Republika Hrvatska

Repubblica di Croazia

Općinski sud u Puli-Pola

Tribunale comunale di Pula-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Sezione distaccata di Rovinj-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-516/2024-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sucu Robertu Uggeriu, u parničnom postupku tužiteljice VT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lorena Rudolf, odvjetnica u Puli, protiv tuženice Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 21. svibnja 2025., uz nazočnost stranaka, dana 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 346-66/2006, kojeg su sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 25. kolovoza 2006., u članku 2. u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u članku 4. u dijelu kojem je propisano da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke-tuženice na dan plaćanja, pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženici da tužiteljici isplati preplaćeni novčani iznos od 3.308,28 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki preplaćeni mjesečni iznos po Ugovoru o kreditu broj: 346-66/2006 koja teče:

- na iznos od 1,84 eura od 4. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 0,45 eura od 7. studenoga 2006. do isplate,

- na iznos od 0,51 eura od 2. prosinca 2006. do isplate,

- na iznos od 126,23 eura od 11. listopada 2007. do isplate,

- na iznos od 12,25 eura od 2. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 36,73 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 2.307,06 eura od 12. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 823,21 eura od 14. kolovoza 2010. do isplate;

po stopi od 15% godišnje propisnoj Uredbom Vlade RH u visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. a za period od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1.01.2023.g. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.078,06 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 30. ožujka 2022. godine pod posl.br. P-237/2022 zaprimljena je tužba tužiteljice VT protiv tuženice Addiko bank d.d. Zagreb radi utvrđenja ništetnosti i isplate tj. radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ugovorene valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a, te obračunate prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz navedenu valutnu klauzulu.

1.1. Tužiteljica svojom tužbom iznosi svoje tvrdnje kako slijedi u nastavku.

1.2. Da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor sklopili dana 25. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu broj: 346-66/2006 kojim je tuženica odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.000,00 CHF; radi adaptacije stambenog objekta.

1.3. Ugovorom o kreditu, u čl. 2. da je banka (tuženica) odobrila korisniku kredita tj. tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF banke-tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz valutnu klauzulu. Odredbom čl. 4. ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 308,05 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke-tuženika na dan plaćanja. Od početka otplate kredita pa nadalje, da se tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se je povećavao, što je imalo za posljedicu značajno povećanje mjesečnih iznosa anuiteta kredita tužiteljici u odnosu na početni.

1.4. Da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, da je navedenom presudom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

1.5. Da pravni stav izražen u navedenoj presudi ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač (ovdje tužiteljica), a sve na temelju odredbi Zakona o zaštiti potrošača; imajući u vidu pravni stav izražen u navedenoj presudi, da je nesporno, da su ugovorne odredbe iz ugovora koji su zaključile parnične stranke, a koje se ugovorne odredbe odnose na promjenjivu kamatnu stopu, nerazumljive jer promjena kamatne stope u cijelosti ovisi o tuženikovoj odluci; da ista ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu; niti da je na precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u navedenoj presudi istaknuo: da ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, ovdje tuženice, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Da je banka jednostrano odredila tužiteljičinu obvezu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu; a da tužiteljica nijednu odluku banke o promjeni, nije mogla predvidjeti, niti da je pravilnost iste mogla provjeriti; jer da su nedostajali egzaktni kriteriji; a koji nisu niti ugovoreni; a da joj nisu nikada predočeni. Da su predmetne ugovorne odredbe Ugovora uvedene i protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je tuženica predložila sadržaj ugovora, a u fazi pregovora i zaključenja istih banka joj nije pružila dovoljno informacija, za donošenja odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti ju banka upozorila na povećani rizik koji donosi ugovaranje promjenjive kamatne stope, niti na uvjete pod kojima će jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu;

1.6. Da se naprijed označena pravomoćna presuda, donesena u kolektivnom sporu, ima primijeniti na predmetni slučaj proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., od strane sedam banaka, između ostalih i ove banke, a kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Budući da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2006.g, a sadrži sporne odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koje odredbe su proglašene ništetnima, time da presuda donesena u kolektivnom sporu ima se primijeniti na konkretan slučaj.

1.7. Da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12, u dijelu u kojem je utvrđeno: da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača tj. korisnika kredita, uključujući i tužiteljičine interese, zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače, uključujući tužiteljicu, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, uključujući vrijeme pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača; a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.8. Da pravni stav izražen u navedenoj presudi ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač (ovdje tužiteljica) a sve na temelju odredbi Zakona o zaštiti potrošača; u fazi pregovora i zaključenja ugovora tužiteljici je od strane zaposlenika banke predočeno: da je riječ o najboljoj opciji financiranja adaptacije stambenog objekta; međutim, istovremeno banka ju nije informirala o općem riziku vezanom za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći, u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro, tj. o tome da je rast tečaja CHF-a gotovo potpuno izvjestan i u povećanom riziku, koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope; da tužiteljica, zbog navedenog, nije bila svjesna rizika kojim se izlaže zaključenjem predmetnog kredita; da ona (tužiteljica) nije utjecala, niti je uopće mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, niti joj je u trenutku zaključenja ugovora s tuženicom bilo poznato postojanje rizika koji time ona preuzima. S druge strane, tuženici je svakako bilo poznato, a što proizlazi iz obrazloženja predmetne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu na euro, te da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO- zone gotovo potpuno izvjestan. Također, tuženici je itekako bilo poznato, da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, o čemu također nije obavijestio tužiteljicu; kao tzv. "valuta utočišta", CHF je sigurna za ulagače, uključujući tuženicu, jer nema rizika smanjenja vrijednosti, ali postoji mogućnost njegovog povećanja; upravo stoga je krajnje nepovoljan za tužiteljicu, čija je obveza vezana uz kretanje te valute, dok istovremeno ne ostvaruje primanja u toj valuti, već u kunskoj valuti; time da je rizik CHF kao tzv. "valute utočišta" preuzela samo tužiteljica, ne znajući pritom za sav opisani rizik; da je banka preuzela samo opći rizik valutne klauzule, koji je u ovom slučaju bio neznatan, te je svoja potraživanja osigurala založnim pravom na nekretnini, bjanko mjenicama, te izjavom o zapljeni i zadužnicom; dok da je ona (tužiteljica) preuzela sav rizik valutne klauzule, bez odgovarajuće kompenzacije takvog rizika.

1.9. Iz obrazloženja predmetne presude jasno proizlazi: da je banka bila svjesna da postoji rizik valutne klauzule u CHF s kojim su svi potrošači trebali biti upoznati, da bi mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice zaključenih ugovora i informirano se odlučiti o zaključenju ili ne ugovora o kreditu s ugovornom odredbom, kojom je glavnica vezana uz valutu CHF; da je ona na taj način dovedena u položaj "uzmi ili ostavi", tj. bila je, radi rješavanja važnog pitanja svoje obitelj, prisiljena zaključiti taj tipski ugovor o kreditu, o čijem sadržaju nije bila u mogućnosti pregovarati; da je ona, istovremeno, imala povjerenje u banku i njezine zaposlenike pri tome, nimalo ne sumnjajući da će ju sklapanje ugovora o potrošačkom kreditu dovesti u nezavidnu financijsku situaciju.

1.10. Slijedom navedenog, tužiteljica zaključno tvrdi: da su odredbe Ugovora pobliže navedene kao u izreci ove presude, ništetne.

1.11. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu primjenom odredbi pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Naime, ništetnost dijela odredbe čl. 2. i 4. ovog ugovora o kreditu riješena je kao prethodno pitanje u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i presudom VSRH. Nadalje, da odredbe čl.502.c. ZPP-a i čl. 118. ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, kao što je i predmetni postupak, pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

1.12. I Vrhovni sud RH da je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19.ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđivanja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a a isto tako i čl. 118. ZZP-a vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu; da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

2. Tužiteljica svojom tužbom tvrdi: da Ugovorom o kreditu je banka-tuženica odobrila korisniku kredita-tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF banke-tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz valutnu klauzulu; i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke-tuženice na dan plaćanja; od početka otplate kredita pa nadalje, da se tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se je povećavao, što je imalo za posljedicu značajno povećanje mjesečnih iznosa anuiteta kredita tužiteljici, u odnosu na početni.

2.1. Da Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., je pravomoćno utvrđeno: da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, da je navedenom presudom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

2.2. Da se naprijed označena pravomoćna presuda, donesena u kolektivnom sporu, ima primijeniti na predmetni slučaj proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., od strane sedam banaka, između ostalih i ove banke, a kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Budući da je predmetni ugovor o kreditu zaključen 2006., a sadrži sporne odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koje odredbe su proglašene ništetnima, time da presuda donesena u kolektivnom sporu ima se primijeniti na konkretan slučaj.

2.3. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač u trenutku zaključenja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu primjenom odredbi pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Naime, ništetnost dijela odredbi ovog ugovora o kreditu riješena je kao prethodno pitanje u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i presudom VSRH. Nadalje, da odredbe čl. 502.c. ZPP-a i čl. 118. ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, kao što je i predmetni postupak, pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

2.4. I Vrhovni sud RH da je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19.ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđivanja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl.502.c ZPP-a a isto tako i čl. 118. ZZP-a vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu; da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

2.5. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

2.6. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez pravne osnove iz čl. 1111. ZOO-a; da je zahtjev tužiteljice za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja dijela odredbi čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu ništetnim. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju švicarskog franka na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

2.7. Budući da je predmetni kredit preplaćen, tužiteljica ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Za utuženi period potrebno je utvrditi novčanu razliku izraženu po mjesecima koju je tužiteljica po osnovi promjene tečaja švicarskog franka stvarno isplatila tuženici u odnosu na onu koju je trebao isplatiti prema inicijalno ugovorenom anuitetu preračunatom u domaću valutu prema tečaju CHF važećeg na dan isplate kredita. U konkretnom slučaju je tuženica nepošten stjecatelj pa je kao takav na primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do konačne isplate (čl. 1115. ZOO-a).

2.8. Tužiteljica je protiv tuženika već vodila parnicu radi isplate preplaćenog iznosa temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenljivosti kamatne stope u predmetnom ugovoru o kreditu, koja je okončana donošenjem presudom ovoga suda posl.br. P-773/2019-29 od 15. studenog 2021.; kojom je tuženici naloženo da tužiteljici isplati preplaćeni novčani iznos od 6.853,68 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Slijedom svega navedenog tužiteljica traži povrat preplaćenih iznosa koje je tužena neosnovano stekla po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, i to u visini koju je tužiteljica uskladila nakon provedenog vještačenja podneskom u iznosu od 3.308,28 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki dospjeli iznos kako je specificirano u tužbenom zahtjevu, uz naknadu parničnog troška. Dakle, tužiteljica je konačno specificirala tužbeni zahtjev, kao u izreci ove presude.

4. Tuženica odgovorom na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice uz isticanje prigovora zastare na utužene iznose (kao u izreci ove odluke); te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, jer je neosnovan; kao i naložiti tužiteljici da tuženici naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

5. Ovaj je sud tijekom glavne rasprave proveo dokazni postupak; te je u dokaznom postupku, nakon pribavljene suglasnosti stranaka, izveden dokaz: čitanjem svih priloga uz tužbu; Ugovora; odgovora na tužbu sa prilozima; svih podnesaka stranaka; nalaza i mišljenja vještaka financijske struke; te podneska tužiteljice kojim je konačno specificirala svoj tužbeni zahtjev; te je tijekom ročišta za glavnu raspravu izveden dokaz neposrednim saslušanjem stalnog sudskog vještaka financijske struke TT, dipl. oec. i tužiteljice osobno. Osim toga izveden je dokaz uvidom u predmet ovoga suda, posl.br. P-773/2019 između istih stranaka, u istim procesnim ulogama, koji je pravomoćno okončan.

5.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi: da je kod tuženice ostvarila stambeni kredit za adaptaciju objekta, u gotovini od 40.000,00 CHF s time da je isplata uslijedila u kunama; da nije imala mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita; da je kamatna stopa stalno mijenjala; da ona nije tražila promjenjivu kamatnu stopu, niti joj je to ponuđeno od strane banke; da bankarski referenti joj nisu znali objasniti značaj promjenjivih kamatnih stopa, onako kako je navedene u ugovoru; da joj nitko nije znao objasniti dinamiku promjenjivih kamata; da je u trenutku zaključenja ugovora kamatna stopa bila povoljna; međutim nakon toga da je utvrdila da: je svaki mjesec plaćala ratu kredita u većem iznosu; jer se stalno mijenjao tečaj, na njezinu štetu; da bankar joj nije ništa rekao, niti objasnio, niti ju upozorio: da postoji rizik promjene kamata i tečaja; na posljetku da je platila kredit u cijelosti i prijevremeno dana 12. kolovoza 2010.; da niti bankarski referenti, koji su radili na tim ugovorima nisi znali značaj takvih kamata u odnosu na valutnu klauzulu; da običan građanin nije nikako mogao shvatiti dinamiku vraćanja kredita.

