Poslovni broj P-398/2022
Republika Hrvatska
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužitelja FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mateo Barbir, odvjetnik u Vrgorcu, protiv tuženika ad 1. O Leary James Christopher, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ad 2. GĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Andrija Boras, odvjetnik u Metkoviću, radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 14. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika tuženika i tužitelja osobno, 28. svibnja 2025. javno je objavio i
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Utvrđuje se da je tužitelj FĐ, [adresa] b.b., pošta Čitluk, Bosna i Hercegovina, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik nekretnina oznake č. zgr. [katastarska čestica], ZU 1023, k. o. [katastarska općina], i č. zgr. [katastarska čestica], ZU 400, k. o. [katastarska općina], za cijelo (1/1), što su tuženici dužni priznati.
II. Tužitelj je ovlašten temeljem ove presude postići uknjižbu prava vlasništva na nekretninama iz toč. I. na svoje ime, za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena F LĐ(h)er, GĐ, FĐJ, što su tuženi dužni trpjeti."
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženicima trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 6.772,50 EUR, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U vrlo opširnoj tužbi zaprimljenoj pred ovim sudom dana 24. svibnja 2022. tužitelj navodi da je vlasnik, za cijelo, nekretnine č. zgr. [katastarska čestica], ZU 1023, k. o. [katastarska općina], te nekretnine oznake č. zgr. [katastarska čestica], ZU 400, k. o. [katastarska općina]. Tužitelj je do vlasništva došao temeljem kupoprodajnog ugovora ovjerenog kod javnog bilježnika Vlade Nikolića, posl. br. OV 8968/08, koji je zajedno s potvrdom Ureda državne uprave u Dubrovačko – neretvanskoj županiji bio proveden u zemljišnim knjigama ovog suda (Z 5131/2009). Prednik tužitelja ČĐ (izvanknjižni vlasnik nekretnine) dva puta je raspolagao svojim vlasničkim pravima, i to zaključenjem kupoprodajnog ugovora s tužiteljem i kupoprodajnim ugovorom kojeg je zaključio s tuženima. Iako je tužitelj ishodio upis vlasništva temeljem „svog“ kupoprodajnog ugovora, neposredno prije njegove provedbe u spisu Z 5131/09, tuženici su pokrenuli parnični postupak, i to parnicu radi utvrđenja i upisa u zk, a koji spor se vodio između tuženika kao tužitelja i tada upisane CĐ i ČĐ. Osnov te parnice je bio Ugovor između Braća i tuženika br. OV 13684/07, i to Ugovora čiji predmet je bila nekretnina č. zgr. [katastarska čestica], ZU 400, k. o. [katastarska općina] – potpuno drukčije oznake od one koja je navedena u zemljišnoj knjizi. Dalje se navodi da su se tuženici rješenjem br. Z 2937/16 upisali kao suvlasnici u jednakim dijelovima na nekretninama, a sve temeljem djelomično pravomoćne presude ovog suda P-1717/08, tako da je tužitelj izgubio vlasništvo predmetnih nekretnina. Unatoč činjenici da su tuženici upisani u zemljišnoj knjizi, tužitelj je stvarni vlasnik nekretnine. Iako je prednik tuženika i to ČĐ raspolagao vlasničkim pravima na nekretnini dva puta, i to kupoprodajnim ugovorom s tužiteljem i tuženima, kupoprodajni ugovor između ČĐ i tuženika, a u vrijeme njegova zaključenja bio je ništetan jer su tuženici stranci i u vrijeme zaključenja ugovora njima je bilo zabranjeno stjecanje vlasništva nekretnina, a sve ovo jer bez suglasnosti ministra stranci nisu mogli steći vlasništvo u RH. Upravo zato, tuženici su nakon zaključenja ugovora ustali tužbom na utvrđenje, te zabilježili spor, te u parnici legitimirali CĐ (koja je u to vrijeme bila zk vlasnik), inače staru i bolesnu osobu, koja je svoja stvarna prava prenijela na UĐ. Njen pravni interes u parnici nije postojao, te se ista uopće nije angažirala u parničnom postupku u cilju osporavanja tužbe i tužbenog zahtjeva. No, sud nije smio provesti ovakav postupak na utvrđenje, a sve iz razloga što tužitelj te parnice nema pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje. Tužba je prezentirana sudu samo s osnovnim ciljem da se postupak stjecanja vlasništva odugovlači, te da se zabilježi spor, te vođenjem postupka „dočeka“ ulazak Hrvatske u EU i liberalizacija tržišta nekretnina, tj. mogućnost strancima da steknu vlasništvo u RH bez intervencije nadležnog Ministarstva pravosuđa. Pravo vlasništva se stječe u trenutku kada se uz valjani pravni posao kojemu je cilj stjecaj vlasništva ispune one pretpostavke koje za tu svrhu propisuje zakon. U načelu pravo vlasništva na temelju pravnog posla stječe se zakonom propisanim uvjetom stjecateljevog vlasništva u zemljišnu knjigu na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije drugačije propisano (čl. 119 ZV-a). Valjani pravni posao kojemu je cilj stjecanje vlasništva, je dakle, pravni temelj za stjecanje vlasništva, a upis u zemljišnu knjigu uz odgovarajuću ispravu za stjecaj prava vlasništva način stjecanja. U konkretnom slučaju, nije sporno da tuženik nije svoje vlasništvo upisao u zemljišnu knjigu slijedom čega u odnosu na tužitelja, ovaj nema valjan način stjecanja vlasništva. Tužitelj u parnici P-1717/08 slijedom navedenog nije mogao tražiti utvrđenje vlasništva spornih nekretnina, te je on u okolnostima konkretnog slučaja mogao istaknuti samo zahtjev za izdavanje tabularne isprave, a i ne zahtjev za utvrđenje vlasništva na temelju pravnog posla. Međutim, kako je rečeno, u postupku CĐ nije sudjelovala (kao zk vlasnik) a sud je ex offo bio u obvezi odbaciti (alt. odbiti) tužbu tamošnjeg tužitelja (ovdje tuženika). Smatra tužitelj, dalje, da je zadatak ovog parničnog suda utvrditi, je li uknjižba u spisu OS u Dubrovniku, posl. br. Z. 2937/16, a povodom presude OS u Dubrovnik, posl. br P- 1717/08 zakonita ili nije. Prvostupanjskom presudom P-1717/08 sudi se o nekretninama č. zgr. [katastarska čestica], č. zgr. [katastarska čestica], ZU 1023, k. o. [katastarska općina]. Dakle, drukčije od tužbenog zahtjeva i drukčije od ugovora na kojima se temelji presuda. Tužitelj uredno plaća sve režije za predmetni objekt (struja, voda, komunalije). Tužitelj smatra da je u ovoj pravnoj stvari na okolnost utvrđivanja stjecanja prava vlasništva nedovoljno vršiti površan uvid u presude nižih i viših sudova, kao i vršiti uvid u pravorijek Vrhovnog suda, na koje smatranje tužitelj ima stav kako to nema svoju pravnu održivost, već izvršiti preciznu analizu svih parničnih postupaka koji su se do sada vodili među strankama. Tuženici nisu kapitalizirali svoje vlasništvo unatoč postojanju pravomoćne sudske presude i upisa u zemljišnu knjigu. To je vidljivo iz okolnosti da tuženici nikada nisu ušli u posjed predmeta spora, iako na sve moguće načine koriste sudske odluke koje je sud donosio u njihovu korist i to angažiranjem pravosuđa preko nezakonitog ponašanja ČĐ i drugih (CĐ), izigravajući propise koji su se morali primjenjivati u trenutku zaključenja kupoprodajnog Ugovora na relaciji tuženik – ČĐ. Tuženici su u trenutku perfekcije Ugovora o kupoprodaji vrlo dobro znali da im je zabranjeno sklapanje tog pravnog posla, ali su unatoč tome Ugovor zaključili i ustali tužbom protiv CĐ, te ishodili upis zabilježbe spora kojom su osigurali prvenstveni red, a zahvaljujući kojoj zabilježbi tuženici su izvršili upis vlasništva u zemljišnoj knjizi. Tužitelj nema namjere odustati od svoje istine. Tužiteljeva istina podrazumijeva da je on kupio kuću prije tuženika i ušao u posjed iste, tj. tamo se nastanio, živi sa svojom obitelji, poznaje susjede, plaća račune. Tužitelj je prije zaključenja svog ugovora, a putem stručnih osoba jasno i nedvojbeno pregovarao i s lokalnom zajednicom u pravcu realizacije zakonom propisanog prava prvokupa, jer kako je rečeno, nekretnina je u Zemljišnim knjigama bila upisana kao kulturno dobro. Tuženici su stranci, te nikada nisu prespavali u spornoj kući, to se očekuje od tuženika da i priznaju, pa je zato potrebno saslušati stranke na ove okolnosti, a koje okolnosti su u parnicama ove vrste ne samo bitne, već o istima ovisi pravilna primjena materijalnog prava. Iskaz stranaka je dostatan u ovoj parnici, jer će se izvođenjem tog dokaza sud moći uvjeriti da je tužitelj vlasnik nekretnine iz tužbe de facto, a tuženik vlasnik (za sada) de iure. Tužitelj objašnjava da su tuženici u travnju mjesecu 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu (alt zajmu), po kojem tuženici daju ČĐ iznos od 200.000,00 Euro, na rok od jedne godine, pod uvjetom da po proteku tog roka, Brač vrati glavnicu i kamate, u iznosu od 300.000,00 Euro. Dakle, stranke su sklopile ugovor o kreditiranju, koji je ništetan u dijelu u kojem se tužitelj obvezao naspram tuženicima isplatiti kamate u iznosu od 100.000,00 Euro, a na predmet ugovora koji je glasio na iznos od 200.000,00 Euro. Do sklapanja ovakvog ugovora je došlo isključivo iz razloga, što su Braču trebala financijska sredstva, za potrebe dovršetka građevine u [adresa], a tuženima je bilo poznato da se ČĐ bavi investicijama, pa su preko svojeg posrednika, stupili u kontakt s PĐ u namjeri realizacije ovakvog ugovora, bolje rečeno enormne zarade u kratkom roku. Posrednik između tuženika i ČĐ je bio VĐ, koji inače trenutno živi u [adresa], koji od cijelog posla između stranaka je imao obećanu zaradu od strane tuženika (proviziju). Nakon primitka novca, ČĐ je zapao u ozbiljne gospodarske probleme, koji su doveli do toga da nije završio investiranje, pa je tako izostala zarada koju je očekivao, o čemu je obavijestio posrednika Naill Leacy u [adresa], koji je potom nazvao tuženike, te im prenio da ugovor o kreditu nije moguće realizirati, tj. da Brač nema novaca kojim bi jamčio vraćanje kredita, nakon čega tuženici dolaze u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, te na ČĐ vrše pritisak, prijete različitim oblicima angažiranja državnih tijela, te putem posrednika Naill Leacy traže da im Brač, kao jamstvo da će vratiti dužnu obvezu, prenese u vlasništvo č. zgr. [katastarska čestica], č. zgr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], sve u k. o. [katastarska općina]. Dakle, ČĐ je u to vrijeme i to baš 2007.godine bio vlasnikom potonjih nekretnina, pa je pod utjecajem prisile i bez stvarne volje da sa tuženicima zaključi ugovor o prodaji tih nekretnina, zaključio kupoprodajni ugovor s tuženicima br. OV 13684/07 od 03.08.2007.godine. Zaključenju ugovora o kupoprodaji, nije prethodio nikakav sporazum stranaka, niti su tuženici htjeli vlasništvo nekretnina, niti su kada ušli u posjed „kupljenih“ nekretnina, niti je kada plaćena kupoprodajna cijena. Evidentno je, da su stranke kupoprodajom sklopile simulirani pravni posao, bez predaje stvari u posjed, bez pregleda nekretnine i stvarne volje da se takav ugovor zaključi, a do ovakvih utvrđenja došao je Općinski sud u Dubrovniku, koji je pravomoćno odbio tužbeni zahtjev tužitelja RĐ, a radi utvrđenja ništetnosti pravnog posla kupoprodaje na relaciji Brač – tuženici. Postupak se vodio kod OS-a u Dubrovniku, br. P- 25/13. Kako je ugovor između ČĐ i tuženika ništetan, tako traži da sud upravo tužitelja utvrdi vlasnikom predmetne nekretnine.
