja CHF-a u kontekstu uvođenja EUR zone gotovo potpuno neizvjestan i da se radi o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik ne može dokazati da bi postupio suprotiva navedenom na način da predlaže saslušanje svojih zaposlenika i odgovornih djelatnika, jer da bi to o čemu je on bio dužan obavijestiti tužiteljicu, prije sklapanja Ugovora, tužiteljici bilo jasno, da bi joj se omogućilo da za slučaj nerazumijevanja sa nekim obavi konzultacije, tuženik je tužiteljici trebao ponuditi u pisanom obliku sve one uvjete koje on mora ispuniti da bi na tržište plasirao određenu formu kredita, kao krajnjeg proizvoda, bilo da je riječ o potrošačkom, bilo da je riječ o stambenom kreditu.

9.1. Ovako promatrane sporne odredbe ovog Ugovora broj 3208332800 nisu razumljive ni sudu, one su doista konfuzne, nedorečene tj. bez jasnih parametara, po kojima bi ih netko mogao jasno definirati.

10. Na naprijed opisane okolnosti saslušana je tužiteljica koja je na ročištu za glavnu raspravu dana 28. ožujka 2025. kazala da je predmetni kredit tražila jer je željela riješiti svoje stambeno pitanje. Kako je već imala neki novac uprihođen prodajom naslijeđene imovine to se za ostatak obratila banci. U banci da joj je rečeno da je odlična stvar to što radi u državnoj službi i da je najpovoljnije da uzm e kredit u CHF. Ponuđenim da je bila zadovoljna osim činjenicom da je morala platiti još i osiguranje kod Allianza. Kazala je tužiteljica još i to da o niti jednom uglavku ugovora nije mogla pregovarati već samo pristati na ponuđeno. Ustvrdila je da joj nitko u banci ili kod javnog bilježnika, gdje je Ugovor solemniziran, ni jednom rječju nije objasnio što je valutna klauzula, o čemu ovisi tečaj, da bi tečaj CHF možda bio nestabilan ili moguće promjenjiv tako da je ostala zatečena kad joj se početni anuitet popeo sa 3.100,00 kn na čak 5.600,00 kn. Stan da je kupila isključivo za potrebe stanovanja sebe i svoje obitelji a kredit da je otplatila jer su joj se pozitivno posložile neke stvari u privatnom životu.

10.1. Iskaz tužiteljice sudu je djelovao istinito, logično i nadasve uvjerljivo a za naglasiti je da tuženik ničim nije dokazao da to što govori tužiteljica ne bi bilo točno.

11. Financijskom vještaku BĐ dat je zadatak pregledati prikupljenu dokumentaciju, onu financijsku i to: sam sporni Ugovor, otplatnu tablicu i plan otplate. Analizom navedene dokumentacije isti je dao ovom sudu mišljenje da je tužiteljica zbog promjene tečaja tj. utjecaja valutne klauzule, kao korisnik kredita platila tuženiku s osnove predmetnog ugovora više anuiteta u iznosu od 32.055,13 € uz tabelarni prikaz pod nazivom "rekapitulacija".

11.1. Nalaz i mišljenje vještaka BĐ tužiteljica je prihvatila u cijelosti, temeljem čega je i uredila svoje tužbeno traženje na isplatu, dok je tuženik nalazu i mišljenju prigovorio iz kojeg razloga je vještak pozvan dati svoje očitovanje na istaknute prigovore, što je on i uradio dostavom pisanog očitovanja 07. travnja 2025. navodeći da je izračun napravljen temeljem pravila struke i pri njemu ostaje u cijelosti. Upravo krećući od tuženikovih navoda da je od svake stvarno obračunate i plaćene mjesečne obveze oduzeo prema inicijalnim uvjetima, a to da su početna kamatna stopa i početni tečaj. Neosnovano stečeno izračunao je posebno s osnove promjene kamatne stope, a posebno s osnove primjene valutne klauzule u CHF. Anuitet da je zbir više komponenti, kamate razdoblja i glavnice razdoblja, a koje komponente nemaju isti temelj prema ZOO-u o redoslijedu zatvaranja. Baš tuženik da je sve komponente kredita vodio na posebnim kontima što je i ispravan način evidentiranja, pa prethodno navedeno, ukazuje na činjenicu da je jedini ispravan izračun onaj koji posebno računa neosnovano stečeno temeljem kamate i neosnovano stečeno temeljem valutne klauzule u CHF-u.

11.2. Konačno je, na inzistiranje tuženika prikazao i tzv. negativne razlike, baš u svom očitovanju od 07. travnja 2025., kazavši da prijeboj može vršiti isključivo sud, jer je to pravno pitanje.

