Poslovni broj: P-701/2023-21

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja UĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Vatroslav Šego i Marko Gracin , odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Gracin i Vatroslav Šego iz Zagreba, Fra Andrije Kačića Miošića 12 protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici Goran Gložinić i Barbara Knežević, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4 radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 6. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja CĆ, odvjetničkog vježbenika iz Zagreba te punomoćnice tuženika Barbare Knežević, odvjetnice iz Zagreba, dana 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Tuženiku : Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 , s osnove ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz Ugovora o kreditu br. 028-50-2988263 od 8. kolovoza 2005. nalaže se isplatiti tužitelju : UĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.825,32 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 0,71 EUR od 1. listopada 2005. do isplate,

- na iznos od 0,72 EUR od 1. studenoga 2005. do isplate,

- na iznos od 0,92 EUR od 1. prosinca 2005. do isplate,

- na iznos od 0,13 EUR od 1. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 2,31 EUR od 1. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 3,74 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 4,78 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 5,24 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 3,96 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 4,20 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,24 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,79 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1,18 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 1,94 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 1,87 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 1,10 EUR od 1. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 2,55 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 3,71 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 5,36 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 4,98 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 7,22 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 6,79 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 7,62 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 14,78 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 13,31 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 16,74 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 15,28 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 12,93 EUR od 1. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 17,89 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 24,21 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 19,74 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 21,31 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 19,31 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 19,67 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 28,14 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 28,51 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 35,47 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 31,89 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 27,98 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 27,56 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 27,26 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 29,12 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 30,75 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 30,97 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 29,84 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 30,60 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 31,12 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 30,25 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 30,48 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 29,82 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 28,41 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 29,92 EUR od 1. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 30,64 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 30,13 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 27,28 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 29,70 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 29,92 EUR od 1. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 28,97 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 26,01 EUR od 1. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 25,94 EUR od 1. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 26,66 EUR od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 27,83 EUR od 1. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 29,44 EUR od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 28,61 EUR od 1. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 29,20 EUR od 1. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 29,86 EUR od 1. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 27,89 EUR od 1. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 28,69 EUR od 1. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 28,43 EUR od 1. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 27,54 EUR od 1. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 27,25 EUR od 1. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 27,38 EUR od 1. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 28,39 EUR od 1. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 29,25 EUR od 1. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 29,07 EUR od 1. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 29,81 EUR od 1. studenoga 2014. do isplate,

- na iznos od 30,31 EUR od 1. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 30,02 EUR od 1. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 30,42 EUR od 1. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 30,42 EUR od 1. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 30,42 EUR od 1. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 30,42 EUR od 1. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 30,42 EUR od 1. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 30,42 EUR od 1. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 30,42 EUR od 1. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 30,42 EUR od 1. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 30,42 EUR od 1. listopada 2015. do isplate po stopi do 31.prosinca 2007. iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 radi prebijanja s tražbinom tužitelja : UĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 140,99 EUR.

