REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.: P-5592/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, u pravnoj stvari tužiteljice AR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 koga zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 6. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) dana 28. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 2./ KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 3212119593/08 od 11. siječnja 2008. godine zaključenog između tužitelja AR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora", utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju AR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 660,96 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. veljače 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju AR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime parničnog troška iznos od 750,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 11. siječnja 2008. godine sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 3212119593/08, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NHB na dan plaćanja na rok od 13 godina. Odredbom čl. 2 predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kod obrade kredita te je prilikom isplate kredita dana 14. veljače 2008. naplatio od tužiteljice iznos od 660,96 eura bez da joj je prethodno a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se oni sastoje niti zašto je određena naknada u tom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice čini u potpunosti neodređenom i posljedično nepoštenom i ništetnom prema odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je to definirano u čl. 81 st. 1 i st. 2 i čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane. Nezakonitim i nepoštenim ugovornim odredbama tuženik je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na unaprijed pripremljeni sadržaj ugovora o kojem se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako u ugovoru nije bilo navedeno u kojem iznosu će se obračunati sporna naknada. Dakle, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita a isplatio umanjen za iznos od 660,56 eura. Slijedom toga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kako je to utvrđeno u točki I i II izreke ove presude te da naloži tuženiku da tužiteljici plati trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, navodi da je odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Dakle, osporava da se navedena odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom. Tuženik osporava potrošačko svojstvo tužiteljice. Iznosi opsežno svoje stajalište vezano uz ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita te tako navodi da je sporna odredba jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove naknade za obradu kredita a tužiteljica je u trenutku sklapanja ugovora znala da će morati platiti naknadu i to u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Dakle, sporna naknada je bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika. Iznosi svoja stajališta vezano uz tumačenje i primjenu Direktive 93/13 EEZ kao i stajališta vezano uz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Mišljenja je da sporna ugovorna odredba nije bila nejasna ili nerazumljiva, da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva te nema razloga da se ocjeni nepoštenom u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Navodi da je tužiteljica u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i spornu ugovornu odredbu imala stvarnu mogućnost utjecaja odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužiteljici značenje sporne ugovorne odredbe. Ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju. Ističe prigovor zastare kao i pravo tužiteljice na potraživanje zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanje tužiteljice te prigovara VPS-u. Slijedom svega izloženog predlaže tužiteljicu odbiti s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. U provedenom postupku izvršen je uvid i pročitano je Ugovor o namjenskom kreditu (list 5 do 24 spisa), potvrda tuženika (list 25 spisa), letak tuženika (list 74 do 78 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka (list 88 spisa).

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 11. siječnja 2008. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

6. Sporno je da li j e ta ugovorna odredba temeljem koje je tužiteljici uskraćen iznos za obradu kredita od 660,96 eura dana 14. veljače 2008. godine nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te posljedično tome pravo tužiteljice na isplatu iznosa od 660,96 eura a ta visina nije sporna.

7. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

8. Na ročištu 6. svibnja 2025. godine saslušana je tužiteljica kao stranka te je iskazala da je tek kod čitanja predmetnog Ugovora o kreditu shvatila da mora platiti tzv. "ulaznu naknadu" za obradu kredita. Kada se obratila osobi koja obrađuje kredit pitajući razloge odgovor je bio da je to politika banke i da je ugovor tako postavljen i nitko joj nije objasnio svrhu i parametre plaćanja predmetne naknade a na upit da je to za nju veliki novac odgovoreno je da će to platiti kroz kredit. Dakle iz iskaza tužiteljice proizlazi, koji je iskren i životno logičan, da nije bilo pregovora o spornoj odredbi, da na nju nije bila upozorena, da je to bio tipski ugovor uz uvjete koje je nametnuo tuženik. Dakle, u ugovor nije unesen niti postotak naknade, za visinu je saznala tek čitajući ugovor a u razgovoru joj je rečeno bez previše pojašnjavanja da je to obveza koju mora ispuniti.

9. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužiteljice vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te isplatu potraživanog iznosa.

10. Prigovor zastare nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Treba navesti i Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

11. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, treba navesti da je tužiteljica potrošač odnosno fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupnje stana te da o odredbama ugovora nije bilo pregovaranja a posebno ne o spornoj odredbi citiranog ugovora. S obzirom da je tužiteljica temeljem čl. 2 predmetnog Ugovora platila tuženiku jednokratnu naknadu, time da tuženik nije objasnio u koju svrhu se ta naknada naplaćuje, od čega se sastoje troškovi, itd., očito je da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Citirana odredba ugovora o kreditu na koju tužiteljica nije mogla utjecati, već je tuženik taj koji je odlučio o toj odredbi i stavio tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Slijedom toga ovaj sud prihvaća navode tužiteljice o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužiteljici da zahtjeva isplatu iznosa od 660,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2008. do isplate, kada je tuženik isplatio tužiteljici manji iznos kredita zbog uračunavanja utužene naknade (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO- a). Visina plaćene naknade među strankama nije bila sporna. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

13. Tuženik neosnovano prigovara VPS-u koji je tužitelj postavio na iznos od 1.579,40 eura. Tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev na utvrđenje te isplatu predmetnog iznosa. VPS je postavio sukladno odredbi čl. 37 st. 1 ZPP-a koji propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, VPS se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Dakle, tužiteljica je odredila VPS uzimajući u obzir postojanje deklaratornog i kondenmnatornog zahtjeva. Slijedom toga sud je tužiteljici dosudio zatraženi iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema odredbi čl. 29 st. 1 ZOO-a te je odlučeno kao u izreci presude pod I i II.

14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi čl. 155 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice i tuženika po punomoćniku odvjetniku prema OT, VPS te uspjehu tužiteljice i tuženika u sporu.

15. Sud je tužiteljici priznao trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7 točka 1 – 200,00 eura, za sastav podneska 27.2.2025. prema tbr. 8 točka 1 – 200,00 eura, zastupanje na ročištu 6.5.2025.. prema tbr. 9 točka 1 – 200,00 eura, što ukupno iznosi 600,00 eura, koje treba uvećati za 25 % PDV ili 150,00 eura, pa priznati trošak iznosi 750,00 eura. Sud je tužiteljici priznao kamatu na parnični trošak prema odredbi čl. 30 Ovršnog zakona, te je odlučeno kao u izreci pod III.

U Zagrebu 28. svibnja 2025. godine

Sudac:

Irena Šafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku