REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-22/2025-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MŠ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] koju zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koga zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 29. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Velimira Galić, odvjetnika iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika MŠG, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba i presude objavljene 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba glave 8. ugovora o kreditu koji je tužiteljica MŠ (Blažičević) [adresa] zaključila s Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, Podružnica Požega, Cehovska 8 pod brojem 2402006-103126216/51400607-5103542976 koja glasi: 8. Kamata. Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4.500% godišnje. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode. Ugovorne strane su suglasne da za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Interkalarna kamata obračunava se u visini ugovorene kamatne stope na iskorišteni iznos kredita od početka korištenja pa do stavljanja kredita u otplatu, naplaćuje se jednokratno prilikom prijenosa kredita u otplati u roku od datuma zaduženja.

II Nalaže se tuženiku Erste& Steiermarkischebank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A da tužiteljici HŠ, [adresa] isplati iznos od 1.096,27 eur na ime stečenog bez osnove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe i to na navedene iznose kako slijedi: za iznos od 0,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2007. godine do isplate, za iznos od 0,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2007. godine do isplate, za iznos od 0,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2008. godine do isplate, za iznos od 0,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2008. godine do isplate, za iznos od 0,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2008. godine do isplate, za iznos od 21,33 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2008. godine do isplate, za iznos od 21,28 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. lipnja 2008. godine do isplate, za iznos od 21,22 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2008. godine do isplate, za iznos od 21,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2008. godine do isplate, za iznos od 21,11 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2008. godine do isplate, za iznos od 21,04 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2008. godine do isplate, za iznos od 20,98 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 03. studenog 2008. godine do isplate, za iznos od 20,92 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2008. godine do isplate, za iznos od 20,86 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2009. godine do isplate, za iznos od 20,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. veljače 2009. godine do isplate, za iznos od 20,74 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od 20,68 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2009. godine do isplate, za iznos od 33,51 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2009. godine do isplate, za iznos od 33,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2009. godine do isplate, za iznos od 33,31 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2009. godine do isplate, za iznos od 33,21 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2009. godine do isplate, za iznos od 33,11 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2009. godine do isplate, za iznos od 33,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2009. godine do isplate, za iznos od 32,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2009. godine do isplate, za iznos od 32,79 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2009. godine do isplate, za iznos od 32,69 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 32,58 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 32,47 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2010. godine do isplate, za iznos od 32,36 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2010. godine do isplate, za iznos od 32,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 03. svibnja 2010. godine do isplate, za iznos od 32,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2010. godine do isplate, za iznos od 32,03 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2010. godine do isplate, za iznos od 31,92 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 31,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 31,69 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2010. godine do isplate, za iznos od 23,12 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2010. godine do isplate, za iznos od 23,03 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 22,94 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 03. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 22,85 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2011. godine do isplate, za iznos od 22,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 22,67 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2011. godine do isplate, za iznos od 22,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 17,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2011. godine do isplate, za iznos od 12,66 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 12,60 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 12,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 12,49 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2011. godine do isplate, za iznos od 1,37 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 1,36 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2011. godine do isplate, za iznos od 1,36 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2012. godine do isplate, za iznos od 1,34 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 1,34 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos od 1,33 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 1,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2012. godine do isplate, za iznos od 1,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2012. godine do isplate, za iznos od 1,30 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. srpnja 2012. godine do isplate, za iznos od 1,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 1,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2012. godine do isplate, za iznos od 1,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2012. godine do isplate, za iznos od 1,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 1,26 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2012. godine do isplate, za iznos od 1,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 1,24 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 1,23 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 1,23 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 1,21 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 1,21 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 1,20 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 1,19 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 1,18 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 1,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 1,16 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 1,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. prosinca 2013. godine do isplate i za iznos od 1,14 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2014. godine do isplate sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 595,01 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od na iznos od 31,98 eur od 2. travnja 2014. pa do isplate, na iznos od 31,76 eura od 2. ožujka 2014. pa do isplate, na iznos od 31,53 eura od 2. travnja 2014. pa do isplate, na iznos od 31,30 eura od 2. svibnja 2014. pa do isplate, na iznos od 31,07 eur od 2. lipnja 2014. pa do isplate, na iznos od 30,84 eur od 2. srpnja 2014. pa do isplate, na iznos od 30,61 eur od 2. kolovoza 2014. pa do isplate, na iznos od 30,37 eura od 2. rujna 2014. pa do isplate, na iznos od 30,14 eura od 2. listopada 2014. pa do isplate, na iznos od 29,90 eura od 2. studenog 2014. pa do isplate, na iznos od 29,66 eura od 2. prosinca 2014. pa do isplate, na iznos od 29,42 eura od 2. siječnja 2015. pa do isplate, na iznos od 29,17 eura od 2. veljače 2015. pa do isplate, na iznos od 28,93 eura od 2. ožujka 2015. pa do isplate, na iznos od 28,68 eura od 2. travnja 2015. pa do isplate, na iznos od 28,44 eura od 2. svibnja 2015. pa do isplate, na iznos od 28,18 eura od 2. lipnja 2015. pa do isplate, na iznos od 27,94 eura od 2. srpnja 2015. pa do isplate, na iznos od 27,68 eura od 2. kolovoza 2015. pa do isplate, na iznos od 27,42 eura od 2. rujna 2015. pa do isplate i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dna polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5%-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena.

IV Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.

V Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320 da tužiteljici MŠ, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.152,89 eur u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužiteljica se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica HŠ podnijela je tužbu protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom dana 03. svibnja 2007. godine zaključila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103542976 te su stranke zatim tako sačinjenu privatnu ispravu dana 10. svibnja 2007. godine podnijeli na potvrdu kod javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa], pod brojem ovjere OV-8980/2007. Na osnovu tog ugovora, tužiteljica je od tuženika ishodila kredit u iznosu od 82.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 180 mjeseci. Tužiteljica je sa tuženikom sačinila konverziju kredita iz CHF u EUR-o, u poslovnici tuženika, u [adresa]. U glavi 8. Kamata, ugovoreno je: Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,500 % godišnje. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke. Interkalarna kamata obračunava se u visini ugovorene kamatne stope na iskorišteni iznos kredita od početka korištenja pa do stavljanja kredita u otplatu, naplaćuje se jednokratno prilikom prijenosa kredita u otplatu u roku od 15 dana od datuma zaduženja. Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u glavi 8. Kamata, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj. nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tuženika, suprotno je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje te odredbe ugovora o kreditu ništetnom. Naime, u glavi 8. Ugovora kreditu je utvrđeno, da se tužitelj neosnovano i nezakonito obvezuje platiti kamatu tuženiku, po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, u skladu Odlukom o kamatnim stopama tužene. Takvim određivanjem kamatne stope, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Također i Vrhovni sud RH u svoj presudi broj Rev 249/14 jasno kaže, „da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao trgovca". Isto tako, tuženik nije objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope tijekom trajanja kreditnog razdoblja, kako bi tužitelj mogao spoznati učinke koji će u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako je gore navedena odredba o ugovornoj kamati bila nepoštena, to su u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 odnosno članka 102. ZZP, navedena ugovorna odredba ništetna. Zbog navedenog, jasno je da je gora navedena odredbe ugovora o kreditu, pod člankom 4. ništetna, te da ne proizvodi nikakve pravne učinke. Takvim jednostranim i protuzakonitim postupanjem tuženika, tužitelj je pretplatio kamate prema tuženiku, tj. tužitelj je oštećen za najmanje 8.304,15 kune, odnosno tuženik je svojim nezakonitim radnjama prouzročio štetu tužitelju upravo u tom iznosu. Kako je tužitelj na osnovu gore iznesenog, dokazao osnov svoje tužbe, te kako tuženik mora vratiti nazad tužitelju ono što je neosnovano i protuzakonito uzeo, stoga tužitelj predlaže sudu, da donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba glave 8. Ugovora o kreditu koji je tužiteljica SŠ, [adresa], sa Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a Podružnica Požega, Cehovska 8, pod brojem 2402006- 1031262160/51400607-5103542976, koja glasi: „8. Kamata. Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,500 % godišnje. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke. Interkalarna kamata obračunava se u visini ugovorene kamatne stope na iskorišteni iznos kredita od početka korištenja pa do stavljanja kredita u otplatu, naplaćuje se jednokratno prilikom prijenosa kredita u otplatu u roku od 15 dana od datuma zaduženja". Nalaže se tuženiku Steiermaerkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, Podružnica Požega, Cehovska 8 da tužiteljici SŠ iz [adresa] isplati iznos od 8.304,15 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 8 postotnih poena, tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015 godine, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi: za iznos od 161,58 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2008. godine do isplate, za iznos od 161,18 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2008. godine do isplate, za iznos od 160,73 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2008. godine do isplate, za iznos od 160,24 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2008. godine do isplate, za iznos od 158,88 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2008. godine do isplate, za iznos od 159,39 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2008. godine do isplate, za iznos od 158,95 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2008. godine do isplate, za iznos od 158,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2008. godine do isplate, za iznos od 158,05 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2009. godine do isplate, za iznos od 157,56 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2009. godine do isplate, za iznos od 157,11 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od 156,67 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2009. godine do isplate, za iznos od 253,83 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2009. godine do isplate, za iznos od 253,12 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2009. godine do isplate, za iznos od 252,36 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2009. godine do isplate, za iznos od 251,55 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2009. godine do isplate, za iznos od 250,79 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2009. godine do isplate, za iznos od 249,99 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2009. godine do isplate, za iznos od 249,18 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2009. godine do isplate, za iznos od 248,42 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2009. godine do isplate, za iznos od 247,62 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 246,77 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 245,97 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2010. godine do isplate, za iznos od 245,16 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2010. godine do isplate, za iznos od 244,31 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2010. godine do isplate, za iznos od 243,51 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2010. godine do isplate, za iznos od 242,66 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2010. godine do isplate, za iznos od 241,77 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 240,87 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 240,03 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2010. godine do isplate, za iznos od 175,12 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2010. godine do isplate, za iznos od 174,45 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 173,78 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 173,11 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2011. godine do isplate, za iznos od 172,39 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 171,72 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2011. godine do isplate, za iznos od 170,96 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 96,31 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2011. godine do isplate, za iznos od 95,87 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 95,47 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 95,06 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 94,62 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2011. godine do isplate, za iznos od 10,36 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 10,32 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2011. godine do isplate, za iznos od 10,27 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2012. godine do isplate, za iznos od 10,19 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 10,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos od 10,05 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 10,01 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2012. godine do isplate, za iznos od 9,96 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2012.godine do isplate, za iznos od 9,87 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2012. godine do isplate, za iznos od 9,78 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 9,78 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2012. godine do isplate, za iznos od 9,65 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2012. godine do isplate, za iznos od 9,65 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 9,56 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2012. godine do isplate, za iznos od 9,47 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 9,43 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 9,34 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 9,29 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 9,20 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 9,16 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 9,07 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 9,02 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 8,93 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 8,89 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 8,80 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 8,71 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2013. godine do isplate i za iznos od 8,62 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. siječnja 2014. godine do isplate, te naknadi parnični trošak tužitelju sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je kako prije iznošenja odgovora na tužbu i upuštanja u raspravljanje sudu skreće pažnju da je odredbom članka 16. stavak 7. Ugovora o kreditu br. 5103542976 od dana 03. svibnja 2007. godine ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Dakle, parnične stranke su na temelju članka 70. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da se stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, ugovorile nadležnost Općinskog suda u Rijeci. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese rješenje kojim se stavlja izvan snage ovosudni poziv na davanje odgovora na tužbu od 13. studenoga 2019. godine. Općinski sud u Požegi oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari te će po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu. Podredno i opreza radi, a s obzirom da je na to pozvan ovosudnim pozivom od dana 13. studenoga 2019. godine uz mogućnost donošenja presude zbog ogluhe u slučaju da ne dostavi odgovor na tužbu, tuženik u nastavku daje slijedeći odgovor na tužbu tužitelja od dana 12. lipnja 2019. godine. Tužitelj tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnim odredba 8. Ugovora o kreditu br. 5103542976 od dana 03. svibnja 2007. godine koja se odnosi na način promjene kamatnih stopa te zahtijeva isplatu iznosa od kn 8.304,15, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a na temelju navodno stečenog bez osnove. Tuženik ističe da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Primarno, tuženik želi istaknuti i kako je iz pregleda prometa po partiji kredita vidljivo kako uplate po kreditu nisu vršene samo od strane tužitelja, već su uplate vršene i od strane sudužnika, gospodina ŠŠ. Stoga tuženik smatra da sve i kada bi sud u pogledu navodne ništetnosti prihvatio stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu, tada tužitelju nije pravno dopušteno pa niti moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa u cijelosti kako to on iznosi u svojoj tužbi. Naime, tužitelj bi mogao eventualno potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sam vršio, pa stoga tuženik u tome dijelu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i predlaže naslovnom sudu odbacivanje tužbe. Tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, a posebno cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 07. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odr6dbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 — dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u članku 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi članka 19. c točka 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi članka 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 ("sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana") pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Dakle, ukratko, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na sljedeći način: utvrđen je iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem trebaju tuženika na dan isplate kredita; definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima; kreiran je otplatni plan za novi EURski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima; iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EURski kredit. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Dakle, osim što su tužitelj i tuženik predmetni kreditni odnos uredili sklapanjem Aneksa, prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15, sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir, stoga se bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao posve neosnovano. Tuženik ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse, tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani, a što proizlazi iz više pravomoćnih presuda županijskih sudova kao i iz stručnog članka prof.dr.sc. ĐŠ i doc.dr.sc. BŠ s Pravnog fakulteta u Zagrebu (objavljen u "Pravo i porezi", izdanje ožujak 2019. godine), a gdje autori upravo problematiziraju učinak provedene konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 na zahtjeve potrošača u pojedinačnim sudskim postupcima. Osim toga i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 3. rujna 2019. godine, poslovni broj Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P2-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak istaknuo sljedeće: "Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004. -2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa, valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka." Dakle, argumentum a contrario iz citiranog dijela obrazloženja odluke VSRH-a proizlazi da je VSRH izrazio pravno stajalište prema kojem potrošači koji su izvršili konverziju svojih CHF kredita sukladno ZIDZPK (NN 102/15) nemaju valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Ovo iz razloga što je provedenom konverzijom upravo voljom potrošača izjednačena pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR, dakle, provedenom konverzijom riješena su sva sporna pitanja medu ugovornim stranama, a koja su i predmet ovoga spora. Stoga se i zbog navedenog tužbeni zahtjev ukazuje kao u cijelosti neosnovan. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o