2. U odgovoru na tužbu koji je pred ovim sudom zaprimljen dana 22. svibnja 2024., tužitelji također vrlo opširno osporavaju tužbeni zahtjev i protive mu se u cijelosti, smatrajući da je tužba u ovom postupku podnesena kao zlouporaba procesnih ovlaštenja, te da je jedini cilj ovakve tužbe zabilježba iste u zemljišnim knjigama. Tuženici ukazuju na činjenicu da ova tužba predstavlja samo jednu u nizu, kojima tužitelj, a prethodno i njegov „suučesnik“ ČĐ, temeljem istog činjeničnog osnova, problematiziraju identična pravna pitanja, o kojima su žalbeni sudovi uključujući i Vrhovni sud zauzeli pravna stanovišta, da pokušavaju financijski iscrpiti tuženike, jer redovito gube sporove, a ne plaćaju troškove postupka, da onemogućuju tužitelje da slobodno i bez ograničenja raspolažu sa nekretninom koju su stekli na zakonit način, zlouporabom instituta zabilježbe vođenja spora. Naime, nakon što su tuženici po izvršenoj zabilježbi spora od 02.12.2008. godine, a temeljem djelomično pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P.1717/08, od 12. 06. 2012. godine, upisali kao suvlasnici predmetnih nekretnina (čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] i čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] ), tužitelj samostalno, odnosno, dogovorno s „partnerom“ NĐ, inicira parnice temeljem istog činjeničnog i pravnog osnova, uz promjenu tužbenih zahtjeva. Tako su tužitelj i NĐ, Općinskom sudu u Dubrovniku podnijeli samostalne tužbe, po kojima je raspravljanje spojeno u spis pod poslovnim brojem P-25/13, u kojem je donesena pravomoćna presuda kojom je odlučeno da se odbija zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora između ČĐ i tuženika, a trošak postupka u iznosu od 55.750,00 HRK do danas nisu platili.. Nakon što je Županijski sud u Dubrovniku, presudom broj: Gž-796/16-5, od 3. travnja 2019. godine, potvrdio prvostupanjsku presudu, odbijena je i revizija, presudom Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-4988/2019, od 19. siječnja 2021. godine. U tom postupku raspravljena su sva sporna činjenična i pravna pitanja, tako da sve tužbe u nastavku predstavljaju samo ponavljanje već rečenog, kako bi se održala zabilježba spora i onemogućile tuženiku raspolagati sa predmetnim nekretninama. Zatim je Općinski sud u Metkoviću, postupajući po novoj tužbi tužitelja, rješenjem poslovni broj: P-241/2019, od 12. lipnja 2023. godine, odbacio tužbeni zahtjev koji je glasio da se izbriše sporni upis tuženika i uspostavi prijašnje zemljišnoknjižno stanje. S obzirom na predmetni tužbeni zahtjev, tuženici ističu prigovor prigovor litispendencije, jer je između istih stranaka u tijeku parnični postupak koji se vodi pred Općinskim sudom u Metkoviću, pod poslovnim brojem: P- 241/2019, koji se sada nalazi pred Vrhovnim sudom povodom prijedloga za dopuštenoj revizije broj: Revd-949/2024. Napominje se da unatoč izjavljenoj žalbi, spis nije dostavljen žalbenom sud na daljnje postupanje po žalbi. Ukoliko naslovni sud ne odbaci tužbeni zahtjev zbog istaknutog prigovora litispedencije, za ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva, dovoljno je samo pažljivo pregledati prethodno naveden spise, jer tužitelj uporno reciklira već iznesene činjenice i pravna pitanja o kojima su žalbeni sudovi, uključujući i Vrhovni sud zauzeli pravna stanovišta. Tako tužitelj ponovno tvrdi da je izvanknjižni vlasnik predmetnih nekretnina, koje je stekao temeljem kupoprodajnog ugovora, ovjerenog po javnom bilježniku Vladi Nikoliću, pod brojem OV-8968/08, iako je pravomoćnom presudom utvrđeno da su upravo tuženici vlasnici/suvlasnici predmetnih nekretnina. Tvrdi da je ugovor o kupoprodaji od 02. 08. 2007. godine ništetan pravni posao iako je presudom OS u Dubrovniku, broj: P-25/13, pravomoćno odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tog ugovora. Tuženici i ČĐ su sklopili Ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina 02. 08. 2007. godine ( ovjera 03. 08. 2007. godine ) i stupili u njihov posjed, što potvrđuje pravomoćno rješenje OS u Dubrovniku, poslovni broj: P-65/09. Po saznanju da tuženici nisu izvršili upis prava vlasništva na kupljene nekretnine, ČĐ je sa tužiteljem dana 09. 12. 2008. godine sklopio identičan ugovor o kupoprodaji. Međutim, tuženici su prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji između DĐ i tužitelja, ustali sa tužbom i dana 02. 12. 2008. godine, u zemljišnoj knjizi zabilježili spor, pod poslovnim brojem: Z-7702/08, da bi se naknadno temeljem djelomično pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P.1717/08, od 12.06.2012. godine, upisali kao suvlasnici predmetnih nekretnina, a tužitelj taj upis u zemljišno knjižnom postupku nije uspio osporit, jer su njegov prigovor i žalba odbijeni. Tužitelj uporno ustraje u tvrdnji da su predmet ugovora o kupoprodaji između DĐ i tuženika, bile nekretnine (č. zgr. [katastarska čestica] ZU 400 k. o. [katastarska općina]) i da su te nekretnine potpuno drugačije oznake od one koja je navedena u zemljišnoj knjizi. Pri tome svjesno prešućuje činjenicu da su predmetne nekretnine identično označene i u Ugovoru o kupoprodaji sklopljenom između DĐ i tužitelja, te u Ugovoru o kupoprodaji sklopljenom između ČĐ i CĐ. Također prešućuje činjenicu da se temeljem tih Ugovora i tužitelj uknjižio kao vlasnik predmetnih nekretnina, i sve to unatoč „drugačijim“ oznakama predmetnih nekretnina. Tuženici su zabilježili spor i nakon okončanja parnice u kojoj su zabilježili spor, upisali su se kao suvlasnici predmetnih nekretnina, temeljem pravomoćne presude u postupku, koji se vodio protiv CĐ i DĐ, koji su tužiteljevi pravni prednici. Iako je u toj parnici tužitelj nominiran kao tuženik, odbio je sudjelovati kao stranka, pa je u jednom dijelu postupka sudjelovao u svojstvu umješača. Protiv rješenja o upisu prava suvlasništva, temeljem pravomoćne presude, tužitelj je u zemljišno knjižnom postupku izjavio prigovor i žalbu koji su odbijeni kako je to naprijed navedeno. Prije svega tužitelj nije bio pošten ni savjestan kupac. Naime, kao pošten i savjestan kupac, tužitelj je prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji od 09.12.2008. godine, ovjerenog po Javnom bilježniku Vladi Nikolić, od 13. 