REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč
Poslovni broj: P-725/2020-23
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti u pravnoj stvari tužitelja JR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marinu Buviniću, odvjetniku u Umagu, protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 17. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 28. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-5103092820 zaključen dana 7.8.2006. između tužitelja JR kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora, potvrđen kod Javnog bilježnika Snježane Nazarević u Bujama pod brojem OU-526/06.
2. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114175728 („Sporazum“) zaključen dana 10.2.2016. između tužitelja OR kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora, te potvrđen kod Javnog bilježnika Snježane Nazarević u Bujama pod brojem OV-602/16.
3. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana."
II. Odbija se i tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se da Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa broj 5114175728 („Sporazum“) zaključen dana 10.2.2016. između tužitelja OR JR kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditora, te potvrđen kod Javnog bilježnika Snježane Nazarević u Bujama pod brojem OV-602/16, nije nastao i ne proizvodi pravne učinke."
III. Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 10.12.2020. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim Ugovora o kreditu opisanog u t. I. izreke ove presude i Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa opisanog također u t. I. ove presude, sve uz naknadu parničnog troška. Ukoliko sud ne bi prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa predložio je da sud donese presudu da se predmetni Sporazum smatra da nije ni nastao i da ne proizvodi pravne učinke. U tužbi tvrdi da je u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 07.08.2006. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 44.800,00 CHF u protuvrijednosti HRK uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF. Također, dana 10.02.2016. između stranaka da je sklopljen Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa, a koji se odnosi na dodatak osnovnog ugovora o kreditu od 07.08.2006. Dalje tvrdi da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, i to temeljem jednostrane odluke tuženika, kao i odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana za CHF, a navedene odredbe da su nepoštene tj. ništetne o čemu da je već odlučeno u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 kao i pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu. Tužitelj se poziva i na odluku VSRH br. Revt-249/14 od 09.04.2015. i Rev-2221/2018 od 03.09.2019., zatim se poziva i na odluku Županijskog suda u Varaždinu br. Gž- 115/2020 od 17.09.2020. Dalje ističe da i predmetni sporazum ne proizvodi pravne učinke, da je ništetan, ili da nije nastao, jer da dodatak odnosno Sporazum slijedi pravnu sudbinu osnovnog Ugovora. Nadalje, predmetni ugovor o kreditu da je raskinut jednostranom izjavom tuženika od 29.08.2013. kojom je otkazao predmetni ugovor o kreditu, a na koji da je javni bilježnik, na zahtjev tuženika, stavio potvrdu ovršnosti od 21.10.2013. br. OU-526/06. Konačno tužitelj se poziva na odredbe čl. 322., 326., 360. do 368. Zakona o obveznim odnosima (tužba je podnijeta nakon što je tuženik pokrenuo postupak ovrhe pod posl. br. Ovr-379/2020).
2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istakao prigovor mjesne nenadležnosti suda jer da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, a to da je Općinski sud u Rijeci. Nadalje je, opreza radi, osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, istakao je prigovor zastare i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Dalje je istaknuo da je između stranaka provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama, Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje: ZIDZPK) i time da su stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama sa valutom u CHF denominiran u kunama sa valutom u EUR, a u odnosu na to da je VSRH posl . br. Gos-1/2019 u oglednom postupku dana 04.03.2020. već odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zato tužitelj kao korisnik kredita koji je konvertirao svoj kredit po ZIDZPK/15 da više nema pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja (međutim tužitelj ovom tužbom niti ne potražuje kondemnatornim zahtjevom bilo kakvo obeštećenje). Tuženik je predložio provođenje financijskog vještačenja na okolnost da li je konverzija provedena sukladno ZIDZPK/15 i da li su sklapanjem Dodatka ugovoru – konverzije – uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF – EUR). Tuženik osporava da bi predmetni ugovor o kreditu kao i predmetni Sporazum o konverziji bili ništetni. Tuženik tvrdi da niti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kao ni odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nedopuštene, nepoštene, odnosno ništetne jer da su zakonom dopuštene. Konačno osporava da bi na strani tužitelja nastala bilo kakva šteta, zato predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
