REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5594/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. svibnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Frane Bazina, odvjetnika i punomoćnika tuženika Krune Kneževića, odvjetnika, dana 28. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 2./ KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 3212622639 od 10. ožujka 2008. godine zaključenog između tužitelja RP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Odredba članka 2./ KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 3213962007 od 3. rujna 2008. godine zaključenog između tužitelja RP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 445,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. ožujka 2008. pa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 64,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2008. pa do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 704,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 10.03.2008. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3212622639, te dana 03.09.2008. godine Ugovor o namjenskom kreditu br. 3213962007, temeljem kojih je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 128.528,00 CHF i 19.320,00 CHF, oba prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita. Člancima 2. KAMATE I NAKNADE predmetnih Ugovora tužitelju su nametnute/ugovorene naknade u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tužitelju su za oba navedena kredita naplaćene naknade za obradu zahtjeva. Radi se o tzv. ulaznim naknadama na koje je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti tražene kredite. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita br. 3212622639 tuženik naplatio iznos od 445,76 EUR, a prilikom isplate kredita br. 3213962007 tuženik naplatio iznos od 64,55 EUR. Spornim člancima (točkama) 2. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ističe da se radi o tipskim ugovorima koji su otisnuti na tipskim obrascima koji su unaprijed pripremljeni od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a oni kao takvi uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštene, a slijedom toga i ništetne. O navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže utvrditi ništetnim odredbu čl. 2. predmetnih ugovora kojom je određeno plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, sve na način kako je pobliže navedeno u točki I. i II. izreke ove presude, te potražuje od tuženika isplatu iznosa od 510,31 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 445,76 EUR tekućim od 20.03.2008. godine pa do isplate i na iznos od 64,55 EUR tekućim od 27.09.2008. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.579,40 EUR, jer se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 510,31 EUR zbog čega bi toliko trebala biti i naznačena vrijednost predmeta spora. Osporava navode tužitelja da bi se odredba čl. 2. predmetnih ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Osporava tužitelju status potrošača. Ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navodi da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita.

Tuženik se nadalje poziva na izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dakle, ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika, a Odluka o Tarifi naknada iz 2006. godine propisivala je visinu te naknade u iznosu od 1,50%. Napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. Ističe prigovor zastare. U daljnjem tijeku postupka na ročištu održanom dana 07.05.2025. tuženik priznaje da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 510,31 EUR i to iznos od 445,76 EUR/3.358,60 kn dana 19.03.2008. i iznos od 64,55 EUR/486,35 kn dana 26.09.2008. Predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212622639 od 10.03.2008. (list 13-19 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu br. 3213962007 od 03.09.2008. (list 22-28 spisa), dopise tuženika od dana 15.12.2023. (list 29 i 71 spisa), promet po kreditu/specifikacija uplate (list 75-83 spisa), kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, te saslušao tužitelja kao stranku.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3212622639 od 10.03.2008. i Ugovora o namjenskom kreditu br. 3213962007 od 03.09.2008. godine, te isplata iznosa od 510,31 EUR.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 10.03.2008. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212622639 u iznosu kunske protuvrijednosti od 128.528,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, te dana 03.09.2008. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213962007 u iznosu kunske protuvrijednosti od 19.320,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, kao i da je u čl. 2. predmetnih Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Nije sporno niti to da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 510,31 EUR i to iznos od 445,76 EUR/3.358,60 kn dana 19.03.2008. i iznos od 64,55 EUR/486,35 kn dana 26.09.2008. Sporno je da li se radi o ništetnoj odredbi, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade.

7. Tužitelj saslušan kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 10.03.2008. godine i 03.09.2008. sklopio s tuženikom predmetne ugovore o namjenskom kreditu temeljem kojih mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 128.528,00 CHF i 19.320,00 CHF, oba prema srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita. Krediti su bili namijenjeni za kupnju stana i parkirnog mjesta u [adresa] u [adresa], radi rješenja stambenog pitanja njegove obitelji, te u tom stanu živi sa suprugom i dvoje djece od 2008. godine kada je stan kupljen. Prije sklapanja predmetnih ugovora kod tuženika se raspitivao o mogućnosti realizacije kredita, te mu je osobni bankar ponudio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji pa je isti i prihvatio. Ugovori su bili unaprijed sastavljeni od strane banke i bili su mu prezentirani na potpis kao uzmi ili ostavi, tako da uopće nije imao mogućnost pregovaranja o ugovornim odredbama. Ugovore je prije potpisa pročitao, s time da je tek kasnije prilikom isplate kredita saznao da mu je naplaćena naknada za obradu kredita odnosno da mu je umjesto ugovorenog iznosa kredita isplaćen manji iznos jer je tuženik prilikom isplate kredita naplatio naknadu za obradu oba kredita. Zbog proteka vremena ne sjeća se točno da li je prije potpisa ugovora bio upozoren na obvezu plaćanje naknade za obradu kredita ali čini mu se da mu je tek nakon isplate kredita rečeno da mu je naplaćena naknada za obradu kredita, s time da mu djelatnici tuženika nisu objasnili na što se točno ta naknada odnosi, koji se točno troškovi podmiruju tom naknadom i u kojem postotku su ti troškovi točno naplaćeni. U vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu bio je zaposlen u društvu Trast d.d. iz Splita kao transportni agent, te nije bio vlasnik niti trgovačkog društva niti obrta. Oba kredita prijevremeno je otplatio 2013., s time da mu je prilikom zatvaranja kredita tuženik htio naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita čemu se protivio, te mu je u banci ponuđeno da umjesto plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita sklopi policu osiguranja života za dijete ili da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a kako se radilo o velikom iznosu to je odlučio da umjesto plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, sklopi policu osiguranja života za dijete, što mu se učinilo boljom varijantom za njega. U trenutku dogovaranja kredita i sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama niti je mogao utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Na pitanje punomoćnika tuženika odgovorio je da se u drugim bankama nije raspitivao o mogućnosti realizacije kredita, već je kredit zatražio samo od tuženika budući je bio njihov klijent i plaću je primao preko njih, te da se prije sklapanja predmetnih ugovora o kreditu kod tuženika raspitivao o mogućnosti realizacije kredita, te mu je u banci rečeno da osim kredita u švicarskim francima može dobiti i kredit u eurima, ali da niti ne razmišlja o kreditu u eurima budući je za njega najpovoljniji kredit u švicarskim francima, te je isti i prihvatio i u tom trenutku je pitao da li se kamatna stopa može smanjiti na što mu je odgovoreno da ne može utjecati na visinu ugovorene kamatne stope niti bilo koje druge ugovorne odredbe. Javni bilježnik mu je prilikom solemnizacije ugovora vjerojatno pojasnio neke ugovorne odredbe u smislu koje su posljedice ukoliko se kredit ne plaća redovno, ali nije mu pojašnjavao ugovorne odredbe koje se odnose na plaćanja kamata, naknada i drugih troškova. Nakon isplate kredita i naplate naknade za obradu kredita nije u banci prigovarao budući mu je već i prije i prilikom sklapanja ugovora jasno rečeno da ne može utjecati na niti jednu ugovornu odredbu, te da ugovor o kreditu može ili potpisati ili odustati od kredita. Nekretnine koje su kupljene temeljem predmetnih ugovora o kreditu koristio je isključivo on i članovi njegove obitelji, te od tih nekretnina nije ostvarivao nikakve komercijalne koristi.