promjeni

ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Točka 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik nadalje smatra da su navodi tužitelja kako bi se između stranaka imala primijeniti kamatna stopa u visini zakonske zatezne kamate u cijelosti promašeni i neosnovani. Činidba plaćanja ugovorenih kamata u odnosu na Ugovore o kreditu itekako je bila određena te je podrazumijevala u trenutku ugovaranja visinu od 4,500% za Ugovor o kreditu. Također, ista je bila i odrediva iz razloga što je promjenjivost bila uvjetovana odlukama banke. Naime, odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti, a što je predmetni ugovor i sadržavao. Čak je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite u presudi poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. izrazio isto stajalište kao tuženik navodeći: „Kako su dakle odredbe o ugovorenoj kamati u ugovorima o kreditu sklapane kod 1.-7. tuženih banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora. bile nepoštene, to su u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 odnosno članka 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne, a kako je pravilno to ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena, a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom." Osim toga, ako bi sud našao nedopuštenim okolnosti glede ugovaranja i promjene kamatne stope u predmetnim kreditima, tada bi eventualno mogao utvrditi ništetnim samo dio ugovorne odredbe članka 8. ugovora o kreditu koji dio se tiče načina promjene visine kamatne stope (što tuženik također osporava kao neosnovano), a nikako čitavu odredbu članka 8. predmetnih Ugovora o kreditu. Uostalom, to je i prevladavajuća sudska praksa u istovjetnim slučajevima kada sudovi utvrde ništetnom dio odredbe o načinu promjene kamatne stope. Dakle, ako se uopće ima smatrati da je predmetna odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu nedopuštena i ništetna, a što tuženik izričito osporava kao neosnovano, tada se to može odnositi samo i bez iznimke na dio ugovorne odredbe kojim se ugovara način promjene kamatne stope, tako da polazište za izračun eventualne preplate kamata može biti samo početno ugovorena kamatna stopa kao fiksna (u konkretnom slučaju 4,500% godišnje). Slijedom navedenog, tuženik se izričito protivi kako tužbenom zahtjevu tužitelja usmjerenom na isplatu navodno preplaćenih iznosa s ove osnove, tako i tužbenom zahtjevu izmjene ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika na način da između stranaka vrijedi kamatna stopa u visini od % zakonskih zateznih kamata, a u odnosu na koji tužbeni zahtjev tuženik smatra da je i nedopušten. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02. prosinca 2013., a stupila je na snagu dana 01. siječnja 2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01. prosinca 2013. s primjenom od 01. siječnja 2014. svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi poslovni broj FPž-139/18 od 29. ožujka 2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu članka 11.a stavak 5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu progresivnu mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi članka 138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (članak 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,500%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe članka 11. stavak 5. ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe članka 11.a stavak 5. ZPK, te u vezi s njome odredba članka 16. Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,500% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (GŠ, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom članka 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,500% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj bi bio dužan vratiti svaki manje plaćeni iznos od 01. siječnja 2014. godine kada mu je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 1.008,95, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: CHF 54,23 od 02. veljače 2014. do isplate, CHF 53,85 od 02. ožujka 2014. do isplate, CHF 53,46 od 02. travnja 2014. do isplate, CHF 53,08 od 02. svibnja 2014. do isplate, CHF 52,69 od 02. lipnja 2014. do isplate, CHF 52,29 od 02. srpnja 2014. do isplate, CHF 51,90 od 02. kolovoza 2014. do isplate, CHF 51,50 od 02. rujna 2014. do isplate, CHF 51,10 od 02. listopada 2014. do isplate, CHF 50,70 od 02. studenog 2014. do isplate, CHF 50,29 od 02. prosinca 2014. do isplate, CHF 49,88 od 02. siječnja 2015. do isplate, CHF 49,47 od 02. veljače 2015. do isplate, CHF 49,06 od 02. ožujka 2015. do isplate, CHF 48,64 od 02. travnja 2015. do isplate, CHF 48,22 od 02. svibnja 2015. do isplate, CHF 47,79 od 02. lipnja 2015. do isplate, CHF 47,37 od 02. srpnja 2015. do isplate, CHF 46,93 od 02. kolovoza 2015. do isplate i CHF 46,50 od 02. rujna 2015. do isplate i to do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U podnesku od 22. listopada 2023. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu tuženika te je navela da je tužiteljica u međuvremenu primijenila prezime iz SŠ u HŠ, a kako je gore istaknuto. Vezano za prigovor mjesne nadležnosti, tužitelj ističe, da je temeljem članka 59.ZPP-a, određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne ili ugovorene nadležnosti, nadležan je i sud je i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi, odnosno posluje. Kako je tužitelj i sklopio predmetne ugovor u poslovnoj jedinici tuženika u Bjelovaru, te kako je i vraćao kredit poslovnoj jedinici tuženika u Bjelovaru, (sa istom poslovnom jedinicom je sačinio. Tuženik u svom odgovoru ističe, da je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti nejasan i nedefiniran, te da je tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice neuredan i nepodoban za postupanje, obzirom da se tužbeni zahtjev ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu, kao da ni osnovanost istog ne proizlazi iz argumentacije iznesene u historijatu tužbe. Tužitelj je zatražio od tuženika dokumentaciju, pa u prilogu ovog dopisa, dostavljan istu. Tužitelj također podsjeća tuženika, da je temeljem članka 232. Zakona o parničnom postupku jasno određeno da „Ako se isprava nalazi kod državnog tijela ili koje pravne ili fizičke osobe koja ima javna ovlaštenja, a sama stranka ne kože postići da se isprava preda ili pokaže, sud će na prijedlog stranke pribaviti tu ispravu. Tužitelj podsjeća tuženika, da je on u svojoj tužbi, u prvom redu traži utvrđenje ništetnosti odredbi članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu, koji je sa tuženikom sklopio dana 12. svibnja 2006. godine, pa nije jasno u odgovoru na tužbu, zbog čega, bi tužbeni zahtjev bio neuredan i nepodoban za postupanje. Naime, tuženik zaboravlja da tužitelj u svojoj tužbi prvotno traži utvrđenje ništetnosti i osnovnog ugovora i aneksa, (na što sud također pazi po službenoj dužnosti) i što će sud ocijeniti iz priloženih ugovora, pa tako prigovor tužitelja da navoda stupnjevita tužba ovdje nije dopuštena nema nikakvog značaja. Kao što je već rečeno, utvrđenje ništetnosti je jedno, a navodi tuženika o da tužitelj jasno naznači postojanje tih razloga, jer sasvim nešto drugo. Prema tome, prigovor tuženika u tužbi, da tužbu treba odbaciti je u cijelosti neosnovan. Isto tako, tužitelj u stavu 2. dispozitiva svoje tužbe, također traži i utvrđenje ništetnosti članka 5. Dodatka ugovoru o kreditu broj 5102298221 koji je sa tuženikom sklopio dana 21. ožujka 2005. godine, pa nije jasno, na čega misli tuženik kada u svom odgovoru navodi pojačanim slovima, da je tužba i tužbeni zahtjev neuredan i nepodoban za zastupanje. Očigledno je, da je tuženik propustio u tužbi, utvrditi da tužitelj prvo traži utvrđenje ništetnosti članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu, te utvrđenje ništetnosti članka 5. Dodatka tom ugovoru. U cijelosti su neosnovani navodi izneseni u odgovoru na tužbu, a posebno navod, da tužbeni zahtjev tuženika treba odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, jer je po navodima u odgovoru tužitelj restituiran. Tuženik tvrdi, da su parnične stranke Dodatkom Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju kojeg su se stranke sporazumjele po kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu. Tužitelj ovim podneskom također upoznaje sud, da je u međuvremenu sud Europske unije u predmetu C-452/18, (u predmetu španjolskog tužitelja protiv banke) svojom presudom utvrdio slijedeće: potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim, zaštite koju mu pruža Direktiva vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom, potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne; odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu; jasno je da odredbe odnosnog ugovora i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savijenosti i poštenja.-odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu, odnosno drugim riječima, da se korisnici kredita se takve zaštite mogu odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma morali znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču. Isto tako, temeljem presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2019. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj -1401/12 od dana 4. srpnja 2013. godine, u dijelu kojim se, između ostalog, utvrđuje, da su tužene banke, među kojima i sam tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava i potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovci, svoje potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici-banke postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima: 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 3. rujna 2019. godine, poslovni broj Rev-221/2018, gdje je nesporno zaključeno da su banke, između kojih je i tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije također pojedinačno pregovaralo. S tim u vezi, tužitelj naglašava, kako su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZPP) predmetne presude obvezujuće za ovaj sud u predmetnom postupku. Također je, sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tj. konverzija je ništetna, a posebno zbog toga, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivima kamatnim stopama na način, d se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna), a ne početne postavke, tj. početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa, a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“. Naime, uslijed ništetnosti predmeta konverzije, a koje je ništetno stanje ušlo u konvertiranje sukladno članku 324. stavak 1. ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla biti valjana. Da bi se moglo govoriti o prestanku prijašnjeg ugovornog odnosa, bilo bi potrebno da se potrošač, na prijedlog kreditora, usuglasi o raskidu prijašnjeg ugovora i sklapanju novog. Čak ni tada ne bi bio doveden u pitanje potrošačev pravni interes za utvrđenje ništetnosti prijašnjeg ugovornog odnosa obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, radi se o neodredivom pravu koje ne može biti uskraćena nikakvim aneksima, raskidima ili retroaktivnošću zakona. Konverzija je rađena po principu dodatka ili aneksa postojećem ugovoru, n a način da su vršene izmjene zaštitne klauzule i kamatne stope, uz ostanak na snazi svih ostalih ugovornih odredaba osnovnog ugovora. To znači da osnovni ugovor u svojoj cjelini nisu stavljeni izvan snage, već su zamijenjene pojedine odredbe pa ništetnost osnovnog ugovora još uvijek postoji, ništetnost za sobom povlači za sobom i ništetnost Sporazuma o konverziji kao dodatka koji slijedi njegovu pravnu sudbinu. Isto tako, treba napomenuti, da presudom CV-19/20 sud EU je potvrdio svoje shvaćanje da konverzija nije prepreka za puno obeštećenje zbog ništetnih ugovora odnosno ugovornih odredbi. Upravo predloženim računovodstveno-knjigovodstvenim vještačenjem, tužiteljica će u postupku utvrditi, da pretplata koju je sam tuženik i utvrdio, i koja je protivna zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je u cijelosti ništetna. Tužitelj također sudu dostavlja otplatne planove, te knjigovodstvene kartice njegovih uplata o kreditu. Zbog svega gore iznesenog, tužiteljica ostaje kod svoje tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. U podnesku od 13. studenog 2023. tuženik je istaknuo da ustraje u iznesenom prigovoru mjesne nenadležnosti naslovnog suda te predlaže donošenje posebnog pisanog rješenja o tom prigovoru uz dostavu pisanog otpravka istog strankama. Podredno, tuženik ustraje kod odgovora na tužbu, svih dosadašnjih navoda i prigovora te iznesenih dokaznih prijedloga te se ovim podneskom dodatno očituje kako slijedi. U odnosu na navode tužitelja da bi se odredba o prorogaciji nadležnosti imala smatrati nepoštenom, pa time i ništetnom, tuženik ističe da su ti navodi u cijelosti neosnovani i paušalni. Parnične stranke su sukladno odredbi članka 70. ZPP-a sklopile sporazum o mjesnoj nadležnosti i to na način da su u odredbi članka 16. Ugovora o kreditu ugovorile da je za eventualne sporove među strankama nadležan sud mjesta sjedišta tuženika. Takav valjani sporazum o mjesnoj nadležnosti isključuje primjenu svih ostalih odredbi ZPP-a o mjesnoj nadležnosti, osim ukoliko zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda, a što ovdje nije slučaj. Slijedom navedenog, a budući da su stranke ugovorile valjanu prorogacijsku klauzulu te uslijed činjenice da ne postoji isključiva nadležnost nekog drugog suda, to tuženik ističe da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan stvarno nadležni sud u Rijeci, tj. Općinski sud u Rijeci. S tim u vezi tuženik ističe da je stajalište sudske prakse da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka odlučivati o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka. Takvo je stajalište zauzeo i Županijski sud u Osijeku, koji je u odluci od 6. svibnja 2019. godine, poslovnog broja Gž-758/2019 naveo sljedeće: “Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prema odredbi članka 20. stavak 1. ZPP-a tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda u Splitu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, a pitanje ništetnosti pojedinih odredbi citiranog Ugovora je meritorno pitanje i u ovoj fazi postupka nijedna odredba citiranog Ugovora nije mogla biti utvrđena ništetnom, pa sve proizvode pravne učinke, pa tako i odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti.” Uostalom, tuženik ističe da je i Sud Europske Unije u odluci od 21. veljače 2013. godine u predmetu C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv NŠ i Viktória Csipai, a koja presuda se ticala tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ i to upravo s obzirom na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego, najprije, treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka. Upravo iz toga razloga Sud Europske Unije u gore navedenoj odluci ističe: "načelo saslušanja stranaka (audi et alteram partem) zahtijeva od nacionalnog suda koji smatra da bi određena ugovorna odredba bila nepoštena da obavijesti strane u postupku o takvom stajalištu i da ih pozove da iznesu svoje stavove u pogledu istoga, s mogućnošću da izazovu stajališta suprotne strane, a sve u skladu s formalnom procedurom predviđenom nacionalnim procesnim pravilima" (paragraf 36 citirane presude). Također, a osvrćući se na okolnost udaljenosti između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), Županijski sud u Splitu u rješenju pod poslovnim brojem Gž-1946/2019 od dana 23. prosinca 2019. godine, jasno navodi da “s obzirom na činjenicu da za suđenje u konkretnom sporu nije određena isključiva mjesna nadležnost, stranke su imale mogućnost sporazumjeti se o nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika i sporazumjele su se o tome, pri čemu ta odredba nije nepoštena jer ne ograničava pretjerano pravo potrošača na upuštanje u postupak budući da udaljenost od Gradine kraj Virovitice do Rijeke nije takva da bi tužitelju kao potrošaču uzrokovala prevelike troškove putovanja koji bi ga objektivno mogli odvratiti od upuštanja u postupak. ” U odnosu na udaljenost o prebivališta tužitelja do suda nadležnog prema sjedištu tuženika u istovrsnom predmetu Županijski sud u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž-812/2021 od 2. rujna 2021. godine navodi: „općepoznata je činjenica kako je Grad Umag s Gradom Rijekom dobro cestovno povezan te udaljenost iznosi oko sto kilometara. Slijedom navedenog sama udaljenost kao i potencijalni troškovi putovanja po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda nisu takvi da mogu objektivno odvratiti tužitelja kao potrošača od upuštanja u postupak.