III. Tuženiku: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže da tužitelju: UĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.845,22 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28. svibnja 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.026,54 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1Tužitelj BĆ u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditorom 8. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 028-50-2988263, kojim je tuženik odobrio kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita te se radilo o stambenom kreditu, koji se otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih rata plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja, a u čl. 7. Ugovora o kreditu obveza povrata kredita ugovorena je uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja te niti o jednoj odredbi navedenog Ugovora o kredita niti o odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu, prilikom sklapanja istoga nije se pojedinačno pregovaralo, s time da tužitelj navodi da u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojemu je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a u navedenoj odluci sudovi su zaključili kako su banke pa tako i tuženik, znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak, kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba, kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće te nadalje sudovi su ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i sudovi su utvrdili da je neravnoteža u pravima i obvezama , koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno išla na štetu potrošača te da je ta neravnoteža značajna i bitni elementi ugovora su promjenjivi i neizvjesni, s tim da tuženik kao vjerovnik zna da je uz valutu švicarskog franka vezan poseban rizik zbog činjenice da je CHF valuta utočišta, koji rizik u cijelosti preuzima potrošač, a da on to niti ne zna i navedeno postupanje banaka odnosno tuženika u konkretnom slučaju predstavlja nesavjesno, nemoralno i nepošteno postupanje , odnosno postupanje protivno temeljnom načelu savjesnosti i poštenja te nadalje tužitelj tvrdi da u skladu s odredbom iz čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' broj: 41/2014) te odredbom iz čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' broj: 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.) ranije citirane pravomoćne presude , obvezujuće su u predmetnom postupku, a sve u smislu utvrđenja povrede kolektivnih interesa i prava korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih ugovornih odredbi o potrošačkim kreditima, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke te obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF-u te u skladu s čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje te imajući u vidu da je Ugovor o kreditu djelomično ništetan i to u dijelu odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu gdje je određeno da je obveza povrata kredita ugovorena uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da su mjesečne rate plative u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja, te u dijelu odredbi iz čl. 4., 5. i 6. gdje je određeno da se redovna kamata, interkalarna kamata te kamata na zakašnjela plaćanja obračunavaju u CHF, tuženik je u obvezi tužitelju vratiti preplaćene iznose rata kredita u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio u obvezi platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franka na dan isplate kredita pa s tog naslova prema preliminarnom vještačenju uzimajući u obzir promjene tečaja CHF/HRK tijekom razdoblja otplate kredita, tuženik je tužitelju dužan isplatiti preplaćeni iznos od 1.825,36 EUR / 13.753,00 kuna uvećan za zatezne kamate od svake izvršene uplate, a temeljem pregleda prometa po partiji kredita 028-50- 2988263, a da pravo na isplatu zateznih kamata koje teku od dana svake tužiteljeve pojedinačne uplate/preplate tužitelj temelji na odredbi iz čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, jer je nesporno utvrđeno da je tuženik postupao kao nepošteni stjecatelj te nadalje tužitelj tvrdi da je 1. veljače 2016. s tuženikom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR u skladu s ponudom tuženika na koju je tuženik bio obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' broj: 102/2015.) pa su time izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice , međutim, provedbom konverzije te sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, jer, niti se tužitelj odrekao bilo kakvog prava niti je tužitelj obeštećen s naslova ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326 st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326 st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018, od 12. veljače 2019.) tako da slijedom svega navedenog tužitelj s osnove ništavosti odredaba o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz Ugovora o kreditu br. 028-50-2988263 od 8. kolovoza 2005.od tuženika traži isplatu iznosa od 1.825,36 EUR/ 13.753,00 kuna s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužitelj je podneskom od dana 19. prosinca 2024. sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka precizirao tužbeni zahtjev tako da s osnove ništavosti odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz predmetnog Ugovora o kreditu traži isplatu iznosa od 1.825,32 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba u odgovoru na tužbu tvrdi da je predmetni Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, s time da u odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule tuženik navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF te da je i Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora, kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten i tuženik navodi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF i takav odabir, između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (valutnu klauzulu) te nadalje tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, a protivno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula, a svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama i tako nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača ,,Narodne novine'' br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a s obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a osim toga tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule, jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja i nadalje tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti i protivi se pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove, jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove i takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu, a tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala, jer sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje te se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u ,,slučaju U“, jer se ne radi o odlukama koje djeluju ergo omnes već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati, a tužitelj ne može smatrati da je osnova njegove tužbe dokazana samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule već isto mora dokazati pri čemu tuženik ističe da tužitelj nije bio stranka u postupku, koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude, a u odnosu na konverziju kredita tuženik tvrdi da je čl. 9. Ugovora propisana mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR te su tako tužitelj i tuženik dana 1. veljače 2016. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' broj: 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EU, a ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju i tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente, a Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga i potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug, dakle Dodatak broj: KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja, kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu i provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama, a i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku utvrdio da ,,Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” te je također Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključio da aneks, kao pravni posao, koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je te je isti sud utvrdio da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, s obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita i u svezi s tim dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ uz što isti sud navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR i o pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske , koji je u svojoj odluci poslovni broj: Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ , što znači da se ništetnost može nadomjestiti voljom stranaka te uz to tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva te slijedom svega navedenog predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 8. kolovoza 2005 . broj 028-50-2988263, uvid u potvrdu ( solemnizaciju ) privatne isprave Javnog bilježnika u Zagrebu Željke Horvat Pernar poslovni broj: OU-809/2005 od 10. kolovoza 2005., uvid u Otplatni plan ( list 17 do 32 spisa ), uvid u Izračun na zahtjev tužitelja po financijskom vještaku Matiji Mikcu ( list 33 do 43 spisa ), uvid u Prijepis knjigovodstvene kartice ( list 44 do 57 spisa ), uvid u Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 028-50-2988263 od 1. veljače 2016. , uvid u Zahtjev za kredit ( list 91 spisa ), uvid u Izjavu o prihvatu izračuna konverzije od 5. prosinca 2015., uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,, Ručević vještačenja '' d.o.o. i saslušan je tužitelj BĆ u svrhu dokazivanja.

