REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4398/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 5. svibnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno i zamjenice punomoćnika tužiteljice FN, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, a u izočnosti uredno pozvanog tuženika, dana 28. svibnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 299,61 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose:

- 3,44 EUR od 29.03.2008.

- 5,11 EUR od 06.05.2008.

- 3,36 EUR od 10.06.2008.

- 1,64 EUR od 11.07.2008.

- 3,25 EUR od 11.07.2008.

- 3,21 EUR od 16.09.2008.

- 3,16 EUR od 28.10.2008.

- 6,23 EUR od 02.12.2008.

- 0,02 EUR od 01.01.2009.

- 8,87 EUR od 07.02.2009.

- 7,13 EUR od 04.04.2009.

- 7,00 EUR od 12.05.2009.

- 5,33 EUR od 12.05.2009.

- 8,27 EUR od 13.06.2009.

- 5,15 EUR od 18.07.2009.

- 6,50 EUR od 21.08.2009.

- 6,38 EUR od 21.08.2009.

- 6,25 EUR od 25.09.2009.

- 10,20 EUR od 28.11.2009.

- 11,45 EUR od 11.12.2009.

- 8,36 EUR od 01.01.2010.

- 10,94 EUR od 13.04.2010.

- 7,98 EUR od 21.05.2010.

- 9,10 EUR od 29.05.2010.

- 8,87 EUR od 29.05.2010.

- 11,13 EUR od 01.06.2010.

- 6,00 EUR od 01.06.2010.

- 8,17 EUR od 16.09.2010.

- 9,07 EUR od 16.09.2010.

- 6,59 EUR od 20.10.2010.

- 7,44 EUR od 18.12.2010.

- 8,22 EUR od 13.01.2011.

- 5,96 EUR od 13.01.2011.

- 8,59 EUR od 13.01.2011.

- 4,62 EUR od 15.01.2011.

- 6,17 EUR od 15.01.2011.

- 5,91 EUR od 15.01.2011.

- 6,44 EUR od 01.02.2011.

- 4,63 EUR od 02.03.2011.

- 5,10 EUR od 02.03.2011.

- 4,83 EUR od 06.10.2011.

- 4,55 EUR od 14.10.2011.

- 4,27 EUR od 14.10.2011.

- 4,55 EUR od 07.03.2012.

- 3,19 EUR od 07.03.2012.

- 3,88 EUR od 24.04.2012.

- 2,69 EUR od 20.06.2012.

- 2,83 EUR od 20.06.2012.

- 2,87 EUR od 20.06.2012.

- 2,22 EUR od 20.06.2012.

- 1,66 EUR od 20.06.2012.

- 0,80 EUR od 20.06.2012.

do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 1.949,23 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom na iznose:

- 2,00 EUR od 02.12.2005.

- 0,71 EUR od 29.12.2005.

- 6,97 EUR od 02.12.2008.

- 10,11 EUR od 07.02.2009.

- 11,99 EUR od 04.04.2009.

- 13,37 EUR od 12.05.2009.

- 10,91 EUR od 12.05.2009.

- 10,37 EUR od 13.06.2009.

- 7,46 EUR od 18.07.2009.

- 3,73 EUR od 21.08.2009.

- 5,02 EUR od 21.08.2009.

- 6,91 EUR od 25.09.2009.

- 4,81 EUR od 28.11.2009.

- 4,36 EUR od 11.12.2009.

- 7,76 EUR od 01.01.2010.

- 10,79 EUR od 13.04.2010.

- 13,10 EUR od 21.05.2010.

- 12,55 EUR od 29.05.2010.

- 18,20 EUR od 29.05.2010.

- 16,47 EUR od 01.06.2010.

- 19,43 EUR od 01.06.2010.

- 33,60 EUR od 16.09.2010.

- 30,14 EUR od 16.09.2010.

- 42,23 EUR od 20.10.2010.

- 36,09 EUR od 18.12.2010.

- 30,59 EUR od 13.01.2011.

- 46,39 EUR od 13.01.2011.

- 54,92 EUR od 13.01.2011.

- 47,12 EUR od 15.01.2011.

- 48,07 EUR od 15.01.2011.

- 44,63 EUR od 15.01.2011.

- 48,57 EUR od 01.02.2011.

- 61,00 EUR od 02.03.2011.

- 64,31 EUR od 02.03.2011.

- 84,84 EUR od 06.10.2011.