“ Tuženik ujedno ističe da se udaljenost tužiteljeva prebivališta od nadležnog suda u [adresa] ne može cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i to osim iz razloga što tužitelja zastupa odvjetnik, već ujedno i tužitelju slučaju potrebe za osobnom prisutnosti na ročištu može biti saslušan zamolbenim putem pred sudom svoga prebivališta, a kakvo je pravno shvaćanje zauzeto i u rješenju Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž- 1179/2020, od 18. siječnja 2021. godine: „Najprije valja ukazati da nije jasno na temelju čega prvostupanjski sud utvrđuje da bi tužitelj osobno bio u obvezi putovati u Rijeku te da bi upravo navedeno uzrokovalo značajnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama, što bi dalje predstavljalo valjani razlog da bi se ugovornu klauzulu o mjesnoj nadležnosti proglasilo nepoštenom. Naime, tužitelja u ovom postupku zastupa odvjetnik, a u slučaju da tužitelj bude pozvan na sud osobno radi saslušanja, taj dokaz može biti izveden i pred zamoljenim sudom, u smislu odredbe članka 224. ZPP-a, a u vezi sa člankom 266. ZPP-a.“ Tuženik nadalje ističe, sve i da se iz bilo kojeg razloga ima smatrati da je odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena, pa time i ništetna, što se u potpunosti osporava kao neosnovano stajalište, opet bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci i to sukladno odredbama članka 46. i 48. ZPP-a. Na jednak način odlučuje i Županijski sud u Šibeniku u rješenju poslovnog broja Gž-135/2020 od 17. veljače 2020. godine, rješenju poslovnog broja Gž-1120/2020 od 4. siječnja 2021. godine, kao i u rješenju poslovnog broja Gž-208/2021 od 9. ožujka 2021. godine kada ističe kako: “i u slučaju ništetnosti sporazuma stranka o mjesnoj nadležnosti, Općinski sud u Rijeci je općemjesno nadležan u tom sporu, a suglasno odredbi članka 48. stavka 1. ZPP-a prema kojoj je za suđenje protiv pranih osoba općemjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima registrirano sjedište, a tuženikovo sjedište je u Rijeci”. Također, tuženik ističe kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 59. ZPP-a na koju se poziva tužitelj, a sve iz razloga što se za primjenu te odredbe pojam „poslovna jedinica“ ima tumačiti kao u sudski registar upisana podružnica, a što poslovnica tuženika u Bjelovaru zasigurno nije, niti je ikada bila. Takvo je stajalište i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji je u rješenju poslovnog broja Grl-516/2007, u predmetu u kojem se isto tako odlučivalo o mjesnoj nadležnosti po članku 59. ZPP-a između drugih stranaka, istaknuo: ”Ovaj sud je dopisom broj Gr1-357/07 od 31. listopada 2007. predmet vratio Općinskom sudu u Daruvaru da od tuženika zatraži podatak da li je poslovnica Daruvar upisana u sudski registar kao podružnica tuženika ili status podružnice ima samo Filijala Bjelovar. Tuženik je dopisom od 30. studenog 2007. obavijestio Općinski sud u Pakracu da poslovnica tuženika u Daruvaru nije upisana u sudski registar kao podružnica tuženice već Filijala Bjelovar posluje i za područje grada Daruvara. Tužitelji su sukladno odredbi članka 59. ZPP-a izabrali za suđenje sud na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika. Kako tuženik nema svoju podružnicu u Daruvaru, već tuženikova Filijala Bjelovar iz Bjelovara, posluje i za područje grada Daruvara to je u ovom predmetu mjesno nadležan Općinski sud u Bjelovaru.” Shvaćanje da se i na tuženika ima primijeniti odredba članka 59. ZPP-a samo u slučaju ako je njegova poslovna jedinica upisana u sudski registar zauzeo je u recentnom rješenju od 9. ožujka 2021. godine, poslovni broj Gž-208/2021, Županijski sud u Šibeniku, u kojem se navodi: „U odnosu na pozivanje tužitelja na odredbu članka 59. ZPP, koja određuje da je za suđenje protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te poslovne jedinice, (izberivo) nadležan, pored suda općemjesne nadležnosti, i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a s obzirom na činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženice u Bjelovaru, prvostupanjski sud je provjerom u Registru Trgovačkog suda u Bjelovaru utvrdio da poslovnica u Bjelovaru nije upisana u sudski registar kao podružnica tuženika, pa je pravilno primijenio odredbu članka 59. ZPP kada je otklonio svoju mjesnu nadležnost na temelju navedene odredbe ZPP. To je zato, jer bi mjesna nadležnost Općinskog suda u Bjelovaru bila utemeljena na odredbi članka 59. ZPP samo ukoliko je ta poslovnica upisana u sudski registar kao podružnica tuženice (tako i Vrhovni sud RH u odluci broj Gr- 516/07).“ Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik se protivi svim navodima tužitelja o konverziji te u tom dijelu upućuje na sve do sada izneseno u odgovoru na tužbu od dana 16. prosinca 2019. godine. U odnosu na pitanje konverzije, tuženik dodatno ističe sljedeće. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje poslovni broj Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje poslovni broj Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. VSRH je u tom postupku odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci poslovni broj Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Stav VSRH iz rješenja poslovni broj Revd 2021/2020-6 je već prethodno bio zauzet u rješenju poslovni broj Rev 1014/18 kojim se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Prethodni stav VSRH je ponovio i u odlukama Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. godine. Ujedno tuženik ističe da je i Županijski sud u Varaždinu primjenjujući prethodna pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 7. lipnja 2023. godine jednoglasno donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi kao i povrata koristi i to zbog toga: što su odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno članku 1. stavak 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke); što je cilj zakonodavca kod donošenja te odluke bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – točke 57. i 62. Odluke); što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, stav Suda EU je da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je Sud EU zaključio u odluci C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Odredbama ZIDZPK-a NN 102/2015 zakonodavac je ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa). Tuženik je kao banka bio dužan prema strogim i detaljnim pravilima napraviti izračun konverzije i to na način da se simulira da je predmetni ugovor o kreditu bio od početka ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenim kamatnim stopama koje je vrijedila za prethodno vrijeme za tu vrstu kredita. Tuženik je bio dužan napraviti izračun konverzije i ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a sam tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Slijedom navedenog sporazum o konverziji je valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Opreza radi tuženik se u odnosu na tužbeni zahtjev dodatno očituje. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci poslovni broj Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe članka 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. U pogledu uračunavanja tzv. negativnih razlika je konačnu odluku donio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje dokaza saslušanjem tužitelja i čitanjem letaka priloženih uz odgovor na tužbu, Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 01. veljače 2014. godine pa do 01. rujna 2015. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz točke V. iz odgovora na tužbu od dana 16. prosinca 2019. godine. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

5. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4682/2023-2 od 16. siječnja 2024. tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi odbijen je kao neosnovan.

6. Na pripremnom ročištu održanom 26. travnja 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s osnove preplate priznate u konverziji u iznosu od 4.968,92 eur.

7. U podnesku od 17. listopada 2024. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka na kojeg nije imao prigovore i nije tražio saslušanje vještaka. U istom podnesku tuženik je ponovio prigovor radi prijeboja te predložio da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 595,01 eur sa zateznim kamatama s prijedlogom da se izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

8. U podnesku od 26. listopada 2024. tužiteljica je, a kako je navela uskladila tužbeni zahtjev s nalazom vještaka te je uz utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu zatražila isplatu iznosa od 4.847,52 eura i isplatu zakonske zatezne kamate koja na pojedine mjesečne iznose teče od prvog dana u mjesecu za određeni mjesec do 7. siječnja 2016.

9. U podnesku od 13. studenog 2024. tuženik je istaknuo da se protivi povlačenju tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 26. listopada 2024. i za povučeni dio tuženik traži trošak postupka. Istim podneskom tuženik se protivio preinaci tužbe tužitelja i istaknuo je prigovor zastare navodeći kako je tužitelj u točki II uređenog zahtjeva zatražio sasvim drugi osnov i to potražuje preplaćene iznose s osnova razlike u tečaju, a ranije je potraživao preplaćene iznose s osnova kamatne stope. Tuženik smatra da je nastupila zastara budući je za podnošenje tužbe za isplatu s osnova tečajnih razlika nastupila zastara 15. lipnja 2023. Tuženik je nadalje istaknuo prigovor dvostruke litispendencije budući da je tužitelj 20. svibnja 2023. ustao tužbom u postupku pod brojem P-152/2023 i taj postupak nije pravomoćno okončan.

10. Tužiteljica je u podnesku od 15. veljače 2025., a kako je navela povukla dio tužbenog zahtjeva i uskladila tužbeni zahtjev po nalazu vještaka te je predložila da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba članka 2. i 7 Ugovora o kreditu broj 2402006-103126216/51400607-5103542976 od dana 03. svibnja 2007. godine koji tužiteljica HŠ, Požega, [adresa] zaključila sa tuženikom Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, koje glase: 2. Iznos kredita: 82.500,00 CHF protuvrijednost u kunama, obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. 7. Način plaćanja. Otplata kredita je u 180 mjesečnih anuiteta, nakon prijenosa kredita u otplatu. Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog ugovora obračunat će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Nalaže se tuženiku Erste& Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A da tužiteljici HŠ, [adresa] isplati iznos od 4.847,52 eur na ime stečenog bez osnove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi: za iznos od 64,92 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 144,24 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 149,95 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 151,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 148,07 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 138,46 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 134,66 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 138,62 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 142,65 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 150,09 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 146,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 148,44 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. prosinca 2013. godine do isplate, za iznos od 149,77 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2014. godine do isplate, za iznos od 146,22 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2014. godine do isplate, za iznos od 148,39 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2014. godine do isplate, za iznos od 146,85 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2014. godine do isplate, za iznos od 144,09 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2014. godine do isplate, za iznos od 142,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. lipnja 2014. godine do isplate, za iznos od 143,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2014 godine do isplate, za iznos od 147,21 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2014. godine do isplate, za iznos od 151,44 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2014. godine do isplate, za iznos od 152,14 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2014. godine do isplate, za iznos od 153,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 03. studenog 2014. godine do isplate, za iznos od 156,08 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2014. godine do isplate, za iznos od 154,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2015. godine do isplate, za iznos od 156,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. veljače 2015. godine do isplate, za iznos od 156,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. ožujka 2015. godine do isplate, za iznos od 156,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2015. godine do isplate, za iznos od 156,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2015. godine do isplate, za iznos od 156,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2015. godine do isplate, za iznos od 156,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2015. godine do ispate, za iznos od 156,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2015. godine do isplate i za iznos od 156,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2015. godine do isplate. Nalaže se tuženiku, Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, da tužiteljici HŠ, Požega, [adresa], isplati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i to na dolje navedene iznose kako slijedi: za iznos od 5,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2008. do 07. siječnja 2016., za iznos od 10,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2008. do 07. siječnja 2016., za iznos od 15,04 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2008. do 07. siječnja 2016., za iznos od 4,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2008. do 07. siječnja 2016., za iznos od 0,92 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. lipnja 2008. do 07. siječnja 2016., za iznos od 4,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2008. do 07. siječnja 2016., za iznos od 5,87 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2008. do 07. siječnja 2016., za iznos od 33,31 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2008. do 07. siječnja 2016., za iznos od 13,63 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2008. do 07. siječnja 2016., za iznos od 42,85 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2009. do 07. siječnja 2016., za iznos od 44,70 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. veljače 2009. do 07. siječnja 2016., za iznos od 46,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. ožujka 2009. do 07. siječnja 2016., za iznos od 40,99,eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2009. do 07. siječnja 2016., za iznos od 41,45 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2009. do 07. siječnja 2016., za iznos od 35,23 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2009. do 07. siječnja 2016., za iznos od 27,94 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2009. do 07. siječnja 2016., za iznos od 30,94 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2009. do 07. siječnja 2016., za iznos od 36,22 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2009. do 07. siječnja 2016., za iznos od 31,08 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2009. do 07. siječnja 2016., za iznos od 30,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2009. do 07. siječnja 2016., za iznos od 36,69 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2009. do 07. siječnja 2016., za iznos od 41,59 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2010. do 07. siječnja 2016., za iznos od 48,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2010. do 07. siječnja 2016., za iznos od 46,45 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2010. do 07. siječnja 2016., za iznos od 57,48 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2010. do 07. siječnja 2016., za iznos od 55,09 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 03. svibnja 2010. do 07. siječnja 2016., za iznos od 57,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2010. do 07. siječnja 2016., za iznos od 87,07 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2010. do 07. siječnja 2016., za iznos od 80,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. kolovoza 2010. do 07. siječnja 2016., za iznos od 104,46 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2010. do 07. siječnja 2016., za iznos od 92,61 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2010. do 07. siječnja 2016., za iznos od 81,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2010. do 07. siječnja 2016., za iznos od 111,47 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2010. do 07. siječnja 2016., za iznos od 129,85 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2011. do 07. siječnja 2016., za iznos od 115,34 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2011. do 07. siječnja 2016., za iznos od 118,88 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2011. do 07. siječnja 2016., za iznos od 109,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2011. do 07. siječnja 2016., za iznos od 110,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2011. do 07. siječnja 2016., za iznos od 138,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2011. do 07. siječnja 2016., za iznos od 143,74 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2011. do 07. siječnja 2016., za iznos od 178,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2011. do 07. siječnja 2016., za iznos od 173,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2011. do 07. siječnja 2016., za iznos od 146,26 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2011. do 07. siječnja 2016., za iznos od 143,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2011. do 07. siječnja 2016., za iznos od 141,30 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2011. do 07. siječnja 2016., za iznos od 148,14 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2012. do 07. siječnja 2016., za iznos od 155,79 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2012. do 07. siječnja 2016., za iznos od 155,96 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2012. do 07. siječnja 2016., za iznos od 151,19 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. travnja 2012. do 07. siječnja 2016., za iznos od 152,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2012. do 07. siječnja 2016., za iznos od 155,70 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2012. do 07. siječnja 2016., za iznos od 152,90 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2012. do 07. siječnja 2016., za iznos od 153,11 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2012. do 07. siječnja 2016., za iznos od 150,42 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2012. do 07. siječnja 2016., za iznos od 145,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2012. do 07. siječnja 2016., za iznos od 151,23 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2012. do 07. siječnja 2016., za iznos od 152,98 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2012. do 07. siječnja 2016. i za iznos od 88,19 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2013. do 07. siječnja 2016. te naknadi parnični trošak tužitelju, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