12. 2008. godine, mogao i trebao provjeriti stanje u zemljišnoj knjizi. Da je postupio na rečeni način, ustanovio bi da su tuženici dana 02.12.2008. godine, evidentirali zabilježbu spora, pa bi po prirodi stvari odustao od sklapanja citiranog ugovora, jer bi ustanovio da prodavatelj ČĐ istu nekretnina već prethodno prodao trećoj osobama. Ukoliko nije postupio na takav način valja mu trpjeti posljedice propuštanja. Međutim, sve poznate popratne okolnosti govore da bi tužitelj i uz pretpostavku uvid u zemljišno knjižno stanje, pristupio sklapanju citiranog ugovora, jer nije bio pošten i savjestan kupac. Suprotno tvrdnjama tužitelja, činjenični i pravni zaključci izneseni u presudi P-1717/08, i u presudu P-25/13 potvrđuju da je Ugovor o kupoprodaji od 02.08.2007. godine, sklopljen između tuženika kao kupaca i DĐ kao prodavatelja pravno valjan, a ne ništetan - simuliran pravni posao. Potpuno su promašene i neutemeljene tvrdnje tužitelja da je podnošenje tužbe u spisu OS u Dubrovniku, poslovni broj: P-1717/08, te zabilježba spora, bile u funkciji „dočekivanja“ ulaska RH u EU i liberalizacije tržišta nekretnina. Identično kao i tvrdnja da tuženici nisu imali pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje prava vlasništva predmetnih nekretnina, jer je upravo ponašanje tužitelja i DĐ determiniralo jedini mogući pravni put, da bi tuženici zaštitili svoje izvanknjižno vlasništvo. Nadalje, postojanje ili nepostojanje interesa za vođenje parnice prvotne vlasnice CĐ potpuno je pravno irelevantno, ali iz spisa P-1717/08, razvidno je da je imenovanu u tom postupku zastupao punomoćnik u osobi odvjetnika, te da je podnio odgovor na tužbu. CĐ je u nastavku postupka, u cilju izbjegavanja nepotrebnih troškova parničnog postupka, priznala tužbeni zahtjev, pa je neistinita tvrdnja tužitelja o nesudjelovanju CĐ u tom postupku. Da apsurdnost tvrdnji tužitelja bude veća, upravo je CĐ prodajna cijena isplaćena dana 28.04.2006. godine, novcima koje su tuženici doznačili na račun kupca DĐ dana 19.04. i 25.04. 2006. godine, dakle nekoliko dana prije sklapanja ugovora o kupoprodaji. Naime, u samom ugovoru o zajmu od 07.04.2006. godine, u uvodnim odredbama ugovora, naznačeno je (doduše nestručno i pravno neupotrebljivo u smislu mogućnosti upisa takvog prava, odnosno zaštite tuženika kao zajmodavaca ), „Kao garancija za novce stavlja se hipoteka na kuću u [adresa] na Pelješcu broj kat. čestice [katastarska čestica], koju mogu koristiti u tom vremenskom periodu od jedne godine“. Stoga nisu jasne tvrdnje tužitelja, o ulaganju u gradnju objekta u [adresa], kada je takav možebitni dogovor poznat samo DĐ. Da su tuženici doista bili u poslovnom aranžmanu sa DĐ, onda bi po prirodi stvari takva konstatacija bila unesena u ugovor o zajmu, a novac bi bio doznačen u Bosnu i Hercegovinu i ne bi bio upotrijebljen za kupnju predmetne kuće. Tvrdnje tužitelja o nekakvim ulaganjima u predmetnu nekretninu, samo potvrđuju da se radi o nepoštenom stjecatelju, a dostavljeni Ugovor o građenju predstavlja uradak za potrebe ovog postupka. Prosječan odnosno pošten kupac, nikada ne bi ulagao u nekretninu (bez obzira na činjenicu što tužitelj ulaganja višestruko uvećava) za koju zna da ju je prije njega kupila treća osoba i da se u pogledu nje vodi sudski postupak za utvrđivanje vlasništva sa evidentiranom zabilježbom spora, odnosno sudski postupak zbog smetanja posjeda. Za spomenute činjenice tužitelj je svakako saznao najkasnije nakon intervencije policijskih službenika PP Ston, po prijavi tuženika od 17.12.2008., (dogodila na samom početku obavljanja grubih građevinskih radova). Međutim, cjelokupno ponašanje tužitelja jasno i nedvosmisleno govori da je od samog početka znao da se radi o nekretnini koja je prethodno prodana trećim osobama, i da je ugovor koji je sklopio sa DĐ sklopljen isključivo i jedino da bi se prevarili tuženici. Dalje, tuženici uglavnom analiziraju parnične spise u koje su predložili uvid i ukazuju na nelogičnosti u iskazima tužitelja i ČĐ. Predlažu tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
3. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je izvršio uvid u sve isprave u spisu, a posebice: povijesni izvadak iz zemljišne knjige za zgr. 237/1 k. o. [katastarska općina] (list spisa 9-12), povijesni izvadak iz zemljišne (list spisa 13-16), Ugovor o kupoprodaji između UĐ i tužitelja od 9. prosinca 2008. (list spisa 17-19), Ugovor o kupoprodaji nekretnina između UĐ i tuženika od 2. kolovoza 2007. (list spisa 20 – 22), rješenje ŽS u Dubrovniku od 23. rujna 2015. (List spisa 23-25), poziv za glavnu raspravu (list spisa 26), rješenje Z-2937/2016 (list spisa 27 – 28), Ugovor o zajmu (list spisa 29-30), Ugovor o građenju (list spisa 31 -33), presuda i rješenje P.1717/08 (list spisa 34-43), presuda P- 25/13 (list spisa 104-110), Presuda Rev 4988/2019 (list spisa 111-116), rješenje P-65/09 (list spisa 117-123), rješenje P-241/19 Općinskog suda u Metkoviću (list spisa 124-141), rješenje Z-1843/19 (list spisa 142-143), posvjedočenje (list spisa 144), izjava OĐ (list spisa 145-146), Ugovor o zajmu (list spisa 147-148), potvrda o uplati (list spisa 149- 150), rješenje ŽS u Varaždinu, Gž Zk-230/2019 (list spisa 151-154), zapisnik iz postupka P-25/13 (list spisa 155-164), a saslušan je i svjedok UĐ, kao i tuženik koji je pristupio na ročište radi saslušanja, pregledani su svi priklopljeni spisi – P-241/19 (OS u Metkoviću), P-2194/15, P-25/13, Z.7702/08, Z.1843/19, Z.5131/09, P-65/09.