- 78,36 EUR od 14.10.2011.

- 65,57 EUR od 14.10.2011.

- 65,85 EUR od 07.03.2012.

- 64,75 EUR od 07.03.2012.

- 70,55 EUR od 24.04.2012.

- 71,85 EUR od 20.06.2012.

- 74,71 EUR od 20.06.2012.

- 72,18 EUR od 20.06.2012.

- 73,21 EUR od 20.06.2012.

- 74,72 EUR od 20.06.2012.

- 367,95 EUR od 20.06.2012.

u visini stope određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.375,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 28. svibnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. 22. listopada 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 728281, temeljem kojeg joj je prednik tuženika, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.800,00 CHF prema srednjem tečaju HNB za devize, važećem na dan isplate kredita. Tužiteljica se, sukladno članku 2. i 8. Ugovora, obvezala tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,99%, a utvrđuje se Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema predniku tuženika tužiteljica je u cijelosti ispunila. Za vrijeme trajanja otplate kredita, redovna kamata stopa je jednostranom odlukom prednika tuženika s početnih 5,99% godišnje, više puta mijenjana, na štetu tužiteljice, bez pregovaranja, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima koje je tužiteljica otplatila, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita. Stoga je dio odredbe članka 2. Ugovora koji se odnosi na način promjenjivosti kamatne stope ništetan jer je ta ugovorna odredba omogućila predniku tuženika da promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a kamata je postala promjenjiv element na koji tužiteljica nije mogao utjecati. Tužiteljica smatra kako su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača i to na način da je prednik tuženika koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica-švicarski franak (CHF), te ugovornu odredbu kojom je predniku tuženika omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Prilikom ugovaranja kredita, prednik tuženika ni na koji način nije informirao ni objasnio tužiteljici što znači promjenjiva kamatna stopa, niti ju je informirao o valuti CHF kao i o rizicima ugovaranja. Naprotiv, prije sklapanja Ugovora, tužiteljica nije ni imao prilike mijenjati ugovorne odredbe, već je dovedena u situaciju da ukoliko ne prihvati ponuđene joj odredbe, može samo odustati od predloženog Ugovora. Poziva se na utvrđenja iz kolektivnog spora u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kojem je pravomoćno utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno jednostrano mijenjanje kamatne stope, nepoštene i nedopuštene, uslijed čega su ništetne. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika tužbenim zahtjevom uređenim u podnesku od 25. rujna 2023. (stranica 55-59 spisa) traži isplatu preplaćene razlike osnova promjenjive kamatne stope u iznosu 299,61 EUR, te s osnove valutne klauzule u CHF 1.949,23 EUR, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do plateža, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do plateža.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Ističe prigovor zastare, kao i da utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite nisu primjenjiva na ugovorni odnos stranka, a sve i kada bi ta utvrđenja bila primjenjiva, ni tada nema mjesta izravnoj primjeni navedenih presuda. Ističe da ugovorne odredbe ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima u kolektivnom sporu. Tužiteljica nije ni pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, dok visinu čini nespornom. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je izračun razlike plaćene kamate i početno ugovorene kamate (stranica 10-11 spisa), izračun tečajne razlike za kredit Voksbank

- korisnica PN (stranica 12-15 spisa), plan otplate (stranica 16-17, 23-24, 42-54 spisa), otplatnu tablicu (stranica 19-212 spisa), izvod iz poslovnih knjiga - stanje duga na dan 2.3.2023. (stranica 25 spisa), prometna kartica po kreditu (stranica 26-34 spisa), Ugovor o kreditu (stranica 36-41 spisa), te je saslušana tužiteljica (stranica 88-89 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su pravni prednik tuženika i tužiteljica sklopili Ugovor o kreditu broj 728281 22. listopada 2005. u kunskoj protuvrijednosti 21.800,00 CHF prema srednjem tečaju HNB za CHF, na dan korištenja,

- da je ugovorena redovna kamatna stopu od 5,99% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

- da je rok otplate kredita je određen na 84 mjeseca,

- da je tužiteljica taj kredit podignula za kupnju vozila

- da kredit otplaćivan u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 318,37 CHF po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća,

- da je tužiteljica u cijelosti otplatila svoju obvezu po Ugovoru o kreditu.

6. Prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, te istaknuti prigovor zastare.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl.5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kupovala vozilo za osobne potrebe i nakon što je isto izabrala u auto kući, uputili su je kod tuženika. Kada je došla kod tada Volksbank d.d., Ugovor je već bio pripremljen. Službenik ju nije upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem valute CHF, niti joj je objasnio na temelju kojih parametara dolazi do izmjene kamatne stope. Po zanimanju je laborant fizike. Nakon zaključenja ugovora mjesečni anuiteti su počeli rasti što nije bilo u skladu s otplatnim planom koji joj je uručen prilikom sklapanja ugovora. Kredit je u cijelosti otplatila.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv, te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju na temelju kojih parametara se mijenja kamatna stopa i kada, kao i što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje ona preuzima na sebe.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. u kojem je Udruga Potrošač - Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa, naveo kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom, te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, a razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

11. Nije prijeporno da je pravni prednik tuženika sastavio Ugovor o kreditu.

12. Iz navedenog obrazloženja presude VSRH proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužiteljica jedino mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužiteljica na to mogla utjecati.

13. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je pravni prednik tuženika obavještavao tužiteljicu o promjeni kamatnih stopa, ali tužiteljica nije bila upoznata s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču.

14. Stav VSRH u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti da se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je nadmoćno, pa isti sud smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju. Nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

15. Nadalje, ugovorne kamate u Ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO, a sam Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja, te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope, kako je to učinio tuženik, suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču niti približnu procjenu kako će se ta kamatna stopa kretati. Slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.

16. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba ništetna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO. Primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora niti je bila odlučna pobuda. Tužiteljici je trebao nenamjenski kredit kojeg će moći otplatiti, i to za osobne potrebe pa nije sklapala pravni posao niti djelovala na tržištu u svrhe koje bi bile namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti ili slobodnom zanimanju, što tuženik ni ne dokazuje. Sve i da su ispunjene odredbe čl. 324. st. 1. ZOO, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 87. st. 2. ZZP.

17. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, uslijed koje je došlo do povećanja kamatne stope, ništetna.

18. Naime, sklopljeni Ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 2. ZZP), dok tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2.

ZOO i čl. 272. ZOO.

19. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

20. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedene odredbe prijepornog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj joj način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužiteljica mora vratiti tuženiku.

21. Glede valutne klauzule, VSRH je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje VTSRH poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik, pa slijedom toga ovaj sud utvrđuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužiteljicu o svim rizicima koje ona prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi ona mogla razumjeti što joj donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sama o tomu, sve sukladno načelu savjesnosti i poštenja, što tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu. Primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

22. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

23. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba je bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike, pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio, niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo. Treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnici iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, jer tužiteljica nije ni mogla znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora, te kako je Ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik, to je primjenom čl. 319. st. 2. i čl. 320. st. 1. ZOO Ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj Ugovor kako to odgovara navedenim načelima obveznog prava.

24. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH Hrvatske, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, radi čega je taj prigovor neosnovan.

25. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom VSRH poslovni broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015., što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za tuženika o kojem i VTSRH po istoj tužbi za zaštitu kolektivnog interesa potrošača odlučivao svojom odlukom poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a VSRH odbio njegovu reviziju svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. Stoga je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl. 241. i čl. 225. ZOO-a jer je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u tom dijelu ništetnosti za tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je VTSRH potvrdio tu prvostupanjsku odluku u odnosu na tuženika svojom presudom poslovni broj Pž-6632/17-10, a tužiteljica je ustala s tužbom u ovom predmetu 31. svibnaj 2023., slijedom čega je razvidno da je podnijeta prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, sukladno čl. 225. ZOO-a.

26. Ono što tužiteljica potražuje tužbenim zahtjevom jest razlika između redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prema naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatnim stopama, te razliku u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute, te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

27. Kako među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuđen iznos 299,61 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i 1.949,23 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta o valutnoj klauzuli, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

28. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

29. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (2.248,84 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23), u daljnjem tekstu: OT.

30. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 21.10.2024., 5.5.2025. i 28.5.2025. (Tbr 9. toč. 1. i 3. OT 250 bodova), sastava podneska od 25.9.2023. i 23.4.2024. (Tbr 8. toč. 1. OT 200 bodova), odnosno ukupno 550 bodova ili 1.100,00 EUR, obračunatog poreza na dodanu vrijednost u 275,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 1.375,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

31. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do plateža, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 28. svibnja 2025. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

U Zagrebu, 28.svibnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika