REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5507/2024-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja tužiteljice FI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Ireni Tušak Miletić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 14. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3206146377 od 07.02.2006.g., sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a solemniziranog dana 16.02.2006.g. od strane javnog bilježnika Ljubice Jožinec pod br. OU-220/2006 koja se odnosi na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF, važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 10.244,36 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- od 10,80 € od 06.11.2008.g. do isplate,

- od 0,15 € od 06.12.2008.g. do isplate,

- od 25,05 € od 06.01.2009.g. do isplate,

- od 25,04 € od 06.02.2009.g. do isplate,

- od 28,87 € od 06.03.2009.g. do isplate,

- od 19,82 € od 06.04.2009.g. do isplate,

- od 21,78 € od 06.05.2009.g. do isplate,

- od 14,77 € od 06.06.2009.g. do isplate,

- od 10,56 € od 06.07.2009.g. do isplate,

- od 10,89 € od 06.08.2009.g. do isplate,

- od 15,17 € od 06.09.2009.g. do isplate,

- od 11,42 € od 06.10.2009.g. do isplate,

- od 10,45 € od 06.11.2009.g. do isplate,

- od 16,07 € od 06.12.2009.g. do isplate,

- od 21,18 € od 06.01.2010.g. do isplate,

- od 27,64 € od 06.02.2010.g. do isplate,

- od 26,16 € od 06.03.2010.g. do isplate,

- od 35,94 € od 06.04.2010.g. do isplate,

- od 35,67 € od 06.05.2010.g. do isplate,

- od 44,93 € od 06.06.2010.g. do isplate,

- od 66,61 € od 06.07.2010.g. do isplate,

- od 53,75 € od 06.08.2010.g. do isplate,

- od 84,23 € od 06.09.2010.g. do isplate,

- od 75,79 € od 06.10.2010.g. do isplate,

- od 60,40 € od 06.11.2010.g. do isplate,

- od 90,51 € od 06.12.2010.g. do isplate,

- od 110,70 € od 06.01.2011.g. do isplate,

- od 100,34 € od 06.02.2011.g. do isplate,

- od 97,06 € od 06.03.2011.g. do isplate,

- od 89,15 € od 06.04.2011.g. do isplate,

- od 101,89 € od 06.05.2011.g. do isplate,

- od 136,55 € od 06.06.2011.g. do isplate,

- od 125,27 € od 06.07.2011.g. do isplate,

- od 196,94 € od 06.08.2011.g. do isplate,

- od 195,51 € od 06.09.2011.g. do isplate,

- od 142,37 € od 06.10.2011.g. do isplate,

- od 139,58 € od 06.11.2011.g. do isplate,

- od 132,76 € od 06.12.2011.g. do isplate,

- od 143,78 € od 06.01.2012.g. do isplate,

- od 154,21 € od 06.02.2012.g. do isplate,

- od 152,89 € od 06.03.2012.g. do isplate,

- od 148,05 € od 06.04.2012.g. do isplate,

- od 150,11 € od 06.05.2012.g. do isplate,

- od 154,46 € od 06.06.2012.g. do isplate,

- od 150,17 € od 06.07.2012.g. do isplate,

- od 151,94 € od 06.08.2012.g. do isplate,

- od 147,68 € od 06.09.2012.g. do isplate,

- od 141,64 € od 06.10.2012.g. do isplate,

- od 150,53 € od 06.11.2012.g. do isplate,

- od 148,37 € od 06.12.2012.g. do isplate,

- od 151,51 € od 06.01.2013.g. do isplate,

- od 141,55 € od 06.02.2013.g. do isplate,

- od 145,75 € od 06.03.2013.g. do isplate,

- od 152,03 € od 06.04.2013.g. do isplate,

- od 146,58 € od 06.05.2013.g. do isplate,

- od 136,21 € od 06.06.2013.g. do isplate,

- od 132,92 € od 06.07.2013.g. do isplate,

- od 133,97 € od 06.08.2013.g. do isplate,

- od 141,25 € od 06.09.2013.g. do isplate,

- od 148,98 € od 06.10.2013.g. do isplate,

- od 145,87 € od 06.11.2013.g. do isplate,

- od 148,98 € od 06.12.2013.g. do isplate,

- od 148,20 € od 06.01.2014.g. do isplate,

- od 153,33 € od 06.02.2014.g. do isplate,

- od 155,84 € od 06.03.2014.g. do isplate,

- od 152,21 € od 06.04.2014.g. do isplate,

- od 151,21 € od 06.05.2014.g. do isplate,

- od 147,65 € od 06.06.2014.g. do isplate,

- od 150,95 € od 06.07.2014.g. do isplate,

- od 154,70 € od 06.08.2014.g. do isplate,

- od 158,07 € od 06.09.2014.g. do isplate,

- od 159,15 € od 06.10.2014.g. do isplate,

- od 162,76 € od 06.11.2014.g. do isplate,

- od 164,73 € od 06.12.2014.g. do isplate,

- od 164,18 € od 06.01.2015.g. do isplate,

- od 2.290,18 € od 16.01.2015.g. do isplate;

to do 31.07.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3206146377 od 07.02.2006.g., sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a solemniziranog dana 16.02.2006.g. od strane javnog bilježnika Ljubice Jožinec pod br. OU-220/2006 u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.323,82 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- od 21,66 € od 06.11.2007.g. do isplate,

- od 21,73 € od 06.12.2007.g. do isplate,

- od 21,76 € od 06.01.2008.g. do isplate,

- od 21,60 € od 06.02.2008.g. do isplate,

- od 22,08 € od 06.03.2008.g. do isplate,

- od 41,14 € od 06.04.2008.g. do isplate,

- od 39,86 € od 06.05.2008.g. do isplate,

- od 39,87 € od 06.06.2008.g. do isplate,

- od 39,43 € od 06.07.2008.g. do isplate,

- od 38,54 € od 06.08.2008.g. do isplate,

- od 38,54 € od 06.09.2008.g. do isplate,

- od 38,91 € od 06.10.2008.g. do isplate

- od 40,85 € od 06.11.2008.g. do isplate,

- od 39,56 € od 06.12.2008.g. do isplate,

- od 41,52 € od 06.01.2009.g. do isplate,

- od 41,20 € od 06.02.2009.g. do isplate,

- od 41,21 € od 06.03.2009.g. do isplate,

- od 40,07 € od 06.04.2009.g. do isplate,

- od 39,91 € od 06.05.2009.g. do isplate,

- od 38,96 € od 06.06.2009.g. do isplate,

- od 38,26 € od 06.07.2009.g. do isplate,

- od 51,32 € od 06.08.2009.g. do isplate,

- od 51,37 € od 06.09.2009.g. do isplate,

- od 50,49 € od 06.10.2009.g. do isplate,

- od 49,91 € od 06.11.2009.g. do isplate,

- od 50,09 € od 06.12.2009.g. do isplate,

- od 50,19 € od 06.01.2010.g. do isplate,

- od 50,44 € od 06.02.2010.g. do isplate,

- od 49,77 € od 06.03.2010.g. do isplate,

- od 50,34 € od 06.04.2010.g. do isplate,

- od 49,80 € od 06.05.2010.g. do isplate,

- od 43,80 € od 06.06.2010.g. do isplate,

- od 45,30 € od 06.07.2010.g. do isplate,

- od 43,66 € od 06.08.2010.g. do isplate,

- od 45,86 € od 06.09.2010.g. do isplate,

- od 44,62 € od 06.10.2010.g. do isplate,

- od 42,76 € od 06.11.2010.g. do isplate,

- od 30,40 € od 06.12.2010.g. do isplate,

- od 31,17 € od 06.01.2011.g. do isplate,

- od 30,19 € od 06.02.2011.g. do isplate,

- od 29,64 € od 06.03.2011.g. do isplate,

- od 28,82 € od 06.04.2011.g. do isplate,

- od 29,12 € od 06.05.2011.g. do isplate,

- od 30,55 € od 06.06.2011.g. do isplate,

- od 29,54 € od 06.07.2011.g. do isplate,

- od 25,80 € od 06.08.2011.g. do isplate,

- od 25,37 € od 06.09.2011.g. do isplate,

- od 22,92 € od 06.10.2011.g. do isplate,

- od 22,46 € od 06.11.2011.g. do isplate,

- od 21,85 € od 06.12.2011.g. do isplate,

- od 21,91 € od 06.01.2012.g. do isplate,

- od 21,93 € od 06.02.2012.g. do isplate,

- od 21,51 € od 06.03.2012.g. do isplate,

- od 20,97 € od 06.04.2012.g. do isplate,

- od 20,68 € od 06.05.2012.g. do isplate,

- od 20,45 € od 06.06.2012.g. do isplate,

- od 19,93 € od 06.07.2012.g. do isplate,

- od 19,61 € od 06.08.2012.g. do isplate,

- od 19,10 € od 06.09.2012.g. do isplate,

- od 18,52 € od 06.10.2012.g. do isplate,

- od 18,42 € od 06.11.2012.g. do isplate,

- od 17,96 € od 06.12.2012.g. do isplate,

- od 17,65 € od 06.01.2013.g. do isplate,

- od 16,98 € od 06.02.2013.g. do isplate,

- od 16,71 € od 06.03.2013.g. do isplate,

- od 16,47 € od 06.04.2013.g. do isplate,

- od 15,93 € od 06.05.2013.g. do isplate,

- od 15,25 € od 06.06.2013.g. do isplate,

- od 14,77 € od 06.07.2013.g. do isplate,

- od 14,40 € od 06.08.2013.g. do isplate,

- od 14,17 € od 06.09.2013.g. do isplate,

- od 13,93 € od 06.10.2013.g. do isplate,

- od 13,45 € od 06.11.2013.g. do isplate,

- od 13,09 € od 06.12.2013.g. do isplate,

- od 12,65 € od 06.01.2014.g. do isplate,

- od 1,35 € od 06.02.2014.g. do isplate,

- od 1,29 € od 06.03.2014.g. do isplate,

- od 1,24 € od 06.04.2014.g. do isplate,

- od 1,18 € od 06.05.2014.g. do isplate,

- od 1,14 € od 06.06.2014.g. do isplate,

- od 1,08 € od 06.07.2014.g. do isplate,

- od 1,04 € od 06.08.2014.g. do isplate,

- od 1,00 € od 06.09.2014.g. do isplate,

- od 0,95 € od 06.10.2014.g. do isplate,

- od 0,90 € od 06.11.2014.g. do isplate,

- od 0,85 € od 06.12.2014.g. do isplate,

- od 0,80 € od 06.01.2015.g. do isplate,

- od 0,35 € od 16.01.2015.g. do isplate;

to do 31.12.2007.g. sukladno Zakonu o kamatama i Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužiteljici FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka 3.935,72 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 28. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica i tuženik su dana 07.02.2006.g. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206146377 (dalje: ugovor), koji je solemniziran dana 16.02.2006.g. od strane javnog bilježnika Ljubice Jožinec pod br. OU-220/2006. Temeljem navedenog ugovora tuženik je odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa rokom otplate od 10 godina.

Člankom 2. predmetnog ugovora određena je promjenjiva kamatna stopa u visini određenoj sukladno tuženikovoj Odluci o kamatnim stopama, a koja kamatna stopa je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,30% godišnje. Člankom 7. ugovora utanačeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu te je početni anuitet iznosio kunsku protuvrijednost iznosa od 715,98 CHF.

Navedeni kredit je u cijelosti otplaćen dana 15.01.2015.g.