4. Predmet ovog postupka je utvrđenje prava vlasništva tužitelja na nekretninama oznake č. zgr. [katastarska čestica], zk ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i č. zgr. [katastarska čestica] zk ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], uz nalog tuženicima kao zemljišnoknjižnim vlasnicima da trpe uknjižbu tužitelja nad predmetnim nekretninama.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Među strankama je u ovom postupku nesporno da su tuženici uknjiženi zemljišnoknjižni vlasnici predmetnih nekretnina, nesporno je da je UĐ raspolagao predmetnim nekretninama dva puta – prvo u korist tuženika, a potom u korist tužitelja, nesporno je da su se tuženici upisali kao zemljišnoknjižni vlasnici temeljem presude ovog suda P-1717/08, nesporno je da su tuženici u posjedu predmetne nekretnine u posjed koje su ušli u ovršnom postupku (list spisa 201).
7. Sporno je, pak, je li tužitelj vlasnik predmetnih nekretnina u odnosu na tuženike.
7.1. Tužitelj kao svojevrsno prethodno pitanje osporava i valjanost Ugovora o kupoprodaji sklopljenog između pravnog prednika stranaka UĐ i tuženika dana 3. kolovoza 2007., kao i valjanost uknjižbe tuženika kao suvlasnika predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama temeljem presude P-1717/08, no, o svim tim pitanjima su donesene pravomoćne sudske odluke (koje tužitelj ne priznaje kao zakonite i valjane), što se izlaže u nastavku ovog obrazloženja.
8. Sukladno odredbi članka 115. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, dalje: ZV), na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjega vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom pri čemu se sukladno st. 2. tog članka na temelju pravnoga posla ne može steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu.
8.1. Odredba članka 120. stavka 1. ZV propisuje da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu dok odredba čl. 123. ZV propisuje da stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti.
8.2. Odredbom članka 159. stavka 1. ZV-a propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Odredbom članka 159. stavka 3. ZV-a propisano je da samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.
8.3. Odredbom članka 37. stavka 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (NN 69/99, 151/03, 157/03) propisano je da vlasnik koji namjerava prodati kulturno dobro zaštićeno posebnim rješenjem ili kulturno dobro unutar zaštićene kulturno-povijesne cjeline upisane u Listu svjetske baštine ili Listu ugrožene svjetske baštine dužan ga je prije prodaje istodobno ponuditi Republici Hrvatskoj, županiji, Gradu Zagrebu, gradu ili općini na čijem se području to kulturno dobro nalazi, navodeći cijenu i druge uvjete prodaje. Odredbom članka 39. istog Zakona (stavcima 1., 2. i 3.) propisano je da ako vlasnik proda kulturno dobro protivno odredbama ovoga Zakona, pravna osoba iz članka 37. stavka 1. ovoga Zakona može podnijeti tužbu sudu za poništenje ugovora o kupoprodaji. Tužba se može podnijeti i kad ugovor nije sklopljen u pisanom obliku (stavak 1.). Tužba iz stavka 1. ovoga članka može se podnijeti u roku od 90 dana od dana saznanja da je sklopljen ugovor o kupoprodaji, ali najkasnije u roku od 5 godina od dana sklapanja ugovora (stavak 2.). Pravna osoba iz članka 37. stavka 1. ovoga Zakona ima pravo na poništenje ugovora samo ako njezin zastupnik pred sudom izjavi da kupuje kulturno dobro po cijeni i uvjetima pod kojima je prodano (stavak 3.).
8.4. Odredbom članka 81. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/2001, 100/2004, 107/2007) propisano je da je zabilježba spora upis kojim se čini vidljivim da se glede knjižnoga prava vodi pred sudom ili drugim nadležnim tijelom postupak čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj ili opterećenje toga prava (stavak 1.), da zabilježba spora ima učinak da pravomoćna presuda donesena povodom tužbe djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava pošto je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu. Isto vrijedi i kad je zabilježbom spora učinjeno vidljivim da se vodi postupak pred drugim nadležnim tijelom o čijem ishodu ovisi knjižno pravo (stavak 2.), te da kad je zabilježeni spor dovršen odlukom po kojoj stranci pripada pravo, dosuđeno pravo dobiva ono mjesto u prvenstvenom redu koje mu je bilo osigurano zabilježbom spora (stavak 3.).
9. Stranke iznose ogroman broj činjenica, pravnih stavova, podataka o međusobnim odnosima i kronologiji događanja, no, sud se u ovom postupku koncentrirao samo na ono što za ovaj postupak može imati pravnu važnost. Analizirajući dokaze u spisu, svaki zasebno i sve ukupno, dovodeći ih u međusobnu vezu, ovaj je sud zaključio da je tužbeni zahtjev valja odbiti, a sve iz razloga kako slijedi.
9.1. Prvenstveno proizlazi iz procesne građe ovog spisa, kao i svih priklopljenih spisa, da je među strankama vođeno niz parničnih i drugih postupaka, a svi se tiču sporne nekretnine u [adresa].
9.2. Iz spisa P-2194/2015 (prethodno P-1717/08) tada Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Metkoviću, razvidno je da su tuženici iz ove parnice, tamo kao tužitelji, utužili upisanu zemljišnoknjižnu vlasnicu CĐ i UĐ kao osobe od koje su predmetnu nekretninu kupili. U historijatu tužbe se navodi da su tužitelji naknadno saznali da je UĐ s trećom osobom čije je ime FĐ, a prezime im nije poznato, iz [adresa], sklopio ugovor o kupoprodaji istih nekretnina koje je njima prodao pa ustaju tužbom. U tom je postupku CĐ, koju je zastupao odvjetnik Vicko Dabelić priznala tužbu i tužbeni zahtjev. Nakon ukidne odluke (samo u odnosu na UĐ) u konačnici je odlukom Županijskog suda u Dubrovniku Gž-906/2018 od 19. prosinca 2018. prihvaćen tužbeni zahtjev i u odnosu na UĐ u dijelu u kojem se utvrđuje da su tužitelji (ovdje tuženici) stekli pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na ovdje spornim nekretninama. U tom je postupku FĐ, ovdje tužitelj sudjelovao kao umješač. Protiv takve odluke je upravo FĐ podnio reviziju koja je odbijena odlukom Vrhovnog suda Rev-1339/2019 od 23. travnja 2024.