11. Sud je na ročištu radi objave presude od 28. ožujka 2025. preotvorio glavnu raspravu koja je bila zaključena 10. ožujka 2025. te je rješenjem pozvao tužiteljicu da u roku od 15 dana od pripremnog ročišta uredi tužbeni zahtjev iz tužbe tužiteljice u valuti koja je sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj.

12. Podneskom koji je kod ovoga suda zaprimljen 31. ožujka 2025. tužiteljica je predložila da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba glave 8. Ugovora o kreditu koji je tužiteljica HŠ, Požega, [adresa] zaključila sa tuženikom Erste&Steiermarkischebank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, dana 3. svibnja 2007. pod brojem 24002006-1031262160/51400607-5103542976 od 03. svibnja 2007. godine, koja glasi: „Kamata. Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4.500 % godišnje. Kamata se obračunava promjenom proporcionalne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke. Nalaže se tuženiku Erste& Steiermarkischebank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A da tužiteljici HŠ, [adresa] isplati iznos od 1.096,27 eur na ime stečenog bez osnove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe i to na navedene iznose kako slijedi: za iznos od 0,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2007. godine do isplate, za iznos od 0,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2007. godine do isplate, za iznos od 0,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2008. godine do isplate, za iznos od 0,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2008. godine do isplate, za iznos od 0,01 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2008. godine do isplate, za iznos od 21,33 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2008. godine do isplate, za iznos od 21,28 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. lipnja 2008. godine do isplate, za iznos od 21,22 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2008. godine do isplate, za iznos od 21,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2008. godine do isplate, za iznos od 21,11 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2008. godine do isplate, za iznos od 21,04 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2008. godine do isplate, za iznos od 20,98 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 03. studenog 2008. godine do isplate, za iznos od 20,92 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2008. godine do isplate, za iznos od 20,86 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2009. godine do isplate, za iznos od 20,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. veljače 2009. godine do isplate, za iznos od 20,74 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od 20,68 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2009. godine do isplate, za iznos od 33,51 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2009. godine do isplate, za iznos od 33,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2009. godine do isplate, za iznos od 33,31 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2009. godine do isplate, za iznos od 33,21 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2009. godine do isplate, za iznos od 33,11 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2009. godine do isplate, za iznos od 33,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2009. godine do isplate, za iznos od 32,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2009. godine do isplate, za iznos od 32,79 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2009. godine do isplate, za iznos od 32,69 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 32,58 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 32,47 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2010. godine do isplate, za iznos od 32,36 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2010. godine do isplate, za iznos od 32,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 03. svibnja 2010. godine do isplate, za iznos od 32,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2010. godine do isplate, za iznos od 32,03 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2010. godine do isplate, za iznos od 31,92 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 31,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 31,69 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2010. godine do isplate, za iznos od 23,12 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2010. godine do isplate, za iznos od 23,03 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 22,94 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 03. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 22,85 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2011. godine do isplate, za iznos od 22,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 22,67 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2011. godine do isplate, za iznos od 22,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 17,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2011. godine do isplate, za iznos od 12,66 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 12,60 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 12,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 12,49 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2011. godine do isplate, za iznos od 1,37 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 1,36 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2011. godine do isplate, za iznos od 1,36 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2012. godine do isplate, za iznos od 1,34 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 1,34 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos od 1,33 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 1,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2012. godine do isplate, za iznos od 1,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2012. godine do isplate, za iznos od 1,30 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. srpnja 2012. godine do isplate, za iznos od 1,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 1,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2012. godine do isplate, za iznos od 1,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2012. godine do isplate, za iznos od 1,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 1,26 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2012. godine do isplate, za iznos od 1,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 1,24 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 1,23 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 1,23 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 1,21 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 1,21 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 1,20 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 1,19 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 1,18 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 1,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 1,16 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 1,15 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. prosinca 2013. godine do isplate i za iznos od 1,14 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02. siječnja 2014. godine do isplate sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

13. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 3. svibnja 2007., izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška] k. o. [katastarska općina], aneks broj 1 ugovora o kreditu od 7. siječnja 2016. s otplatnim planom, izvršen je uvid u obavijest o izračunu konverzije kredita, izračun konverzije kredita s pregledom uplata po kreditu, obrazac za prihvat izračuna konverzije s nacrtom aneksa ugovora, letak o informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR, informacije o valutnoj klauzuli i kretanju tečaja EUR-a, izvadak odluke o visini kamatnih stopa, izvršen je uvid u tekst u časopisu Potrošač, metodologiju utvrđivanja promjene kamatne stope, obavijest o usklađivanju kamatne stope i priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke i Ministarstva financija, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Sande Marinac od 22. rujna 2024., a u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica HŠ.

14. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103542975 dana 3. svibnja 2007. Tuženik je tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 82.500,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, a namjena je bio stambeni kredit. Ugovorne strane su ugovorile rok otplate kredita na 180 mjeseci, a način otplate je u 180 mjesečnih anuiteta s iznosom anuiteta od 631,12 CHF s valutnom klauzulom. Člankom 8. ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku ugovaranja 4,500% godišnje.

15. Nesporno je nadalje da su tužiteljica i tuženik dana 7. siječnja 2016. sklopili Aneks broj 1 ugovoru o kreditu broj 5103542976 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

16. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

17. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

17.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

17.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

18. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

19. Tužiteljica je tužbom i tužbenim zahtjevom iz tužbe zatražila utvrđenje ništetnosti članka 8. predmetnog ugovora o kreditu i isplatu preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope u iznosu od 8.304,15 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine mjesečne iznose teku od dana plaćanja do isplate, a tužbenim zahtjevom iz podnesaka od 26. listopada 2024. i 15. veljače 2025. koji su identični zatražila je utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. i 7. ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 4.847,52 eura i zakonske zatezne kamate koje na pojedine mjesečne iznose teku od prvog dana u mjesecu počevši od 1. veljače 2008. pa do 7. siječnja 2016.