2. Tužiteljica podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom povrijeđena njezina prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nepoštene, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe i to prvenstveno ugovornu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora te trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu što je rezultiralo da je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

3. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudama:

- Trgovačkog suda Zagrebu br. P-l 401/2012 od 04.07.2013.g., te

- Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Revt-249/14 od 09.04.2015.g. (koja se odnosi na ništetnost odredbe o jednostranom mijenjanju kamatne stope) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-575/16 od 03.10.2017.g. (koja se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli).

Nepoštena i ništetna odredba o primjeni valutne klauzule izražene u CHF 4. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO, a koji određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena.

5. Na sporni pravni posao se primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81, - 87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

6. Odredbom članka 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

7. Odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 07.02.2006.g. kojima se ugovara isplata i vraćanje kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (valutna klauzula) na dan plaćanja pojedinog anuiteta koji dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu, su nepoštene ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika, tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valute uz koju će vezati kredit, odnosno o mogućim posljedicama i rizicima, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

8. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih petnaest godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u više-manje istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle, niti je imao mogućnosti o tome pregovarati, odnosno tuženik ga nije upozorio na sve moguće rizike. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji, redovito nudeći niže kamatne stope od ostalih kreditnih proizvoda.

9. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.

10. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje tužiteljici, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njezinim potrebama i njezinoj financijskoj situaciji i pojasniti joj bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na nju. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu (u skladu sa presudom Suda Europske Unije, br. C-26/13 od 30.04.2014.g., a temeljem Direktive 93/13/EEZ).

11. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.

12. Dakle, tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu i valjanu odluku.

13. Nadalje, tužiteljica smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bila unaprijed upozorena, a što joj direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužiteljica je bila obavezna vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužiteljice stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.

14. Sudska praksa je zauzela identično stajalište te je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14.06.2O18.g., a u kojoj je ovdje tuženik također jedan od tuženika, presuđeno da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno savjesnosti i poštenju, a to je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

15. Na konkretan slučaj „primjenjuje se nacionalno pravo u njegovom tumačenju u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja Suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet." (VSRH, Revt~575/16), te tužiteljica posebno ukazuje da se temeljem ustaljenog stajališta Suda Europske Unije potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (ovdje tuženik), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno bez ikakve mogućnosti utjecaja na sadržaj uvjeta/ugovora koje je poduzetnik prije sastavio.

Konkretno, tužiteljici je isplaćen iznos od 329.168,28 kn, a koji je predstavljao protuvrijednost odobrenog kredita od 70.000,00 CHF. Iz toga je razvidno da je isplaćeni iznos obračunat po tada važećem tečaju koji je iznosio 1 CHF = 4,702404 kn.

16. Tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka je stalno fluktuirao, a svoj je vrhunac imao u kolovozu 2011.g. kada je iznosio 1 CHF = 6,743832 kn. Kako je objašnjeno, uslijed fluktuacije tečaja, a zbog ništetnih ugovornih odredbi, tužiteljica je preplatila većinu anuiteta.

S obzirom da se učinci utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe primjenjuju ex tune, a utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne situacije potrošača u kojoj bi se on nalazi da ništetne odredbe nije bilo, što u konkretnom slučaju znači da tužiteljica ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika u trenutku plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa pojedinog anuiteta obračunatog prema tečaju CHF u trenutku isplate/korištenja kredita, sve sukladno odredbama čl. 323. ZOO.