3. Rješenjem posl.br. P-725/2020-7 od 25.02.2022. odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.
3.1. Tuženik je podnio žalbu na Rješenje ovog suda 21.03.2022.
3.2.Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-369/2022-2 od 07.08.2024. odbijena je žalba tuženika te je potvrđeno Rješenje ovog suda od 25.02.2022.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: potvrdu ovršnosti (6), ugovor o kreditu (14-20), Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa (423-427), pregled prometa po kreditu (458-474), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita (491- 492), obavijest o izračunu konverzije kredita (493-496), izračun konverzije kredita (497-503), nacrt sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa (506-510), letak o informacijama o valutnoj klauzuli i kretanju tečaja eura (511) i letke tuženika (587-611) i u preslik dijela spisa Ovr-379/2020. Dokaz saslušanjem tužitelja nije proveden jer se tužitelj, iako uredno pozvan, nije odazvao (dva puta) pozivu radi saslušanja.
5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
6. Uvidom u Ugovor o kreditu od 07.08. 2006. utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita i RR kao sudužnik i založni dužnik s jedne strane te tuženik kao kreditor s druge strane. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 44.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj. Prema članku 3. Ugovora o kreditu isti je odobren kao gotovinski kredit uz hipoteku. Prema članku 6. na rok otplate od 216 mjeseci. U članku 7. ugovoren je način vraćanja kredita i to u 216 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, iznos anuiteta od 398,79 CHF, te je ugovorena valutna klauzula da se povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja i potpisom Ugovora korisnik da potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Čl. 8. ugovorena je kamata i to da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja da iznosi 8,250% godišnje. Također da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Člankom 10. ugovoreno je da za obradu Zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita je dužan prije korištenja kredita platiti 2,5% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom plasmana. Ugovorene su i druge odredbe, koje se odnose na instrumente osiguranja vraćanja, na založno pravo, na ovršnost isprave te druge uvjete, između ostalih i odredbe koje se odnose na otkaz kredita. Tako je čl. 15. propisano da banka ima pravo otkazati kredit iz ugovora i učiniti dospjelim cjelokupnu tražbinu te zahtijevati naplatu kredita zajedno s dospjelim kamatama i drugim tražbinama i prije roka koji je ugovorom utvrđen za njegovo dospijeće i to ako korisnik kredita kasni 15 dana s ispunjenjem bilo koje obveze preuzete ugovorom, ako je korisnik kredita dao netočne podatke kojim bi bila prosuđena njegova kreditna sposobnost i u slučaju smrti korisnika kredita ako bi banka došla u nepovoljniji položaj te konačno ako se kredit koristi protivno namjeni. Ugovor je ovjeren i solemniziran kod javnog bilježnika 07.08.2006. u Bujama.
7.Uvidom u Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa od 10.02.2016. utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita i RR kao sudužnik i založni dužnik s jedne strane i tuženik kao kreditor s druge strane. Tim Sporazumom su ugovorne strane izmijenili svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Čl. 2. Sporazuma ugovorne strane su suglasno utvrdile da se radi o istom ugovorno pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije te druge izmjene utvrđene tim Sporazumom i bilo kojim ranijim Aneksom ugovora u CHF, te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu čl. 145. Zakona o obveznim odnosima. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da je tražbina banke temeljem Osnovnog ugovora u CHF dospjela u cijelosti dana 11.09.2013. te da ista po dospijeću nije dobrovoljno podmirena. Zbog toga je banka pokrenula postupak prisilne naplate radi naplate dospjelog duga koji se vodi kod Općinskog sud u Puli, Stalne službe u Bujama pod br. Ovr-6912/15 (ranije Ovr- 916/13). Tim sporazumom ugovorne strane su propisale da je navedeni sporazum zaključen isključivo radi usklađenja sa ZIDZPK te da vrijede i primjenjuju se za vrijeme važenja tog sporazuma. Čl. 4. Sporazuma ugovorne korisnik kredita je izjavio da na dan 30.09.2015. duguje banci dospjelu glavnicu kredita u iznosu od 30.515,92 CHF, da dospjele ugovorne kamate iznose 5.409,78 CHF, dospjele zatezne kamate da iznose 8.241,50 CHF, sve u protuvrijednosti kuna na dan podmirenja, a da drugi dospjeli troškovi i naknada iznose 3.818,71 HRK. Čl. 5. Sporazuma propisana je i obrazložena konverzija. Čl. 7. je propisan prijeboj preplate, čl. 8. dospjeli dug, a čl. 9. ovršnost isprave, te čl. 10. instrumenti osiguranja pa zatim daljnji uvjeti, među kojima se naglašava da su svi potpisnici sporazuma u cijelosti suglasni sa svim odredbama tog Sporazuma i Osnovnog ugovora i njihovih sastavnih dijelova.