5.2. Nadalje, ovaj je sud, na osnovu prihvaćenih navoda iz iskaza tužiteljice, utvrdio: da je ona taj novac potrošila za vrijeme adaptacije objekta; da je angažirala izvođača "Gip Karojba" s radnicima; da je adaptacija nekretnine trajala godinu dana; da je podignula taj kredit kao potrošač; na taj način, da je sa majkom riješila stambeno obiteljsko pitanje; jer da su živjele zajedno u istom objektu; u trenutku zaključenja ugovora da je radila u Adris grupi, kao tajnica i ostvarivala prosječnu mjesečnu plaću u iznosu od oko 8.000,00 do 9.000,00 kuna; da je prije zaključenja ugovora i nakon zaključenja ugovora radila isključivo na tim radnim zadatcima i poslovima za Adris grupu; da je objekt potpuno adaptiran do kraja 2007. godine; da je novac ostvaren kreditom, potpuno utrošen za potrebe adaptacije i sanacije objekta; da je ostvarila kredit za adaptaciju objekta jer je tada živjela zajedno sa majkom; te da su zajedno adaptirale staru kuću.

5.3. Na osnovu iskaza tužiteljice (inače tajnice) ovaj je sud utvrdio: da je kod tuženice ostvarila stambeni kredit za adaptaciju stambenog objekta, u gotovini od 40.000,00 CHF-a, sa ugovorenom kamatnom, s time da je isplata uslijedila u kunama; prethodno, da je saznala da tuženica daje kredite u valuti CHF-a; i da se raspitala kod tuženice; i da joj je djelatnica banke rekla: da se takvi ugovori o kreditu brzo rješavaju, da je švicarski franak inače stabilna valuta; i da se ugovorom ugovara i zakonska kamata. Da je ona odlučila zaključiti ugovor s tuženicom i podignuti kredit u gore navedenom iznosu, u protuvrijednosti kuna; da je postupak ostvarenja kredita i isplata kredita trajao vrlo kratko; da se sve to brzo riješilo. Da joj je djelatnica banke govorila da se radi o maloj kamatnoj stopi; i da je CHF inače stabilna valuta; zato, da je odlučila podići kredit u toj valuti; da djelatnici banke joj nisu objasnili uvjete kredita; da su joj odredbe kredita bile nerazumljive; da se radilo "o šablonskom kreditu" i da se sve to brzo riješilo. Da je isplatila kredit prije ugovorenog roka; da joj nije dana mogućnost ugovaranja i dogovaranja odredbi ugovora, jer su sve točke ugovora bile već unaprijed odštampane na ugovoru; da inače nema takvog znanja da bi mogla razumjeti u potpunosti odredbe ugovora; jer da se u tom ugovoru koriste bankarski termini, neki od kojih da su joj potpuno nepoznati. Da joj je djelatnica banke prezentirala kamatnu stopu i tvrdila: da je to najbolja solucija za nju, sve u pravcu zaključenja ugovora u CHF-u; da se odlučila za taj ugovor jer je u onom trenutku, kamatna stopa bila najniža; da joj nije poznat značaj vraćanja kredita s valutnom klauzulom; da joj je djelatnica banke objasnila valutnu klauzulu, ali da joj nije rekla: da se istom može kamata mijenjati često i brzo, a u odnosu na zaključeni ugovor; da joj je ona tvrdila: da je to najstabilnija valuta u odnosu na kunu; da je imala potpuno povjerenje u banku; naposljetku, da je prijevremeno zatvorila i otplatila kredit tuženici i to dana 12. kolovoza 2010.

5.4. Na osnovu prihvaćenih navoda iz iskaza tužiteljice ovaj je sud utvrdio: da nije imala mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita; da je kamatna stopa stalno mijenjala; da joj nitko nije znao objasniti dinamiku promjenjivih kamata; da je u trenutku zaključenja ugovora kamatna stopa bila povoljna; međutim, nakon toga, utvrdila da: svaki mjesec plaća ratu kredita u sve većem iznosu; da se stalno mijenjao tečaj, na njezinu štetu; da bankar joj nije ništa rekao, niti objasnio, niti ju upozorio: da postoji rizik promjene kamata i tečaja; da je platila kredit u cijelosti i prijevremeno dana 12. kolovoza 2010.; da niti bankarski referenti, koji su radili na tim ugovorima, nisu znali joj objasniti značaj takvih kamata, u odnosu na valutnu klauzulu; da običan građanin nije nikako mogao shvatiti dinamiku vraćanja kredita zaključenog u toj valuti.

6. Nakon svih izvedenih dokaza ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza u njihovoj ukupnosti ovaj je sud zaključio i drži dokazanim: da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

7. Na temelju uvida u sam ugovor o kreditu koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO), važećim u vrijeme zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je: da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku zaključenja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

7.1. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju; a st. 2. propisano je: da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a, propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

7.2. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama (Narodne novine broj 96/2003 – u daljnjem tekstu ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da: se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano da: smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da: činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca; dok je u stavku 4. propisano da: ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

7.3. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

7.4. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

7.5. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi: da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom, tj. tipskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne potpisati.

7.6. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

7.7. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada logično i uvjerljivo navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice, kao i da u trenutku zaključenja ugovora sa tuženicom nije pojedinačno pregovaralo o nikakvoj odredbi kredita; niti da joj je objašnjeno koliko bi kamata iznosila; a niti da je bila upoznata o ekonomskom značaju i o ekonomskim posljedicama valutne klauzule, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a niti o varijabilnosti tečaja; da nije bila upoznata o posljedicama odredbe Ugovora i Odluke o kamatnim stopama tuženice (vezano za valutu CHF-a).

7.8. Iskaz tužiteljice je sud prihvatio u potpunosti, jer je životan, logičan, neposredno uvjerljiv, bez ikakvih proturječnosti i podudaran s ostalim izvedenim dokazima tijekom postupka. S druge strane, tuženica nikakvim dokazima nije osporila takve navode tužitelja (tuženica je bila dužna dokazati protivno s obzirom da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru).

7.9. Valja istaknuti kako pravilno tužiteljica interpretira navedeni ugovor po principu "uzmi ili ostavi", jer je imajući u vidu prethodno navedeno, tužiteljica mogla samo isti prihvatiti ili ne.

7.10. Navodi tuženice da je ugovor prilagođen potrebama tužiteljice je samo djelomično točna, jer je navedeni ugovor prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no te ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženica kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio zaključen.

7.11. U odnosu na navode tuženice da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 3. ZZP-a potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da tužiteljica (potrošač) nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva (inače je tužiteljica tajnica, što dodatno ukazuje sudu da nema pravnog, niti ekonomskog znanja) i to sve za razliku od tuženice, koja je zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, pristupila u okviru svoje djelatnosti.