17. Tuženik je na taj način stekao bez osnove iznos od 77.330,06 kn, koji iznos tužiteljica potražuje ovom tužbom, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate.

18. Otplatni plan Prometi po kreditu pregled promjena kamatnih stopa izračun preplate financijsko-knjigovodstveno vještačenje saslušanje tužiteljice, po potrebi Ništetna odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi

19. Predmetni ugovor stranke su sklopile kao na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita, i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". O istom se nije moglo objektivno pregovarati, budući da nije bilo određenih i odredivih elemenata o kojima bi se moglo pregovarati i na primjenu kojih bi tužitelj mogao utjecati.

20. Na takav način je odredbama čl. 2. ugovora ugovorena kamatna stopa koja glasi: „KAMATE I NAKNADE Članak 2. Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 70,000,00 CHF (slovima: sedamdesettisuća i 00/100 švicarskih franaka) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,30% godišnje..."

21. Zakon o zaštiti potrošača (2003) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Također je odredbom članka 82. ZZP utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

- odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

Nepoštena ugovorna odredba je, kako je ranije navedeno, ništetna.

23. Odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banaka proglašena je nepoštenom, a samim time i ništetnom i to pravomoćnim presudama Trgovačkog suda Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013.g., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Revt-249/14 od 09.04.2015.g. donesenim u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika.

24. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužiteljici je povećavana nekoliko puta, pa je sa početne 4,30% dana 01.10.2007.g. povećana na 4,95% godišnje, dana 01.03.2008.g. na 5,60% godišnje, dana 01.07.2009.g. na 6,10% godišnje, dana 01.05.2010.g. bila smanjena na 5,85% godišnje, dana 01.11.2010.g. na 5,30% godišnje, dana 01.07.201 l.g. na 5,05% godišnje i 01.01,2014.g. na 3,23% godišnje. Promjene kamatne stope su se događale u vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka rasla, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita.

25. S obzirom da se učinci utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe primjenjuju ex tune, a utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne situacije potrošača u kojoj bi se on nalazi da ništetne odredbe nije bilo, što u konkretnom slučaju znači da tužiteljica ima pravo na punu restituciju svih iznosa kamata isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle sve što je naplaćeno više od kamatne stope utvrđene u trenutku sklapanja ugovora (4,30%), sve sukladno odredbama čl. 323. ZOO.

26. Cijeneći sve navedeno, tužiteljica s osnove preplate kredita u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje od tuženika iznos od 10.244,36 € sa zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u podnesku tužitelja od 10.2.2025.

27. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Kako je vidljivo iz tužbe, tužitelj postavlja:

(i) deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi članaka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206146377 (točke I. i III. tužbenog zahtjeva), pri čemu se dijelovi navedenih odredbi kojih se zahtijeva utvrđenje ništetnosti, ne citiraju niti na drugi način jasno preciziraju u tužbenom zahtjevu;

(ii) kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 77.330,06 kn (s osnove CHF valutne klauzule) sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od datuma plaćanja tužitelja tuženiku do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva); te

(iii) kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 17.550,37 kn (s osnove promjenjive kamatne stope) sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od datuma plaćanja tužitelja tuženiku do isplate (točka IV. tužbenog zahtjeva).

28. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

29. Tuženik prigovara istaknutoj vrijednosti predmeta spora.

30. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 6. lipnja 2014. godine.

31. Tuženik se protivi dokaznom prijedlogu tužitelja o tome da sud naloži "provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja ". Također, tuženik se protivi svakom eventualnom korištenju privatnog izračuna dostavljenog uz tužbu, kao dokaza glede visine tužbenih zahtjeva, jer je dostavljeni izračun izrađen izvan rubriciranog parničnog postupka, uz primjenu nepoznatih metodologija, od strane nepoznate osobe, čija su ovlaštenja za izradu knjigovodstvenih vještačenja, jednako nepoznata.

32. U svakom slučaju, tuženik prigovara dokaznom prijedlogu o tome da se izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem prije nego se izvedu dokazi saslušanja stranka i svjedoka. Naime, po mišljenju tuženika, provedba vještačenja neće biti svrsishodna prije nego što se nesporno utvrdi istinitost tužbenih tvrdnji o tome da tuženik nije obavijestio tužitelja o CHF valutnom riziku, da tužitelj taj rizik nije razumio, da je tuženik kredit uz CHF valutnu klauzulu „prikazivao kao povoljniji", da tuženik nije tužitelja informirao o parametrima izmjene kamatne stope ili da tužitelj nije razumio mehanizme izmjene kamatne stope.

33. Tuženik daljnje razloge osporavanja tužbenog zahtjeva obrazlaže u nastavku.

34. Prigovor promašene aktivne legitimacije

Iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. Zbog toga, tuženik ovime, pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije.

Tuženik stoga predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete.