8. Uvidom u potvrdu ovršnosti (6) utvrđeno je da je dana 21.10.2013. pod brojem OU-526/06-5 javni bilježnik u Bujama izdao potvrdu ovršnosti na zahtjev vjerovnika (tuženika) iz ugovora o kreditu od 07.08.2006. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i RR kao sudužnika i založnog dužnika, da je tužitelj kao korisnik kredita bio pozvan na plaćanje po kreditu uz upozorenje otkaza ugovora po kreditu od 29.08.2013., uz predočenje izvoda iz poslovnih knjiga banke na dan 29.08.2013. te da je javni bilježnik potvrdio da je predmetni ugovor o kreditu od 07.08.2006. postao ovršan dana 30.08.2013.
9. Uvidom u isprave iz spisa posl. br. Ovr-379/2020 utvrđeno je da se vodio ovršni postupak radi naplate po prijedlogu tuženika zbog neispunjenja obveza tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu.
10. Predmet ove pravne stvari je utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 07.08.2006. i potvrđen kod javnog bilježnika u Bujama pod br. OU-526/06, kao i Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa zaključen dana 10.02.2016. između ugovornih strana i potvrđen kod javnog bilježnika u Bujama pod br. Ov-602/16, podredno da se utvrdi da predmetni Sporazum nije ni nastao.
11. Kako je već naprijed navedeno u ovoj pravnoj stvari nije proveden dokaz saslušanjem tužitelja, a za meritorno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari zaista je od odlučnog značaja što je, kako i na koji način između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora razgovarano, dogovarano, pregovarano, te konačno obrazloženo i informirano, da li se pojedinačno pregovaralo, a posebice s obzirom na činjenicu da tužitelj u ovoj pravnoj stvari traži utvrđenje ništetnim u cijelosti osnovnog Ugovora o kreditu te Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa, a ovaj potonji se odnosi na konverziju. Međutim, kako se tužitelj nije odazvao pozivu radi saslušanja, a bilo je određeno saslušanje tužitelja u dva navrata, samo na temelju provedenih materijalnih dokaza u spisu sud nije mogao utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja iz kojih razloga bi predmetni Ugovor i Sporazum bili ništetni ili nepostojeći.
12. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene materijalnih dokaza u spisu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti i da su bez pravno učinka Ugovor o kreditu od 07.08.2006. i Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa od 10.02.2016. i to u cijelosti, neosnovani, kao što je neosnovan i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje da Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa nije nastao i da ne proizvodi pravne učinke.
13. Između stranaka je nesporno:
- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor, 07.08.2006. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 44.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao gotovinski kredit uz hipoteku, koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj,
- da je ugovorena redovna kamatna stopa 8,250 % godišnje, promjenjiva, u skladu s važećim odlukama banke,
- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 216 mjeseci, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan kredita,
- da je Ugovor o kreditu od 07.08.2006. zbog neispunjavanja obveza korisnika kredita, postao ovršan 30.08.2013. (tj. da je Ugovor otkazan)
- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor 10.02.2016. sklopili Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa kojim se provodi Zakon o izmjeni dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (konverzija)
14. Između stranaka je sporno:
- da li su Ugovor o kreditu od 07.08.2006. i Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa od 10.02.2016. u cijelosti ništetni i bez pravnog učinka, podredno da li Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa od 10.02.2016. nije ni nastao i ne proizvodi pravne učinke
15. Tužitelj se poziva na sudsku praksu više Županijskih sudova, na Zakon o zaštiti potrošača, na Zakon o potrošačkom kreditiranju, na Zakon o parničnom postupku, na Direktivu vijeća EEZ 93/13 te na presude Trgovačkog suda u Zagrebu od 04. srpnja 2013. godine posl.br. P-1401/12, Presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine posl.br. Pž-7129/13-4 i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine.
16. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/15, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl.br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl.br. Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
17. Na temelju provedenih dokaza sud nije utvrdio da bi tužbeni zahtjev tužitelja kao i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev bili osnovani jer iz kompletnog sadržaja navedenih Ugovora i Sporazuma nije utvrđeno da bi tužbeni zahtjevi tužitelja bili osnovani.
18. U parničnom postupku se činjenice utvrđuju sa stupnjem izvjesnosti u smislu da uvjerenje o njima mora biti takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost.
19. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj se poziva na naprijed navedene presude donijete u postupku povodom tzv. kolektivne tužbe, međutim, u navedenom sudskom postupku povodom tužbe Udruge potrošača predmet raspravljanja nije bilo utvrđenje ništetnim u cijelosti konkretnog Ugovora o kreditu i Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa koji se odnosi na konverziju sklopljen između stranaka u ovom sporu. Stoga tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije dokazao ništetnost predmetnih Ugovora o kreditu i Sporazuma jer u ovom postupku nije dokazao da nije od strane tuženika bio u cijelosti informiran o apsolutno svim odredbama iz navedenih akata, a niti je dokazao da se o odredbama Ugovora i Sporazuma nije pojedinačno pregovaralo, te da između stranaka nisu vođeni pregovori, pogotovo ne pregovori koji bi se odnosili na odredbe ugovora o kreditu, a koje odredbe nisu bile predmet odlučivanja u tzv. kolektivnom sporu.
20. Neosnovan je i zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnim Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa kojim je izvršena konverzija, ništetnim odnosno kao da nije ni nastao, budući da je predmetnim sporazumom provedena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK, a koji Zakon je prošao test ustavnosti. VSRH je u rješenju Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. utvrdio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U istom rješenju se navodi i "Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objetkivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. Tužitelj nije dokazao da bi Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa u vrijeme sklapanja bio sklopljen bez prave volje stranaka odnosno da bi isti bio ništetan odnosno kao da nije ni postojao. A i rješenje VSRH posl. br. Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., između ostalog navodi da "ne može se podredno govoriti i o nepostojećem ugovoru npr. zbog tzv. nesporazuma na strani potrošača, jer da bi zbog nesporazuma došlo do nesvjesnog sklada u očitovanju volje obiju strana, mora biti riječ o tome da su stranke pregovarale, a da se jednostavno nisu razumjele (npr. tako VSRH u odluci Rev-1049/06 od 08.11.2006.), što ovdje nije slučaj". Tužitelj nije dokazao relevantne činjenice kako bi sud mogao utvrditi ništetnim i bez pravnog učinka odnosno podredno kao da nije ni nastao Sporazum o reguliranju međusobnih odnosa od 10.02.2016. Tužitelj je imao mogućnosti u ovoj pravnoj stvari kroz svoj iskaz dokazati osnovanost svog zahtjeva u odnosu na njegove tvrdnje u tužbi međutim tu mogućnost nije iskoristio, a teret dokaza o osnovanosti tužbenog zahtjeva je bio upravno na njemu.