7.12. Odredba o kamatnoj stopi je uočljiva, obzirom da se ista nalazi na vidljivom mjestu. No ova odredba nikako nije jasna, ni razumljiva, a niti konkretizirana. Ovdje ne govorimo o gramatičkoj razumljivosti odredbe, već isključivo o razumijevanju ekonomskih čimbenika koji utječu na određivanje takve naknade. Potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Obzirom da banka, kao financijska institucija, nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, a o spornoj odredbi se nije pregovaralo, pa navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, tj. ovdje tužiteljice; dodatno, predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužiteljica nije mogla prigovoriti, a niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe; takva odredba predstavlja netransparentan trošak, što sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom.

7.13. S obzirom da je tužiteljica temeljem navedenih odredbi Ugovora platila tuženici kamate, u visini kako je to gore navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice; iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a; jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

7.14. Nadalje, budući da odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno, da je visina kamate, isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita (ovdje tužiteljica), u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora (ovdje tuženica), iz razloga što ona ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne ugovorne odredbe, gore navedenih točaka Ugovora, utvrđene su ništetnim.

7.15. U pogledu navedenog, ugovor mora na transparentan način sadržavati razloge i pojedinosti mehanizma otplate kredita, a sve kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice, koje iz toga za njega proizlaze; a banka nije u trenutku zaključenja ugovora pojasnila tužiteljici, što sve takva naknada obuhvaća, zašto se ona naplaćuje, da bi se ona imala primijeniti; ta odredbe nisu određene, niti su odredive, već je odluka o visini otplate kredita donijeta od strane tuženice, kao jače ugovorne strane, te tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi; zato su te ugovorne odredbe nepoštene, jer se o njima nije posebno unaprijed pregovaralo; dodatno iste odredbe nisu jasne, jer ne ukazuju koji će se akti i koji će se uvjeti kreditora primjenjivati; što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu dakle, potrošača, tj. tužiteljice, pa je kao takva odredba ništetna.

8. Tuženica je, kao financijska institucija, trebala uvažavati interese potrošača, ali se nije ponijela kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedila: načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje; načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava; te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani; koja su temeljna načela obveznog prava. Profesionalna djelatnost banaka jeste: zaključivati ugovore o kreditu. Dužnost je banaka, da potrošačima prije zaključenja pravnog posla, daju sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da pojasne bitne značajke i rizike predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. U ovom konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu je formularni, tipski ugovor unaprijed pripremljen od strane banke za veći broj korisnika. Dakle, tužiteljica je ovako formulirani ugovor mogla samo prihvatiti; a da se tužiteljica nije slagala s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog zaključenja ne bi niti došlo; stoga ovaj sud drži: da pozicija tužiteljice i tuženice u ovakvom ugovornom odnosu nije jednaka, niti ravnopravna; stoga, da banka nije postupila, u konkretnom slučaju, pošteno prema potrošaču, tj. tužiteljici.

9. I odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

10. U ovom postupku tužiteljica ima status potrošača, jer to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je tužiteljica kao korisnica kredita i fizička osoba zaključila s tuženicom, kao davateljicom kredita i to radi adaptacije stambenog objekta. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je: svaka fizička osoba, koja zaključuje pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili zaključuje pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. U čl. 2. Direktive 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik (u konkretnom slučaju tužiteljica) u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja, pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor zaključila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva od banke zatražila radi adaptacije stambenog objekta, ona ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženici, koja suprotno od toga, nije dokazala tijekom postupka; dakle, nije dokazala da predmetni kreditni iznos tužiteljica nije iskoristila u ugovorenu svrhu.

11. Nakon svih izvedenih dokaza ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza u njihovoj ukupnosti ovaj je sud zaključio i drži dokazanim: da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

12. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno: da su tužena banka i tužiteljica kao korisnica kredita, sklopili ugovor o kreditu broja: 346-66/2006 dana 25. kolovoza 2006. godine, a što proizlazi i iz iskaza saslušane tužiteljice tijekom postupka; da je navedenim ugovorom o kreditu, kojim je banka odobrila tužiteljici stambeni kredit kunskoj protuvrijednosti 40.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tužene banke važećem na dan korištenja kredita za adaptaciju kuće; da navedeni ugovor o kreditu ugovornice su ugovorile obračun kamata u visini 4,60% dekurzivno godišnje, koje se kamate obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete; te da ugovornice su ugovorile rok otplate kredita 15 godina od dana stavljanja kredita u otplatu i kredit se imao otplaćivati u 180 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju banke na dan plaćanja; da ugovorom o kreditu su stranke ugovorile promjenjivost kamatne stope pri čemu je banka bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke a korisnica kredita svojim potpisom na tom ugovoru izjavila da je suglasna i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest tužene banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promjenjivom kamatnom stopom.

13. U predmetu ovoga suda posl.br. P-773/2019 je dana 15. studenoga 2021. između istih stranaka u istim procesnim ulogama pravomoćno presuđeno: " Utvrđuje se da su ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u ugovoru o kreditu broj: 346-66/2006 od 25. kolovoza 2006. godine kojeg su sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor, a koje glase: čl. 6. st. 1. " … sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženice" i čl. 6. st. 2. "Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana; te da se nalaže tuženici da tužiteljici isplati ukupno preplaćeni novčani iznos 6.853,68 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni mjesečni iznos po Ugovoru o kreditu br. 346-66/2006 od 25. kolovoza 2006.; te da je tuženica nadoknaditi prouzročene parnične troškove.

13.1. Tužiteljica je u ranijem postupku posl.br. P-773/2019 tvrdila: da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornim odredbama koja nisu određene, a niti su odredive, pa da su stoga ništetne jer su kao takve nedopuštene prema ZZP-u i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije navedene: presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 9. travnja 2015. sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope; dakle tužitelj se u ranijem postupku pozivao na navedene odluke; uz obrazloženje kako slijedi u narednim točkama (9.1. – 9.5.).

14. Odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno u kolektivnoj tužbi protiv više tuženika podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj, sama činjenica što je tužena sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, uz sadržaj navedenih presuda kojima je odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koje je i tuženik, zaključivao sa svojim klijentima u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je i tužiteljica zaključila predmetni ugovor o namjenskom kreditu (dana 25. kolovoza 2006.) dovoljni su razlozi da se zaključi o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužitelja.