35. O činjenicama

Činjenični historijat tužbe ne podupire visinu kondemnatornih zahtjeva. Ni slova o tome kako je tužitelj došao do traženih novčanih iznosa. Tužba je nekonkluzivna. Tužitelj je dužan već u tužbi iznijeti sve činjenice i dati sve dokaze kojima potkrepljuje iznesene činjenice.

Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja u iznosu od 94.880,42 kn, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

36. Prigovor zastare

U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate.

37. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018.

Prema članku 502.C. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa.

Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti.

38. Pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini Europske unije, te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive. Dakle, normativnom aktivnošću u skladu sa načelom vladavine prava i pravne sigurnosti.

Europska komisija uputila je 11. travnja 2018. godine Europskom parlamentu Prijedlog Direktive EUROPSKOG PARLAMENTA i VIJEĆA o udruženim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ (Procedura 2018/0089/COD) (u nastavku: "Prijedlog Direktive").

Članak 11. Prijedloga Direktive glasi:

Engleski Hrvatski

"Suspension of limitation period

Member States shall ensure that the submission of a representative action as referred to in Articles 5 and 6 shall have the effect of suspending or interrupting limitation periods applicable to any redress actions for the consumers concerned, if the relevant rights are subject to a limitation period under Union or national law." Obustava roka zastare

Države članice dužne su zajamčiti da pokretanje udružne tužbe, kako je navedeno u člancima 5. i 6., ima učinak obustave ili prekida rokova zastare primjenjivih na bilo kakav postupak

pravne

zaštite

za predmetne potrošače ako

relevantna prava podliježu rokovima zastare u skladu s pravom Unije ili nacionalnim pravom."

U preambuli Prijedloga Direktive navedeno je stajalište Komisije kako se predlaže sljedeće, de legeferenda:

Engleski Hrvatski

(35) Actions for redress based on the establishment of an infringement by a final injunction order or by a final declaratory decision regarding the liability of the trader towards the harmed consumers under this Directive should not be hindered by national rules on limitation periods. The submission of a representative action shall have the effect of suspending or interrupting the limitation periods for any redress actions for the consumers concerned by this action. .

Tužbe za pravnu zaštitu koje se temelje na činjenici da je povreda utvrđena konačnim sudskim nalogom ili konačnom deklaratornom odlukom o odgovornosti trgovca prema oštećenim potrošačima u skladu s ovom Direktivom ne smiju biti ograničene nacionalnim pravilima o rokovima zastare. Pokretanje udružne tužbe imat će učinak obustave ili prekida rokova zastare za sve tužbe za pravnu zaštitu za potrošače obuhvaćene tom tužbom.

Primjena Prijedloga Direktive na sporove poput ovog predviđena je u okviru popisa propisa koji se nalazi u Prilogu I.

39. Iz navedenog proizlazi kako Europska komisija akceptira potrebu daljnjeg unaprjeđivanja zaštite potrošača na području EU, i to putem daljnje obvezujuće harmonizacije nacionalnih prava država članica. Komisija pritom polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je u tu svrhu potrebna njihova harmonizacija. Dakle, ako Prijedlog ove Direktive bude prihvaćen tad će na jedinstven način na sveukupnom području EU biti harmonizirano i nacionalno zakonodavstvo u odnosu na zastarne rokove u pogledu zaštite potrošača u naknadnim restitucijskim postupcima, u skladu sa osnovnim načelima vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno donošenjem zakonodavnog akta Hrvatskog Sabora, usklađenog s Direktivom.

40. Tuženik pri tom posebno ističe kako Prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom1, pri čemu je primjena tih zakona i propisa predviđena samo na povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive.2 Dakle, Europska komisija u opisanim okolnostima nema u vidu retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare. Zbog svih navedenih razloga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene prakse Vrhovnog suda koju tuženik inače pobija ustavnom tužbom, tuženik drži kako je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

41. Uz svo poštovanje prema odlukama VSRH, suditi, u nedostatku zakonskog propisa, kako radnja treće osobe - tužba neke udruge za zaštitu potrošača - predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno „stvaranje novih", odnosno „nadomještanje nepostojećih" propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda.

42. Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. A iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario.

43. O valutnoj klauzuli

Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, kao i u članku 23.P Ugovora gdje se navodi: „pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja ... ovog Ugovora".

Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom.

Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata.

Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,30%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose.

Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF

Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti" tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute.

44. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF- a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke.

Na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref 20000224 jpr/source/ref 20000224 jpr.e n.pdf dostupno je izlaganje Vice-guvernera FIN od 24. veljače 2000. godine.

U navedenom izlaganju navodi: „Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo. Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute."

Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. NIN održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref 20041119 jpr. U navedenom izlaganju navodi: „Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju.

Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike.

45. To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara.

U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute."

24. veljače 2000. godine uz ovjereni prijevod s engleskog jezika Izlaganje vice-guvernera Švicarske narodne banke NIN od 19. veljače 2004. godine uz ovjereni prijevod s engleskog jezika

46. Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute.

47. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti" tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava F guvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena.

48. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (sada broj Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF.

Banka je prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije

49. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a NI prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru.

U Večernjem listu od 9.3.2005. godine se navodi: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovoga kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja".

U Vjesniku od 29.4.2005. godine se navodi: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište" na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.

U Novom listu od 20.7.2005. se navodi: „Činjenica je, a na to je upozorio i NI, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru.

Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus-minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno - preko eura."

U Jutarnjem listu od 21.7.2005. godine se navodi: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune - ističe NI".

50. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR.

Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača" kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice- guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu - uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu.

51. U odnosu na najnoviju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2O19.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: "Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci .... nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke .... Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora ... relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ..." (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54). Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama.

Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati.

52. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju.

53. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik.

54. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci N (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe."

55. U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi: Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora.

56. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba.

57. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

Time je sasvim jasno kako banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. od 1.1.2013. kamata se sastoji od fiksnog duela i objektivnog parametra.

58. Ujedno, u odnosu na način promjene kamatne stope, tuženik ističe kako se ista počevši od 1. siječnja 2013. godine mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve.

Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine" br. 127/12 - u daljnjem tekstu „ZID ZPK/12") dodana je odredba čl. 11.a, koja je u stavku 1. i 2. propisala sljedeće:

"(1) Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan:

a) definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja

odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i

poznati potrošačima i

b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične

veze kretanja parametara iz točke a) i utjecaja tih kretanja na visinu

promjenjive kamatne stope i

c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). (2) Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane."

Uprava banke je na svojoj 688. sjednici, održanoj dana 11. prosinca 2012. godine donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012. koji su u primjeni od 1. siječnja 2013. (u daljnjem tekstu „OUP/2013"), kojim je implementirala naprijed navedenu zakonsku obvezu.

59. U odredbama poglavlja 3. OUP/2013, naslovljenog „Krediti - načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno je: „Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita."

60. U odnosu na CHF kredite, navedeno je sljedeće: ,,U usklađenju Zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu, ugovorima o kreditu s namjenom različitom od stambene namjene, te o kreditu bez određene namjene, ugovorenima s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF, primijenit će se šestomjesečni LIBOR za CHF."

61. Tužena banka je korisnika kredita o tome ujedno obavijestila obaviješću od 8.1.2013.

Prema tome, počevši od 1.1.2013. godine kamatna stopa mijenja se su skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope.

Počevši od 1.1.2013. godine kamatna stopa mijenja se su skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope - u konkretnom slučaju 5,785 postotnih poena.

Prema tome, od 1.01.2013. su promjene kamatne stope vezane za referentnu, javno dostupnu stopu.

62. Zaključni prijedlog tuženika

63. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

64. Svojom presudom pod brojem P-4541/19 od 28. travnja 2023. sud je u cijelosti usvojio postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice.

65. Na presudu žalbu je uložio tuženik, a po žalbi tuženika Županijski sud u Osijeku je svojim Rješenjem Gž-1489/23 od 4.9.2024. ukinuo prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da je u tijeku postupka provedeno financijsko vještačenje na koje je prigovarala tužena, te je provedeno dopunsko vještačenje na koje je tužena ponovno istakla prigovore, koje prvostupanjski sud nije dostavio vještaku na očitovanje.

66. Sud je u ponovljenom dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u spis, analizirano je vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, saslušana je tužiteljica i provedeno je dopunsko vještačenje.

67. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

68. U ovom postupku sporna je osnovanost, visina i zastara potraživanja, aktivna legitimacija tužiteljice.

69. Tužena je prigovarala i visini vrijednosti predmeta spora.

70. Glede visine vrijednosti predmeta spora važno je napomenuti da je tužiteljica postavila deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev, stoga je visina vrijednosti predmeta spora postavljena u skladu s odredbom čl. 37. Zakona o parničnom postupku, stoga sud smatra prigovor tužene u potpunosti neosnovanim.

71. Na okolnost aktivne legitimacije sud je saslušavao tužiteljicu. Tužiteljica je iskazala da je Ugovor o kreditu koji je sklopila sa Zagrebačkom bankom na iznos od 70.000,00 CHF, isključivo je bio namijenjen za kupnju stana. Radi se o stanu u kojem danas više ne živi, stan je prodan. Stan koji je kupljen za novac koji je ostvarila kreditom nalazi se u Svetoj Nedelji u naselju Hotovile, radilo se o stanu veličine cca 50 m2. U vrijeme stanovanja u tom stanu imala je jedno dijete, sada ima četvero djece. U stanu su živjeli suprug, dijete i tužiteljica i stan su iznajmljivali dok ga nisu prodali, a prodan je 2016.g. Točna adresa stana je Ulica jasena br. 7. Na toj adresi nikada nije bilo registrirano nikakvo društvo niti bilo što slično, niti obrt.