9.3. Iz spisa ovog suda P-25/2013 razvidno je da je FĐ tužio ovdje tuženike i UĐ na utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen dana 3. kolovoza 2007. između UĐ kao prodavatelja i ovdje tuženika kao kupaca. Tužitelj FĐ u tom postupku kao razlog ništetnosti predmetnog ugovora navodi da je isti sklopljen protivno zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, kao i bez suglasnosti Ministarstva pravosuđa, dakle suprotno prisilnim propisima Republike Hrvatske. Odlukom ovog suda od dana 1. rujna 2016. odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenog između UĐ i ovdje tuženika te je utvrđeno da je u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena od 200 tisuća eura putem prethodno sklopljenog ugovora o zajmu (koji zajam UĐ nije vratio tuženicima) kao i da nepoštivanje zakonskih odredbi o pravu prvokupa na kulturnom dobru ne dovodi do ništetnosti ugovora. Predmetna presuda je u cijelosti potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku Gž-796/2016 od 3. travnja 2019. Protiv predmetne prvostupanjske odluke tužitelj FĐ podnio je reviziju koja je odbijena kao neosnovana odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-4988/2019. Za navesti je da je Vrhovni sud u toj odluci naveo da nije odlučno što tuženici kao stranci nisu imali suglasnost Ministarstva pravosuđa za stjecanje prava vlasništva jer je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnine od 3. kolovoza 2007. konvalidirao, naknadnim izmjenama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a kojim je izmjenama propisano da osobe iz država članica Europske unije stječu pravo vlasništva nekretnina pod pretpostavkama koje vrijede za stjecanje prava vlasništva za državljane Republike Hrvatske i pravne osobe sa sjedištem u [adresa]. U predmetnoj je odluci izneseno i to da posljedica nepoštivanja prava prvokupa nije ništetnost već pobojnost, a da poništenje ugovora o kupoprodaji pod uvjetima predviđenim Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara mogu zahtijevati samo pravne osobe koje su ovlaštenici prava prvokupa.
9.4. Iz spisa ovog suda poslovni broj P-65/09 koji je pokrenut po tužbi tužitelja F MĐ i GĐJ (ovdje tuženika) protiv tuženika RĐ (ovdje tužitelja) radi smetanja posjeda, razvidno je da je u istome doneseno rješenje od dana 19. ožujka 2010. kojim se prihvaća u cijelosti tužbeni zahtjev. Sud je u tom postupku temeljem provedenih dokaza utvrdio da je tuženik FĐ u vremenu od 20. svibnja 2008. do 17. prosinca 2008. zasmetao tužitelje u posljednjem mirnom posjedu nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] na način da je promijenio bravu na ulaznim vratima te započeo s izvođenjem građevinskih radova na uređenju unutarnjih prostorija. Tuženiku je zabranjeno takvo i slično smetanje ubuduće te mu je naložena predaja nekretnine u posjed tužiteljima (ovdje tuženicima). Takvu je odluku Županijski sud u Bjelovaru potvrdio odbivši žalbu tuženika odlukom Gž-1837/2010 od 9. prosinca 2010. Naknadno je tuženik FĐ u tom postupku predložio ponavljanje postupka, a i takav je prijedlog pravomoćno odbačen kao nedopušten (odluka Županijskog suda u Bjelovaru Gž-2903/2011 od 4. siječnja 2012.).
9.5. Iz spisa Općinskog suda u Metkoviću P-241/2019 razvidno je da je tužitelj FĐ protiv ovdje tuženika podnio tužbu radi brisanja u zemljišnim knjigama te radi uspostave prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja tvrdeći da je on pravi vlasnik predmetnih nekretnina. Naknadno je postavljen i dodatni zahtjev na isplatu iznosa od 100 tisuća eura, a koja je preinaka pravomoćno odbijena odlukom Županijskog suda u Puli Gž-1100/2022 od 1. ožujka 2023. protiv koje je odluke FĐ podnio prijedlog za dopuštenje revizije. Općinski sud u Metkoviću je odlukom od dana 12. lipnja 2023. donesenom pod poslovnim brojem P-241/2019 odbacio tužbu u predmetnom postupku, a kojom se tužbom tražio upis brisanja i uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Na takvu je odluku (rješenje) FĐ uložio žalbu, a o kojoj žalbi još uvijek nije pravomoćno odlučeno.
9.6. Iz povijesnog zk izvatka za čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list spisa 9-12) i povijesnog zk izvatka za čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list spisa 13-16), vidljivo je da je dana 2. prosinca 2008. zabilježeno tečenje spora između LĐJ i GĐJ i tuženika CĐ i UĐ pod poslovnim brojem Z-7702/08.
9.7. U postupku su pročitani i zemljišnoknjižni spisi Z-1843/19 (Z-2937/16), Z-7702/08 i Z- 5131/09. Pregledom spisa Z.2937/16, sud je utvrdio da je Županijski sud u Varaždinu odbio žalbu RĐ i potvrdio rješenje Općinskog suda u Dubrovniku Z-1843/19, odlukom od 18. veljače 2020, poslovni broj Gž Zk-230/2019. Predmetnim je rješenjem Županijski sud u Varaždinu jasno i izričito otklonio navode RĐ, a koje ponavlja i u ovom postupku, a to je da je u kupoprodajnim ugovorima (između UĐ i tuženika, ali i između UĐ i tužitelja) bila pogrešna oznaka nekretnine. Naime, bilo je u ugovorima neispravno navedeno da su i čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisane u zk ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a tako je navedeno i u presudi P-1717/08 od 12. lipnja 2012. (ispravno – čest. zgr. [katastarska čestica] upisana u zk ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a čest. zgr. [katastarska čestica] upisana je u zk ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]). No, sud otklanja takve navode ističući da je za identifikaciju nekretnine dovoljna ispravna oznaka katastarske čestice zgrade i katastarska općina.
9.8. U ovom su postupku saslušani tužitelj FĐ i svjedok UĐ. Tužitelj i svjedok iskazivali su u bitnome kao i u ostalim gore navedenim sudskim spisima. UĐ u bitnome iskazuje da '' G' (tuženici) nisu bili zainteresirani za kupnju ove nekretnine, već da su htjeli novac, da je nekretninu prodao RĐ koji je istu kompletno renovirao, da su se međusobno znali iz [adresa], da su '' G' pozajmili 200 tisuća eura kao i to da ga nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora više nisu kontaktirali za dug od 200 tisuća eura. Saslušani tužitelj FĐ, pak, iskazuje da je kupio od svjedoka UĐ kuću i da je sve bilo uredno, a u posjed da je ušao još po sklopljenom predugovoru. Navodi i da je policija po prijavi tuženika došla na teren dok je renovacija bila u fazi grubih radova, no da je nastavio s izvođenjem građevinskih radova, jer je bio uknjiženi vlasnik. Navodi da je u vezu s HĐ došao preko zajedničkog poznanika KĐ (osoba imena L se spominje i u posvjedočenju na listu spisa 144-146).