14.1. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

14.2. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 346-66/2006 između stranaka je zaključen dana 25. kolovoza 2006., pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi kao i vezano za utvrđenja da li tužitelj ima status potrošača, imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

14.3. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito, ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

14.4. U Ugovoru o namjenskom kreditu od dana 25. kolovoza 2006. godine, zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti, jer se zapravo promjenjivost kamatne stope vezuje za promjenu tržišnih uvjeta i Odluku o kamatnim stopama banke, a da se pri tome ne navode ni minimalni kriteriji ili parametri o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

15. Dakle u tužbenoj osnovi tužbe tužiteljica navodi: da je sa tuženicom sklopila Ugovor o kreditu, te je temeljem predmetnog ugovora o kreditu banka odobrila korisniku (tužiteljici) kredit u CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-a važeće na dan korištenja kredita; da je u predmetnom ugovoru ugovorena otplata kredita na način da je rok otplate kredita 180 mjeseci; te ugovoreno da se kredit u iznosu CHF-a i kamata iz Ugovora otplaćuju u jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-a važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora; da je na primjenu navedenih odredba tužiteljica pristala budući da se radi o standardiziranom i po tuženoj unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužiteljica kao potrošač nije mogla pregovarati, niti na iste utjecati, te da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženica propustila tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da je na dan korištenja kredita iz predmetnog ugovora srednji tečaj CHF-a utvrđen prema tečajnoj listi tuženice, a da se od početka otplate kredita, pa nadalje tečaj CHF-a stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljici; da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne; da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, pa da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim u dijelu, odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF; da je iz svega navedenog razvidno da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10. 4 (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak; da su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, protivne kogentnim odredbama članka 81. i 82. te 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost, dok da je u odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošač sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli; da je odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila; da tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan korištenja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi HN banke.

16. Tužiteljica od tužene potražuje povrat svih koristi iznosa koje je tužena neosnovano stekla primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to preciziranim tužbenim zahtjevom u iznosu od 3.308,28 eura, a odnosi na neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete do dana otplate kredita, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja (tuženice), kao u izreci ove presude.

17. Dakle, predmet je ovog postupka isplata razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF.

18. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno: da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu, kao namjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF-a s rokom otplate 180 mjeseci s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke o kreditiranju građana i koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,60% godišnje, a obračunava se u CHF-u (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana u Anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima; da su stranke Ugovora o kreditu ugovorile da se odobreni kreditni iznos i kamata Ugovora otplaćuje u roku otplate od 180 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope da korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete; da je 12. kolovoza 2010. korisnik kredita, ovdje tužiteljica, izvršila konačnu prijevremenu otplatu kredita.

19. Između stranaka je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva te se ističe i prigovor zastare.

20. Ugovor o kreditu između stranaka je zaključen dana 25. kolovoza 2006., pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

21. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

22. Sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu upućuje na zaključak, da se radi o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model ugovora kojim banka odobrava namjenske kredite kod kojih je u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja ugovora. Da bi neka odredba ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj ugovora.

23. Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da su dijelom te odredbe za tužiteljicu kao prosječnog klijenta nepoštene i nerazumljive, jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, što isti potvrđuje, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na Kune nije pod kontrolom HNB- a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

24. Tužiteljica se (osnovano) poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku i protiv ovdje tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana; a da je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

24.1. Nadalje, iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tužene, između ostalog i ovdje tuženice, kao neosnovane, te presudom istog suda posl.br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima, kao što je konkretni; s time da je prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07 (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

24.2. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedini potrošač u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (koji sadržajno odgovara članku 120. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima: tužitelj je ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora; kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, iako to ne znači automatsku primjenu odluka iz tog spora u predmetnoj parnici.

25. Ovaj sud drži dakle, da je više nego očito da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je istu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njegov sadržaj poglavito jer je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

26. Ovaj sud, uvažavajući sve gore navedeno, je u ovom postupku primijenio odredbe kako slijedi: članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva; članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, to ovaj sud drži: da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužiteljici kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužiteljica kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu), kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne (djelomično), tj. u ovom slučaju u dijelu kao u izreci u svezi čl. 2. i čl. 4. Ugovora.

27. Tužiteljica se u predmetnoj parnici (osnovano) poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

27.1. U ovom predmetu nije izveden dokaz saslušanjem bankara tužene, (obzirom tuženica navedeno nije predložila); a inače ovaj sud drži: da taj dokaz nije relevantan, kraj činjeničnih utvrđenja, na kojim se temelje pravna utvrđenja iz presude donesene u tzv. kolektivnom sporu, kako je u prethodnim točkama, ove presude obrazloženo. Ovaj sud drži: da taj dokaz nije relevantan, kraj činjeničnih utvrđenja, na kojim se temelje pravna utvrđenja, iz presude donesene u tzv. kolektivnom sporu, kako je u prethodnim točkama, ove presude obrazloženo. Ovaj je sud izveo dokaz saslušanjem tužiteljice i prihvatio je u potpunosti njezine iskrene, logične i neposredno uvjerljive navode iz iskaza.

28. Prigovor zastare potraživanja koji je podnijela tužena nije osnovan, s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO- a, te je podnošenjem kolektivne tužbe (kolektivne tužbe korisnika kredita vezanih za valutnu klauzulu uz valutu CHF s istim ugovornim odredbama), nastupio prekid zastare do donošenja presude Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno pravomoćnosti prvostupanjske presude od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. "valutnoj klauzuli", a tužba je podnesena u ovom parničnom predmetu 30. ožujka 2022., prije isteka općeg zastarnog roka od 5 godina.

28.1. U svezi prigovora zastare tuženice, valja naglasiti da je: na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženica vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost; stoga je prigovor zastare tuženice neosnovan. U ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji se od dva dijela, deklaratornog kojim se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude radi utvrđenja ništetnim spornih ugovornih odredbi; i kondemnatornog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata preplaćenih novčanih iznosa nastalih kao posljedica ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara u konkretnom slučaju nije nastupila; obzirom da zastarni rok počinje teći tek kada sud pravomoćno utvrdi ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe.

29. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku TT, dipl. oec. iz [adresa] koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje u kojemu je na temelju dokumentacije iz spisa konstatirao odlučne činjenice za izradu svoga nalaza prema naloženom zadatku suda, a koje su zapravo i nesporne. Naime, vještaku je naloženo kao zadatak da utvrdi novčane razlike između stvarno isplaćenih anuiteta iz spornog Ugovor o kreditu u razdoblju od sklapanja Ugovora do konačne otplate predmetnog kredita i mjesečnog anuiteta koje bi tužiteljica platila tuženoj da se nije mijenjao početni tečaj CHF-a; odnosno: da se je cijelo vrijeme primjenjivao tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita tužiteljici (a kojeg je sud prihvatio jer logičan, uvjerljiv sastavljen na osnovu zakona i bez ikakvih proturječnosti), s time da se u obračunu posebno iskaže posljednjeg uvećanog anuiteta kod konačne prijevremene otplate kredita.