20. Tužiteljica je podneskom od 31. ožujka 2025. uredila tužbeni zahtjev na način kako je pozvana raspravnim rješenjem od 28. ožujka 2025. te je zatražila utvrđenje ništetnosti članka 8. predmetnog ugovora o kreditu i isplatu preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope u iznosu od 1.096,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose teče od dana plaćanja do isplate.

21. Tuženik smatra da je u podnescima od 26. listopada 2024. i 15. veljače 2025. tužiteljica preinačila tužbu, a tuženik se preinaci tužbe protivio, a predložio je da sud preinaku ne dopusti, a smatra da je tužiteljica podneskom od 31. ožujka 2025. preinačila tužbu te se tuženik protivio i djelomičnom povlačenju tužbe tužiteljice, a istaknuo je i prigovor dvostruke litispendencije.

22. Budući da je tužiteljica podneskom od 31. ožujka 2025. uskladila tužbeni zahtjev s valutom eur koja je sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj to sud nalazi da tužiteljica nije preinačila tužbu niti je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev.

23. Iz navoda tuženika nedvojbeno proizlazi da se između parničnih stranaka vodi postupak kod ovoga suda pod brojem P-152/2023 gdje je predmet tužbenog zahtjeva u tom postupku tužiteljice MŠ utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu odredbe o valutnoj klauzuli i s te osnove isplata preplaćenih anuiteta, a ovom tužbom i tužbenim zahtjevom tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te s te osnove isplatu preplaćenih anuiteta to sud nalazi da se ne radi o dvostrukoj litispendenciji.

24. Sud nalazi da tužiteljica iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

24.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

25. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule.

26. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, a namjena je bila stambeni kredit. Člankom 2. tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 61.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 7. predmetnog ugovora tužitelj i tuženik su ugovorili valutnu klauzulu, dakle povrat obveze iz kredita (iznos kredita, pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi (i iznos anuiteta obračunavat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja, a korisnik kredita je upoznat s promjenama iznosa anuiteta nastalog uslijed promjene tečaja. Člankom 8. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,990% godišnje. Člankom 12. ugovora o kreditu ugovorne stranke su odredile da će se za sve ono što nije predviđeno ugovorom primjenjivati važeći zakonski propisi i opći akti tuženika, banke kreditora.

27. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije pojedinačno pregovaralo.

28. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

29. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

30. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

31. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

32. U konkretnom slučaju nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

33. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

34. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

35. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

36. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

37. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

38. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

39. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

40. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

41. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

42. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

43. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

44. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

45. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

46. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

47. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

48. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 3.svibnja 2007. nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

49. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 8. ugovora o kreditu sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 3. svibnja 2007. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa iako je bila uočljiva i jasna nije bila razumljiva i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužiteljici iz kojih bi tužiteljica mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

50. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

51. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

52. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu i to članak 8. prihvatio i odlučio kao u točki II izreke.

53. Uvidom u Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5103542976 od 7. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice i tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 5. aneksa ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena, nedospjela glavnica po osnovnom ugovoru o kreditu na dan 30. rujna 2015. iznos od 28.211,71 eur te da je više uplaćeno po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 37.438,32 kn.

54. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima, kamatnoj stopi i tečaju CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i rata kredita obzirom na promjenu kamatne stope i tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Sandi Marinac.

55. Knjigovodstveni vještak Sanda Marinac u svom pisanom nalazu i mišljenju navela je da su dana 3. svibnja 2007. ugovorne strane sklopile ugovor o kreditu, a iznos kredita je u kunskoj protuvrijednosti iznosio 82.500,00 CHF na rok otplate od 15 dana uz mjesečnu otplatu na 180 anuiteta sve obračunato prema srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,5% godišnje te iznos anuiteta od 631,12 CHF u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Srednji tečaj banke za CHF na dan isplate kredita dana 4. svibnja 2007. je iznosi 4,433 kn. Od dospijeća prve rate kredita do dana 1. listopada 2007. tuženik je obračunavao ugovorenu kamatnu stopu na kredit od 4,50% godišnje, a od 1. travnja 2008. povećavao je kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu te i 1. travnja 2009., 1. listopada 2010., 1. svibnja 2011. i 1. listopada 2011., a od 1. siječnja 2014. smanjio je kamatnu stopu u odnosu na ugovorenu na 3,23% godišnje. Tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope tužitelj je više platio 8.259,83 kn što po konverzijskom tečaju kuna/eur 7,5345 iznosi 1.096,27 eura. Tijekom otplate kredita zbog smanjenja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu tužitelj je manje platio 4.483,11 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 595,01 eur.

56. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

57. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

57.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

58. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj uplatio i manje.

59. Tužiteljica je tužbom i tužbenim zahtjevom iz podneska od 31. ožujka 2025. uz utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu zatražila isplatu iznosa od 1.096,27 eur.

60. Budući da je temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka sud utvrdio da je tužiteljica zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita preplatila kredit u iznosu od 1.096,27 eura to je sud tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice prihvatio i odlučio kao u točki II izreke. Sud je prihvatio i zahtjev tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate koja teče od plaćanja svake pojedine više plaćene rate kredita pa do isplate.

61. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja i prigovor zastare potraživanja tužiteljice.

62. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

63. Tužiteljica je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražila utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te isplatu više plaćene rate kredita zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena sudu 12. lipnja 2019.

64. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

64.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

64.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

64.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

65. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

66. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

67. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

68. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

69. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

70. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

71. Zastara potraživanja tužiteljice na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014.

72. Budući je tužiteljica podnijela tužbu sudu 12. lipnja 2019., a tužiteljica traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope to sud nalazi da to potraživanje tužiteljice nije zastarjelo jer od pravomoćnosti presude kojom je trgovački sud utvrdio ništetnost odredbe ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu nije prošao rok od 5 godina.

73. Sud nalazi da prigovor radi prijeboja tuženika nije osnovan.

74. Odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

75. U ovom postupku utvrđeno je da tužiteljica kao ugovorna strana ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

76. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 150,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 22. listopada 2023. u iznosu od 150,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 20. studenog 2023. u iznosu od 75,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 26. travnja 2024. u iznosu od 150,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 6. lipnja 2024. u iznosu od 150,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 26. listopada 2024. u iznosu od 150,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 15. veljače 2025. u iznosu od 150,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 10. ožujka 2025. u iznosu od 150,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 31. ožujka 2025. u iznosu od 150,00 eura i za pristup na glavnu raspravu održanu 29. travnja 2025. u iznosu od 150,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.425,00 eura i PDV na taj iznos od 356,25 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.781,25 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužiteljice na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,83 eur koliko iznosi sudska pristojba na tužbu i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 eur koliko je tužiteljica i platila. Dakle, sud je kao osnovan priznao ukupan trošak tužiteljice u iznosu od 2.152,89 eur. Sud je tužiteljicu s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao s neosnovanim odbio.

77. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 28. svibnja 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6