21. Uvidom u isprave iz spisa posl. br. Ovr-379/2020 utvrđeno je da je dana 25.09.2020. tuženik u svojstvu ovrhovoditelja podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave protiv tužitelja kao ovršenika radi donošenja rješenja o ovrsi a sve povodom predmetnog ugovora o kreditu od 07.08.2006. i izjave suglasnosti o zaplijeni ovršenika sukladno čl. 202. Ovršnog zakona, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja i pljenidbom svih ovršenikovih novčanih tražbina te prijenosom zaplijenjene tražbine. Na temelju ovršne isprave – Ugovora o kreditu od 07.08.2006., rješenjem od 06.10.2020. određena je ovrha pljenidbom novčanih sredstava ovršenika radi naplate iznosa od 19.024,92 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama, zatim iznosa od 36.260,50 kn sa zateznim kamatama te troškova ovršnog postupka sa zateznim kamatama. 23. ožujka 2021. donijeto je rješenje kojim se ispravlja t. I. izreke rješenja od 06.10.2020. Ovršenik je podnio žalbu i dopunu žalbe na rješenja suda od 06.10.2020. i od 23.03.2021. te je Županijski sud u Bjelovaru rješenjima posl. br. Gž-427/2021-3 i Gž Ovr-428/2021-3, oboje od 13.01.2022. ukinuo rješenja od 06.10.2020. i od 23.03.2021. Također je utvrđeno da je ovršenik zaključkom od 23.03.2021. upućen da pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Rješenjem od 31.01.2023. sud je donio rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave – Izjave suglasnosti o zaplijeni ovršenika radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 19.024,92 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 8.988,99 eura teku od 20.09.2019. do isplate, zatim iznosa od 4.812,60 eura sa zateznim kamatama od 20.09.2020. do isplate te iznosa od 695,94 eura na ime troškova ovršnog postupka te je određena ovrha pljenidbom novčanih sredstava ovršenika, ovrhovoditelju je određen trošak postupka u iznosu od 695,94 eura dok je u preostalom dijelu zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova postupka odbijen. Također je naloženo ovrhovoditelju da ovršeniku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 331,81 eura. Povodom žalbe ovršenika na rješenje od 31.01.2023. spis se nalazi na odlučivanju na Županijskom sudu u Karlovcu. Iz navedenog je utvrđeno da ovršni postupak na kojeg se kao dokaz poziva tužitelj još nije pravomoćno okončan. Pravomoćno okončanje ovršnog postupka nije uvjet za donošenje meritorne odluke u ovoj pravnoj stvari, tj. u parničnom postupku povodom tužbe tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim predmetnih Ugovora o kreditu i Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa, sklopljenima između stranaka. Iz navedenog ovršnog spisa odnosno isprava iz ovršnog spisa posl. br. Ovr-379/2020 nisu utvrđene činjenice koje bi bile pravno relevantne za odlučivanje o tome da li su sporni akti ništeni i bez pravnog učinka odnosno da li je uopće sporazum sklopljen između stranaka 10.02.2016. uopće nastao.
22. S obzirom na sve naprijed navedeno i utvrđeno tijekom postupka tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva kao ni eventualno postavljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na toč. II petita tužbenog zahtjeva. Zato je presuđeno kao u toč. I izreke ove presude.
23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, koja odredba propisuje da strana koja izgubi u parnici je dužna strani koja dobije naknaditi parnični trošak. Tužitelj je izgubio u ovoj parnici u cijelosti te mu ne pripada pravo na naknadu parničkog troška, već je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak.
23.1. Tuženik je potraživao trošak za sastav odgovora na tužbu, za sastav podnesaka od 07.06.2022. i 13.02.2025. te za zastupanje na ročištu 24.02.2022., 23.10.2024. i 17.04.2025. za svaku radnju po 200,00 eura te za sastav žalbe protiv rješenja od 21.03.2022. 100,00 eura plus PDV u iznosu od 325,00 eura odnosno sveukupno 1.625,00 eura.
24. Tuženiku je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu, za zastupanje na ročištima 24.02.2022., 23.10.2024. i 17.04.2025. za svaku radnju po 200,00 eura plus PDV 200,00 eura, a što ukupno iznosi 1.000,00 eura. Tuženiku nije priznat trošak za sastav podnesaka od 07.06.2022. i 13.02.2025., jer navedeni podnesci nisu bili nužni ni potrebni, a nije mu priznat ni trošak za sastav žalbe protiv rješenja kojim je tuženik odbijen, budući da isti nije uspio sa žalbom.
24.1. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 8.t.1., 9.t.1., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, dalje: Tarifa).
25. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.
U Poreču – Parenzo 28. svibnja 2025.
S u t k i nj a:
mr. sc. Marčela Štefanuti
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.
DNA:
1. Pun. tužitelja,
2. Pun. tuženika.