5. Nesporno je da je dana 8. kolovoza 2005. tužitelj BĆ zaključio s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb ,kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 028-50-2988263, kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita te se radilo o stambenom kreditu, koji se otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih rata plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja, a u čl. 7. Ugovora o kreditu obveza povrata kredita ugovorena je uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja, a odredbom čl. 4., 5. i 6. određeno je da se redovna kamata, interkalarna kamata te kamata na zakašnjela plaćanja obračunavaju u CHF.

6. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Željke Horvat Pernar pod poslovnim brojem OU-909/2005 dana 10. kolovoza 2005.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 1. veljače 2016. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 028-50-2988263 kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prema navedenom Ugovoru o kreditu prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća 9.700,53 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća s time da ukupno uplaćeni iznos tužitelja na dan 30. rujna 2015. iznosi u valutnoj klauzuli 13.342,11 EUR , a da razlika između preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračuna utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 3.204,58 EUR pa u tom iznosu i prestaje obveza korisnika kredita ( tužitelja ) prema kreditoru ( tuženiku ) tako da bi tužitelj bio dužan platiti preostalu glavnicu od 9.700,53 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

8. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu , koje se odnose na valutnu klauzulu i to čl. 7. Ugovora o kreditu prema kojoj je obveza povrata kredita ugovorena uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja te u dijelu odredbi iz čl. 4., 5. i 6. gdje je određeno da se redovna kamata, interkalarna kamata te kamata na zakašnjela plaćanja obračunavaju u CHF, zatim da li je nastupila zastara tražbine tužitelja , da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tuženika i tužitelja i u kojem iznosu te sporna je pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva tužitelja.

9. Tužitelj BĆ je izjavio da je uzeo predmetni kredit kod tuženika u iznosu od 15.000,00 EUR preračunato u CHF s time da je rok otplate bio 20 godina, a namjena kredita je bila adaptacija kuće i tužitelj tvrdi da je u cijelosti otplatio kredit.Tužitelj tvrdi da je namjeravao uzeti kredit u valuti EUR , međutim kada je došao u banku , k tuženiku rekli su mu da može dobiti samo kredite u CHF, jer navedeni iznos od 15.000,00 CHF nije mogao dobiti u EUR , jer je imao minimalnu plaću, odnosno nije bio kreditno sposoban , a da je banka i ostalim klijentima davala kredite u CHF pa je tako i on uzeo kredit u CHF.Tužitelj navodi da nije u vrijeme uzimanja kredita u banci nešto pitao u vezi stabilnosti tečaja CHF, jer u to vrijeme se i nije puno o tome govorilo već je to kasnije postalo aktualno, ali mu u banci nisu ništa rekli o tome da tečaj CHF može rasti ili padati.Nadalje , tužitelj tvrdi da nije sasvim siguran da li je bio kod Javnog bilježnika u vezi s predmetnim kreditom. Tužitelj tvrdi da je u početku njegova mjesečna rata iznosila manje od 100,00 EUR , odnosno 90-tak EUR da bi tijekom otplate rata porasla i do 120,00 EUR . Tužitelj navodi da nije išao u banku da pita zbog čega je došlo do povećanja mjesečne rate , a tvrdi da je u medijima bilo informacija da je došlo do porasta tečaja valute CHF. Tužitelj tvrdi da nakon što je donesen Zakon o konverziji CHF u EUR tada je sklopio sa tuženikom Dodatak tog ugovora radi konvertiranja kredita , odnosno valute CHF u EUR , a to je bilo otprilike 2018. ili 2019. Nadalje, tužitelj navodi da ga je tuženik pozvao dopisom radi konverzije kredita iz eura u CHF i tom konverzijom došlo je do smanjenja rate , odnosno do toga da je rata iznosila zapravo nešto manje od 100,00 EUR, a takve mjesečne rate su bile uglavnom stabilne te bi eventualno neznatno porasle za 2,00 do 3,00 EUR. Tužitelj se sjeća da je konverzijom uzeta u obzir i preplata, ali sada ne zna u kojem je to iznosu bilo. Tužitelj navodi da je osobno otplatio predmetni kredit i isti je ,,zatvoren'' prije otprilike nekoliko mjeseci. Tužitelj tvrdi da je u vrijeme uzimanja kredita bio suvlasnik tvrtke ,,Paganini '' d.o.o , a nakon toga je postao i vlasnik tvrtke ,,Proslava'' d.o.o, dok je prestala postojati tvrtka ,, Paganini'' d.o.o. ali navodi da nije koristio kredit u svezi sa tvrtkom ,,Paganini ''d.o.o. već je jedino imao razglas u predmetnoj kući, a kako se radilo o glazbenom bendu nisu održavali probe u toj kući.Tužitelj navodi da u vrijeme uzimanja kredita nije se puno razgovaralo o pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule već je to kasnije postalo aktualno. Tužitelj navodi da je znao što znači pojam valutna klauzula i da je pročitao ugovor i da zapravo nije htio u njemu ništa mijenjati i kako je dobio ugovor tako je isti i potpisao te da nije bila mogućnost mijenjanja predmetnog ugovora. Tužitelj navodi da je svojevoljno sklopio Dodatak ugovora o konverziji kredita.

10. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

11. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je ,pače, tužitelju kako to i proizlazi iz njegovog uvjerljivog iskaza, ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka. a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

12.

Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

13. Prema tome , tužitelja od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

14. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

15. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet MĆ protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

16. Pri tome treba uzeti u obzir utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. gdje se navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne , jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

17. Prema tome ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to dio odredbe sadržan u čl. 7. toč. 1. predmetnog Ugovora koji glasi: ,,u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“. i u dijelu odredbi iz čl. 4., 5. i 6. gdje je određeno da se redovna kamata, interkalarna kamata te kamata na zakašnjela plaćanja obračunavaju u CHF.

18. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

19. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a ( 35/05, 41/08- dalje ZOO ) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

20. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 1. veljače 2016. Dodatka broj Konv -01/2016, Ugovora o kreditu br. 028-50-2988263, kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer njime parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi takav Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak.

21. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak , koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

22. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

23. Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da nikada nije postojala, tako da ,

ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

24. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli .

25. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja'' d.o.o. iz Zagreba na okolnost razlike između iznosa anuiteta , kojeg bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj , koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao , kao i izračunati negativne tečajne razlike radi prijeboja tražbina tužitelja i tuženika

26. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića proizlazi da je ugovoreni iznos od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosio protuvrijednost od 108.970,02 kn, odnosno 14.462,81 EUR,a ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.9.2005.) do izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 1.825,32 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), a ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.9.2005.) do izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 1.684,33 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa).

27. Tužitelj i tuženik nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka s time da je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja tražbina za iznos od 140,99 EUR.

28. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a vještak je dao dvije varijante izračuna i to jednu s pozitivnim tečajnim razlikama , a drugu s negativnim tečajnim razlikama , a kako i stranke nisu stavile primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, to sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

29. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužitelj nije nepošten stjecatelj , te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

30. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s tražbinom tužitelja u iznosu od 140,99 EUR.

31. Takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužitelj nije niti primio .

32.

Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužitelj ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.

33. Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač pa je valjalo odlučiti , kao u toč. II. izreke presude.

34. Slijedom navedenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja da mu je tuženik s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz predmetnog Ugovora o kreditu dužan isplatiti iznos od 1.825,32 EUR tako da je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

35. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u toč. I.izreke presude.

36. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.

37.

Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu.

38. Glede , ništetnosti predmetnog Ugovora zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj u ovom individualnom sporu podnio je tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude odnosno dana 12. lipnja 2023. , kada je tužitelj podneskom podnio tužbu tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.

39. Tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

40. Naime , predmetni kredit je bio namjenski za adaptaciju kuće ( stambeni kredit ) , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu naveo tužitelj te je kuću koristio i koristi za svoje stanovanje , iako je tužitelj imao tvrtku , koja se bavila glazbenom djelatnošću iz uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da kuću nije koristio za obavljanje te djelatnosti , a osim toga i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

41. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužitelj potrošač.

42. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ,Zakona o parničnom postupku, ( ,,Narodne novine '' br. 53/91,1 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP ), a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to :za sastav tužbe. po tbr 7/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 13. 3. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 24. 5. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 5. 6. 2024. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 19. 12. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 4. 3. 2025. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 6. 5. 2025. po tbr 9/1 100 bodova, a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.250,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 312,50 EUR čemu valja pribrojiti troškove vještačenja u iznosu od 150,00 EUR te troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i troškovi sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.845,22 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 28. svibnja 2025.

43. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.026,54 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 28. svibnja 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Zajednički odvjetnički ured Marko Gracin i Vatroslav Šego iz Zagreba, Fra Andrije Kačića Miošića 12

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4