72. Nesporno je da je tužiteljica Ugovor o kreditu sa tuženikom sklopila radi kupnje stana za stanovanje, u stanu je živjela sa suprugom i djetetom, a kako se u međuvremenu obitelj povećala, stan je prodan. U stanu nije bilo registrirano nikakvo trgovačko društvo niti obrt, jedno vrijeme do prodaje stana, stan je iznajmljivan.

73. Nakon saslušanja tužiteljice evidentno je da je stan kupljen isključivo radi stanovanja, a ne obavljanja poslovne djelatnosti, stoga tužiteljica nedvojbeno ima status potrošača kako to i propisuje Zakon o zaštiti potrošača.

74. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g.

Presudu Visokog Trgovačkog suda potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt-249/14 od 09.04.2015 g. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak presude da sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

Ono što je bitno jest što je presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranim obavještavanje tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka jednako je vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr., a pozivajući se sve na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takova ništetna.

Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, te je zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

Prema odredbama čl. 87. citiranog zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

75. Nadalje, u smislu odredbe čl. 269. st. i čl. 279. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05, 41/08), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe po predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama Vrhovni sud RH u svom obrazloženju povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13, Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je "visoko stručna", i kao takva razumljiva je isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem. Za običnog potrošača ovakva terminologija je nerazumljiva, to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu primjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka), nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom trajanja kredita."

Time potrošač od samog početka tog ugovornog odnosa doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovoru o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu buduća kamatna stopa koja je ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, niti odrediva.

76. Nadalje važno je istaknuti da su banke kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac koji plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koriste njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na prosječnog potrošača je superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaji, odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja je kao takva potrošačima postala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN, br. 75/09 i 112/12), formalno propisano što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

77. Nadalje, nesporna je činjenica da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio unaprijed sastavljenog od banke standardnog ugovora o kreditu, a o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač mogao imati utjecaja na njegov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora.

Takva ugovorna obveza uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita potrošača, kao jedne ugovorne stranke u odnosu na banku – trgovca, kao druge ugovorne stranke, što je suprotno načelima ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

78. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale.

Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjenjivoj kamatnoj stopi, jasno da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja je sadržana u standardnom prethodno formuliranom ugovoru od banke.

Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu bile su nepoštene u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, te ugovorne odredbe su ništave.

79. Uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbe čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93 …), je ocijeniti ako je to moguće jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, te objasniti i smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju tog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili, ali tijekom solemnizacije predmetnog ugovora korisnici nisu izrazili svoje dvojbe vezane uz predmetni posao, da sadržaj i značaj tih ugovora, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti svoja ovlaštenja iz čl. 58. citiranog zakona u smislu upozoravanja korisnika na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i to upozorenje unijeti u javnobilježnički akt te se ne može govoriti o propustu rada javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezane za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom.

80. Odredba čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje: "Ako su ugovorne promjenjive kamatne stope vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošaču, b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a)" ovog stavka, i utjecaja kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visina kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referenta razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovog članka i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.

81. Odredba čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog zakona u kojem nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametre i to jednu od slijedećih varijabli:

- referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR), ili – NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija, ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa …

Vjerovnici su u roku od 6 mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog dijela kredita u kunskim ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz čl. 29. ovog zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno čl. 11. b. st. 1. ovog zakona.

Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s time ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

82. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iz iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i tada su one slobodne raskinuti ugovor.

83. Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio. Tužitelj u ovom postupku traži razliku između jedine važeće kamatne stope u ugovoru, a to je ona fiksno ugovorena navedena kamata u Ugovoru o kreditu od 4,30% Iz svake nezakonito promijenjene kamatne stope budući da u konkretnom ugovoru i nema druge kamatne stope osim fiksne, a što je sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

84. Predmet ovog spora je i zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.

85. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-7129/13, od 13.6.2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti .

86. Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81. -88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP-a.

87. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

88. Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

89. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

90. Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužiteljica nije bila upozorena na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF.

91. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

92. I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

93. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

94. Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

95. Slijedom navedenog sud smatra da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

96. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak.

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita iznosi ukupno 17.409,60 kn,

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznosi ukupno 77.211,54 kn.

Temeljem prethodno navedenog ukupno potraživanje tužitelja po predmetnom kreditu iznosi 94.621,14 kn.

97. Na nalaz i mišljenje vještaka prigovarala je tužiteljica jer je smatrala da je vještak počinila greške prilikom izračuna obračuna ne obračunavši kredit sa kamatnom stopom za razdoblje od 1.1.2014. do konačne otplate kredita te smatra kako je vještak bila dužna obračunati njen kredit po početno ugovorenoj kamatnoj stopi do 1.1. 2014., a od tada do konačne otplate po zakonski određenoj kamatnoj stopi od 3,23 %.

98. Tuženik je također prigovarao nalazu i mišljenju iz razloga što je vještak odstupila od zadatka jer nije dosljedno računala preplate primjenom tečaja na dan isplate kredita, i uzimala je u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita, dakle kada je kasniji aktualni tečaj bio viši, vještak računa preplatu tužitelja, međutim kasnije aktualni tečaj je bio niži, što vještak zanemaruje i ne uzima u obzir prilikom izračuna.