8. Cijeneći iskaz tužitelja, koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično i životno uvjerljivo, sud smatra utvrđenim da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora, te je bila uvjet sklapanja istog, s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi, koji se točno troškovi podmiruju tom naknadom i u kojem iznosu će isti biti naplaćeni. Nadalje, uvidom u predmetne ugovore o kreditu također je utvrđeno da niti u istima nije navedeno od čega se sastoje troškovi i naknada za obradu kredita, niti u kojem iznosu će isti biti naplaćeni.

9. Odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Dakle, obzirom na citirani sadržaj odredbe čl. 81. ZZP-a na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti tuženiku sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, pa kako ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, sud je zaključio da je takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove zbog rješavanja zahtjeva tužitelja za naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koje je eventualno imao.

11. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

12. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

13. Budući da iz predmetnih ugovora proizlazi da ih je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskim ugovorima, to je očito da se o odredbama tih ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 2. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u utuženom iznosu, to je očito da je sporna odredba čl. 2. Ugovora prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je ta odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. istog Zakona.

14. Slijedom navedenog sud je prihvatio zahtjev tužitelja i utvrdio da je odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora ništetna i stoga odlučio kao u točki I. i II. izreke ove presude.

15. Ovdje valja napomenuti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

16. Kako je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Stoga je tuženik temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dakle ovdje utuženi iznos koji je naplatio na ime naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je ta naknada naplaćena u iznosu od 510,31 EUR i to iznos od 445,76 EUR/3.358,60 kn dana 19.03.2008. i iznos od 64,55 EUR/486,35 kn dana 26.09.2008.

17. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača valja reći da iz sadržaja predmetnih ugovora proizlazi da je tužitelj sklopio s tuženikom namjenske ugovore o kreditu - stambeni kredit za kupnju stana i garaže (članak 6. Ugovora – namjena kredita), te da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba, sud smatra da je riječ o potrošačkom kreditu.

18. Naime, Zakon o zaštiti potrošača definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st.1.). Tužitelj jest fizička osoba, a iz iskaza tužitelja prihvaćenog kao uvjerljivog i iskrenog, u bitnome proizlazi da su krediti bili namijenjeni za kupnju stana i garaže (parkirnog mjesta) u [adresa] u [adresa], radi rješenja stambenog pitanja njegove obitelji, te da u tom stanu živi sa suprugom i dvoje djece od 2008. kada je stan kupljen, te je u tome smislu on potrošač iz čl. 3. st.1. ZZP-a.

19. Po stavu ovog suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove sudske odluke.

20. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio plaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 510,31 EUR. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena u iznosu od 510,31 EUR i to iznos od 445,76 EUR/3.358,60 kn dana 19.03.2008. i iznos od 64,55 EUR/486,35 kn dana 26.09.2008. pa su zatezne kamate dosuđene za iznos od 445,76 EUR tekuće od 20.03.2008., a za iznos od 64,55 EUR tekuće od 27.09.2008. godine u skladu s postavljenim zahtjevom, a po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a.

21. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.579,40 EUR budući je uz kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 510,31 EUR postavljen i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za koji vrijednost predmeta spora iznosi 1.069,09 EUR, pa kako se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu tj. više zahtjeva, to je vrijednost predmeta spora određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno čl. 37.st.1. ZPP-a.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.1. i čl.155. ZPP-a.

23. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za zastupanje na ročištu 07.05.2025. 100 bodova (Tbr. 9/1) i za ročište za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9/3), dakle ukupno 250 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 625,00 eura. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 eura i sudske pristojbe na presudu od 53,09 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 704,64 eura. Na tako utvrđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

24. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 28. svibnja 2025. godine

Sutkinja:

Sanja Vodopija

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na tužbu od 26,55 eura i na presudu od 53,09 eura

2. pun. tuženika