30. U tablicama vještak je prikazao simulirani plan otplate kredita u valuti HRK, u kojemu je utvrdio anuitete korištenjem ugovorene kamatne stope i srednjeg tečaja za CHF kreditora na dan važećeg na dan isplate kredita. Tako utvrđenim obvezama sučeljavaju se uplate tužiteljice tijekom otplate kredita i konačno konstatira razlika, koja nastaje kod svake pojedinačne mjesečne obveze i uplate korisnika kredita tuženici. Inicijalni mjesečni anuitet utvrđen je na temelju parametra izračuna koji su strankama bili poznati u trenutku zaključenja ugovora. Iako se tužiteljev zahtjev ovdje ne odnosi i na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, promjena kamatne stope tijekom otplate kredita ima za posljedicu utvrđenje novih vrijednosti anuiteta, svih u valuti HRK budući je glavnica kredita preračunata primjenom ugovorenog tečaja. U tablicama je prikazana djelomična otplata kredita, nadalje i konačna prijevremena otplata kredita. Ukupne obveze tužiteljice prema otplatnom planu sačinjenom na temelju parametra koji su bili poznati u trenutku odobrenja kredita do konačne prijevremene otplate kredita. Usporedbom mjesečnih anuiteta utvrđenih u tablicama i stvarnih uplata korisnika kredita koje su preuzete iz dokumentacije tužene, dobiva se obračun novčanih razlika svakog pojedinačnog anuiteta. Novčane razlike po svakom pojedinačnom anuitetu po dinamici otplatnog plana vještak je prikazao u tablicama, kao neto preplate u korist tužiteljice. Prikazani su pojedinačni iznosi negativne razlike koje su nastale kod zatvaranja onih anuiteta kod kojih je stvarna uplata tužiteljice manja od iznosa anuiteta utvrđenog u nalazu vještaka. Metoda izračuna ovoga vještaka u kontekstu negativnih razlika sastoji se u tome, što isti manje plaćene iznose po pojedinom anuitetu (anuiteti kod kojih je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan korištenja kredita) pokriva pozitivnim razlikama, a tek nakon takvog prebijanja pozitivne razlike anuiteta prikazuje kao neto preplatu (u tablicama).

31. Podneskom je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka; u bitnome prihvaćajući utvrđene preplate, po vještaku financijske struke.

31.1. Na ročištu sudski je vještak ostao u potpunosti kod svog pisanog nalaza: a stranke u postupku, nisu imale primjedbi na nalaz vještaka; stoga je tužiteljica prihvaćajući nalaz u cijelosti, ostala u potpunosti kod svoje tražbine, a u iznosu, kao u izreci ove presude.

31.2. Sud je prihvatio pisani nalaz vještaka u cijelosti, prihvaćajući njegovu metodu obračuna kao ispravnu, slijedom čega je tužbeni zahtjev isplate usvojen u cijelosti, onako kako je istoga tužiteljica postavila prema prihvaćenom iznosu neto pretplate; sadržaja kao u izreci ove presude; uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedini preplaćeni iznos, a sve pozivom na odredbu čl. 323 st. 2. ZOO/05.

32. Tuženica se očitovala podneskom na nalaz vještaka; te u bitnome ponavlja navode iz odgovora na tužbu; i prigovara izračunu vještaka navodeći da ne odgovara stvarnom stanju.

33. Podneskom je dakle tužiteljica precizira tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka; u bitnome prihvaćajući utvrđene preplate po stalnom sudskom vještaku financijske struke.

34. Na ročištu sudski je vještak ostao u potpunosti kod svog pisanog nalaza i u bitnome ponovio i objasnio sadržaj nalaza; nakon kojeg obrazloženja stranke nisu imale daljnjih primjedbi glede matematičkog izračuna; stoga je tužiteljica prihvaćajući nalaz u cijelosti ostala kod tražbine isplate, a u iznosu, kao u izreci ove presude.

34.1. Sud je prihvatio pisani nalaz vještaka i dato obrazloženje u cijelosti, prihvaćajući njegovu metodu obračuna kao ispravnu, slijedom čega je tužbeni zahtjev isplate usvojen u cijelosti, kako je istoga tužiteljica postavila prema prihvaćenom iznosu neto pretplate; sadržaja kao u izreci ove presude; uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedini preplaćeni iznos, a sve pozivom na odredbu čl. 323 st. 2. ZOO/05.

35. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu, restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

36. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema promijenjenom tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

37. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je kako je naprijed navedeno regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

38. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

39. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženika.

40. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u koja se tijekom otplate mijenjala prema odluci tužene nepoštena, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženica nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, mora platiti i zateznu kamatu na svaki iznos preplate anuiteta, od dana stjecanja odnosno, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kojem je sadržan iznos preplate, kad je tužiteljici zapravo i nastala šteta, sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

41. Slijedom prednjih navoda, predlaže se sudu utvrditi ništetnost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na odredbe o deviznoj klauzuli u CHF-u, te da naloži tuženoj da tužiteljici u roku 15 dana, plati iznos utvrđene preplate koju visinu je tužiteljica precizirala nakon provedenog dokaza knjigovodstveno financijskog vještačenja, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate, a koja kamata teče na pojedine iznose kako je precizirano u podnesku tužiteljice, u kojemu je uskladila tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, a sve uz naknadu parničnog troška.

42. Ovaj sud dodatno drži: da predmetni Ugovor o kreditu zapravo nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti; štoviše, sadržaj napadnute odredbe, je po motrištu suda konfuzan, kako se promjena visine kamatne stope vezuje za Odluku banke o kreditiranju građana, jer zasigurno ne pojašnjava nikakve kriterije i parametre o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali i o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu CHF-a.

43. U ovoj pravnoj stvari predmet raspravljanja su ništetne odredbe odnosno, dijelovi odredbi o valutnoj klauzuli, s obzirom je tužiteljica ustala zasebnom tužbom radi utvrđenja ništetnosti i isplate glede promjenjive kamatne stope (u predmetu ovoga suda posl.br. P-773/2019 koji je pravomoćno okončan). Isto vrijedi i za odredbe Ugovora o kreditu u koje je vezana glavnica-švicarski franak, a o kojima se također tužena nije pobrinula da pojedinačno o njima korisnika kredita dovoljno informira kao o rizičnoj valuti odnosno, da su odredbe tužitelju bile ne dovoljno protumačene a time, nerazumljive i nejasne.

44. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda iz odluke posl.br. Rev-2221/18 kojom je u cijelosti prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule o ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu CHF. Tako se u odluci Visokih trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na Ugovor o kreditu koji se sklapaju u valuti CHF, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe.

45. Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi u kojima se glavnica veže za valutu CHF-a i ugovara obračun kamate u CHF-u sud zaključuje, da su dijelom te odredbe za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke također nepoštene i nerazumljive jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

46. Kako je o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula (ali i redovna kamata), uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona iz izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, ovaj sud je zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, (što tvrdi saslušana tužiteljica) i to u dijelu kao gore, a sve kako su činjenice o kojima bi iskazivao (informiranost o parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu CHF) utvrđene provedenim dokazima, u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka, i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna. Stoga, postoji direktan učinak tužbe koja obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima, radi ostvarivanja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/22, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP)

47. S obzirom na toč. IV. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) koja se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju i ovoga suda ni nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi se u suprotnom svako drugačije postupanje s obzirom na iznesena utvrđenja iz toga postupka i citirane zakonske odredbe, bilo nesvrsishodno, neekonomično i tegobno za potrošača, a konačno i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Polazeći od takva pravna stava, radi utvrđenja koliko je tužiteljica "preplatila" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku.

48. Naime, iz nalaza, iz navoda iz iskaza vještaka kao i iz priloženih tablica razvidno je, da je vještak krenuo od polaznih ugovornih elemenata kreditora (kakav stav zauzima i ovaj sud), jer su upravo oni i jedini koje je korisnik kredita prihvatio kao poznate i nesporne, to je izračunao razliku preplaćenog tečaja na način da je napravljen izračun mjesečne razlike anuiteta u HRK stavljanjem u odnosu iznos mjesečnog anuiteta i primljenog iznosa u HRK i ugovorene kamatne stope u odnosu, na mjesečne iznose anuiteta u HRK koje je kreditor naplaćivao s promjenom tečaja CHF-a. Iz realiziranog otplatnog plana po kreditu, te specifikacije-uplata po kreditu, vidljivo je da se uslijed promjene tečaja CHF-a u odnosu na HRK mijenjao i udio u iznosu mjesečnog anuiteta i visina samog anuiteta u odnosu na početni-inicijalni otplatni plan koji je uručen korisniku kredita po sklopljenom ugovoru i ispati kredita. Iz prikazanog obračuna u tablicama razvidan je izračun razlike mjesečnih anuiteta na način da je u odnos stavljena kunska vrijednost anuiteta koje je korisnik kredita plaćao kreditoru svaki mjesec i koji su bili podložni promjeni tečaja CHF u kunskoj vrijednosti, s anuitetima po početnom otplatnom planu, s time da je pri izračunu korišten srednji tečaj kreditora na dan plaćanja obveze što je i predviđeno navedenim člankom Ugovora. Podaci u tablici prikazuju tijek otplate kredita koji je nastao uslijed promjene tečaja, te plaćene iznose od strane korisnika kredita koji predstavljaju iste elemente otplate po tečaju CHF na dan dospijeća-uplate anuiteta uključujući i nastale promjene. Dakle, kada se od ukupnog iznosa anuiteta u HRK koje je kreditor naplaćivao od korisnika kredita, a koji sadrže promjene tečaja CHF; pa kada se oduzme, iznos anuiteta u HRK koji odgovaraju iznosu u trenutku nastanka obveze (po otplatnom planu koji sadrži promjenu kamatne stope) dobiva se razlika mjesečnih preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja, ukupnog iznosa od 3.308,28 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, kao u izreci ove presude, na svaki preplaćeni mjesečni iznos.

49. Sud prihvaća u cijelosti pisani nalaz i mišljenje vještaka kao i dato obrazloženje istog, koje se može u cijelosti pratiti i iz predočenih tablica; te sud drži: da je obračun razlike više uplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja jasno vidljiv za svaki preplaćeni iznos; i da nema osnove za sumnju da bi se u navedenim iznosima kumulirao i obračun po osnovi promjene kamatne stope.

50. Ovaj sud usvojio je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti; a pri tome sud drži nedvojbenim da je, zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev, kao posljedica ništetnosti ugovaranja valute, uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

51. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF-a tuženice na dan plaćanja, tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist, na temelju tih ništetnih odredbi.

52. Pri tome, valja nadodati da je sud utvrdio osnovom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, da kad utvrđuje da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na tzv. valutnu klauzulu prema kojima se kamate obračunavaju u valuti CHF, zatim prema kojima se kamate na glavnicu obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan plaćanja kamata, zatim da se zakonske zatezne kamate obračunavaju u valuti CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženice, važeće na dan plaćanja kamata, te da se kredit otplaćuje (glavnica i redovne kamate) u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio predmetnog Ugovora, jer se o navedenom ugovornim odredbama nije između stranka pojedinačno pregovaralo, budući tuženica nije dokazala suprotno pa stoga tužiteljica kao potrošač nije bila u potpunosti informirana o mogućim rizicima primjene valutne klauzule prema kojoj se otplata kredita veže za tečaj valute CHF prema valuti kuna, jer je tužiteljici bio poznat jedino tečaj valute CHF-a, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dok joj nije bio poznat tečaj u budućem razdoblju otplate kredita, a niti joj je tuženica predočila egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali (ili mogli utjecati) na promjenu tečaja CHF-a prema valuti kuna, a time i na visinu anuiteta otplate kredita.

53. Naime valja ponoviti i nadodati, da u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – u daljnjem tekstu: ZZP/14), a prema odredbi članka 118. ZZP/14, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice; isto tako je bilo propisano i odredbom članka 138.a ZZP/07; na potpuno jednak način bilo je propisano i prema odredbi članka 502.c ZPP- a, (bez izmjena i dopuna te odredbe prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – ZIDZPP/19), u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice i to da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, time da će u tom slučaju sud biti vezan za takva utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

54. Valja ponoviti, sagledavajući izloženo, da u ovom parničnom postupku sud ima u vidu: da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta posl.br. P- 1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženice iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača; da je u navedenom predmetu dana 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., i Rev- 2221/18 od 17. rujna 2019.; da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženica iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima; da iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva; da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i tuženica iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to: a) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima; i b) sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da iz navedenih odluka proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva, i jer nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i kakve bi posljedice za njih iz toga mogle proizaći u smislu povećanja anuiteta otplate kredita vezanih za tečaj valute CHF prema valuti kuna.

55. Dakle, ovaj sud drži da: prethodno navedena utvrđenja i pravni stavovi proizašli iz tzv. „kolektivnog spora“ za zaštitu interesa i prava potrošača koji su prethodno u bitnome izloženi, mogu se primijeniti na članak 2. predmetnog Ugovora o kreditu ali samo u dijelu: kojim je ugovorena valuta (iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franaka po srednjem tečaju kreditora tj. banke na dan korištenja), uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te isto tako u članku 4. i to samo u dijelu: kojem je propisano da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF banke tuženice; to da stoga te odredbe tog ugovora, i samo u tom dijelu, ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

56. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih ili ništetnih u dijelu navedenih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene).

57. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

58. Tužiteljica nakon zaključenja prethodnog postupka, preinačila je tužbeni zahtjev za isplatu, čemu se tuženica protivila; valja reći da prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a koja je bila na snazi u vrijeme kada je tužiteljica izvršila preinaku tužbe, da iznimno tužiteljica može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, te je bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da je za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini bilo potrebno stručno znanje vještaka financijske struke.

59. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u prije gore navedenim točkama Ugovora o kreditu, te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

60. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

61. U konkretnom slučaju, tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist, kao u izreci ove presude. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a (koja propisuje: kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva) i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

62. Dakle, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnim gore pobliže navedenih točaka Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza tužiteljice da tuženici plati glavnicu i anuitete kredita i kamate sve vezano za valutu CHF-a ; i posljedično isplata navedenih iznosa kao gore. Iz Ugovora o kreditu slijedi da je tuženica davatelj kredita i da je kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici gore navedeni iznos u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 180 mjeseci. Uvidom u Ugovor o kreditu, ovaj je sud utvrdio: da se radi o standardiziranom, tipskom ugovoru; odredbom čl. 295. ZOO-a propisano je: da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku zaključenja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru; a da je odredbom čl. 269. ZOO-a propisano: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju; a u st. 2. propisano je: da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan; te da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; u st. 2. propisano je: da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano: da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

63. Ovaj je sud nakon svih izvedenih dokaza zaključio i drži dokazanim: da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži sporne odredbe, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada, niti zašto je baš tako određena, sve u odnosu na iznos kredita, bez istovremenog preciznog označavanja, na što se odnosi, bez jasnih informacija o načinu određivanja naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora; a navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja tvrdi: da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice; da u trenutku zaključenja ugovora sa tuženicom nije pojedinačno pregovarala o nikakvim odredbama kredita, niti bila u mogućnosti prigovarati tuženici, a niti joj je objašnjeno koliko bi valutna klauzula i kamata iznosila; da nije bila upoznata o tome; a navode iz iskaza tužiteljice ovaj sud prihvaća, jer su životni, logični i uvjerljivi; a tuženica, s druge strane, nikakvim dokazima, nije osporila te tvrdnje, niti dokazala suprotno.

63.1. Sporne odredbe Ugovora o kreditu su ništetne, jer se radi o ugovoru sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti cijeni prema odredbi čl. 295. ZOO-a; a budući da odredbe Ugovora o kreditu kojim su određene otplate anuiteta kredita vezane za valutu CHF-a, isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu naknade, čini takve odredbe neodređenim i neodredivim, te dovodi korisnika kredita (ovdje tužiteljicu), u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora (ovdje tuženicu) iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema pravo pregovarati a o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku.

63.2. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne ugovorne odredbe utvrđene su ništetnim; jer ovaj sud drži dokazanim: da o sada spornim odredbama Ugovora o kreditu tužiteljica nije pregovarala, niti imala mogućnosti pregovarati s tuženicom; da doista stranke o navedenim odredbama Ugovora nisu pregovarale. Dakle, drugim riječima, da se o navedenim odredbama Ugovora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati stoga: da su navedene odredbe Ugovora ništetne, jer je tipski Ugovor prethodno pripremila tuženica; jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti se to moglo, pa je ovaj sud zaključio: da su navedene odredbe ugovora ništetne, budući da tuženica nije dokazala pretpostavke iz čl. 81. st. 4. ZZP-a.

64. U ovom predmetu tuženica nije do zaključenja prethodnog postupka istaknula prigovor radi prebijanja, niti materijalno pravni prigovor prijeboja, niti istakla protutužbeni zahtjev (u smislu odredbi čl. 333. ZPP-a i čl. 195. i 196. ZOO-a); stoga ne postoje postupovne pretpostavke radi odlučivanja o restituciji negativnih tečajnih razlika, osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog ugovora zaključenog u CHF-u; dakle, jer tuženica takve zahtjeve nije postavila u ovom postupku.

64.1. Tužiteljica je povukla kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje preplate po osnovi jednostrane promjene početno ugovorene kamate i to nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke; a obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena u ožujku 2022. godine i sukladno ranijem pravnom stajalištu o zastari potraživanja jedne ugovorne strane na temelju ništetnih ugovornih odredbi; to povlačenje tužbe u tom dijelu i to isključivo kondemnatornom dijelu, nije posljedica tužiteljičine krivnje; stoga tužiteljica nije u obvezi nadoknaditi tuženiku nijedan dio parničnih troškova sve sukladno stajalištu Suda Europske unije izraženom u spojenim predmetima, broj: C-224/19 i C-259/19. Valja nadodati da: članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Stoga ovaj sud drži, da je navedeno uslijedilo iz gore navedenih razloga, i da se ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe i tužbenog zahtjeva onako kako to neosnovano tvrdi tuženica podneskom, kojim predlaže dosudu troškova u svezi navedenog.

65. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška; a njezin je tužbeni zahtjev usvojen; to je tuženica dužna istoj nadoknaditi prouzročeni parnični trošak na osnovu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22); pa je tuženica dakle, dužna nadoknaditi tužiteljici troškove izazvane vođenjem postupka.

65.1. Uzimajući u obzir odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tbr. 7., 8. i 9. tužiteljici pripadaju troškovi zastupanja; i to trošak sastavljanja tužbe (100 bodova) sastavljenih podnesaka od 28. lipnja 2022., od 31. listopada 2022., od 8. ožujka 2023., (25 bodova x 3), za sastavljanje podnesaka od 1. lipnja 2023., od 12. rujna 2023. (100 bodova x 2), 15. rujna 2023. (25 bodova); te za sastavljene podneske od 8. siječnja 2024. i 9. veljače 2024. (100 bodova x 2); za podnesak od 11. prosinca 2024., od 8. siječnja 2025., od 7. veljače 2025. i 18. ožujka 2025. (25 bodova x4); te za zastupanja pred sudom tijekom ročišta održanih dana 13. rujna 2023., 22. veljače 2024. i 21. svibnja 2025. (100 bodova x 3), te plaćenog predujma za potrebe vještačenja 499,38 eura; tako da trošak zastupanja pred sudom tužiteljice iznosi ukupno 1.000 bodova (s time da je vrijednost 1 boda=2 eura). Obzirom na navedeno, tuženica je dužna nadoknaditi tužiteljici iznos 2.000,00 eura; te uz to i PDV od 25% na taj iznos, odnosno 500,00 eura; dakle, tuženica je dužna naknaditi tužiteljici ukupno 2.500,00 eura, te uz to i troškove vještačenja iskazane u iznosu 499,38 eura; te dodatno pristojbe za tužbu i presudu (78,68 eura), odnosno sveukupno 3.078,06 eura, u roku od 15 dana, od dana donošenja ove odluke.

66. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Rovinj, 28. svibnja 2025.

S u d a c :

Roberto Uggeri

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovoga suda na nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćnici

2. Tuženici po punomoćnici