Na prigovore tuženika pismeno se očitovala vještak Petra Blašković. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak dopunskog vještačenja.

- Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa na štetu tužitelja, razlika u iznosima koje je tužitelj više platio primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćao da je kamatna stopa bila 4,30%, u razdoblju od sklapanja ugovora do 01.01.2014. godine te nakon tog datuma u visini 3,23%, iznosi 17.508,84 kn (stupac ‘18’ Tabele 1 nalaza),

- Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 77.186,16 kn (stupac ‘19’ Tabele 1 nalaza).

Temeljem prethodno navedenog ukupno potraživanje tužitelja po predmetnom kreditu iznosi 94.695,00 kn.

99. Na dopunski nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala daljnjih prigovora, a na dopunsko vještačenje prigovarao je ponovno tuženik.

Po prigovoru tuženika sud je ponovno uputio spis vještaku Petri Blašković radi očitovanja.

Nakon drugog dopunskog očitovanja, tužiteljica nije imala daljnjih prigovora, uskladila je nalaz i mišljenje sa dopunskim očitovanjem, obzirom je vještak Petra Blašković ispravila minornu razliku koja je nastala u matematičkom obračunu, a na to drugo dopunsko očitovanje nije imao prigovora niti tuženik, ali se protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

100. Sud je u skladu sa ranijim utvrđenjima i temeljem nalaza i mišljenja vještaka kojeg je u cijelosti prihvatio, kojeg je vještak izradio sukladno uputi suda i činjenice utvrđenja ništetnosti odredbe i u takav vještački nalaz sud nema razloga sumnjati utvrdio visinu tužbenog zahtjeva.

101. Glede prigovora preinake, sud smatra da je tužiteljica samo uskladila tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka, iz iste činjenične i pravne osnove potražuje iznos, sukladno nalazu vještaka, a što je dopušteno temeljem odredbe čl. 190. i 191. Zakona o parničnom postupku, stoga se takvoj preinaci tuženik ne može protiviti.

102. Glede uračunavanja negativne razlike, sud smatra da nije bilo zakonske osnove da se tužiteljici od ukupno preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi predmetnog ugovora, odbiju iznosi koje je ona tijekom otplate kredita platila iz osnova manjeg tečaja ili promjene kamatne stope. Naime, iz stanja spis predmeta ne proizlazi da je plaćanje manjih iznosa mjesečnih anuiteta od strane tužiteljice bilo koji dio imovine tuženika prešao u imovinu tužiteljice, pa stoga u tim okolnostima sud smatra da nema razloga uračunavati tzv. negativnu razliku, obzirom se na tuženika ne primjenjuje odredba pravila o stjecanju bez osnove.

103. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužiteljici dosudio preplatu kredita uslijed promjene kamatne stope tijekom trajanja otplate kredita iznos od 2.323,82 Eur, ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznos ukupno 10.244,36 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta prema podnesku od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 7.11.2022. g prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.

104. Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja valja istaknuti da je ova tužba podnesena 6.6.2019. g.

Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare.

Naime, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

Obzirom da odluka Visokog trgovačkog suda RH Pž-7912/13 potječe od 13.6.2014.g., to se ima smatrati kako tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu kreće od navedenog datuma.

U konkretnom slučaju sud smatra da nema zastare potraživanja niti mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka i primjene odredbe čl. 226. ZOO-a jer je potraživanje tuženika usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat kamata. Ovdje valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila.

Isto je tako u slučaju ništetnosti odredbe.

Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

Tijekom postupka sud nije saslušavao djelatnika tuženika i javnog bilježnika obzirom se o spornim pitanjima ovog postupka rješavalo kao o prethodnom pitanju pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Visokim trgovačkim sudom u Zagrebu i Vrhovnom sudu RH, stoga nije bilo potrebno dodatno saslušavati tužitelja, javnog bilježnika i djelatnika tuženika u ovom postupku.

105. Slijedom navedenog jasno je da u ovom konkretnom slučaju nema zastare potraživanja.

106. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

107. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 7.6.2021., 18.5.2022., 19.9.2022., 12.1.2023., 6.4.2023., 28.4.2023., 16.1.2025., 14.4.2025. i 28.5.2025.

/Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 1.600,00 €, trošak sastava podnesaka od 4.6.2021., 5.7.2022., 7.11.2022., 11.4.2025.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 800,00 €, trošak sastava žalbe /Tbr. 10. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 100,00 EUR, što sveukupno iznosi 2.700,00 €, te 25% PDV-a u iznosu od 675,00 €, predujam za vještačenje 215,90 € , pristojba na tužbu 172,41 € i na presudu 172,41 €, tako da ukupni trošak iznosi 3.935,72 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 28. svibnja 2025.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 172,41 €

2. Punomoćniku tuženika