10. Sud kao bitno i odlučno za rješenje ove pravne stvari, a sve temeljem procesne građe ovog spisa i priklopljenih spisa, utvrđuje sljedeće:
- da je pravni prednik i tužitelja i tuženika ista osoba – UĐ,
- da je UĐ kupio predmetne nekretnine od zemljišnoknjižne vlasnice CĐ,
- da je UĐ kao prodavatelj dana 2. kolovoza 2007. zaključio Ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina s tuženicima kao kupcima,
- da je UĐ kao prodavatelj dana 9. prosinca 2008. zaključio Ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina s tužiteljem RĐ kao kupcem,
- da je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora između UĐ i RĐ, dana 2. prosinca 2008. izvršen upis zabilježbe tijeka spora u zemljišne knjige (po tužbi ovdje tuženika protiv UĐ i upisane zemljišnoknjižne vlasnice CĐ).
10.1. Već iz gore iznesenih utvrđenja, razvidno je da tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari valja odbiti kao neosnovan. Naime, iz spisa proizlazi da su tuženici kao kupci zaključili kupoprodajni ugovor s HĐ prije nego je to učinio tužitelj (prije sklapanja i predugovora i kupoprodajnog ugovora između UĐ i tužitelja). Tužitelj je, pak, kao osoba koja ugovor o kupoprodaji zaključuje kasnije, znao u trenutku sklapanja ugovora, ili je morao znati s obzirom na javnost zemljišnih knjiga i tada već upisanu zabilježbu spora, da se u odnosu na predmetnu nekretninu vodi spor između prodavatelja UĐ i trećih osoba, ovdje tuženika, koji su nekretninu kupili prije njega, a koji je spor u konačnici završen u korist tuženika, koji su se i upisali kao zemljišnoknjižni vlasnici (čime je tužitelj, koji je upis u zemljišne knjige ostvario kasnije, brisan). Teret i posljedice vlastitog propusta da izvrši uvid u zemljišne knjige snosi sam tužitelj.
10.2. Pritom nije odlučno što je tužitelj prvi ušao u (neposredni) posjed nekretnine, niti je odlučno što ju je počeo renovirati, a nije odlučno ni što ju je (ako jest) adaptirao do kraja. Nije ovom sudu životno da poštena osoba koja zna da se oko nekretnine vodi spor jer je ta nekretnina već ranije valjano otuđena drugoj osobi (osobama), te da poštena osoba kojoj su još u početnoj fazi građenja (izvođenje grubih radova) na teren izišli policijski službenici po prijavi tuženika, nastavlja ulagati u takvu nekretninu i vršiti daljnje radove, ignorirajući mogućnost da ostane bez vlasništva nekretnine. Tužitelj, dalje, od tada pa do danas pokreće niz postupaka protiv tuženika, i u ovom postupku kategorički navodeći da "nema namjere odustati od svoje istine" (list spisa 5), osporavajući tuženicima pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom, iako tuženici s njime nisu ni u kakvom odnosu niti su ikad bili, dok s druge strane, tužitelj ne tuži i ne tereti osobu koja je uzrokovala situaciju u kojoj se nalazi – UĐ (primjerice, za naknadu štete), što je također životno potpuno neuobičajeno i nelogično. I sve to ne ulazeći uopće i u kakvu analizu tvrdnji tuženika da su zapravo UĐ i tužitelj dogovorno pokušali prevariti tuženike (da su "suučesnici"), da kupoprodajna cijena nije niti isplaćena i slično, jer takvo što za ovaj konkretni spis nije presudno. Pritom je još za reći da su posredstvom sudskog ovršitelja, a nakon posjedovne parnice u kojoj je tuženicima pružena posjedovna zaštita u odnosu na RĐ, tuženici uvedeni u (neposredan) posjed nekretnine (2015., a tužba u posjedovnoj parnici je još iz 2009.).
10.3. Nije odlučno za ovaj postupak ni to što u trenutku zaključenja Ugovora o kupoprodaji nekretnina dana 2. kolovoza 2007. tuženici kao državljani Republike Irske nisu mogli stjecati nekretnine po istim uvjetima kao i hrvatski državljani, a sve iz razloga jer je u međuvremenu takav nedostatak otklonjen, pa je ugovor konvalidirao. O tome se već u postupku između stranaka izjasnio Županijski sud u Dubrovniku, u odluci Gž-769/2016, a u kojoj je navedeno: "…činjenica da tuženici ad 1. i 2. kao stranci nisu mogli steći pravo vlasništva nekretnine bez prethodne suglasnosti Ministarstva pravosuđa nije pravno relevantna jer je ova zabrana člankom 358.a. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stavljena izvan snage u odnosu na državljane i pravne osobe iz država članica Europske unije koji mogu stjecati vlasništvo pod jednakim pretpostavkama kao i državljani Republike Hrvatske…" Navedeno je u istom predmetu potvrdio i Vrhovni sud Rh odbivši reviziju u odluci poslovni broj Rev-4988/2019. Jednako tako, i ovdje se ponovno ističe da nije ništetan ugovor između UĐ i tuženika iz razloga jer su predmetne nekretnine kulturno dobro, a nije poštivano pravo prvokupa (članak 37. stavak 1. Zakona o Zaštiti kulturnih dobara). Ovlaštenici prava prvokupa imaju pravo tražiti poništaj takvog ugovora (u prekluzivnom roku od 90 dana, odnosno, 5 godina), a i o tome se već izjasnio i Županijski sud u Dubrovniku, i Vrhovni sud, u odlukama koje su navedene u prethodnom paragrafu obrazloženja ove odluke.
10.4. Uostalom, o ništetnosti predmetnog ugovora sklopljenog između UĐ i tuženika je sud već odlučivao i pravomoćno odbio zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora iz svih onih razloga koji se ponovno iznose u ovom postupku.