11.3. Sud je zbog svega naprijed navedenog i zbog činjenice da je pisani nalaz i mišljenje vještaka BĐ sačinjeno po pravilima struke, a k tome jednostavno i lako čitljivo i razumljivo, čak i laicima koji nemaju ekonomskih znanja i vještina. Naspram tome, prigovori tuženika sudu su izgledali postavljeni samo u svrhu odugovlačenja razrješenja ove pravne stvari. Stoga je sud otklonio ove prigovore tuženika kao neosnovane, a nalaz i mišljenje vještaka BĐ prihvatio kao pravne relevantne za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva.

12. Dakle, nakon ovako provedenog postupka, za navesti je da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, u nastavku ZZP/03) i to čl.81 i 82, a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u nastavku ZZP/07) i to čl.96 i 97 te suprotno odredbama ZOO-a.

12.1. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

13. Prema odredbama čl.81 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

13.1. Prema odredbama čl.82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81 ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

13.2. Prema odredbi čl.87 ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

13.3. ZZP/07 sadrži iste odredbe u čl.96 tog Zakona.

13.4. Čl.138a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

14. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

14.1. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale.

14.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je stava da uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, a u smislu odredbi čl.57 i čl. 58 Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju toga posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili. Kako tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl.58 citiranog Zakona, u smislu upozoravanja korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isto upozorene unijeti u javnobilježnički akt, te se ne može stoga govoriti o propustu u radu javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom.

14.3. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13 navodi se da čl.4 st.2 Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14.4. Prema odredbi čl.4. ZOO-a u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su se dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

14.5. Načelo savjesnosti i poštenja znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno uredan i savjestan gospodarstvenih ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

14.6. Prema odredbi 93/13/EEZ čl.5 u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

15. Iz svega naprijed navedenog za zaključiti je da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan dok nije prihvaćen prigovor prijeboja tuženika za iznos od 162,64 € glede tzv. negativnih razlika.

15.1. Iako je tuženik artikulirao u konačnici svoj zahtjev glede tzv. negativnih razlika svojim podneskom od 22. travnja 2025. valja kazati da je postavljeni prigovor prijeboja bilo opravdano čak i odbaciti jer je prigovor stavljen nakon zaključenja prethodnog postupka (nakon izrađenog vještva). Uostalom, prigovor je postavljen s pojedinačnim iznosima tzv. negativnih razlika premda je već u zastari. Mora se naglasiti da bez obzira na sve, pa i činjenicu da se raspravlja o prigovoru, kao što je to napravio ovaj sud smatrajući isto svrsishodnim za konačno rješenje nastalih problema među strankama, da valja štititi Ustavno i konvencijsko načelo prema kojem nitko ne može imati koristi od vlastitog nezakonitog postupanja. Tužiteljica nije ništa od tuženika stekla jer je samo tužiteljica u ovom ugovornom odnosu bila ta koja je plaćala. Sve su ovo razlozi koji su konačno doveli do odbijanja tuženikovog prigovora prijeboja, baš kako je to odlučeno pod točkom II. izreke presude.

16. Odluka o trošku se temelji na odredbama čl.154 st.3, 155, i 164 ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22,126/22 i 138/23) kod vrijednosti predmeta spora od 32.055,13 €. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe, sastava obrazloženih podnesaka od 30. prosinca 2024., 25. ožujka i 22. travnja 2025. kao i za zastupanja na ročištima od 13. siječnja, 28. ožujka i 29. travnja 2025. - svaka radnja po 500 bodova i za pristup ročištu na dan 28. svibnja 2025. na kojem je presuda objavljena i uručena - 50 bodova. Ukupan zbir bodova pomnožen je s iznosom od 2,00 €, koliko iznosi vrijednost jednog boda, te je tako dobiven iznos od 7.100,00 €. Tome iznosu pridodani su još iznosi od 1.775,00 € na ime 25% PDV-a i iznos od 505,58 € koliko je tužitelj predujmio za troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Zbrajanjem naprijed navedenih iznosa dobiven je iznos od 9.380,58 € koliko će tuženik morati isplatiti tužiteljici, obzirom da je postupak u cijelosti izgubio.

16.1. Kamate na tako dosuđeni trošak su temeljem odredbe čl.30.st.2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) tužiteljici dosuđene od presuđenja do isplate.

17. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Splitu, 28. svibnja 2025.

S U D A C

Dunja Ljubičić

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a za viši, županijski sud.

Dna:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika

- u spis