10.5. Nisu osnovani niti logični, a niti odlučni, navodi tužitelja i svjedoka UĐ kako tuženici nisu željeli sklapanje ugovora o kupoprodaji. Upravo je iz ponašanja tuženika koji sklapaju ugovor o kupoprodaji s UĐ, upravo za iznos kupoprodajne cijene u visini predanog zajma – glavnice (200.000,00 EUR), nakon čega više ne potražuju zajam niti komuniciraju s UĐ (što i iz ovog postupka proizlazi), razvidno da su isti pristali da umjesto novčanog iznosa na ime povrata pozajmljenih sredstava, od UĐ kupe nekretninu. Da je upravo to njihova volja i želja, proizlazi i iz njihovog daljnjeg ponašanja – pokreću spor P-1717/08, u strahu da UĐ ne raspolaže dalje nekretninom, a 2009. pokreću posjedovnu parnicu protiv RĐ. Sva ta utvrđenja proizlaze i iz priklopljenih spisa i o svemu su tome viši sudovi u tijeku niza parnica između stranaka već raspravljali.
10.6. Sumarno, sve gore navedeno, što bi za ovaj postupak eventualno moglo biti prethodno pitanje, već je razriješeno između stranaka pravomoćnim sudskim odlukama, koji su predmeti priklopljeni uz ovaj spis. Tužitelj ponovno u ovom postupku navodi sve ono što je bilo predmetom prijašnjih postupaka, ističući da su odluke pogrešne i da ih ne prihvaća. Takvi navodi kojima se osporava značaj i pravilnost sudskih odluka ne mogu utjecati na ishod ovog spora, jer ovaj sud je pravomoćnošću sudskih odluka vezan i nije ovlašten unutar ovog postupka mijenjati učinke niti ograničavati pravni doseg pravomoćnih sudskih odluka.
10.7. Još se ističe da sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a u ovom postupku je tužbeni zahtjev deklaratorne naravi – utvrđenje prava vlasništva tužitelja u odnosu na tuženike (i trpljenje upisa). Pritom, tužitelj koji je naknadnim pravnim poslom stekao pravni temelj za upis prava vlasništva, ne može biti utvrđen vlasnikom u odnosu na tuženike, koji su u dobroj vjeri, ranijim pravnim poslom stekli vlasništvo nekretnine, isplatili kupoprodajnu cijenu, odnosno, izvršili ugovor (o čemu se također već izjasnio Vrhovni sud u postupku između stranaka) te se upisali u zemljišne knjige. Povezujući to s činjenicom da su tuženici s HĐ sklopili kupoprodajni ugovor 2007., a tuženik 2008. godine (predugovor dana 3. listopada 2008.), da su tuženici kao tužitelji već 2009. godine pokrenuli parnicu protiv tužitelja RĐ kao tuženika (P-65/09) i da je sudski ovršitelj temeljem ovršne isprave – rješenja o smetanju posjeda, tuženike uveo u neposredni posjed nekretnine još 2015. (što je u postupku nesporno), ukazuje da tužitelj nije stekao pravo vlasništva temeljem zakona niti da je u odnosu na tuženike kvalificirani posjednik, uopće pošteni posjednik (s obzirom na zabilježbu spora koja je prethodila sklapanju ugovora o kupoprodaji), posebice ne zakonom određeni period u smislu odredbe članka 159. ZV-a, a niti vlasnik nekretnina označenih kao čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] naspram tuženika i s jedne osnove.
11. Iz tog je razloga valjalo tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva odbiti kao neosnovan, pa tuženici nisu dužni ni priznati ni trpjeti da se tužitelj upiše kao vlasnik nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i čest. zgr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], jer on to i nije, pa je odlučeno kao pod I. izreke ove presude.
12. Sud je odustao od izvođenja daljnjih dokaza u ovom postupku, jer je to nepotrebno i protivno načelu ekonomičnosti, s obzirom da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje odluke. Naime, sud je utvrđenjem odlučnih činjenica koje u cijelosti proizlaze iz spisa (i priklopljenih spisa) donio odluku, a izjave svjedoka (koji su uostalom već i saslušavani u raznim postupcima između stranaka), sve i da svjedoci u potpunosti potvrde navode tužitelja, ne bi mogli utjecati na ishod ovog postupka. To iz razloga što sud u ovom postupku ne ulazi u to ima li tužitelj pravo tražiti naknadu štete od UĐ ili od svog odvjetnika koji ga je prema vlastitim riječima, pogrešno savjetovao, pri kupnji ove nekretnine, odnosno, koji mu je pogrešno rekao da je "sve čisto" (a bila je upisana zabilježba spora), pa čak niti od tuženika. Sud u ovom postupku ispituje je li tužitelj FĐ naspram tuženika (ad 1. i ad 2.) vlasnik spornih nekretnina, a kraj činjenice da su tuženici sklopili ugovor s UĐ prije tuženika, da su prije tuženika isplatili kupoprodajnu cijenu u cijelosti (odnosno, odustali od povrata zajma koji je istog iznosa kao i kupoprodajna cijena – 200.000,00 EUR), te prije upisa tužitelja kao vlasnika u zemljišne knjige ishodili zabilježbu spora, temeljem koje su parnice naposljetku i upisani kao vlasnici, sud utvrđuje da su upravo tuženici vlasnici nekretnina, a ne tužitelj.
12.1. Sud ovom odlukom ne prejudicira ishod postupka Općinskog suda u Metkoviću P- 241/2019, o kojem još jedino (osim ovog spora) nije pravomoćno odlučeno.
13. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova donesena je temeljem članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) koji propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Tuženicima, koji su u postupku uspjeli, pripada tako trošak odgovora na tužbu temeljem Tbr. 8. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), te trošak zastupanja na ročištu od 31. siječnja 2025. i 14. travnja 2025., temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife, svaka radnja u iznosu od 903 boda, odnosno, 1.806,00 EUR. Predmetni iznos valja uvećati pripadajući i zatraženi PDV od 25% temeljem Tbr. 46. Tarife, pa ukupan trošak koji je tužitelj dužan naknaditi tuženicima iznosi 6.772,50 EUR.
13. 1. Pritom se navodi da je sud po prigovoru tuženika, a temeljem odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a, vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 120.000,00 EUR (list spisa 193), a s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje prava vlasništva nad nekretninama koje je tužitelj po vlastitim navodima i priloženom kupoprodajnom ugovoru platio UĐ 120.000,00 EUR, pa je to minimalna vrijednost predmetnih nekretnina (tuženici su iste nekretnine platili 200.000,00 EUR UĐ).
13. 2. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod II. izreke ove presude.
U Dubrovniku 28. svibnja 2025.
S u d a c
Marijana Milković Cosmai
Uputa o pravnom lijeku:
1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku,
2. Tuženiku po punomoćniku.
